Kolumne

[Lebowski]

Boris Dežulović: Ateistički Jasenovac

21 Oktobar 2014



"Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oswiecim."


Tako stoji u izdvojenom okviru na trideset devetoj stranici udžbenika katoličkog vjeronauka za osme razrede osnovne škole "S Kristom u život" u izdanju Kršćanske sadašnjosti, na koji je ovih dana na društvenim mrežama upozorila jedna zabrinuta majka. U poglavlju "Ateizam i vjerska ravnodušnost", autori udžbenika - uz svesrdnu zakonsku, moralnu i financijsku ispomoć sekularne Države, sekularne Vlade i resornog sekularnog Ministarstva – uče našu djecu i kako su ateisti "bezumnici", i kako se ateizam valja "suzbiti" kao "neprihvatljiv", i kako se ateizmom Bog niječe "u ime čovjeka i njegovih vrijednosti", a ljudi postaju ateisti kad se "previše zanose znanjem".

Kakve veze, međutim, s ateizmom ima Oswiecim, stari trgovački gradić u Malopoljskom vojvodstvu na jugu Poljske?

Klinci, pripazite
Autori, vidjet ćemo, ne znaju mnogo, ali znaju barem jedno: znaju o čemu govore kad kažu kako se ne valja "previše zanositi znanjem". Da znaju još ponešto, znali bi valjda i da Oswiecim nisu stvorili ateisti, naprotiv: taj gradić su iz ranosrednjovjekovnog kaštela stvorili upravo kršćani, pače katolici, prije devet stotina godina, u vrijeme svetog Otta Bamberškog, misionara što je lijep komad slavenski paganske Pomeranije preveo u danas upravo hrvatski katoličku Poljsku. Zašto onda naši vjeroučitelji kažu da "ateizam odgaja takve koji su stvorili Oswiecim"?

Nesretni je Oswiecim, naime, mnogo poznatiji po transkripciji kojom su ga bilježili njemački trgovci u srednjem vijeku, nazivajući ga Auswintz, odnosno – Auschwitz.

Zašto, međutim, najstrašniji koncentracijski logor nacističke njemačke pišu na poljskom, kao Oswiecim, dakle imenom kojim se u Hitlerovom Reichu nikad nije zvao? Iz neobrazovanosti – jer znanje vodi u ateizam – ili čiste, destilirane gluposti? Ili možda njemačkom logoru, nazivajući ga poljskim Oswiecimom, autori udžbenika zatiru trag? U tome, naime - u zatiranju tragova zločinu - hrvatski su vjeroučitelji jako dobri.

Klinci, jasno, pojma nemaju što je Oswiecim. Zahvaljujući osebujnom hrvatskom obrazovnom sustavu i katoličkom revizionizmu – eno upravo Glas Koncila već godinama sustavno negira Holokaust - slabo znaju i što je Auschwitz. Što će dakle reći vjeroučitelji kad ih učenici na satu, obrađujući lekciju "Ateizam i vjerska ravnodušnost", budu pitali što je to Oswiecim?

Po udžbeniku "S Kristom u život", po planu dakle i programu odobrenom i financiranom od strane Države, vjeroučitelji će im reći da je to koncentracijski logor kojega su osnovali ateisti. Ima li još pitanja? Nema. Čak i djeca u osmom razredu osnovne škole znaju da su u logorima koje su otvarali ateisti morali biti ubijani vjernici.

Svašta se do sad o nacizmu čulo i naučilo u hrvatskim školama i akademskim ustanovama, ali teorija da su koncentracijske logore stvorili ateisti nešto je posve novo.

Autori udžbenika mogli su, na primjer, napisati kako ateizam "vrlo često odgaja takve koji su stvorili" komunističke gulage: ako ništa drugo, Staljinov je Sovjetski Savez bio malo ateističkiji od Hitlerova Trećeg Reicha. Najzad, baš svi glavari nacističke partije i arhitekti "konačnog rješenja" židovskog pitanja, od Hitlera do Himmlera, bili su odgajani u smjernim katoličkim obiteljima: sâm Hitler, iako mu je otac bio skeptik, čak je i pjevao u crkvenom zboru i sanjao da će biti svećenik.

Prihvatimo li čak i da je kasnije postao ateist – a nije, već tupa teutonska okultistička baba-gatara iz noćnog programa RTL-a – pa kao ateist "stvorio" Auschwitz, ispada da su u Njemačkoj u Boga vjerovali samo Židovi i komunisti. Osim ukoliko dopustimo da je logor u Auschwitzu "stvorio" njemački i europski antisemitizam.

Njemački i europski antisemitizam čitav je pak izronio iz kršćanstva: smije li se onda reći kako Crkva "odgaja takve koji su stvorili Auschwitz"? Logikom hrvatskih vjeroučitelja smije.

Naši vjeroučitelji, međutim, za primjer strašnih posljedica odgoja bez Boga ne navode gulage, već upravo Auschwitz, besramno tako zloupotrebljavajući politički korektnu i društveno prihvatljivu metaforu zla kako bi veličanstveno obrnuli tezu i najstrašniji zločin u cjelokupnoj povijesti čovječanstva pripisali "odgoju bez Boga", kozmički pokvareno zazivajući šest milijuna pobijenih Židova za svjedoke u svom inkvizitorskom procesu protiv ateizma.

Djeco, pročitajte
Zašto onda autori udžbenika nisu napisali i kako ateizam "vrlo često odgaja takve koji su stvorili", recimo, Jasenovac? Osim što su ga "stvorili" i formalno isti "takvi koji su stvorili Oswiecim", Jasenovac je Hrvatima kudikamo osobnije "iskustvo najnovijih događanja", a učenicima hrvatskih osnovnih škola i poprilično bliži od Oswiecima. Najzad, objasnili bi vjeroučitelji, Jasenovac su i sami Nijemci zvali Auschwitz des Balkans, "balkanski Auschwitz".

Samo što bi tada, jebiga, djeci morali objasniti a) kako su točno "takvi koji su stvorili" Jasenovac bili odgojeni uz Boga, dakle u "plemenite ljude", ili pak b) kako su to točno ustaše kao šegrti Holokausta bili ateisti. A onda bi morali objasniti i c) zašto ih je Crkva blagoslivljala u ime Boga, i zašto su "takvi koji su stvorili" Jasenovac - istrijebljujući u njemu Srbe i Židove - polagali prisegu zaklinjući se Bogom Svemogućim nad pištoljem, kamom i Raspetim Kristom.

Vjeroučitelji na plaći hrvatske države to, međutim, neće učiti hrvatsku djecu. Opasno je – naučili smo danas - kad djeca uče i znaju. Ljudi postaju ateisti kad se "previše zanose znanjem".

Izvor: Slobodna Dalmacija

[Lebowski]

Kako je Marin Čilić Hrvat, a Milan Bandić Hercegovac

Damir Pilić, Slobodna Dalmacija



Dva Hrvata obilježila su ovaj tjedan na Balkanu: jedan u pozitivnom, drugi u negativnom smislu.

Hm, ne valja: već čujem povike iz Hrvatske da je ovaj negativac zapravo iz Hercegovine. A čujem i mrmljanja iz Hercegovine da im krademo pozitivca.

Probajmo onda ovako: dva Hercegovca obilježila su ovaj tjedan na Balkanu: jedan u pozitivnom, drugi u negativnom smislu.

Ah, ne valja ni ovo: opet čujem povike i mrmljanja, samo obrnuto nego maloprije. Sad mi iz Hrvatske viču da je ovaj pozitivac zapravo Hrvat. A iz Hercegovine mrmljaju da im pokušavamo uvaliti negativca, iako taj živi u Hrvatskoj.

Da pokušamo i treću varijantu: dva građanina iz Bosne i Hercegovine obilježila su ovaj tjedan na Balkanu: jedan u pozitivnom, drugi u negativnom smislu.

Jok, brate, tek ovo ne valja. Sad i iz Hrvatske i iz Hercegovine čujem istovjetnu buku i galamu: ama, kakva Bosna i Hercegovina, kakvi bakrači. Iako je, ruku na srce, upravo ova varijanta najistinitija. Ali što ćeš: ne možeš protiv naroda.

I tako su tenisač Marin Čilić i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić napravili pometnju u našim medijima, u kojima su obojica dobili udarne prostore: prvi jer je u nedjelju osvojio turnir u Moskvi, a drugi jer ga je u nedjelju policija uhapsila zbog sumnji u kriminal. Pometnja nije nastala oko toga tko je od njih dvojice zaslužio veći komad naslovnice, nego oko pitanja kako kojega predstaviti u naslovima i nadnaslovima: jesu li Hrvati ili su Hercegovci?

Ili su, nedajbože, građani iz Bosne i Hercegovine?

Čiste ruke
Jedan naš portal, da ga sad ne spominjemo, problem je riješio neviđenom lakoćom: odmah pored vijesti “Hrvat Čilić osvojio Moskvu“ postavili su vijest “Hercegovac Bandić uhapšen zbog kriminala“. Čilić je, dakle, Hrvat, dok je Bandić Hercegovac.

Ova stvar se ne ograničava na rečeni portal. Kad je Čilić nedavno osvojio US Open, uglavnom ste iz medija doznavali da je turnir osvojio Hrvat, a tek tu i tamo da je posrijedi Hercegovac. Bosnu, naravno, nitko nije spominjao. Sada, kada je uhapšen Bandić, stvar je obrnuta: uglavnom doznajete da je uhapšen Hercegovac, a ne Hrvat. Čemernu Bosnu i opet nitko ne spominje.

Velimo, u pitanju je neviđena lakoća tituliranja: ako je naš čovjek napravio nešto pozitivno, jasno da je Hrvat. S druge strane, ako je naš čovjek štogod možda zgriješio, nedvojbeno je Hercegovac. A to što od Čilićeva rodnog Međugorja do Bandićevih rodnih Gruda cestom ima jedva 40 kilometara, dok je zračna udaljenost još i manja, pri čemu se oba mjesta nalaze u Hercegovini (još preciznije: u Bosni i Hercegovini), to je za ovu priliku nevažno.

Za ovu priliku je važno da smo pronašli neviđeno lagan način da ispadnemo teški frajeri: sve što je pozitivno pripada nama, a ono loše ćemo pripisati rođacima iz susjedne države. Jer mi Hrvati iz Hrvatske smo čisti i pošteni: vidi ruke.

Bogami, nije lako biti rođak tim hrvatskim Hrvatima.

[Krokodil Behko]

Sve pet.
Hercegovac može biti Hrvat, samo ako Hrvatska ima tu neku korist. Čim zabrlja, automatski više nije Hrvat nego Hercegovac. Isto to mislim i o Bošnjacima iz Sandžaka.

[laganini]

POTPUNO SE SLAŽEM S TIME....

[drugrankovic]

spomenuti su bošnjaci iz sandžaka... a ne mi njih smatramo srbendijancima ma činili dobro ili loše... nema tu kod nas odvajanja... što se tiče našeg djela raške oblasti koju neki od milosti nazivaju sandžakom...

[drugrankovic]

ma tako je to kod primitivaca i ovdje je isto, ako nešto ne valja to su ovi bosančerosi... a čim valja to su naši srbi... kakva srpska kakva bosna srbin bre... e kad zasere neki srbin s one strane drine porjeklom, onda je on samo bosanac

[storm]

Tko se tu za koga bori
Piše: Petra Puvača


DA SE razumijemo odmah u startu. Ja sam iz Zagreba. Imam 28 godina i mene je rat uglavnom zaobišao. Minus ono nešto sitno što je padalo po gradu taman kad je moja majka bila na tom mjestu na putu na posao u bolnicu. Srećom sve je prošlo ok. E da i još jednom sam imala skoro pa direktan doticaj s ratom kad su mi majku nakon poprilično teške operacije ramena poslali ranije doma jer su pripremali krevete za vojnike obzirom da je u planu bila Oluja.

Tetak mi je bio u ratu, susjedi su bili u ratu i novu kuću u Dubrovniku su im totalno uništili (dizali su podove da dignu podno grijanje), žena i djeca su otišle sa zadnjim brodom iz tog prekrasnog grada za Zagreb kod bake i djeda (mojih susjeda) i zajedno smo jeli humanitarnu pomoć koju su oni dobivali (iako mi nismo bili u ratu al mama je imala minimalac, bakina penzija od nekih 700 kn ako se ne varam, a nas troje gladnih i još ja u školi).

Dakle stvarno nekog pravog, lete meci iznad glave rata nisam imala. I na tome sam sretna i zahvalna jer to ne želim nikome. ALI jedno ogromno ogromno ALI.

Ne želim i ne dopuštam ikome da mi zbog toga nabija osjećaj krivnje ili manje vrijednosti.

Gle sorry srećo nisi imao sreće i rodio se se u Vukovaru, ili Dubrovniku, ili Kninu, ili Kostajnici i da tebi su fijukali meci iznad glave. Zbog toga mi je žao i kao što već rekoh to ne želim nikome, a pogotovo ne želim da itko mora odrastati uz pitanje hoće li se sutra probuditi doma ili će tokom noći morati napustiti svoj dom pa bio on velebna vila ili obična straćara. Nikome ne želim da se pita gdje su mu mama ili tata, brat ili sestra, sin ili kćer, cura ili dečko.

Nikome ne želim da primi telefonski poziv, brzojav ili da mu netko pokuca na vrata i nijemo ga ili ju gleda jer riječi nisu potrebne, a još manje želim da nakon 5, 10, 15, 20 godina i dalje ne znaš i nemaš što pokopati.

Bio je rat.

Rat je ružan.

Ljudi umiru, kuće gore.

Ja nisam kriva niti ikome dopuštam da me smatra krivom jer sam imala sreće i živim u Zagrebu.
Nikome ne dopuštam da bude veći od mene jer je eto bio u ratu.

Da sam bila dovoljno odrasla možda bi i ja išla u rat, da mi majka nije imala mene od nešto sitno godina za hraniti možda bi i ona išla u rat.

A možda i ne bi. Pa šta sad.

Ljudi su išli u rat ili jer su htjeli ili jer su morali.

Nitko od nas ne može znati kako je biti u tuđoj koži i zašto bira ovo ili ono. Poštujem jednako i jedne i druge, jer jedni su išli punog srca a drugi pune glave. Zahvalna sam im jer su izložili svoj život kako bi moj bio siguran. Zahvalna sam obiteljima poginulih i ranjenih jer zbog njihovih mrtvih smo moji i ja živi. Smatram da bi svi mi trebali imati toliko soli u glavi i poniznosti u duši da budemo zahvalni.

I sad ponovno jedno ogromno ALI

Ovi što vječno prosvjeduju, ovi što kukaju da im je teško, ovi što nemaju pametnijeg posla pa krivo iščitavaju i tumače tuđe riječi e za njih nemam niti trunke hvale. Ej oprosti bio si u ratu i sad bi do kraja svog radno sposobnog života trebao biti na mojoj grbači. Zajebi frende, tu nemaš moju podršku.
Imaš vojnu penziju i smanjenu ili ukinutu stopu poreza koju ja, moja mama, moji prijatelji, moji kolege i ostatak države plaćamo. Ajde molim te pričaj mi kako ti je teško jer meni i mojima je super, ponude za posao padaju s neba, plaća tolika da ju ne stignem potrošit, a cijene benzina nikad niže.

Izgubio si roditelje u ratu, žao mi je, stvarno i iskreno mi je žao, ali to ne znači da imaš pravo uzeti nečije mjesto na fakultetu ili na poslu jer eto ti si dijete poginulog branitelja pa se ti zlato možeš upisati gdje hoćeš bez obzira na to što uzimaš mjesto nekome tko je možda sposobniji od tebe.
Znaš neki su odrastali bez roditelja jer su im roditelji nasilnici, alkoholičari, narkomani, izvršili samoubojstvo ili su ih naprosto ostavili.

Ostao si invalid i sad te glupa stoka ministarska šalje na pretrage samo zato da bi te maltretirala i omalovažavala jer nema pametnijeg posla. Ajde molim te odi kukaj mom prvom dečku koji je dijabetičar od 11. i svejedno mora na zdravstveno svakih 6 ili 12 mjeseci da bi se ispostavilo da je gle čuda i dalje dijabetičar pa da može ostvariti prava na inzulin i one pizdarije za mjerenje šećera u krvi.

Kukaju jer ih se ne slavi dovoljno

Oni sad kukaju i prosvjeduju i zaustavljaju promet i spavaju na cesti jer ih se ne slavi dovoljno.
Ja se ispričavam, ja sam živjela u uvjerenju da ste se vi borili za sve nas a ne samo za vas.
Jer ako ste se borili za sve nas onda vam je jasno da među nama ima ljudi koji su invalidi rada, ljudi koji su invalidi po rođenju, ljudi koji su invalidi od automobilskih nesreća.

Želiš reć da je tebi i tvojoj obitelji teže što si u kolicima sa vojnom invalidskom penzijom nego nekoj obitelji koja ima dijete sa cerebralnom paralizom pa je u kolicima, ili nekome tko je ostao bez nogu zbog tumora kostiju?

Ako je tako mislim da si ostao i bez nečeg u glavi i u srcu, a ne samo bez noge.

Ne znam shvaćaju li ovi prosvjednici da njihove penzije, i stanovi, i fakulteti, i automobili dolaze iz džepova ljudi koji na minimalcu prehranjuju klince u rentanom stanu.

Ne znam shvaćate li vi da vaše beneficije dolaze od svih nas.

Ne znam shvaćate li da novac i ostale pogodnosti koje dobivate dolaze i od VAŠIH suboraca koji su bili dovoljno fer i korektni da kažu gle zdrav/a sam, mlad/a sam, nisam se borio/la za penziju nego da mogu raditi i od toga živjeti.

Ne znam shvaćate li vi koliko je umirovljenika, koliko djece, koliko vas naših "velikih" pravednika ovaj ratnika, koliko je ostalih radno nesposobnih invalida a koliko zaposlenih od kojih cijela država živi.

Nemojte me krivo shvatiti, ja sam za socijalnu državu, za državu koja onima koji ne mogu (molim dobro razlikovati od ne žele) sami skrbiti o sebi pruža dovoljno za ispunjavanje minimalnih životnih uvjeta. Svima. Ne samo braniteljima, nego svima. Da bi to bilo moguće trebamo biti fer i mi i vi i oni i priznati da su na popisu ljudi koji na popisu ne bi trebali biti.

Ako se borite za svoj ponos zašto malo ne pometete pred svojim vratima i napokon imenujete one koji se na VAŠ račun švercaju. Zar nije veća uvreda laž onih kojima se piše da su bili uz vas nego bilo što što itko od političara može reći (a ovom prilikom bih napomenula da naši političari stvarno svašta uspiju reći, poput izjednačavanja puknute cijevi i puknutog nasipa). Već desetljeće i nešto sitno slušam o tome kako ste veliki heroji, kako ste spasili ovu državu, kako bez vas ne bi bilo nas.

Pa ako ste bili u ratu samo zato da bi mi to mogli spočitavati možda bi bilo bolje da ste ostali doma

Ako ste bili u ratu da bi ja imala manje, a vi više kako biste se osjećali važno, možda nije problem u ministru.

Ja sam mislila da ste se vi borili za demokraciju u kojoj imam pravo ovo reći svakog dana a ne gutati 15 godina da bi napokon puknula i sa strahom očekivala što će sada biti. Znate jedan moj jako dobar prijatelj je bio u ratu, prijavio se čovjek i otišao, bio je i ranjen. Vratio se doma, radio, otvorio firmu, firma zapela u dugovima zbog blagodati države za koju se borio, doživio financijski krah. Da je bio u vojsci saznala sam na sprovodu. To je čovjek koji je otišao u rat za sve nas a ne samo za vas.
To je čovjek zbog kojeg bi vas trebalo biti sram.

Biti vojnikom u mojoj je glavi nešto časno, boriti se za bolju budućnost svoje zemlje, jebeš mi sve al` to je časno.

I jebeš mi sve ako ja znam za što (ste) se vi borite (borili).


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

[Spanac_113]

[Julia-Klara]

Boris Dežulović: Jedan od tisuću

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini - vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest - uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu.Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo.

Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde. Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo. I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i - kao svake godine - bacili u Drinu osamnaest ruža.

Strah na stanici
Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.

Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija - šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se „pojavio neki šverc“.

Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“.

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina - trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Bila je to - i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.

Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.

Bez molitve i ruže
Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.

Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.

Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti. Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.
Jednog od hiljadu.

Boris Dežulović

[storm]

Upravo pročitah i htjedoh postaviti

[drugrankovic]

da... neka im je laka crna zemlja... u sandzaku, koji pripada srbiji i crnoj gori, muslimani su ne retko išli u naserove jedinice... ili alijaške...


kako god, neki i nijesu krili, još su se kurčili... a onda kako to obično biva kreten se nađe pa krene se svjetit i to na kakav način...
ovo je za svaku osudu i to onu najgrdju...

bilo je i u cg, samo se o tome ćuti ne smiju prnut... ima grupa koja se kurčila i koja jeodlazila ubijat srbe u bosni... njihovo naselje je bogomi gando najebalo a za njih niko i ne pita od tad...


ovo za štrpce je po meni za obimnu istragu i sve do jednog na smrt... ko su ti policajci koji su išli uz konduktera? dakle ovo nije samo banditski čin neke paravojske... ovdje su umješani državni organi... to osudjujem!

[drugrankovic]

naravno uniformu policijsku je lako nabavit... ali istraga je morala biti

[Lebowski]

Srđan Puhalo: Srpski naivci ili 50 nijansi šovinizma


Panorama Srebrenice sa koje je uklonjena džamija


Bratunac i izgrebana džamija

Znam da je kraj godine i da se rezimira ova i prave planovi za nadolazeću, ali meni je nešto drugo na pameti.

Elem, neki dan sasvim slučajno sam naletio na tekst u kojem se govori o nestanku džamija sa slika panorame Srebrenice i Bratunca koje je 80-ih naslikao akademski slikar Husein Nalić, a koje su cijeli rat visile negdje u Srebrenici i Bratuncu.

Neko je nekada na panorami Bratunca oštrim predmetom izgrebao džamiju, a potom hemijskom olovkom pokušao da nacrta drvo gdje je džamija. Panorama Srebrenice je data nekom slikaru, koji je preko džamije nacrtao drvo. Tako da se sada ne primijeti da su tu uopšte bile bijela džamija i munara.

Samouki naivci iz Srebrenice i Bratunca su očito sa buđenjem nacionalne svijesti odlučili da brisanjem džamija sa slika naglase vjekovnu pravoslavnost podrinjskog krajolika i idealizuju život u sr(b)skoj Srebrenici i Bratuncu.

Naravno neću tvrditi da je ovo prepravljanje slika urađeno planski i sinhronizovano, kao što smo ubijali i uklanjali ljude i džamije u i oko Srebrenice, ali je sigurno da naša “ljubav” prema drveću ne znači i našu nevinost.

Bilo bi pogrešno sve to prikazati kao incident i ništa više. Trebalo je imati istančano oko za detalje, naivnost trogodišnjeg djeteta i motivisanost fudbalskog navijača da bi se sve to u Srebrenici i Bratuncu uradilo.

E za to braćo moja služi ideologija!!!

Ona nam pomaže da sve te “umjetničke zahvate” u i oko Srebrenice uradimo efikasno i bez griže savjesti.

Sjećam se dobro priče iz rata da se muslimani neće vraćati nigdje gdje nema džamije pa je onda bilo i logično da se sruše, ali nije se stalo samo na tome već se to prenijelo i na slike. Dobro nisu se samo rušile džamije, rušile su se i katoličke crkve, komunistički spomenici i muzeji, a sve zarad svijetle srpske budućnosti.

I danas naivci dominiraju kod nas.

To su oni što i dalje tvrde da ako nema leša, nema ni zločina, koji misle da ako se ne priča o zločinima da zločina nije ni bilo, to su oni koji su protiv obilježavanja stratišta, to su oni koji nakon što priznaju zločin, kažu ali....

Naivci ili zločinci nijanse su u pitanju!!

[Zrno]

Najdraži, božićni poklon...

Autor: Branislav Antov Mikulić

U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere - radio sam za Vladu, bio priznat istraživač, sa ‘moćnom’ titulom ‘senior onderzoeker’ ili stariji naučni saradnik, po naški, i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. ‘Rijksambtenaar’ kako se to na lokalnom jeziku veli.

..............

Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao, a da se ne prisjetim gospodina Desai-ja, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgow-u koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa jos strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.

Amsterdam, decembra 2014


Kompletan tekst

[Lebowski]

Kada je Broz crn, Tuđman je bijel

Piše: Josip Antić

25 decembar 2014




Sjećate se Josipa Broza, rečenog Tito? A Franje Tuđmana?

Prvi je umro prije punih 34 godine, drugi prije 15. U Hrvatskoj ih se sjećaju, što nije nikakvo čudo, i u drugim zemljama spominju se kao osobe koje su svojim djelovanjem obilježili presudne trenutke državne i narodne povijesti.

Ne čini se to samo zbog i tijekom obljetnica, sjećanja uglavnom iskrsnu kampanjski, hoću reći, svako malo netko spomene jednog ili drugog. A ponekad i zajedno.

Pritom nije problem kad o tim povijesnim osobama govore političari (iako je diskurs povjesničara najprimjereniji, ali za takav nedostaje još puno činjeničnih fragmenata); stvari se počinju zapetljavati kad svoj, u pravilu jednostran govor o predšasnicima, predstavljaju kao istinu koju bi poput vjernika trebali prihvatiti svi članovi društva.

Nije dakle riječ o Titu i Tuđmanu, nego o ideologijama skrojenim na odabranim dijelovima djelovanja jednog i drugog.

Primjera je mnoštvo. U načelu, o vođi oslobodilačke borbe tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriji bivše Jugoslavije, profesionalnom revolucionaru i komunisti govori se isključivo ili kao o prototipu antifašiste i najvećem sinu naroda i narodnosti ili kao o totalitaristi i najvećem zločincu na ovim prostorima.

Kad je Broz crn – Tuđman je u pravilu bijel, kad se ocrni Tuđman, Tito odmah dobije svetačku oreolu. Naravno, s petokrakom.

To što je Tuđman bio partizan, Titov general, to što mu je sam Tito porukom „Tuđmanu ne pakovati“ tijekom progona 1971. dao poseban povlašten tretman i napose to što je Tuđman do kraja života njegovao poseban odnos prema liku i djelu Zagorca iz Kumrovca, za takav pristup potpuno je nevažno.

Titova bista u predsjedničkom uredu

Tako je, primjerice, početkom prosinca u sam osvit zagrijavanja za izbore za hrvatskog predsjednika, odvjetnik Vladimir Gredelj uputio Ustavnom sudu kaznenu prijavu protiv aktualnog predsjednika Ive Josipovića i to radi ocjene ustavnosti držanja Titove biste u Uredu predsjednika Republike.

Kako je objasnio u priopćenju medijima, kaznena prijava podnesena je ''zbog činjenice da držanjem biste Josipa Broza Tita, Ivo Josipović postupa protuustavno, pribavljajući pri tome imovinsku i neimovinsku korist čime su ispunjena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 291. st.2. Kaznenog zakona – zlouporaba položaja i ovlasti''.

Bista je inače stajala u Uredu još u danima kad je u njemu boravio Franjo Tuđman, kojeg Gredelj dok je prvi predsjednik države bio živ nije tužio, pa priču ovdje navodim tek kao ilustraciju principijelnosti.

Tek nešto ozbiljnije valja ipak uzeti izjave koje je tijekom prosinca (zgodilo se da u tom mjesecu pada obljetnica Tuđmanove smrti i početak kampanje) u javnost pustio Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a.

Po Karamarku (za kojeg je Tito zločinac) „Franjo Tuđman najveći je Hrvat 20. stoljeća“, ostvario je san naših pradjedova, a takvo mišljenje ne dijeli aktualna vlast pa je, kaže, vrijeme za ozbiljne inventure“.

Po njemu u Hrvatskoj je na djelu „detuđmanizacija“, a za nju, po njemu, nije zaslužna samo sadašnja vlast jer je (ta detuđmanizacija) „bila na djelu i u HDZ-u prije dvije godine“ (u stranci je, tvrdi, prestala tek kad je on došao na njeno čelo).

Sad kad je, prema vlastitom viđenju, nanovo „kroatizirao i tuđmanizirao HDZ“, najavio je vrijeme da isto obavi i u državi. Učinit će to tako da će po dolasku na vlast „verificirati ulogu i djelo dr. Franje Tuđmana u školskim udžbenicima, a u hrvatski Ustav uvesti pojam tuđmanizam“.

Uvođenje „tuđmanizma“ u Ustav

Inicijativa koju, ako ćemo po demokratskim uzusima, nije baš lako provesti (treba najprije dobiti izbore, potom ostvariti dvotrećinsku većinu Saboru za mijenjanje Ustava, a i otvoriti stručnu raspravu među povjesničarima i prosvjetarima o „verifikaciji“), znakovita je i to na više razina.

Na osobnom – psihološkom, svakako je za zapaziti da ideja za „tuđmanizacijom“ dolazi od Tomislava Karamarka, koji je bio među prvima koji su radili na „detuđmanizaciji“.

Koga sjećanje slabo služi, Karamarko je bio šef izbornog stožera u kampanji Stjepana Mesića, a on je prvi pokrenuo val kritičkog (ali i neukusnog) govora o prvom hrvatskom predsjedniku.

Karamarkova najava uvođenja „tuđmanizma“ u Ustav po načinu mišljenja nije daleko od onih koji su svojedobno formulirali koncept „titoizma“, za masovne potrebe zapakiran u parolu „I poslije Tita – Tito“.

Kako Karamarko namjerava formulirati ideju „nakon Tuđmana – Tuđman“, javnost još nije uspjela doznati, ali su ljubitelji političkih bizarnosti već uspjeli propitati globalni doseg takva nauma.

U slučaju da se to dogodi Hrvatska će se u svjetskoj ustavnopravnoj praksi naći u društvu Narodne Demokratske Republike Koreje. Naime tvrde, samo se u Ustavu te zemlje još koriste ideje koje Karamarko zagovara. Riječ je o drugu Kim Il-Sungu.

Budući da su i Tuđman i Karamarko političari, zanimljivo je povući i ovu paralelu među njima: dok je Tuđman u odnosu na vrijeme koje je djelovao činio korak naprijed, Karamarko u odnosu na svoje vrijeme čini korak nazad.

Budući da je po struci profesor povijesti, njegov prijedlog zanimljiv je i sa stručne strane. Proglašavanje bilo koje osobe „najvećom“ jezik je koji historiografija odavno ne koristi jednostavno zato jer je – neistinit.

Hrvatski perec s Bosnom u trbuhu

Povijesne osobe imaju važnost i utjecaj (Tuđmanov je za formiranje hrvatske države neupitan), ali i oni djeluju u sklopu zajedničke povijesne kaše.

Tek kad ona provrije, a steknu se ostali uvjeti (Tuđman bi rekao „silnice i sastavnice“) moguće je da djelo uspije. I to naravno u zajedništvu s drugima.

Ideja o „tuđmanizmu“ ima još jednu manu – kao i ona o „titoizmu“ zadržava se samo na jednoj, „svijetloj“ strani djelovanja povijesnog lika. U slučaju Tita to je antifašizam (prije svega bila je to borba protiv tuđina, o sustavima partizani nisu imali kad razmišljati – ako nisu bili komesari) o totalitarizmu, križnim putovima, Golom otoku, teškom kršenju ljudskih prava ni riječ.

U slučaju Karamarkova viđenja Tuđmana to je stvaranje države – o ozbiljnim i u mnogome teškim propustima u prakticiranju vlasti i razvoju društva niti slova.

Je li tuđmanizam ideja „pomirenja komunista i ustaša“ (totalitarizmi se ne mogu miriti), je li ideja o „povijesnim granicama“ (priča o „hrvatskom perecu s Bosnom u trbuhu“), je li tuđmanizam ideja o „200 hrvatskih bogatih obitelji“, je li tuđmanizam pljačka privatizacije ili nepravodobno procesuiranje zločina počinjenih s hrvatske strane?

Ako je pak temeljna ideja poruka novim naraštajima o baštini iz prošlosti, onda bi jedina ispravna poruka bila da od Tita i Tuđmana, barem oni koji žele živjeti i razvijati demokratsko društvo zapravo nemaju što naučiti, osim onoga što demokraciji ne priliči.

Crveni, žuti, zeleni vragovi

Dok je kod Tita stvar od prve jasna: on priznaje sud samo svoje partije (naravno, kad joj je prethodno dostavio svoje mišljenje), kod nekritičkih apologeta Tuđmana demokratski propusti se smatraju nevažnim - „jer on nam je donio višestranačke izbore“.

Njima nije važno što demokraciji, primjerice, ne priliči na dan uoči donošenja zakona kojim se to zabranjuje povlašteno kupiti vilu u Nazorovoj, što je Tuđman učinio. Ne pristoji ni vlastitog sina postaviti na čelu tajne službe.

Nedemokratski je više puta ne priznati volju birača, kao što je to činio u slučaju gradonačelnika Zagreba. Autokratski je bijesno tražiti od policije da rastjera mirne demonstrante koji su podržavali Radio 101.

Naposljetku, ne pristoji neistomišljenike doživljavati kao „crvene, žute, zelene vragove“, „Jude i piskarala“. Svi ti postupci dio su Tuđmanove političke osobnosti, jednako tako kao i oni neupitno pozitivni.

Ako to sve zapišemo, bojim se da bi hrvatski Ustav mogao postati najdeblja takva knjiga na svijetu.

No, sumnjam da će se Karamarkova prijedloga, kad prođu izbori, tko još sjećati. Osim ako kome opet zatreba prizivanje snažne patrijarhalne, persone a sve u svrhu prikrivanja vlastitog nedostatka.

Za sve ostale – život ide dalje.

[Lebowski]

Zbogom, Charlijevi anđeli

Piše: Boris Dežulović

Na zidu moje biblioteke stoji uokvirena stara jedna karikatura: uniformirani muškarac drži pištolj uperen u sljepoočnicu karikaturiste, što s flomasterom u ruci sjedi za crtaćim stolom. "Ponovi!", zapovjeda naoružani, a prestravljeni crtač ponavlja: "Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari! Dolje humor!"

U kutu karikature je potpis: "Wolinski 94."


Te devedeset četvrte Georges Wolinski već je bio živa legenda slavne francuske satiričke tradicije, jedan od najpoznatijih francuskih karikaturista i strip-crtača, suosnivač kultnog satiričkog tjednika L’Hebdo Hara-Kiri iz revolucionarnih šezdesetih. Hara-Kiri je postojao do novembra 1970. i onog katastrofalnog požara u plesnom klubu Cinq-Sept, kad su francuske novine izašle s crnim naslovima: "Tragični ples u Cinq-Septu: stotinu četrdeset šest mrtvih!" Tjedan dana kasnije u svom rodnom selu Colombey-les-Deux-Églises umro je predsjednik Charles de Gaulle, a Hara-Kiri je na naslovnoj stranici objavio: "Tragični ples u Colombeyu – jedan mrtav!" List je, jasno, zabranjen, a Wolinski i društvo osnovali su novi, nazvavši ga Charlie Hebdo.

Šezdesetosmaški beskompromisan, Charlie Hebdo je izlazio sljedećih desetak godina, dok nije ugašen. Osamdesete su bile godine konzumerističkog optimizma, i nikoga nije zanimala satira. Kad je optimizam došao na naplatu, vratio se i Charlie, obnovljen 1992. Godinu dana kasnije mi smo u Splitu pokrenuli Feral Tribune, i društvo iz Charlie Hebdoa prepoznalo nas je kao saveznike.

U februaru ratne devedeset četvrte, mjesec dana nakon one glasovite naslovne stranice što je obišla svijet, s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, njihovi reporteri napravili su veliku reportažu o Feralu i Splitu, ilustriranu sjajnim karikaturama Bernarda Verlhaca, nove Charliejeve crtačke zvijezde poznate pod pseudonimom Tignous. Tignousa je naročito fascinirala naoružana svakodnevica Splita – na jednom od crteža prikazao je tako i jedan iskorišteni ručni bacač raketa, popularnu "zolju", koju smo Predrag i ja iz zajebancije držali u redakciji: tako je vidio redakciju satiričnog tjednika u ratnim uvjetima.

A bili su to ratni uvjeti: na drugoj ilustraciji iz reportaže nacrtao je ulazna vrata splitskog Crvenog križa, na kojima je – kao na svim vratima državnih i općinskih institucija tih dana – stajao prekriženi kalašnjikov, zabrana ulaska naoružanim osobama. Kome bi normalnom, jebiga, uopće palo na pamet ući u javnu zgradu s kalašnjikovom?

Sprijateljili smo se tako sa suborcima iz Charlie Hebdoa, ponosni što nas nazivaju "hrvatskim Charlie Hebdoom" i još ponosniji što se predstavljaju kao "francuski Feral Tribune". U proljeće iste godine u goste nam je tako stigao i tadašnji glavni urednik, francuski komičar i pjevač Philippe Val – kasnije velika faca na Radio Franceu – u društvu legendarnog Goergesa Wolinskog. Stari šezdesetosmaški zajebant, nestašne prosijede kose, s obaveznom cigarom u ustima, čašom viskija u jednoj i flomasterom u drugoj ruci, dao nam je tom prilikom i intervju, odgovarajući na naša pitanja karikaturama.

Jedan od odgovora bio je i crtež uniformiranog muškarca s pištoljem uperenim u sljepoočnicu karikaturiste. Stilizirani stari crtač s tri nestašne dlake na glavi i flomasterom u ruci bio je – kao i na ostalim crtežima iz tog intervjua – Georgesov autoportret. Čovjek s pištoljem mogao je biti bilo tko: "Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari!". U svakom slučaju, "dolje humor!".

Feral Tribune potrajao je nakon toga još petnaestak godina, a Charlie Hebdo je nastavio do danas. Zahvaljujući islamističkim ekstremistima, koji su bučno reagirali na svaku njihovu provokaciju, došli su na glas isključivo kao borci protiv islamskog vjerskog fanatizma, iako su jednako često, pa i mnogo brutalnije, ismijavali i židovske i katoličke – naročito katoličke – svete krave, baš kao i francuski i svjetski politički establishment.

U novembru 2011. godine, nakon čuvenog specijalnog izdanja Charia Hebdo – Šerijatski Hebdo, s prorokom Muhamedom kao gostom-urednikom, što je s naslovnice prijetio sa stotinu udaraca bičem svakome tko ne umre od smijeha – preživjeli su brutalni napad zapaljivim projektilima, u kojemu im je potpuno uništena redakcija. To ih, međutim, nije pokolebalo: na naslovnoj stranici sljedećeg broja kočila se karikatura crtača Charlie Hebdoa u strastvenom poljupcu s islamskim učenjakom, i naslovom "Ljubav je jača od mržnje".

Nije, dakako, problem što je ljubav jača, već što je mržnja slabija, i ne može to podnijeti: tri godine kasnije, ove srijede, pred redakcijom se zaustavio crni Renault Clio, iz kojega su izašla tri muškarca s crnim maskama na glavi. Točno su znali koga traže, i točno su znali kada: u srijedu ujutro novinari i crtači Charlie Hebdoa imali su redakcijski kolegij. Svi su bili tamo, na čelu s četvoricom glavnih: bio je za stolom i glavni urednik Stéphane Charbonnier Charb, i veteran Jean Cabut Cabu. Bio je tamo i Tignous, i bio je, naravno, stari Georges Wolinski.

U sljedećem trenutku, sva četvorica bili su mrtvi, među deset hladnokrvno likvidiranih članova redakcije.

Posljednje što je Tignous vidio bio je ručni bacač raketa – sličan onome što ga je dvadeset godina ranije vidio u redakciji jednog malog hrvatskog satiričnog tjednika – i automatsku pušku, isti onaj kalašnjikov što ga je viđao prekriženog na ulaznim vratima splitskih institucija. Posljednje što je vidio Georges Wolinski bila je cijev uperena u njegovu glavu – bila je to ista ona cijev s karikature na mom zidu, jedna od onih što prijeteći urlaju "Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari!". Ova je urlala "Živjela religija!".

Adieu Georges, adieu Tignous, adieu Charb et Cabu, adio prijatelji. Zbogom, Charliejevi anđeli. Svidjela bi im se, znam, ta fora: pod naslovom, recimo, "Tragični ples ne nebu: četvorica umrla od smijeha!", četiri bestidna Charliejeva anđela gore negdje zavodljivo plešu oko prestravljenog proroka Muhameda, grubo ga skidaju i strasno ljube.

Ljubav je jača od mržnje.

[storm]

PILE NAOPAKO
Damir Pilić: Berlin 2015. kao Berlin 1935.

Novogodišnji marš štovatelja “ukrajinskog Pavelića” u Kijevu AFP
Mnogi građanin Hrvatske, a i šire, misli kako je antifašizam danas nepotreban, jer fašizma navodno više nema. Francuski magovi karikature, strastveni ljevičari iz legendarne redakcije satiričnog magazina “Charlie Hebdo“, tragičnom smrću raskrinkali su tu raširenu zabludu: ovi neponovljivi ljudi u srijedu su pali kao žrtve fašizma.
Mnogi građanin Hrvatske, a i šire, koji ipak priznaje postojanje suvremenog fašizma, drži da je jedino aktualno lice fašizma u svijetu ono koje pripada radikalnom islamu. Za njih, izvan svih tih ubilačkih i samoubilačkih hassana, mohameda i abu baghdadija, drugog fašizma i nema. Iz tog kuta jedina antifašistička gesta primjerena današnjici bila bi borba protiv islamofašizma.

Nažalost, takav građanin nije u pravu: fašizam i danas, na tlu same bjelačke i kršćanske Europe, ima mnogo živih lica i pojavnih oblika, od Berlina do Kijeva.

Perverzni križ

Njemačka antiimigrantska organizacija Pegida, koja se bori protiv “islamizacije Zapada“, u ponedjeljak je svoj protestni marš prvi put održala u Berlinu, glavnom gradu najmoćnije europske države, pa je čak i konzervativna kancelarka Angela Merkel morala reagirati i javno osuditi Pegidu za rasizam. Vidjevši u pronacističkoj povorci i veliki križ u bojama njemačke zastave, morao je reagirati i njemački luteranski biskup Christian Krause, bivši predsjednik Luteranske svjetske federacije, koji je izjavio da ga je taj simbolični zagrljaj vjere i nacije “zgrozio“, te da je takva zloupotreba vjerskog simbola “perverzna“.

Ovu bi biskupovu reakciju možda trebalo zapamtiti za slučaj da se uskoro u Hrvatskoj, u Savskoj 66 ili na nekim drugim mogućim prosvjedima, pojavi katolički križ u bojama hrvatske zastave: bit će interesantno vidjeti kako bi na to reagirali hrvatski biskupi.

No, najveća otvorena manifestacija fašizma ove godine u Europi zgodila se već prvog dana 2015. u Kijevu, kada je tisuće ekstremnih desničara iz stranke Sloboda sa žutoplavim zastavama, skupa s mnoštvom ukrajinskih neonacista iz organizacije Desni sektor s narančastocrnim zastavama, marširalo u čast rođendana Stepana Bandere, ukrajinskog kvislinga koji je u Drugom svjetskom ratu surađivao s Hitlerom u pogromu ukrajinskih Židova i vojnoj borbi protiv Crvene armije.

Štovatelji “ukrajinskog Pavelića“ u tom zastrašujućom maršu ulicama jedne europske metropole - koji je obuhvatio i trg Majdan, na kojem su lani upravo članovi Desnog sektora bili u prvim redovima onih koji su nasilno srušili legalnu prorusku vlast, a i danas su u prvim redovima građanskog rata koji se vodi na istoku Ukrajine - nisu se ni trudili prikriti sentimente za nacističke rituale i ikonografiju: učesnici marša nosili su baklje, pa su mučne i tjeskobne asocijacije na noćne nacističke marševe u njemačkim gradovima 1930-ih godina, u kolektivnu memoriju upisane preko propagandnih filmova Leni Riefenstahl, naprosto neizbježne za svakoga tko iole poznaje povijest.
Europska šutnja

Službena Europa, duboko uronjena u suludu i nepravednu kavgu s Rusijom, ovaj je fašistički marš potpuno odšutjela, s rijetkim iznimkama poput češkog predsjednika Miloša Zemana. “Neupućivanje nijedne riječi kritike Ukrajini, nakon nedavnog marša neonacista s bakljama u Kijevu, siguran je znak da je nešto fundamentalno pogrešno s Europskom unijom“, izjavio je nekidan češki predsjednik, te dodao:

“Nešto se pogrešno dešava u Ukrajini i nešto se pogrešno dešava u Europskoj uniji, koja nije protestirala povodom tih demonstracija. Vidio sam na internetu grupu od nekoliko tisuća demonstranata na kijevskom Trgu Nezavisnosti. Nosili su portrete Stepana Bandere. Taj portret sam vidio prvi put. Bandera me je podsjetio na Reinharda Heydricha, nacističkog upravnika Bohemije i Moravske”, kazao je Zeman, zaključivši kako “Majdan nije demokratska revolucija”, pridruživši se tako ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, koji je još lani u ožujku, netom su Kijevom zavladali “prozapadni demokrati“, ocijenio novu ukrajinsku vladu kao “ideološkog nasljednika Stepana Bandere, Hitlerovog saveznika u Drugom svjetskom ratu”.

Novogodišnji marš fašista u Kijevu, koji je prošao bez ikakve reakcije ukrajinske vlade, nije samo potvrdio tu Putinovu ocjenu, nego bi i mnogom građaninu Hrvatske, a i šire - koji ovih dana, nakon pariškog masakra najduhovitijih europskih ljevičara, u sebi ćuti “pravedničke“ antimuslimanske strasti - trebao jasno pokazati da imamo mi i svog, europskog fašizma, prema kojem bi valjalo uperiti antifašističku oštricu.

DAMIR PILIĆ

[Krokodil Behko]

DARIO KRISTIĆ / UČI, SINE, DA NE BI MOR'O KOPAT'!

Apsurdi naše države: U BiH ima više doktora nauka od dobrih automehaničara!


''Uči sine, da ne bi mor'o kopat'!'' Ta nas je rečenica, između ostalih, ukopala.

Tu stravičnu mogućnost, da ti dijete radi fizički posao, moralo se preduprijediti od malena, pa su brižni srednjestaležni roditelji kupovali knjige, stimulativne igračke, lego kockice i računare... sve ne bi li svoje neobično nadareno (i pedagogica je rekla da je on bar tri godine ispred ostale djece) potomstvo pripremila za akademsku naobrazbu, a spasili iz ralja te zvijeri što odbija bubrege, krivi leđa, sakati ruke i noge a zatupljuje um - fizičkog rada.

Odličan - pet

Znalo se tako već negdje od drugog osnovne ko je materijal za zanat, a ko će u gimnaziju. U gimnaziju će ovi što se ističu i odličan - pet. Na zanat, jel', ovi što su već oko sabiranja i oduzimanja zapinjali, a do osmog će dogurati jer je osnovna škola obavezna. Tu onda uguraju i ove iz problematičnih porodica, pa i one što su možda bili i za specijalnu, sve kec, dvica, radna kecelja, vuneni džemper, kad se pobiju, frca đubre sa gumenih čizama. Otprilike se na to gleda da ako si završio na zanatu da si propao u životu.

Posljedica je toga da su za realno vrlo zahtjevne poslove [ko god kaže da zanat nije zahtjevan (i umni) rad, ja sam spreman sad izaći go do pasa da se njim pobijem] birana konstantno djeca koja ili zbog sticaja okolnosti nisu bila u stanju razviti svoje sposobnosti, ili su, hajmo bit' realni, ograničenih sposobnosti. Ono nešto sitno što je i htjelo učiti utopi se u ispodprosječnost, koju i sam sustav generira svojom indolentnosti.

Gledam neki dan radnika, stanovitog gospodina, koji se predstavio kao stolar, iako je vjerojatnije da je htio reći da je tesar, na gradilištu, nije ni mlad pa da kažeš da se tek uči, kako reže dasku colaricu. Znate ono kad mi ljudi nestručni pilanju uzmemo nešto da režemo pa se zub pile zaglavi, pa trzaš tamo-vamo i onda

neće, i neće
i trzaš
i neće
i otkineš rub daske
i opet neće
i tek negdje, huh, od četvrtog, petog pokušaja, počneš pilati.
I onda odrežeš ukrivo.
E, to.

Upalim tad bateriju na telefonu i počnem hodati okolo. Kad su me pitali šta radim, rekao sam im: "Tražim majstora!" (OK, nisam ovo uradio, ali za potrebe teksta zamislite da jesam.) Poenta je da je danas u zemlji brutalne nezaposlenosti teško pronaći radnike, stručne majstore. Ima tu, naravno, i druga strana, da naše firme i kad nađu majstora i dadnu mu dobru platu ogule mu kožu od rada, jer radi ono što bi realno trebala petorica.

Gorka istina

"Ko je valj'o - il' je pogino u ratu, il' je pobjeg'o u Njemačku." Veli jedan Salem, dobar čo'ek. (Tekst je o radnicima, pa je citat takav. Neću, valjda, Jesenjina citirati.) Znam ja da ima i drugih država gdje se može ispaliti. Njemačka ovdje ne predstavlja geografski pojam, nego neko daleko i uzvišeno mjesto, Valhallu, Hiperboreju, tako to...

Prije rata u inostranstvo su uglavnom išli slabije kvalificirani radnici, sirova radna snaga, bauštelci, ljudi koji nisu imali šta izgubiti. Danas, što i nije neka vijest od koje će vam se posjeći noge, odlaze intelektualci, ali i kvalitetna stručna radna snaga, dobri kovači, stolari, zidari... Tako je meni palo na pamet, onako baš originalno, da to nazovem hand drain. (Gugl'o sam pojam, prvih 20 rezultata nema ništa slično, proglašavam ga svojim.)

Gorka istina je da velika većina ljudi koji po internetu urlaju ''Dajte nam fabrike da radimo'!' nije sposobna raditi u fabrikama koje Bosna i Hercegovina može podržavati. Nema, nekih struka jednostavno više nema. Postoje čitave općine u kojima radi po jedan električar i vodoinstalater, kantoni koji imaju jedan arhitektonski ured. U Goraždu ima jedan. Za kanton 10, onaj-koji-ne-zna-kako-se-zove, ne znam ima li ijedan. Postoje čitave građevinske firme u kojima nema VKV zidara. Elem...

Rad se ne cijeni. Floskuletina je iz medija kad lamentiraju nad lošom ekonomijom i slabom zaposlenosti. Kliše... No, svaki kliše u sebi sadrži istinu, inače ne bi bio kliše, veli David Thewlis u Nakedu.

Ljudi su uvijek, razumljivo, težili ka lakšem poslu. Maksimalno pojednostavljeno: Od motike su bježali na zanat, od zanata u fabriku, od fabrike u ured, iz ureda u menadžment, pri tom uvijek doživljavajući one ispod sebe manje važnim, zaostalim. Postindustrijsko društvo, koje svoju utopiju duguje jeftinoj kineskoj radnoj snazi i energiji mrtvih biljaka, društvo je fiktivnog rada, kojem ni najizmišljenija radna mjesta u socijalizmu nisu ni do koljena.

Svijet powerpoint prezentacija, beskonačnih workshopa i seminara, PR-a, human resource managementa, social media experta, virtualnih sastanaka i beskonačnog riplajjanja (ova riječ je namjerno ovako odvratna) na mejlove. Svijet gdje se, ako je vjerovati vijestima, reklamama i sapunicama, glavnom odgojnoobrazovnom sredstvu, samo kežualno sjedi oko kafe-aparata na vječnoj pauzi. Pravimo se da je to rad. Pravimo se da ti ljudi znaju cijeniti tuđi rad. Plot twist. Vjerojatno ne znaju, no tamo bježe ljudi, jer se tamo njihov rad cijeni više nego ovdje. Od čega onda bježe kad je ovo bolje?

Nakon osamostaljenja i Ureda visokog predstavnika, prepušteni sami sebi, uspjeli smo stvoriti sistem po svojoj mjeri. Sistem koji je u potpunosti odbacio rad, učinio ga besmislenim. Sistem koji radi tako što ne radi. Sistem koji se bazira na kočenju samog sebe, na stvaranju permanetne krize.

Nije kriv rat

Bizarna tvorevina koja se hrani diskriminacijom, mržnjom, kriminalom i kad sve ostale opcije ispuca, zaduživanjem kod lihvara (Međunarodni monetarni fond) napunjena ljudima (uz koji častan izuzetak, kojeg uvijek, jel', ima), koji nikad nisu htjeli raditi, nisu ni znali raditi i, na kraju, nisu nikad htjeli ni naučiti raditi. Ljudima kojima je najviši domet, najglorificiranije, top, ultra radno mjesto koje mogu zamisliti mjesto administrativnog neradnika, ili kakvog poslanika. Nije bitan ni CV, ni seminari, ni workshopovi, ni iskustvo, ni znanje (roflmao, čak spominjem znanje) - bitno je samo, a to već znamo, ČIJI si.

Još danas formalno mašu diplomama stečenim na nekim livadskim fakultetima, pa ova država ima više doktora nauka od dobrih automehaničara. (I ne. Nije kriv rat. Nije kriv f***ing Dayton.) U tom sistemu više nisu prezreni samo zanati. Prezren je svaki oblik rada. Rade samo budale, oni koji se ne znaju snaći. Gubitnici. Od tih ljudi kojima je rad neki daleki pojam, očekuju oni koji su za njih glasali da stvore ambijent u kojem se može pristojno živjeti od normalnog, poštenog rada? Ne, ne očekuju. Oni očekuju da zasjednu na njihovo mjesto. Nema ovdje više mjesta za radnike. No country for working man. Ko ostaje ovdje, neka ne govori djeci "Uči da ne bi kopao", nego "Budi podoban da ne bi radio".

(Al Jazeera Balkans)

[Krokodil Behko]

PETAR LUKOVIĆ / POSLJEDNJE PISMO LAŽNOM DOKTORU KARAJLIĆU

Bežanija All Over Baščaršija: Nele, kako je to vratiti se u 'grad koji ne postoji'?



Izvor: E-novine.com

Poštovani rahmetli Jankoviću, uprkos ovakvom mrtvozornom titulisanju imam utisak da ste ipak živi, prpošni i veseli; uspelo vam je, čestitam, da se samoposerete po sebi, što nije mali uspeh – više od dve decenije od vašeg bekstva iz Sarajeva u Beograd, gde smo silom prilika postali sugrađani, iz dana u intervju, iz intervjua u izjavu, tvrdili ste, tvrdo, šumski, da je za vas Sarajevo mrtvo, umrlo, da se nikad nećete vratiti u „grad koji ne postoji“, da Bosne nema, da za vas, uglednog književnika poput vašeg ex-mentora Kusturice, ne dolazi u obzir povratak u „crnu rupu“. I knjigu ste napisali da se odreknete Sarajeva, i naslov ste prilagodili Šumnjacima i vlasnicima šubara s mrtvačkom glavom i srbijanskim ludacima: „Fajront u Sarajevu“, baš lijepo, onako paljanski, duhovito.


Kad gle! Stigne svima najava preko Facebooka da ste ipak odlučili da usred Sarajeva, 28. februara, u klubu „Cinemaks Sloga“, Mehmeda Spahe 20, održite promociju vaše cenjene knjige; čitam da će vam društvo praviti Slobodan Terzić, urednik Top liste nadrealista; Vule Žurić, urednik knjige, pobegulja iz Sarajeva, kao vi; Dejan Papić, urednik „Lagune“; Ratko Dmitrović, direktor kompanije „Novosti“, što bi bilo ravno situaciji da Goebbels dođe u Jerusalim na kafu; konačno, last but not least, vi lično, dr Jankoviću tj. Karajliću, u 18.00 sati. Wow!


Ispostavi se ono što se već znalo unapred; samo ste testirali teren, bacali udicu i posle pet minuta shvatili da će vas Sarajlije, među kojima i ja (kao počasni građanin), popljuvati i popičkarati; neće vas tući, Nenade; prebijanje pripada muškarcima koji imaju kičmu, ali vas najviše vređa kad vam se ne dive i kad vas ne obožavaju, tvrdeći koliko ste, oh, duhoviti, tako srbski pametni za vic, anegdotu, pa vi ste već književnik sa dva-tri izdanja izdavačke kuće „Novosti“, još samo da smognete snage da o Kusturici kažete ono što mislite – gde bi vam bio kraj; možda u bioskopu „Sloga“ ili negde na Barama koje se danas zovu Dedinje?

Onda se, lažni doktore, ispostavi da ste negde na Jahorini (Republika Šumska), u hotelu „Bistrica“, pred novinarima „Srne“, 14 dana ranije (da zbunite neprijatelje!), valjda 14. februara, održali promociju svoje knjižice, objašnjavajući prisutnim Srbima da "onaj koji misli da napiše autobiografiju treba to da učini onog trenutka kada ga život prvi put opeče i kada počne da misli". Govor ste okončali čestitajući Olimpijskom centru "Jahorina" na rekordnoj posjeti skijaša i gostiju, koji su danas „pohrlili na suncem okupanu olimpijsku ljepoticu“. Literatura curi iz vas, nedvojbeno.

Onda ste uveče, opet čitam, stigli krišom u Sarajevo koje nije Istočno, došli u konobu „Luka“, gde su vas čuvali kordoni policije, valjda iz oduševljenja zbog čitalaca vaše knjige koji svoju ljubav ka vama ne umeju da sakriju; ne stigoh da pitam – kako je to vratiti se u „grad koji ne postoji“, u tu „crnu rupu“ gde je vladao srbosek, odakle ste pobegli u Beograd via Pale via Šumska, usred onih vremena kad su s vaših brda vaši ubijali Sarajevo.

Je l’ prija piće u Sarajevu? Jesmo li nešto jeli u konobi? Jesmo li uživali?


Setih se da obilazak Sarajeva noću nije vaš pronalazak; Nenad Kecmanović ima lijep običaj da se negde posle ponoći maskira i krene da šeta ulicama i krajevima grada gde je živeo čitav svoj život, dok 1990, nešto ranije nego vi, nije pobegao u metropolis Pale; mogli ste vi, Nenade Jankoviću, da pozovete Nenada Kecmanovića, pa da kao duet Nenad & Nenad obiđete neku aščinicu ili ćevabdžinicu da vidite jesu li sudžukice još žive ili samo teško ranjene.

Gledam na slikama policijski auto koji vas čuva od bašibozuka sarajevskog; sve lažne žrtve tobožnjeg bombardovanja i navodne opsade grada hteli bi da vam stegnu ruku i čestitaju na bekstvu; mora da ste osećali kao heroj, Karajliću/Jankoviću; noć, noć, noć, totalni je mrak – poručio bi vam Bajaga – ništa se više ne vidi u tami.

A onda ste, znam vas, Karajliću, seli u kola i vratili se u maticu; na Pale; jebeš sarajevske ćevape, čekali su vas topli, svinjski, mirišljavi; možda je palo i neko prasence; rakija, domaća, da se spere ukus iz konobe i onog nestalog grada.

Zašto imam utisak da 28. februara nećete biti u Sarajevu, već na službenom putu iz filma Nemanje Kusturice? Mogli ste biti duhoviti, a naravno niste – da ste promociju u Jedinom Sarajevu (ne Istočnom) zakazali 29. februara i pozvali Vuleta Žurića i Ratka Dmitrovića, smrdelo bi na Top listu nadrealista.

Ovako, podvili ste rep, došli u grad noću i popišani se vratili u naručje Dodika. Tamo gde je uvijek toplo i gdje svi veruju da ste genije. I gde je fajront za Šumnjake zabranjen.

[drugrankovic]

bio krele na jahorini, i nije htjeo u sarajevo na veceru, da ne izaziva neprijatnosti prijateljima, al kad su navalili, okladio se da ako ga neko prepozna njegov prijatelj placa veceru a ako ne on ce...

i op la, u ulice dje je mrak, otvori se restoran za njih... i op la, polako par novinara... ubrzo informacija na tviteru, krele je tu i tu... a posle samo par minuta od informacije stotine komentara

kaze krele: steta sto odna nije bio internet, ti svi junaci bi se vatili tastature mjesto oruzja...

i op eto policije:

"ne brinite mi smo tu, sve je pod kontrolom, krele i njegovi su saopštili da očito policija nadgleda pomno i internet i odma su i oni reagovali u takvoj opremi i broju ko da cuvaju gay paradu...

i pito se krele: što toliku frku prave? očito ih strah, zamislite da im se sve sarajlije vrnu...


po meni on je komercijala, i dupe za korist, ali vi koji prvo falisate jovana divjaka, (da ne govorimo da je isti odbacio cin generala posle saznanja u javnosti o ubistvima srba) da nekom drugom prebacite sto je otiso...

emir kusturica vam je govno a jovan divjak je andjeo... i jedan i drugi imaju prvo u vidu svoj cef i dzep