Post
by Ruana » 24 Feb 2013, 16:12
”Klikeri”, eto to treba za biznis.
Sad bi Maja rekla ili ih imas ili nemas, i to jeste tako.
Skontas sta se trazi oko tebe, sta bi islo, i za cim ljudi imaju potrebu. Neki ce smijati ovoj prici ali je ona istinita.
Znam jednu zenu, koja je prije 9 godina,bila trudna i kao i svakoj drugoj trudnici jelo joj se svega i svacega, izmedju ostalog jelo joj se i suho meso, i poli selama.
U gradu u kome zivi nema nijedna prodavnica internacionalne robe, pa se mora voziti 50 kilometara do jednog veceg grada gde se to ima kupiti.
Sine jo ideja ali nikom nista nije govorila. Prosla skoro godina porodila se, tako ona jedan dan setala sa djecom i muzem i vidjel a da se zatvara neka mala prodavnica a lokal se izdaje. Prorade klikeri, ali kako izvesti.
Sutri dan, sjede u auto i ode u tu prodavnicu koja je daleko 50 km i koju drzi turcin, zamoli ga da joj kaze kako se u Dansko otvara prodavnica i kako se nabave Balkanski proizvodi. Vjerovali ili ne covjek joj pomogne i kaze da u Svedskoj i Njemacko moze sve to nabaviti. Kad je kuci to ispricila, proglase je ludom i kazu da je to nemoguce. Ona je inace poprilicno tvrdoglava i malo caknuta, a puno uporna, i ubjedi sve oko sebe da ce da proba. Prve godine su bile uzasne, stalno se moralo raditi, deca bila mala, ali upornost se uvjek ispaltila. Nasim ljudima je to bila usluga, da mogu da kupe prizvode iz svoje zemlje u sred Danske.
Najcesci kupci su bili nasi stariji ali je trebalo privuci i ostale musterije, pa se tako pocelo prosirivati i nabavljati ono sto nema kupiti u klasicnim danskim prodavnicama, raznorazni zacini, masu turskih i arapskih proizvoda, kao i cijelog Balkana. Ime prodavnice BALKAN je privuklo masu danaca, koji su danas najbolje musterije i vremenom je prostorija postala mala. Nasla je drugi lokal koji je u isto zgradi gdje i centar za socialni rad, jezicka skola i Bosnjacko kulturno udruzenje znaci mjesto gdje uglavnom stranci dolaze.
Kako je ona tu sama radila i uvjek bila pri ruci, poceli su stari da donose papire koje dobiju od doktora, komune itd, a koje ne razumiju i tako dok im je pomagala sine joj druga ideja, da bi moglo i to biti biznis, i uz to otvori i biro za prevodjenje, napravi reklamu (to je bio jedini trosak oko toga) i registracija koja je tada kostala 800 kruna, ca. 100 eura, razdjeli po bolnicama, komuni, i svim mogucim ustanovama koji upotrebljavaju prevodioca.
Danas to funkcionise, tako da u prodavnici ima zaposlen radnik vec 3 godine, prevodilaca ima iz 11 drzava, koji naravno rade iza druge a sama je bosanski prevodilac, kad ne moze nadje se neko.
Za uzvrat kolegama iz bivse firme (centar za socialni rad) ucini uslugu primi stranca na praksu od 6 mjeseci koji je pod integracionim programom i koji mora proci besplatni rad, a komuna placa poslodavcu za takvu uslugu. Jer je tesko raditi sa covjekom koji ne zna nijedan jezik osim maternjeg.
I danas ona puno radi ali se ispalti.