Ove godine mi se ispunila jedna od onih zelja,
kojima se covjek nada godinama i ne sluti, da ce
se ispuniti kad najmanje ocekuje...
@ Camp Nou: 3.5.2014 : Barcelona - Getafe
A sto se izvjestaja tice, nema smisla da pisem kilometarski post,
jednostavno, to treba dozivjeti.. ja sjedila dobra 3 metra od igralista,
sto znaci da mi je Alves (

) bukvalno trcao ispred nosa tam vam,
a ja od srece, zaboravila da slikam..

kad sam konacno shvatila,
da TREBAM slikat uze glupi telefon i uslika sliku, ko da sam slikala sa krompirom,
a ne telefonom..
Uglavnom, svi su bili na dohvat ruke, Fabregas cak mahnuo jer ga je cika pored
mene dozivao stalno, dok se spremao da udje..
Navijanje, pjesme.. da se covjek najezi.. reakcije na odluke sudije, stoj i slusaj,
citava tribuna ozivi, bude ko jedno.. a sto mi se najvise dopalo i sto ce mi zauvijek
ostati u sjecanju, odma do mene bila mlada obitelj.. tata, mama, dvoje djece, cerkice,
nisu imale vise od 3 i 5 godina.. svaka svoj dres, sal, koji je veci od njih dve zajedno,
svaku rijec navijaca (bili su par metara od nas) one su popratile, otpjevale, a uz to od
veselja stalno pricale mami kako je superrrr sto su dosli i pokazivale prsticima na igraliste..
Uglavnom, to je to, za prvi put,
a sigurno ne i poslednji.
