Joj mi snova..Bozeeeee.
Sanjam grupu nas nekih maaa nikad vidjela. I na nekim stepenicama u grmlju, stoji djecak, sam, napusten, place. Odjednom ga zahvati plamen, gori, nestaje. Ja se skamenila, ali ne progovaram ni rijec. Pogledam te ljude oko sebe, cini se da oni nista nisu vidjeli. Odem kuci, ne mogu prestat razmisljat sta je sa djecakom.
Ubrzo se pored mene doseli neki par sa djevojcicom. Kazem im odmah da budu na oprezu, jer ce je "progutat" đavo
Isti taj đavo mi ne da mira, i krenem da trazim sve te ljude, koji su bili na mjestu zlocina tog dana. Niko nista vidio nije. Odnosno vidjeli su djecaka, koji je kasnije otrcao samooo, jedina ja sam vidjela da gori. I dok tako razmisljam, na nekom podzidu meni iza ledja cuci đavo, i govori da batalim to.
Pitam ga sta mu je uradio i gdje je djecak? I jos, kako ga se ne bojim, i kako cu saznat.
Dogovorim se sa njim da dodjem uvece na iste te stepenice, i pokazat ce mi, ali pod uslovom da nikom ne pricam nista.
Uradim tako. Pojavi se tacno u vrijeme, sad je bio u ljudskom obliku (jesam li spomenula da je na onom podzidu bio uzasan). Nisam
Elem, uvede me na nakav tavan, tu je prozor u drugi svijet.
U tom svijetu, sve je sretno, sljasti i sija..narod uziva. Vatrometi okolo i muzika..
Dok setam, vidim tog djecaka na ulici, oko njega plamen sad se gasi..i prilazi mi grleci mi i govoreci: "ja sam dobro, meni je ovdje lijepo".
Pocnem plakat, ali oko sebe vidim sva zadovoljna lica.
Nije strasno..
Pogledam u onog đavola, on sjedi u nekom separeu

i pogledom mi govori "jesam ti rekao".
Odem u svoj svijet, sa mislju da đavo i nije los neki lik.
Necu vise ni spavat.