Naši najbolji, najsmješniji i najoriginalniji postovi

[gejsha]

Koji su to najčešći razlozi zbog kojih se parovi svađaju?

[silence]

niska grana
Naslov: Gradske legende

Svaki grad ima svoje legendarne priče i mitske likove, pa ako ste raspoloženi podijelite ovdje koju.

Priča o prodaji gradske vijećnice za vrijeme Olimpijade u Sarajevu i prodavaču koji je od sitnih prevara napravio umjetnost i sebi obezbijedio mjesto u gradskoj mitologiji poznata je svima, ali nedavno sam pročitao intervju sa tim, nažalost preminulim čovjekom u kojoj opisuje jednu drugu legendarnu provalu u kojoj je učestvovao.

Navodno je trebalo ilegalno prebaciti neke Albance u Italiju. Satima ih je vozio u kombiju po brdima oko Sarajeva, da bi ih u sumrak istovario pred kasarnom “Maršal Tito“. Rekao im je da je to granica sa Italijom, da treba da trče prema kapiji i viču "Viva Italia“, jer stražari to vole
Nesretni ljudi su se stvarno zaletili prema kapiji, a neki su se i penjali preko ograde kasarne, vičući iz sveg glasa "Viva Italia“.....zbunjeni vojnici na straži su počeli pucati na njih. "Jedva smo izvukli živu glavu" - rekao je.

[Heidi]

opet grana...

(Unaprijed se izvinjavam eventualnom čitateljstvu, ali prvobitno je bilo zamišljeno da priča bude barem 5-6 x kraća. Međutim, počneš švrljati i onda gluposti svjetlosnom brzinom dolaze same od sebe i tako to krene.... )

“Sto mu rogova“, pomislila je Heidi dok je skončavala još jedna epizoda Sulejmana veličanstvenog, “uvijek završi kad je najnapetije".
Još uvijek udobno zavaljena na kauču dnevnog boravka, lijeno je protegla ruku do laptopa i skoknula na forum.
“Da vidimo....hmmm.... slike....Baška na Krku. Baš lijepo, mogla bih jednom otići tamo. Šta ima još....opet rasprava o vehabijama. Izgleda da je danas malko negativna atmosfera. Teorija velikog praska....Pjesma za forumaša. Aaaa, vidi vidi paparaci mi je poklonio pjesmu od Šabana! Dragi Pape, čovjek si čudan, al' duhovit“. Uzvratila mu je evergreenom Indire Radić, sa sve srcem i krezubim smajlićem.
Forumanje je prekinulo zvono telefona. Uvijek je mrzila tu zvonjavu i nikada se nije na nju sasvim naviknula, naročito ne subotama popodne.
Nevoljko se ustala i podignula slušalicu. Bio je to Ulf, šmokljan s posla. Nenametljiv i bezazlen lik, koji je ipak koristio svaku priliku da joj se udvara i približi. Bio je blizak direkciji, pa je prvi doznavao novosti i prenosio ih Heidi; tako joj je i ovaj put prenio dobre vijesti glede povišice i godišnjih odmora. Ona je to cijenila, ali ju je njegovo taktiziranje i okolišajući pristup kada je u pitanju iskazivanje osjećaja često nerviralo.

“Ako ti se već sviđam, onda mi to reci u lice. Budi muško. Lovac.“, mislila je Heidi.
A osim toga, bio je sitan i žgoljav, tako da o nekakvoj fizičkoj privlačnosti nije bilo ni govora.
Ukupni dojam još više je narušavalo to što je Ulf zbog svog smušenog karaktera ili tek onako, iz razonode, povremeno znao biti predmet ismijavanja ostalih kolega uposlenika. U takvim prilikama Heidi ga je često branila jer nepravdu otrpiti umjela nije, a i nije bila baš potpuno ravnodušna prema njemu.
Ulfu je naravno bilo drago zbog oga, ali je slutio da ga takve situacije još više srozavaju u njenim očima. Tu međutim nije mogao ništa učiniti; samog sebe najteže je promijeniti.

Heidi ga je privlačila tim više što ga je neodoljivo podsjećala na prvu, možda i jedinu, simpatiju iz djetinjstva – istoimenu djevojčicu Heidi s kojom se igrao kad bi ona došla kod bake za vikend u njegovo selo.
Simpatija je bila obostrana, možda malo više s njegove strane, a idila je završila tako što su se jedne sunčane nedjelje, baš na Heidino insistiranje, igrali mačevanja. U toj disciplini Ulf je bio ponešto uspješniji od nje, a cijelu borbu sa prozora svije kuće promatrala je njena baka, inače krupna, energična i vječito mrzovoljna žena, te mu je idućeg dana zaprijetila da se više ne približava njenoj unuci ili će mu u protivnom odvaliti bubrege, polomiti sve kosti a štap za mačevanje zabiti u jedno nadasve intimno mjestašce.
Od tada je više nikad nije vidio, a posljedice tog traumatičnog iskustva uzimale su svoj danak i dan-danas, nakon toliko godina.

Opterećivale su ga i druge stvari, poput nedostatka ambicija, života s roditeljima, skromnih primanja, zadovoljavanja malim stvarima, provincijskog svjetonazora i još mnogočega drugog što mu, kada su u pitanju odnosi ne samo s Heidi nego i ženama uopšte, nikako nije išlo u prilog. Znao je da se tu za idućih 30 godina neće ama baš ništa promijeniti, ali je i dalje strpljivo iz prikrajka vrebao svoju šansu, igrajući na kartu Heidinih širokih vidika i nesvakidašnjeg razumijevanja za sve ljudske slabosti.
“Sušta suprotnost od Floriana“, pomislila je Heidi, “ali on ni da me pogleda....zagledao se u onu jezivu milfaču Helgu, eto šta je....da mi je samo znati šta je vidio u njoj“.
Florian je bio naočit i markantan momak, širokih ramena, srednjih godina, prodornog pogleda i dubokog glasa. I uvijek je imao neodoljiv izraz lica, kao da o drugima zna nešto što drugi ne znaju. A tek osmijeh....kad se nasmije, čovjek bi mu oprostio ne znam kakvu glupost.
Grub prema mužjacima i galantan ali, kada to okolnosti zahtijevaju – priprost i šarmantno drzak prema ženama.
“To je pravi muškarac“, razmišljala je dalje Heidi.
Povrh svega, prštao je od samopouzdanja.
Tamnog tena, nije čak nalikovao na Nijemca, već prije na neku sretnu kombinaciju latinoamerikanca i naše gore lista.
Nije bio šonjo a ni krme, jer su upravo s takvima završavala mnoge koje je poznavala....takve žene Heidi je smatrala staromodnima i mazohistički nastrojenima.
“Ne nora biti ljepotan pun kao brod, obnašati neku funkciju niti biti poznata ličnost....dovoljno je da bude karakteran i u sebi ima ono nešto“, uz emotivnu gestikulaciju i sjajem u očima objašnjavala je svojim prijateljicama Heidi. Koje su opet, iako su se u načelu slagale s njom, njen ukus kada su u pitanju muškarci uzimale s rezervom, smatrajući ga odveć ekscentričnim.
Ono nešto očito je imao Florian, ali se on prema njoj uglavnom odnosio kao prema davno u bijelo okrečenom zidu.

A ne može se reći da nije ništa pokušavala učiniti po tom pitanju.
Heidi nije od onih žena kojima je preduzimanje inicijative ispod časti, naprotiv, međutim sve njene akcije uglavnom su završavale blago rečeno bezuspješno. Pri čemu je u par navrata znalo doći i do izrazito neugodnih i ponižavajućih epizoda poput one kad je, ko zna zašto, zaključila da se Florianu dopadaju djela jednog popularnog njemačkog književnika. Stoga je namjerno u društvu jedne kolegice s posla, a u Florianovoj neposrednoj blizini, na sav glas hvalila njegovu najnoviju knjigu, u nadi da će na taj način kod njega zadobiti izvjesne poene ali i da će se možda i on uključiti u razgovor....ispostavilo se nažalost da tog književnika Florian zapravo ne podnosi.
Ili naprimjer kad je pokušala govorom tijela i očiju privući njegovu pozornost, dok je on baš u tom trenutku na PC-u chatao s Helgom.
Ispočetka je u potpunosti ignorisao njenu mimiku da bi potom, smrtno ozbiljan i iskreno zabrinut, taj njen zavodljivi body language protumačio tako što ju je upitao da li se osjeća dobro, uz preporuku jednog dobrog ljekara opšte prakse i savjet da joj je najbolje da uzme par slobodnih dana i dobro se odmori.
Pa iako je te nemile događaje, umjesto cinizmu, Heidi više pripisivala urođenoj muškoj nesposobnosti da pravilno rastumače ženske znakove, misli i želje (što je bilo sasvim tačno), prestala se aktivno zanimati za Floriana.

Naravno, nepravedno bi bilo ne spomenuti da se u tom pogledu jednom prilikom desio i jedan sitni izuzetak: naime, u hodniku firme sasvim slučajno su se ispred caffe-aparata u pauzi od posla zatekli potpuno sami njih dvoje.
I dok je postiđena Heidi od zbunjenosti i nervoze pogled oborila i piljila u svoju plastičnu čašicu s kafom (čiji je sadržaj miješala čitavih minutu i pol), Florian je ubacio kovanicu u aparat i dok je čekao svoju dozu, ničim izazvan pogledao ju je pravo u oči, prislonio joj nježno ruku na rame i prekinuo neugodnu tišinu rekavši “Moje noge nose mrtvog čovjeka“. Ko zna šta je time želio da kaže, sve to bilo je veoma zagonetno....međutim, daljnji prirodni razvoj situacije prekinula je čistačica koja se niotkuda tu stvorila.

Bila je to konzervativna žena porijeklom iz Južnog Tirola u Austriji, koja je u osami dvoje mladih ljudi, i to na za to nepredviđenom mjestu kao što je hodnik preduzeća, vidjela ašikovanje a u tome opet najcrnje zlo što se skorilo na dnu duboke kace i – prema njenim shvatanjima – moglo izliječiti jedino radikalnim metodama poput strijeljanja ili prisilnog rada.
Nakašljala se, više podmuklo nego učtivo, prostrijelila ih pogledom i za svaki slučaj prešla 2-3 puta mokrom krpom oko njihovih cipela i aparata za kafu.
“Prokleta omladina“, pomislila je, “droga im je popila mozak. Ih, kako bih ja to sve postrojila i dovela u red....“. Zadovoljna što im je pokvarila ugođaj, zlurado se osmjehnula te polako udaljavala i gubila u polutami prostranog hodnika, zviždučući neku lolalpatriotsku koračnicu iz davno izgubljenih ratova.

No ni taj pozitivni ali usamljeni incident nije ohrabrio Heidi da poduzme nešto više. Pa iako je Florian ostavljao utisak čvrstog čovjeka i velikog zavodnika što s lakoćom prelijeće s cvijeta na cvijet – u dubini duše žudio je za stabilnom vezom kao i prema njemu zaštitnički raspoloženom ženom koja sve razumije i sve prašta.
Heidi je na neki čudan način to znala, i to je bila ona slabašna, gotovo nevidljiva nit koja ih je povezivala, ali i potencijalni fitilj koji će možda nekada raspaliti veliku romansu.
Neobična scena iz hodnika samo je potkrijepila tu činjenicu.

“Oh, zašto je tako teško napraviti prvi korak? Zbog čega ne možemo iskazati ljubav?....Zašto?....Kada nam to više ne bude prepreka, ovaj svijet bit će jedno mnogo ljepše mjesto“, zaključila je i, u nadi da će tuđe ljubavne boli barem na trenutak odagnati njene vlastite, legla na krevet i u ruke uzela davno započeti roman od Fadejeva.
Ipak pobravši par citata, odložila ga je već nakon nekoliko stranica: ruski pisci isuviše su dramatični čak i za njena poimanja....obuzeo ju je san, pa je odustala od već tradicionalne šetnje po šumi. U misli joj je ko zna zašto opet zalutao Sulejman veličanstveni.
“Eh, da sam bar Hurem....ne, isuviše je u podređenom položaju. Mogla bih biti jedino Sulejman“. Brzo je odustala i od te zamisli, jer se oduvijek grozila pomisli da bude muškarac. Ta tupava čudna stvorenja – smatrala je – ni sama sebe ne razumiju. Kada bi snimala sapunicu morala bi se zvati Por Amor de Heidi. I nikako drukčije.
Obuzeta takvim mislima, Heidi je polako ali sigurno putovala u blaženo stanje podnevnog drijemeža.

Na grudi je prislonila plišanog majmunčića. “Ah, Đole, jedino me ti razumiješ....da li će moje maglovite predodžbe ljubafi ikada poprimiti jasnu sliku i ton?“.
Obično je tako razgovarala s njim, pomičući prstima njegovu glavu i trup svaki put kad je on trebao nešto da joj odgovori, kao što to rade lutkari i trbuhozborci.
S tim što Đole ovaj put nije rekao ništa: nije bilo vremena za to jer je Heidi već utonula u dubok san – najsigurniju branu od vanjskog svijeta kojim već odavno dominiraju mračne sile u obliku čovjekolikih kreatura, uskogrudnih mediokriteta, raznih barbara i bezličnih spodoba svake vrste, lišenih mašte, razumijevanja, ljudskosti i ljubavi.

Probudila ju je potmula grmljavina iz dalekih predjela, dok je pun mjesec obasjavao njen krevet. Ustala se i bosonoga izišla na balkon da osjeti nadolazak svježeg zraka nakon svih tih paklenih vrućina. Promatrala je mjesečev odsjaj na jezeru kojeg je, kao i njenu malu ali veleljepnu jarko-crvenu vilu sa svih strana okruživala mirisna šuma četinara.
Pun mjesec nastavio je obasjavati njen krevet.
Osjetila je čudne porive u sebi i, obukavši raskošnju večernju haljinu optočenu draguljima, zazvonila zvoncem.....nedugo potom, na vratima se ukazao njen batler, pospanog ali nimalo iznenađenog izgleda.
“Pedrito“, rekla je, “odmah da si mi donio crni labello, bocu Chateau Lafitte-a i dvije čaše“.
“Odmah señora, samo je mali problem u tome što više nemamo Chateau“, odgovori batler nešto poniznijim glasom nego inače, u namjeri da bar djelomično ublaži nelagodu i Heidino vidno neobično raspoloženje.
“Kako nema?“, zagrmila je Heidi.
“Pa....zadnje dvije boce poklonili ste Juliji, kneginji od Schwarzvalda“.
“Ah da, dobro....onda mi donesi bocu Vecchie Romagne“.
“Ali....“, još poniznije odvrati Pedrito, “ali nemamo ni Romagnu. Poklonili ste cijeli sanduk Dust, vojvotkinji od Darkwooda“.
“Baš sam široke ruke....onda donesi bilo šta, brzo. I briga me što sam te probudila i što je ponoć. Plaćen si da me služiš, a ne da češkaš svoje lijeno dlakavo dupe, comprende?“
“Si', señora”, klimnu glavom Pedrito i odjuri niz stepenice u vinski podrum.
”Non señora! Señorita, stupido!” – ispratilo ga je urlanje i njena teška papuča – “još jednom mi se obrati sa señora i napravit ću od tebe evnuha!”.

I zaista – nakon nepune tri minute zadihani batler ponovno se ukazao na vratima sobe.
“Izvolite, señorita”, reče, dodavši joj tacnu sa bocom vina, dvije čaše i crnim labellom.
“Šta je ovo….Ždrepčeva krv?! Cretino, mogao si donijeti i rakiju….kaznit ću te za ovo, ali sad nemam vremena….odgmiži u rupu iz koje si izmislio i gubi mi se s očiju!”.
Jadni se Pedrito umorno, ali ipak zadovoljno zaputio ka svojoj ostavi. Bit će ona sutra opet ona stara dobra Heidi; vedra, raspoložena i nasmijana.
Noćas je pun mjesec i, znao je to iz iskustva, ovo su one njene žute minute. The dark side of the romantic moon.
Pritom mu se na usnama omače nešto poput osmijeha jer, predosjetio je, kaznu i ceh neće platiti on, nego neko drugi. I to vrlo brzo. Sve u svemu, nije ni ovaj hamalski život na dvoru tako loš....a i svega se čovjek nagleda – bila je njegova zadnja misao prije nego što je zauzeo svoju pozu prepariranog medvjeda na slamnatom krevetu svoje skromne ostave.
Na njegovu nesreću međutim očekuje ga još jedan mučan dan: sutra će im potpuno nenajavljeno u goste na večeru doći madam Zagorka di Fiume, koja će kao i obično pred svima vrijeđati i ismijavati njegov izgled, intelektualne domete i seksualne mogućnosti.

Heidi je u međuvremenu crnim labellom namazala usne i, čvrsto ih stisnuvši trljajući donju gornjom, osmjehnula se baroknom ogledalu zadovoljna svojim izgledom.
Potom je uzela svijećnjak i tacnu s bocom vina i dvije čaše, te se zaputila u svoje odaje za specijalne namjene. Stigavši, otključala je rešetkasta vrata i ušla u mračnu, ali ukusno opremljenu prostoriju u kojoj je, pored raznovrsne i zanimljive opreme koja je visila na zidu (oklagija, bič, palica, luđačka košulja, brnjica), dominirao krevet na kojem je ležala nejasno vidljiva ljudska figura.
Stavila je svijećnjak na stolčić pored kreveta i obasjala figuru: bio je to Sajmon, za krevet čvrsto vezan lancima (koje je Heidi sama skovala). Izgledao je preplašeno, ali bio je potpuno nemoćan i nije imao kud. Preostalo mu je jedino da viče, ali pozivi u pomoć ionako ne bi imali nikakve svrhe, jer njegove krikove teško da bi u krugu od 50 km velikog imanja i netaknute priorde neko čuo. Izuzev možda posluge, koja je u strahu za vlastitu egzistenciju vjerno čuvala sve Heidine tajne i neobične sklonosti.

“Da samo znaš kako je monotona ova raskoš i život na dvoru. Doručak od trača, za ručak snobovska prenemaganja, večera od laži i intriga. Nigdje ljubafi. Sreća pa konačno imam tebe, moj si i nema ti druge....nisam mogla spavati misleći na tebe, ljubavi moja“, govorila je priljubivši mu čašu s vinom na usne.
Iako u vrlo nepovoljnom i nezavidnom položaju, i sam pomalo žedan Sajmon je brzo iskapio čašu, a Heidi mu je zatim kažiprstom prešla preko usana, pokupila zaostale kapljice i sstavila među svoje nepce, gledajući svoju žrtvu pravo u oči, nakon čega je ispila svoju čašu Ždrepčeve krvi. Dlanom je polako prelazila preko njegovog diskretno mišićavog torza, tu i tamo ga štipkajući i grebući noktima.

Sluteći kuda sve to vodi, napokon je progovorio i Sajmon u pokušaju da bar riječima pokuša spriječiti daljnji tok sumanute noći: “Heidi por favor, yo te amo, sino todavia quiero Rebecca....es mi mujer....“.
Razjarena Heidi bacila se na njega i pritisnula mu dlanovima usta, tresući mu silovito glavu. “No se lo digas nunca! Nunca mas! Tu es mio....solo mio, comprende?“
“Mmmm....“, bespomoćno je cvilio uplašeni Sajmon, vjerovatno u znak odobravanja. Htjela ga je istući, ali topla Ždrepčeva krv razmilila se po njenom krvotoku, izazivajući joj prijatno peckanje po cijelom tijelu, a i dodatno su je raznježile njegove plave, usplahirene i molećive oči. Još kada je nekako uspio izustiti “Nunca mas....perdoname, mi amor“ – to ju je rastopilo.
“Schnuki....Schatzko....solo mio....“, zaljubljeno je šaputala Heidi nepovezane riječi, spremivši se da mu zada dugorajan, strastveni poljubac.
Erupciju strasti i provalu emocija osjetio je i vrtni psić Xavier, ali kako nije mogao dokučiti o čemu se tačno radi, oprezno je zaključio da se bolje mudro povući u svoju drvenu kućicu. Iako je vrijeme stalo, na zidu su zaigrale sjene, a mala porculanska balerina počela se vrtiti oko svoje osi sve brže i brže....podrhtava li to i kosmos?

Telefon je zazvonio. Otvorivši oči, ugledala je četiri zida svije skromne sobe. Posteljina joj je bila izgužvana i razbacana, a majmun Đole ležao je na podu nekih 5-6 metara dalje.
Stari budilnik pokazivao je na 5 časova poslije podne. Morala se požuriti ako je mislila da stigne na cabare.
Telefon je i dalje zvonio.
Od bijesa je htjela da vrišti, ali se ipak pribrala i podigla slučalicu. “Ako je opet Ulf, obasut ću ga takvim psovkama i uvredama kakve ni najbolesniji um nije smislio, pa mu idući put neće pasti na pamet da mi prekida san kad je najljepše“, pomislila je psovanju inače krajnje nesklona Heidi, prije nego što se s druge strane žice začuo duboki muški glas.
Bio je to Florian.
Diskretno joj udijelivši pokoji kompliment, objasnio joj je da večeras organizuje dernek u svojoj kući i upitao ju da li bi i ona htjela doći. Usto je dodao da ako želi može povesti i neku prijateljicu da joj ne bi bilo neugodno i dosadno, ali da će on svakako dati sve od sebe, štaviše učiniti sve da joj tako ipak ne bude.

U slinom uzbuđenju i nevjerici Heidi je čvrsto prislonila slušalicu na grudni koš. Srce joj je lupalo kao ludo, osmijeh rastegao poput usta pausenclowna a obrazi nalikovali na obraze njene simpatične imenjakinje, poznatog lika iz crtanih filmova i albuma samoljepljivih sličica.
Oteo joj se i usklik radosti, kojeg Florian međutim nije mogao čuti.
“Pa, ne znam....imam tako puno obaveza....možda malo navratim, ali sumnjam da ću stići....“, tobože hladnim i nezainteresovanim glasom odgovorila mu je Heidi.
“Kako god želiš, ali iskreno se nadam tvom dolasku“, odzvanjala joj je njegova rečenica još dugo u glavi, dok je veselo plesala po sobi uz melodiju koju je pratio glas Nadoo-a.
Poljubila je majmuna Đoleta - “Ima nade, ima ljubafi!“ – da bi potom rovila po svojoj kolekciji labella, tražeći rozi. Našla ga je i svi su bili na broju, ali je nedostajao crni. Mah!

Poljubila je majmuna Đoleta - “Ima nade, ima ljubafi!“

ubice me, zivota mi kao da je virio

[Mister No]

Iz svega navedenog može se izvući samo jedan zaključak: "Heidi poljubila Đoku"

[Julia-Klara]

Iz svega navedenog može se izvući samo jedan zaključak: "Heidi poljubila Đoku"

ludak

a pricica je super! cak ima i mene Grano, svaka cast, de nam pisi jos

[Heidi]

Schnuki....Schatzko....solo mio....“,

[Ideja]

Malo je reći da je priča za 5
Samo se pitam otkud poznavanje tih riječi, Schnucki... Schatzko
Biće da je neko redovno pratio "obrazovni program" na njemačkom jeziku

[Maja]

Nije me strah otkako postoje privatne ordinacije.

Dva puta sam se prevario: jednom u djetinjstvu pod roditeljskom prisilom u Domu zdravlja, odakle potiče možda i moja najveća trauma iz tog inače divnog perioda zvana "socijalistički zubari".
Prethodno psihološki dobro pripremljen od strane brata is sestre ("joj, šta će ti sad tamo uraditi"...."hahaha gotov si"...."mene su čuvala osmorica dok mi je vadila zub"...."nema ti spasa" i sl.), našao sam se u monotonoj čekaonici i već bio slijedeći kandidat. Dok sam čekao, iz ordinacije su se čuli bolni krikovi poput onih iz filmova i mučni zvuk brusilice koja je prestajala zujati tek na kratke mahove. Iz sobe je potom izišao momčić s bolnom grimasom na licu i razrogačenim očima. Prozvan sam i, prije nego što su me ugurali u klaonicu, uspio sam tek na pločici vrata pročitati prezime zubarke: Grubor.
U skladu s prezimenom dočekala me je potpuno smrknuta krupna žena, bukvalno bacila na stolicu i počela sa radom; pritom zahvativši živac kvarnog zuba što je izazvalo neopisivu bol i moje urlanje.
"Šta ti je, jesi li ti normalan?" - ljupko mi je rekla prije nego što je počela s brušenjem. Polusatno mučenje s konačnim vrlo nježnim nabijanjem plombe u čeljust, što sam iako uz monstruoznu bol dočekao kao drugo rođenje, proteklo je uz prijetnje i psovke "Smiri se, šamar ćeš dobit'"...."Udarit ću te"...."Sve vas meni šalju, majku im", nakon čeka sam se svečano zarekao da me državni stomatolog više vidjeti neće.
Zavjet sam prekršio u studentskoj poliklinici prije dvanaestak godina i doživio potpuno nadrealnu scenu; nakon što sam nakon trosatnog čekanja došao na red, vidno histerična zubarka me počela ispitivati ko me je poslao, nam li zašto sam zapravo došao i znam li da je uskoro pauza.
Odgovorio sam da sam došao na pregled, nakon čega me upitala znam li šta je bol, te mi je potom počela objašnjavati definiciju boli sa stručnog aspekta, upsut mi nezainteresovano čačkajući po desnima.
Pukao sam, ustao se i izišao vani, pri čemu sam začuo njeno urlanje "Senadaaaaa! Ko mi ih stalno ovdje šalje, ubit ću ga!", zatim Senadin ništa manje glasan odgovor i njihovu svađu.

Prijatna iznimka je bila nešto kasnija posjeta zubaru na stomatološkom fakultetu, ali ipak idem gotovo isključivo privatnicima i naravno, nikad bez injekcije.

"Smiri se, šamar ćeš dobit'"...."Udarit ću te"

[Maja]

Re: E baš mi je merak!

Onako, na prvu loptu....

- Sve što ima veze s , dovoljno je da su tu i meni je ispunjen ćeif;
- Idejine poruke, duboka samopreispitivanja i zabrinutost za sudbinu čovječanstva;
- Heidina zarazna pozitivna energija, biserno umni utisci i nezgodni spustevi;
- Kada Mailed nema vremena da piše a uvijek je tu;
- Majina nesvakidašnja i često duhovita pronicljivost, domišljatost kao i na za to neočekivanim temama ničim izazvane provale i dosjetke kojima se kasnije dugo smijem;
- Krokijevi povremeni alanfordovski odgovori na ista takva pitanja;
- Gejshina česta smrtna ozbiljnost i iste takve rečenice sastavljene od najviše 3-4 riječi, kao iz čitanki i slikovnica, tipa: Odmorila sam se. Večeras ću izaći. Sutra polažem ispit. i sl., što me iz ne znam kojih razloga uvijek dovede do neobuzdanog smijeha;
- Kada u 5 ujutro među registered usersima vidim samog Živog;
- Kada Rum otvori temu;
- Kada je autor zadnjeg posta na nekoj inače nemuzikalnoj temi Sann i kada, u uvjerenju da će možda sve iznenaditi i napisati nešto, temu otvorim i vidim da je citirala sama svoj post i u njemu muzički video uz neizbježne smajliće ispod;
- Sve Stringove mudrolije;
- Tigrisini legendarni flash upadi, originalni & antologijski instant postovi i potom opet flash nestanci u stilu Luna, kralja ponoći;
- Tutnova opuštenost, Paparacijeva pribranost, Lunina & Bubicina otvorenost i Mrkijeva Alijom ospjednutost;
- Dacine priče i obračuni sa Misterom;
- Konsultantov humor;
- Blentino slaganje redaka u postu;
- Društvo s teme Tvrdih oraha, Legendarna Angelinova tema & Lovačke priče;
- Kad se prisjetim koliko je neko od forumaša, inače sklon obilatom pisanju, u prvim mjesecima svog bivstvovanja ovdje zapravo bio povučen i šutljiv, što važi i za mene;
- Dustini postovi koji, iako brojni i sadržajni, zapravo ne otkrivaju ništa o njenoj ličlnosti;
- Shevalov, Adactin i Julia-Klarin osjećaj za pravdu i potreba za pravednošću;
- Kad Mr. No zahebava mene i druge;
- Mlatiti gluposti i pritom ubacivati potpuno besmislene izraze kako bih ispao što pametniji;
- Kada među aktivnim u posljednja 24 sata stoji i Igla;
- IM_ex-icini samozatajni upisi, istovremeno i sigurni i nesigurni, i hladni i nabijeni emocijama jakim;
- Kada je Čarobnjak neozbiljan;
- Kad Tišina nekome napiše “Moj ti je savjet da....“;
- Senkin glas
- Ono legendarno Administrators, Forumaš mjeseca, Global moderators, Moderatori u legendi
- MM;
- Cmvt12.

....i mogao bih ovako nabrajati do sutra , ali umorih se - sve u svemu, merak je biti tu

[Mister No]

Re: E baš mi je merak!

Onako, na prvu loptu....

- Sve što ima veze s , dovoljno je da su tu i meni je ispunjen ćeif;
- Idejine poruke, duboka samopreispitivanja i zabrinutost za sudbinu čovječanstva;
- Heidina zarazna pozitivna energija, biserno umni utisci i nezgodni spustevi;
- Kada Mailed nema vremena da piše a uvijek je tu;
- Majina nesvakidašnja i često duhovita pronicljivost, domišljatost kao i na za to neočekivanim temama ničim izazvane provale i dosjetke kojima se kasnije dugo smijem;
- Krokijevi povremeni alanfordovski odgovori na ista takva pitanja;
- Gejshina česta smrtna ozbiljnost i iste takve rečenice sastavljene od najviše 3-4 riječi, kao iz čitanki i slikovnica, tipa: Odmorila sam se. Večeras ću izaći. Sutra polažem ispit. i sl., što me iz ne znam kojih razloga uvijek dovede do neobuzdanog smijeha;
- Kada u 5 ujutro među registered usersima vidim samog Živog;
- Kada Rum otvori temu;
- Kada je autor zadnjeg posta na nekoj inače nemuzikalnoj temi Sann i kada, u uvjerenju da će možda sve iznenaditi i napisati nešto, temu otvorim i vidim da je citirala sama svoj post i u njemu muzički video uz neizbježne smajliće ispod;
- Sve Stringove mudrolije;
- Tigrisini legendarni flash upadi, originalni & antologijski instant postovi i potom opet flash nestanci u stilu Luna, kralja ponoći;
- Tutnova opuštenost, Paparacijeva pribranost, Lunina & Bubicina otvorenost i Mrkijeva Alijom ospjednutost;
- Dacine priče i obračuni sa Misterom;
- Konsultantov humor;
- Blentino slaganje redaka u postu;
- Društvo s teme Tvrdih oraha, Legendarna Angelinova tema & Lovačke priče;
- Kad se prisjetim koliko je neko od forumaša, inače sklon obilatom pisanju, u prvim mjesecima svog bivstvovanja ovdje zapravo bio povučen i šutljiv, što važi i za mene;
- Dustini postovi koji, iako brojni i sadržajni, zapravo ne otkrivaju ništa o njenoj ličlnosti;
- Shevalov, Adactin i Julia-Klarin osjećaj za pravdu i potreba za pravednošću;
- Kad Mr. No zahebava mene i druge;
- Mlatiti gluposti i pritom ubacivati potpuno besmislene izraze kako bih ispao što pametniji;
- Kada među aktivnim u posljednja 24 sata stoji i Igla;
- IM_ex-icini samozatajni upisi, istovremeno i sigurni i nesigurni, i hladni i nabijeni emocijama jakim;
- Kada je Čarobnjak neozbiljan;
- Kad Tišina nekome napiše “Moj ti je savjet da....“;
- Senkin glas
- Ono legendarno Administrators, Forumaš mjeseca, Global moderators, Moderatori u legendi
- MM;
- Cmvt12.

....i mogao bih ovako nabrajati do sutra , ali umorih se - sve u svemu, merak je biti tu

Da ga nema trebalo bi ga izmisliti.

Ali pošto se radi o Grani možda je ispravno reći: "Da ga nema trebalo bi ga odsjeć"

[Zagorka]

Nije me strah otkako postoje privatne ordinacije.

Dva puta sam se prevario: jednom u djetinjstvu pod roditeljskom prisilom u Domu zdravlja, odakle potiče možda i moja najveća trauma iz tog inače divnog perioda zvana "socijalistički zubari".
Prethodno psihološki dobro pripremljen od strane brata is sestre ("joj, šta će ti sad tamo uraditi"...."hahaha gotov si"...."mene su čuvala osmorica dok mi je vadila zub"...."nema ti spasa" i sl.), našao sam se u monotonoj čekaonici i već bio slijedeći kandidat. Dok sam čekao, iz ordinacije su se čuli bolni krikovi poput onih iz filmova i mučni zvuk brusilice koja je prestajala zujati tek na kratke mahove. Iz sobe je potom izišao momčić s bolnom grimasom na licu i razrogačenim očima. Prozvan sam i, prije nego što su me ugurali u klaonicu, uspio sam tek na pločici vrata pročitati prezime zubarke: Grubor.
U skladu s prezimenom dočekala me je potpuno smrknuta krupna žena, bukvalno bacila na stolicu i počela sa radom; pritom zahvativši živac kvarnog zuba što je izazvalo neopisivu bol i moje urlanje.
"Šta ti je, jesi li ti normalan?" - ljupko mi je rekla prije nego što je počela s brušenjem. Polusatno mučenje s konačnim vrlo nježnim nabijanjem plombe u čeljust, što sam iako uz monstruoznu bol dočekao kao drugo rođenje, proteklo je uz prijetnje i psovke "Smiri se, šamar ćeš dobit'"...."Udarit ću te"...."Sve vas meni šalju, majku im", nakon čeka sam se svečano zarekao da me državni stomatolog više vidjeti neće.
Zavjet sam prekršio u studentskoj poliklinici prije dvanaestak godina i doživio potpuno nadrealnu scenu; nakon što sam nakon trosatnog čekanja došao na red, vidno histerična zubarka me počela ispitivati ko me je poslao, nam li zašto sam zapravo došao i znam li da je uskoro pauza.
Odgovorio sam da sam došao na pregled, nakon čega me upitala znam li šta je bol, te mi je potom počela objašnjavati definiciju boli sa stručnog aspekta, upsut mi nezainteresovano čačkajući po desnima.
Pukao sam, ustao se i izišao vani, pri čemu sam začuo njeno urlanje "Senadaaaaa! Ko mi ih stalno ovdje šalje, ubit ću ga!", zatim Senadin ništa manje glasan odgovor i njihovu svađu.

Prijatna iznimka je bila nešto kasnija posjeta zubaru na stomatološkom fakultetu, ali ipak idem gotovo isključivo privatnicima i naravno, nikad bez injekcije.

"Smiri se, šamar ćeš dobit'"...."Udarit ću te"

[Maja]

Naslov: Re: Imam želju, al se ne usuđujem

Meni je malo teze,reci da zamisljam da izlazim na spoj na slijepo,jer sam to vec radio trista puta ..

Ali zaista,zamisljao sam,prije nekih 10-11 godina,kad je Tomb Rider,bio na vrhuncu slave i kad je Angelina snimila 1.dio Tomb ridera,bila je premijera u SA.. Zamisljao sam,kao bi bilo,da obucem pantolice,poput Lare Croft,okacim par plasticnih kopija pistolja,stavim perikicu sa repicem i pravac u kino! Bas kao u Letecem cirkusu,ponosno bih se isprsio i pravio se da sam sasvim obican posjetioc,kao i svi oko mene...
A zamisljao sam i da idem gledati operu sa jednom kulturnom hanumicom,koju poznajem u Sa...ili neki glupi dokumentarac (vec bili jednom) i da se smijem bezveze.. Ili ako me opet bude zvala na poetsko vece,gdje ce kulturni pjesnici,izdvojiti se pa pojesti zakusku sami,da se sljedeci put,ko s poslom,prikljucim i ja.. Samo pridjem i zgrabim komad bureka,onako rukama.,.i dok jos uvijek zvacem burek,tu u kuci Maka Dizdara na Bascarsiji,koju oni kao snobovi upropastise,da im kazem: najveci komad pite,za najveceg pjesnika medju vama... mrs luzeri! A zatim bih im pjevao nesto od Satana Panonskog... Na kraju,bih se okrenuo prijateljici (pod uslovom da nije pobjegla od stida ili umrla) i rekao bih joj.. guzica ti i nije bas nesto..

[Ortomirox]

ahahaha

[IM_ex]

Ovako los film ne bih preporucila nikome; Rum, bolan ne bio, pa sto mi ga preporuci

Sto bas je dobar

[silence]

niska grana
Naslov: Re: Konji
PostPostano: 04 okt 2012, 20:10


Jahao nisam izuzevši kratko poziranje u sedlu, ali dobro pamtim zonu sumraka u koju sam uletio prije nekih desetak godina i glupu scenu koja se samo meni može desiti.
Dok sam u nedjeljno predveče prolazio kroz park gradskog naselja, primijetim konja. Nemam pojma otkud se tu stvorio, nije izgledao kao jedan od onih oronulih koje koriste Romi.
Bio je naprotiv dosta krupan, lijep i uhranjen. Nije bilo nikoga od ljudi uokolo.
Opazio sam da nije vezan i, kad me je ugledao, instinktivno sam ubrzao korak jer se sa životinjama nikad ne zna a i ranije sam imao loših iskustava....a kad sam čuo polagani a odmah zatim i ubrzani topot kopita počeo sam i trčati. Samo sam se jednom munjevito osvrnuo iza leđa i vido da i on trči za mnom.
Od bliskog susreta s krajnje neizvjesnim ishodom spasilo me nekoliko sekundi i prilično prometna cesta koju sam pretrčao olimpijskom brzinom; na svu sreću konj se nije usudio da je pređe.

[/i]

[martuzio]

dobar dobar

[gejsha]

Na temi 21.12

Imaju novinari pravo, svijet je poludio samo tako.
Eno jučer izlazim iz kuće, kadli se odjednom sa neba salije voda nekakva… nisam se ni snašla a ona već namočila sve živo, i ulicu i aute i šokirane ljude. Kad je to tako bilo?

A neki dan još čudnije stvari su se dešavale.. Idemo kolegica i ja, pričamo nešto, smijemo se, kad primijetimo da se lišće na stablima počelo nekako čudno pomicati, treperiti, ko da je živo. Zašutile mi, gledamo… kad se ono i grane počele uvijati, same od sebe, ništa ih vidljivo ne savija. Razgoračile mi oči a oko nas počeli letjeti papiri, lišće, trava se njiše, pogledam kolegicu i vrisnem. Ona pita ‘Šta je? Šta je, govori!?’ A ja ne mogu od užasa…njena kosa, božemiprosti, njena kosa je letjela oko njene glave, tamo-vamo ko da će je nešto iščupati!

Kasnije smo pokušale objasniti kolegi da je smak svijeta počeo, al on ne vjeruje, kaže 'To što vam se dogodilo, to je vjetar, stalno to bude…'. Ma nek priča on samo, poslije će se čuditi kad ga pogodi smak svijeta, pojest će se živ što nam nije vjerovao.
Pa ga pitam ‘A šta je ona pojava što bude na kraju dana…kako to objašnjavaš, ha?’
‘Koje na kraju dana’ on pita.
‘Kako koje? Pa ono kad odjednom sa neba nestane sunca… i kad nastupi totalni mrak! Posvuda! I satima tako bude sve u mraku, i ulica i šuma i njiva, sve! Šta na to kažeš, ha?’
Ništa nije reko, samo me gleda.

Neka gleda, neka.
Smak svijeta je tu, kažem vam.

[Maja]

Re: Napokon otkriveno: Znate li gdje se nalazi ljudska duša?

Moje vidjenje duse je da je u obliku bocice poput one za prskanje cvijeca, samo sto ova ima dvije pumpice, a svaka pumpica je sa dva proreza ... znaci, ukupno ima cetiri ispusne rupice). Imam i viziju materije, ama, tesko opisati - laicki gledan oblacak, najblize je poredjenje. Ista se smjestila u grudnom koshu (tezim dijelom nacepila lijevu stranu), paa ... kako bochicin trbuscic postepeno prelazi u grlic, tako i dusa; sezhe preko grla, odakle nastavlja pruzati svoje pumpice. Jedna pumpica je kraca, i smjestena je u nosu; druga je duza, i, smjestena je u ocnom kanalu. Ujedno, to je sav prostor koji dusa zauzima. Nista noge, nista ruke ...

Ako nekom nesto nije jasno, ne zanima me

[Zagorka]

Re: Napokon otkriveno: Znate li gdje se nalazi ljudska duša?

Moje vidjenje duse je da je u obliku bocice poput one za prskanje cvijeca, samo sto ova ima dvije pumpice, a svaka pumpica je sa dva proreza ... znaci, ukupno ima cetiri ispusne rupice). Imam i viziju materije, ama, tesko opisati - laicki gledan oblacak, najblize je poredjenje. Ista se smjestila u grudnom koshu (tezim dijelom nacepila lijevu stranu), paa ... kako bochicin trbuscic postepeno prelazi u grlic, tako i dusa; sezhe preko grla, odakle nastavlja pruzati svoje pumpice. Jedna pumpica je kraca, i smjestena je u nosu; druga je duza, i, smjestena je u ocnom kanalu. Ujedno, to je sav prostor koji dusa zauzima. Nista noge, nista ruke ...

Ako nekom nesto nije jasno, ne zanima me

[IM_ex]

...swingajjj, swingaaj srecooo mojaaaa
srceee mi se stezzeeeee
swingaooo sam mnogoo putaaaa
nocas je najtezeeeeeee