Post: # 438689Post
Spanac_113
30 Jan 2014, 16:18
HARMONIA ABRAHAMICA O BAUKU BOSANSTVA I NJIME USTRAŠENIMA
-isjecak
Rusmir Mahmutćehajić
Proslov
U kakvom god položaju bila u odnosu s drugim političkim činiteljima okružujućeg poretka tokom tisuću godina, Bosna je opstajala u dugotrajnim društvenim potresima i vrtlozima unutar šireg južnoslavenskog prostora. Ona je tom prostoru kroz sve to vrijeme bila matična zemlja, pa je shvatljivo da su unutar nje sabirane i razvijane gotovo sve razlike iz njenog okruženja, ali tako da nisu mogle nadvladati njenu sabiruću matičnost. Da je tako, jasno svjedoči trajnost religijskih razlika u ukupnosti bosanskog trajanja. Kada se kaže “religijskih”, prisutna je i opasnost da evropski koncepti znanosti i religije, koji su nastali tokom osamnaestoga i devetnaestoga stoljeća, te bitno odredili doba modernosti, budu primijenjeni na predmodernu kulturu i njene pojave.
Ni pravoslavlje ni katoličanstvo sve do devetnaestoga stoljeća nisu imali značenja koja su zadobili u uobličenim i proširenim konceptima religije i znanosti modernog doba. Zato bi u činjenici novih okolnosti južnoslavenskih prostora, koje nastaju proširenjem Osmanskog carstva, valjalo poznati osnove u kojima koncepti religijske pluralnosti u savremenim vidicima trebaju biti istraživani. Historijske prilike kroz koje je Bosna prolazila u ukupnosti svog trajanja nikada nisu svedive na vidik vojnih i političkih odnosa među različitim evropskim blokovima. U većini ideologijskih slika tih odnosa izgrađena je matrica opravdanosti svakog ponašanja prema bosanskoj ukupnosti u kojem je bauk bosanstva svediv na bauk Turaka u Evropi.
Ali, bosanska ukupnost je čuvana i oblikovana i unutar političkih promjena koje su nastale širenjem Osmanskog carstva prema zapadu i njegovim povlačenjem prema istoku. Hazim Šabanović o tome piše:
Bosanski paša držao je pod svojom vlašću područje veće nego ijedan bosanski kralj. U tom prostornom sklopu, koji je hvatao od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice, Bosna je kao središnja oblast predstavljala neku vrstu matice koja je sada dobila veći značaj. Taj značaj Bosne porastao je još više kasnije kada je ona postala pogranični i periferijski pašaluk Osmanskog Carstva skoro na svim tačkama.
Jedna osobenost bosanskog pašaluka jeste i to što je to bio u označenom periodu jedini pašaluk čije je sjedište i sva teritorija bila na jugoslavenskom području, a matica u srcu jedne naše ranije države.
Kako je Bosanski ejalet obuhvatio mnogo šire područje od područja nekadašnjeg kraljevstva, tako je sada i pojam Bosne postao mnogo širi.
Iz sukoba evropskih kršćanskih zemalja i Osmanskog carstva oblikovane su današnje zapadne, a potom i istočne bosanske granice. Budući da su katolički i pravoslavni subjektiviteti u Bosni i emotivno i programski bili povezani s njihovim cjelinama na slavenskome jugu, vojni pothvati protiv Osmanskog carstva osjećani su i uobličavani kao pothvati za katoličke i pravoslavne sunarodnike u Bosni, a protiv Turaka koji su poistovjećivani s Muslimanima. Tako je nastao paradoks da je matična zemlja slavenskog juga postala najvažnija periferna zemlja dvaju nacionalnih programa – srpskog i hrvatskog. U toj složenoj uzajamnosti osjećanja nacionalnih programa i državnih interesa nastao je historijski proces u kojem su mijenjani i preoblikovani brojni sadržaji društvenih, političkih i kulturnih sadržaja bosanske ukupnosti.
Tako je Bosna i danas, jednako kao i početkom dvadesetog stoljeća, središnje pitanje Zapadnog Balkana. Ona je međunarodno priznata država, ali bez funkcionalnog ustrojstva; s jasnim državnim granicama, ali bez čistog odnosa s prvim susjedima; pluralno društvo, ali s prisilnim teritorijaliziranjem njegovih etničkih i religijskih dijelova. Tako i dalje nad Bosnom kruže dva bauka – jedan njenog izbavljenja u cjelini i drugi njenog nestanka u raspadu.
Bosansko društvo je kroz cijelu svoju historiju bilo religijski pluralno. Ta religijska pluralnost je transformirana u nacionalne kolektivizme, što znači u strukture koje su oblikovane voljom elite i zadanim ustrojstvom. Oblikovanja ideologija srpstva i hrvatstva događala su se oko dva središta, oba izvan Bosne. U obje te ideologije Bosna je područje na kojem se sukobljavaju njihovi nositelji. Tako su i dijelovi bosanskog pluralnog društva povezani sa svojim imaginacijskim ili zbiljnim elitama, ideologijama i ustrojstvima. Te nacionalne artikulacije u njihovim različitim političkim izvedbama nadživljavane su trajnošću njihovih ideologija, nastalih uglavnom tokom devetnaestog stoljeća.
Konstruktori spomenutih ideologija uzimali su potrebno im gradivo iz svega što im je bilo dostupno za postizanje zadanog cilja – osvještenje i organiziranje naroda do razine moderne nacije, što nije ništa drugo do smještanje sve teleologije u narodnu kolektivnu svijest, na određenu mu teritoriju i deterministički shvaćeni historijski tok. U tome konstruiranju realnost je dekonstruirana tako što su dijelovi jednog i istog naslijeđa poricani i krivotvoreni. Tako su strukturirane elite, ideologije i organiziranosti tih etnonacionalnih dijelova bosanske cjeline.
Tako artikulirani nacionalni projekti nužno vode homogeniziranju i teritorijaliziranju historijskih narodnih cjelina. Ako je promatran u njegovom vremenskom protegnuću unatrag i unaprijed, jasno je da u slučaju Bosne taj proces vodi razdvajanju u etnonacionalnoj ideologiji postuliranih dijelova, koji se suprotstavljaju postojećoj cjelini radi vlastitog preoblikovanja u zasebnost dovoljnu sebi. Taj proces je vođen u gotovo svim antibosanskim pothvatima – i ideologijskim i vojnim, i administrativnim i propagandnim. Njegovi učinci vidljivi su posvuda u Bosni, ali su još dublji u stanjima ljudi i njihovim odnosima prema društvu i politici.
Postizanje konačnog cilja svakog etnonacionalnog programa, što nije ništa drugo do etnonacionalna država, uključuje razaranje onih pluralnih društava koja se, s obzirom na svoj temeljni sadržaj, ne mogu uključiti u zamisao jedne homogene nacije na njenoj teritoriji. Gradnja homogene države gotovo redovno znači razaranje pluralnih sadržaja društva koje je predmet tog pothvata.
Razaranje o kojem je tu riječ odnosi se na veze i isprepletenosti različitosti koje onemogućuju fizičku pluralizaciju kao preduvjet etničkih razdvajanja. U tome pothvatu pretpostavljeno je zapravo razdjeljenje društva u subjekte koje je moguće institucionalizirati i uokviriti u organizaciju političke moći. Sve sadržaje postojeće društvene cjeline koje nije moguće razoriti, te predstaviti kao savladivu drugost koja se mora potčiniti vlasti većine, potrebno je prikazati kao nespojivu i nerješivu stranost, smetnju i opasnost za fetiš ujedinjenja u etnonacionalnoj državi.
Taj pothvat razaranja Bosne dugog je trajanja. Njegovi ključni sadržaji su dvije nacionalne strukture koje djeluju povezano – srpska i hrvatska. Te strukture uključuju elitu, ideologiju, organizacije i izvršitelje. Iz tih razarateljskih djelovanja moguće je izvesti njihove najvažnije sadržaje:
(1) osporavanje demografske, kulturne i geopolitičke cjelovitosti Bosne;
(2) teritorijaliziranje srpskog i hrvatskog stanovništva u Bosni, te djelovanje na povezivanju tih teritorija u zaokruženu cjelinu; (3) povezivanje dijelova bosanskog stanovništva u nacionalne cjeline s Beogradom i Zagrebom kao njihovim političkim i kulturnim središtima;
(4) određivanje muslimana kao nesrpskog i nehrvatskog stanovništva koje ometa nacionalne integracije i razgraničenja Srba i Hrvata;
(5) držanje bosanskog pitanja u okviru shema širih geopolitičkih promjena;
(6) poželjnost onih političkih i drugih ponašanja među Bošnjacima/Muslimanima kojima bi bilo moguće pravdati razaranje Bosne; (7) čuvanje postignućā iz posljednjeg rata protiv Bosne kao neosporivih;
(8) konstruiranje muslimanstva kao opće opasnosti te podržavanje onih oblika mišljenja i ponašanja među muslimanima preko kojih se dokazuje nemogućnost bosanske društvene pluralnosti; i
(9) implicitno i eksplicitno promicanje prisutnosti Bošnjaka/Muslimana, a naročito njihove brojčanosti, kao ključne prepreke realizaciji evropskih principa demokracije u pluralnom društvu.
Sadašnje društveno i političko stanje u Bosni nastalo je iz raspada Jugoslavije. A raspad Jugoslavije kodiran je u samom načinu njenog sklapanja. Dok je ideja ujedinjenja Južnih Slavena, koja je dovela do nastanka Jugoslavije, bila istovjetna sa željom njihovog oslobođenja od neslavenskih tutorstava, ona je smatrana tako velikim i važnim obećanjem da su razlike među sudionicima ujedinjenja smatrane malim, pa zato i zanemarivane. Te razlike i napetosti među njima postale su vidljive i djelujuće tek u zbilji ujedinjenja, u kojem su nositelji političke moći nastojali fizički razdijeliti potčinjeno mu pluralno društvo, te ga potom institucionalizirati u okvir političke prevlasti većine.
Problemi Hrvata, Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca i Bošnjaka bili su, zapravo, problemi Jugoslavije koja je bila varijanta projekta velike Srbije. Jugoslavija nikada nije postala subjekt koji bi mogao preispitivati sebe, te se prema sebi odnositi kao pitanju na koje je moguće naći odgovor. Ta nemogućnost je nužno vodila u opredmećenje neprijatelja kojima se najmoćniji politički subjekt morao baviti kao problemom.
Proces raspada jugoslavenske konstrukcije je kulminirao u ratu protiv Bosne. Okvir tog je integracija Evrope kao alternativa prekrajanju sadašnjih državnih granica radi pravednijih odnosa među nacijama. Dogovori Cvetković – Maček (1939) i Milošević – Tuđman (1991) su u osnovi nastojanje ocrtavanja novih razgraničenja među Srbima i Hrvatima, i to kroz demografsko i teritorijalno tijelo Bosne. I samo formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine implicitno je uključivalo poricanje bosanskog subjektiviteta, što je postalo bitan i vidljiv sadržaj spomenuta dva antibosanska programa. Dijelovi nacionalnih politika Srbije i Hrvatske i dalje uključuju, i ideološki i praktično, mogućnost razgraničenja. Navedeni antibosanski programi su paradigmatični iskazi poricanja bosanske cjelovitosti koje je moguće prepoznati u svim oblicima etnonacionalnih ideologija i s njima povezanim političkim poredcima u posljednja dva stoljeća. Zato su u ovim razmatranjima ta tri antibosanska programa korištena kao najvažnije ilustracije razaranja Bosne tokom dvadesetog stoljeća.
Ključna pretpostavka svakog od tih programa bilo je poricanje da je Bosna u ukupnosti svog trajanja složena društvena cjelina, te da njenu složenost određuje jedan jezik u više njegovih standardizacija, s različitostima koje su korištene u određivanju kolektivnih zasebnosti. Iako su današnji srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jedan jezik, razlike među njima i prava na zasebna standardiziranja predstavljaju osnove za njihovo tretiranje kao zasebnih. Religije prisutne u Bosni predstavljaju cjelovite varijante semitskog iskustva objavljivanja Boga. I pored tog, i judaizam i kršćanstvo – i istočno i zapadno – i islam s brojnim sinkretičkim sadržajima, imaju ustrojstva koja ih u konkretnom društvu čine i zatvorenim i otvorenim, te i heteronomnim i autonomnim.
Naznačena složenost bosanskog društva, u koju su uključene i moderne artikulacije nacija, što znači dijeljenja, rastavljanja i ograničavanja društvenih sadržaja, ostaje u velikoj mjeri izvan kognitivnih mogućnosti savremenog svijeta. Bosna se čini toliko zamršenom da za nju nema rješenja koje bi odgovaralo bilo kojoj raspoloživoj shemi evropskog iskustva. Zato je moguće susresti i teoretske i praktičke odnose prema Bosni u najširem rasponu između dviju krajnosti – jedne zagovaranja njene budućnosti i druge nepovjerenja u njenu održivost.
Taj paradoks bosanske pluralnosti objašnjava jednostavna činjenica prisutnosti muslimana kao autohtonog naroda: u cijeloj historiji Evrope oni su vanjski neprijatelji koje ni teološki ni politički nije moguće uključiti u viziju evropskog jedinstva. U toj viziji moguće je artikulirati odnose različitih naroda, ali ipak kršćanskih, bilo da je riječ o katolicima i protestantima ili pravoslavnim. To je pitanje razgraničenja ili uključenja u kojem Jevreji ostaju teološki unutarnji, a muslimani politički i vanjski neprijatelji.
Bitan sadržaj razmatranja predstavljenih u ovome tekstu je analiza i kritika modernih ideologija. Zato je na samome početku nužno dati nekoliko napomena o ideologiji kao jednom od ključnih koncepata modernosti. Kada se danas govori o tome konceptu, valja odmah istaknuti da njega takvog nema čak ni u devetnaestom stoljeću u bosanskoj političkoj retorici, niti u odnosu prema društvenoj zbilji.
Iz odnosa teologije i prirodne filozofije od sedamnaestog stoljeća pa nadalje na kršćanskom zapadu nastala je pojava objektiviziranih koncepata religije i znanosti. Prvi je manje ili više statičan, s drugi kumulativan i otvoren. Znanost kao eksteriorizirano i stalno narastajuće tijelo znanja kojem doprinose pojedinci u svim naraštajima nudi historiju kao jasan i odredljiv razvoj prema cilju u kojem će biti postignuto potpuno znanje o čovjeku i svijetu. Time je drama pojedinca, kao pitanje izbavljenja ili ozbiljenja u najvišoj pojedinačnoj mogućnosti, potisnuta i isključena iz znanstvenog vidika, a drama čovječanstva u historiji, koja ima neosporivu teleologiju, preuzela vlast nad predstavama o obrazovanju i javnosti, te djelovanju i njegovom pravdanju.
Znanost kao otvoreni historijski tok razvoja ili napretka utjecala je na razvoj ideologija prema kojima je moguće dosegnuti savršeni društveni poredak u kojem su ponovno otkriveni i ozbiljeni ideali naroda. Mit o izbavljenju čovjeka zamijenjen je mitom o izbavljenju čovječanstva. Izbavljenje čovječanstva, posve smješteno u historiju, više nije drama pojedinca, jer on u njoj doprinosi toliko malo da je ne određuje. A njegovo izbavljenje je neznatno važno u odnosu na cijelo čovječanstvo.
Postoji čitav spektar ideologijskih viđenja te teleološki određene historije, ali i njihovih brojnih hibridnih oblika. Ideologijske elite nisu odvojive od svojih ideologija. Sredstvo postizanja njihovog cilja je moć u politici, kulturi i ekonomiji. U tome toku, razvoju i napretku, koji su ideologijski artikulirani, postoje i promjene njihove svijesti o sebi, odnosa prema vanjskom svijetu, društvima i drugim slikama svijeta. Zato ni ovdje spominjane nacionalne ideologije srpstva, hrvatstva i bošnjaštva nikako ne treba shvatiti kao statične kategorije.
U tim ideologijskim konstrukcijama moguće je prepoznati spektar sadržaja, od liberalizma do konzervativizma, te od nacionalizma do socijalizma. Ti sadržaji utječu na političke, društvene i ekonomske promjene, ali i sami podliježu uzvratnim utjecajima. Tu složenu uzajamnost nije opravdano pojednostavljivati. Ali, za konstrukciju nove slike o osporavanju i razaranju Bosne potrebno je izdvojiti one sadržaje koji omogućuju ocrtavanje kognitivne mape odnosa razarateljskih i graditeljskih pothvata u bosanskoj društvenoj pluralnosti.
U brojnim političkim partijama, te pokretima i vladajućim elitama na prostorima slavenskog juga, prepoznatljivi su i različiti i mijenjajući odnosi prema Bosni i Bošnjacima/Muslimanima. Oni se raspoređuju između krajnosti od potpunog negiranja i do potpunog uključivanja. Ali, nema ideologijske slike slavenskog juga u kojoj je društvena cjelovitost bosanske pluralnosti priznata uz uvažavanje da u njoj kao integralni sadržaj, neizdvojiv iz cjeline, postoje i Bošnjaci/Muslimani.
1. Osporavanje cjelovitosti
Bosna je demografska, kulturna i povijesna cjelina koju kao takvu osporavaju nositelji nacionalnih ideologija čiji su ciljevi velika Srbija i velika Hrvatska kao nacionalne države Srba i Hrvata, koje se moraju proširiti na dijelove bosanske teritorije. Pretpostavke o uspostavljanju obuhvatnih granica veće Hrvatske i veće Srbije nisu moguće uz priznanje zbilje bosanske cjelovitosti. Zato obje nacionalne ideologije, i srpska i hrvatska, rješavaju svoje paradokse pred činjenicom da prisutnosti Srba i Hrvata u Bosni nisu izdvojive ni kulturno niti demografski, tako da im budu dodijeljeni dijelovi bosanske teritorije. Valja naglasiti da svim Srbima i svim Hrvatima u Bosni pripadaju povijesna sudioništva u cijeloj zemlji.
Srpsko, hrvatsko i bošnjačko stanovništvo na cijeloj bosanskoj teritoriji organski je isprepleteno. Tako je i s kulturnim naslijeđem svih njih. Radi postizanja ideologijskog cilja o teritorijalizaciji jednog naroda na jednoj teritoriji potrebno je osporavati i dekonstruirati tu cjelovitost, te je i razarati. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, političkog entiteta nastalog u ratu protiv Bosne od 1991. do 1995. godine, taj cilj 2011. godine izriče ovako: “BiH je u ovom trenutku podijeljena zemlja. Nema hemije koja je može ujediniti, a to potvrđuje i njena istorija. Što se tiče nas, BiH može da bude uspešna konfederacija ili unija čiji bi entiteti deo svoje državnosti i nadležnosti preneli na zajedničke organe – kao što su vojska, spoljna i monetarna politika.” 2
Podijeljenost Bosne je ideologijska konstrukcija koja počiva na nekoliko postavki. Prva od njih je da ratom uspostavljeno stanje, u kojem su provedena izgonjenja, ubijanja i razaranja, mora biti prihvaćeno kao nepovratno, te da je, u skladu s tim, politička ideologija koja se temelji na tome nužnost s kojom se svi moraju pomiriti. Druga je pretpostavka da demokratska potvrda vladajućih elita na dijelu bosanske teritorije jest isto što i etična neosporivost tih elita. Treća postavka te konstrukcije je tvrdnja o nepostojanju bosanske kulturne cjelovitosti. Iako je stara koliko i nacionalni pokreti u bosanskom okruženju, te kao takva uključena u sve antibosanske programe, ta tvrdnja nikada se nije mogla osloniti ni na kakav drugi dokaz do li sile i konfabuliranja.
Milorad Dodik govori o podijeljenosti koja je za većinu bosanskog stanovništva vještačka, jer se njome smjeraju dekonstruiranja bosanskog identiteta većine stanovništva, i to tako da im budu oduzete i cijela prošlost i cijela budućnost. Podjela o kojoj je tu riječ nametnuta je nasiljem i zločinom. Njome nije, a ne može ni biti, dokinuta kulturna cjelovitost većine bosanskog naroda. Nije, jer nema dijela bosanske teritorije na kojem ne postoji povijesna prisutnost svih činitelja njene pluralnosti.
I tamo gdje su uništeni stanovnici, njihova greblja, džamije i svi drugi oblici kulturnog trajanja, pa uspostavljena homogena etnonacionalna prisutnost jednog naroda, valja posvjedočiti da tu i dalje ostaje neotuđiva baština onih drugih, kojih više fizički tamo nema. Pretpostavi li se neosporivo pravo na opstanak svih bosanskih kolektiva, nužna posljedica tog je nemogućnost da oni zaborave svoju kulturnu prisutnost kroz više od tisuću godina na cijeloj teritoriji svoje zemlje. Ničim i nikada se ta baština ne može poništiti, jer trajanje naroda znači njegovo pamćenje. Sve dok je tog pamćenja, traje i narod, pa i tamo gdje je djelomično uništena njegova tjelesna prisutnost.
Koliko god više bude poricana bosanska prisutnost unutar političkih konstrukcija, među kojima je Republika Srpska samo jedna od mnoštva pojava, nužnost štićenja dostojanstva svih koji su u toj prisutnosti postajat će važnija i odlučnija. Republika Srpska, kao i svaka druga njoj slična pojava, svojim negiranjem kulturne i historijske neodvojivosti od Bosne djelovat će, zapravo, i protiv sebe i protiv drugih. Ona će, u skladu s time, ostajati stalno nasuprot onog bosanstva koje ne isključuje nijednu od bosanskih posebnosti, već svakoj od njih nudi idealni okvir koji ništa ne može iscrpsti ni istrošiti.
Zato je netačna i tvrdnja Milorada Dodika da nepovratnu podijeljenost Bosne potvrđuje “i njena istorija”. Istina je, zapravo, posve drukčija od tog. Moguće ju je otkriti u historijskim zbivanjima. Godine 1918. Bosna je kao politički subjekt nestala. Na njeno razaranje potrošene su sve mogućnosti koje je imala ondašnja velikosrpska elita. Ali Bosna je kao pluralno društvo sve to preživjela. Ako se broj ubijenih u toku Drugog svjetskog rata sračuna u odnosu na ukupan broj pripadnika pojedinih naroda, postotak ubijenih Bošnjaka/Muslimana, u odnosu na njihov ukupan broj, odmah je iza istog postotka ubijenih Bosanskih Jevreja. 3
To uništavanje Bošnjaka provođeno je radi stvaranja teritorija s homogenim srpskim stanovništvom. Takav cilj je precizno reartikulirao Stevan Moljević, jedan od ideologa četničkog pokreta u toku Drugog svjetskog rata. 4 Ali Bosna je preživjela i taj zločinački pothvat. Od 1991. do 1995. godine na uništavanju Bosne trošena su gotovo sva raspoloživa sredstva i Srbije i Hrvatske. U tome pothvatu slijeđeni su stari obrasci dogovora Cvetković – Maček, a tehnike programa Karadžić – Boban bile su istovjetne s prijedlozima Stevana Moljevića. Ali, ni taj pothvat nije realiziran u skladu s željom njegovih nositelja.
Prema tome, da bi podijeljenost Bosne bila potvrđena nekom historijom, moraju biti proizvedene i zagovarane dvije maštarije. Prva maštarija je o mogućnosti podijele Bosne. A druga maštarija je historija koju u službi te mogućnosti treba proizvesti. Iako oba pothvata već imaju mnogo godina, ni u jednom od njih nije moguće vidjeti ni kapi mudrosti, što znači ništa od smještanja pojava tamo gdje one u skladu sa svojom naravi moraju biti.
Narodi koji žive na teritoriji Bosne jesu sudionici njene državnosti, ali tako da nijedan od njih ne unosi neki dio teritorije na kojem je nekad prihvatljivim sredstvima ostvario svoju isključivu vlast. Gdje god je uspostavljena kao etnička, uz isključivanje prava drugih, ta vlast je nasilna i antibosanska, pa zato i neprihvatljiva. Koliko god nositelji te vlasti uvjeravali sebe i druge u realnost svoje imaginacije, nikada njihova vlast ne može biti i prihvaćena. Ako bi bila prihvaćena, to bi značilo da su zločinci, koji su progonili i ubijali bosanske ljude, te razarali bosanske političke i kulturne sadržaje, za što su mnogi od njih i osuđeni, ipak, nakon presuda i smrti, pobijedili. Tako se nerijetko događalo u ranijim slučajevima razaranja pluralnosti balkanskih društava.
Ubice i razaratelji prikazivali su sebe kao spasitelje i graditelje, a one koje su poubijali i protjerali kao ubice i razaratelje. Zamisao da bi s takvim posteriori konstruiranjem historijskih slika bilo moguće i konačno svladati istinu jest sastavni dio modernih ideologija, ali nije i ne može biti jamstvo budućnosti čovječanstva kao cjeline. Zato je ta inverzija, kojom laž postaje istina a dobro zlo, neprihvatljiva i konkretno i općenito. A pristati na tu inverziju značilo bi isto što i dopustit da Hitler i njegovi zločinci postignu pobjedu nekad nakon svojih smrti.
Trpljenje nečeg nije isto što i prihvatanje. Zato je besmislena konstrukcija tvrdnja Milorada Dodika da bosanski entiteti mogu prenijeti dio svoje državnosti negdje, nekada i nekom. Ako mogu vršiti državne funkcije, entiteti ih moraju od nekog primiti. A nema nikog drugog do bosanske države koja im ih može dati. Ako nije tako, onda su oni te državne sadržaje oteli u nezakonitim pothvatima ili ih usvojili iz imaginacijskih konstrukcija svojih vođa. Kada se kaže da je to narodno postignuće, valja vidjeti da se time narodu zločin pripisuje kao postignuće. Učinak takvog pripisivanja, te nastojanja da se ono nametne kao svijest naroda, ne jamči i ne može jamčiti nikakvu budućnost tom narodu. Kada god je neka politika neetična, ona mora djelovati razorno i na pojedince i na narod u kojem je promicana i nametana.
Kada god nije bilo moguće do kraja izvesti plan o podjeli Bosne i prisajedinjenju nekih njenih dijelova u zamišljene nacionalne države, ratom postignuto stanje je predstavljano kao privremeno. Za njega su tada tražena imenovanja koja su prikladna za slijedeći korak u pothvatu razaranja. Tvrdnje o konfederaciji i uniji su uključene u te pothvate razaranja Bosne. Budući da su etničke teritorije kao posve homogene u Bosni nemoguće, njih je potrebno ili pretpostaviti ili različitim politikama, uključujući aparthejd i nasilje, nametnuti u svijest domaćih i stranih ljudi, a one koji to onemogućuju prikazati kao nositelje napetosti i sukoba. U tome je naročito važno osporavanje bosanske kulturne cjelovitosti.
U srpskom nacionalnom programu kulturna baština Kosova je redovno prikazivana kao jezgra sveg srpstva, pa je, prema takvome gledanju, nemoguće njeno uključenje i održavanje u bilo kojoj nesrpskoj državnoj politici. Na drugoj strani, bosanska kulturna baština, naročito njen muslimanski sadržaj, poricana je, zapuštana i razarana, iako nju nikako nije moguće svesti na neku izdvojenu i zatvorenu teritoriju unutar bosanske države. Na cijelom prostoru Bosne svi sudionici bosanskog društva imaju kulturnu baštinu koju nije moguće ni izdvojiti niti ograditi. Svako teritorijaliziranje etničkih zajednica uključuje nepokretnu kulturnu baštinu svih drugih. Uključuje je i onda kada ona bude sama arheologija.
Ta baština je nepovratno uključena u kolektivno pamćenje njenih ljudi. I onda kada je razorena, onako kako je njen veliki dio sada nakon zločinačkih pothvata antibosanskih vojski, ta baština pripada Bosni i njenim ljudima. Nije moguće održavanje narodnog pamćenja bez nje. Fizičko uništavanje kulturne baštine ne znači i prestanak njenog postojanja u sjećanju preživjelih. A sjećanje je za opstanak naroda često moćnije i značajnije od tvarnih građevina. Nikakva homogenost etničke teritorije nije moguća sve dok postoji sjećanje na uništene sadržaje drugih. Narodi nestaju kada izgube kolektivno pamćenje.
Na Kosovu su srpski nacionalisti nijekali i razarali prisutnost svih drugih. Ta je zemlja za njih bila jedino srpska, i to u svim svojim sadržajima. Sabere li se sada iskustvo takve politike, jasno je da njeni rezultati pokazuju da je ona de facto antisrpska. Osporavanje svih drugih, njihovo progonjenje, prisilio ih je na uzvrat kojim je Kosovo postalo to što je danas. Zato je važno pitanje: Ne radi li protiv svoje budućnosti i elita čiji je govornik Milorad Dodik?!
2. Teritorijaliziranje hrvatskog, srpskog i bošnjačkog stanovništva u Bosni
Moguće je navesti mnoštvo dokaza o direktnom i indirektnom poricanju sadašnjih bosanskih granica, iza čega na različite načine stoje i Republika Srbija i Republika Hrvatska. Obje države nastoje, preko svojih državnih vlasti, provesti integraciju politike, kulture i ekonomije bosanske, “srpske” i “hrvatske” komponente, te osnažiti autoritet beogradskih i zagrebačkih vlasti u svemu što se događa s tim dijelovima općeg srpstva i općeg hrvatstva.
Iz državnih proračuna Republike Srbije i Republike Hrvatske izdvajana su sredstva za pomaganje srpskih i hrvatskih projekata. Srbi i Hrvati iz Bosne imaju privilegirane statuse u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj, ali i privilegirane statuse u Bosni, s obzirom na podrške koje primaju na osnovi etničkog kriterija iz proračuna navedenih susjednih zemalja. Tako te dvije države direktno i indirektno podržavaju segregaciju Bošnjaka/Muslimana i njihovo obespravljivanje u državi koja je njihova koliko i njihovih srpskih i hrvatskih susjeda, građana tog pluralnog društva.
Bosanske državne granice su u takvim odnosima Republike Srbije i Republike Hrvatske prema Bosni i priznate i nepriznate. Priznate su kada to odgovara štićenju dalekoročno zasnovane politike njihovog nepriznavanja. Nisu priznate u svim slučajevima kada to pogoršava slabljenje bosanske državne suverenosti. Miješanja u unutarnje stvari bosanske države su dio političke (ne)kulture koja prevladava u tim susjednim državama. Kada god je nemiješanje isticano, ono je, zapravo, potvrda trajnog miješanja u unutarnja bosanska pitanja.
Kada ponovi mantru o nemiješanju u unutarnje stvari bosanske države te priznavanje njene suverenosti i neprihvatanje njenog dijeljenja, Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, tome doda da on priznaje svaki dogovor koji postignu tri naroda i dva entiteta, u skladu s uređenjem koje proistječe iz Dejtonskog sporazuma. Takav politički stav on opravdava činjenicom da je Republika Srbija potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma. To su postavke koje se ni u čemu ne razlikuju od onih koje su isticali Slobodan Milošević, njegov prethodnik na predsjedničkom mjestu, i svi njegovi saveznici u realiziranju dogovora Miloševića i Tuđmana 1991. godine u Karađorđevu.
Navedene postavke državnih politika Republike Srbije i Republike Hrvatske temelje se na stanju koje je proizvedeno ratom protiv Bosne. Glavni sudionici tog rata bili su u Beogradu i Zagrebu. Kada je rat okončan, tamo su imali utočište i zaštitu glavni zločinci u realiziranju projekta uništavanja Bosne. Predsjednik Boris Tadić govori o odnosu Republike Srbije prema Bosni kao da te činjenice ne postoje ili kao da su tabu kojem se niko ne smije primicati. Sadašnja teritorijalizacija etničkih zajednica u Bosni je protiv interesa svih njenih ljudi. U njoj i s njome nije moguće ostvariti jednakopravnost Srba, Hrvata i Bošnjaka i svih ostalih, u skladu s principima na kojima glavni zagovornici evropskog ujedinjenja grade viziju poželjne evropske budućnosti.
Nasuprot političkoj retorici predsjednika Borisa Tadića, procjenjujući realnost Republike Srbije i njene državne politike, Latinka Perović određuje državnu politiku Srbije kao dugotrajni paradoks – država koja ne zna gdje su joj granice. Ona kaže:
Na početku XXI veka, Srbija i dalje ne zna gde su njene granice, realnost postojanja novih država na Balkanu vidi kao istorijsku improvizaciju; ona afirmiše državnu strategiju koja je vraća na Garašaninov program, na obnovu srednjevekovne države. Dobar primer je odnos prema popisu stanovništva u zemljama regiona, posebno u Crnoj Gori. Tu se rutinska stvar diže na nivo koji je neprihvatljiv! Srbima se odavde poručuje: izjasni se, važno je. Čekajte, za koga je to važno?! Očigledno, popis je shvaćen kao adut za buduće događaje i buduće odnose. 5
U sad već notornom zapisniku sa sastanka predsjednika Franje Tuđmana s hrvatskim vojnim zapovjednicima 5. augusta 1995. godine na Brijunima, on kaže: “Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tak oslobađamo snage da krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja.” 6
ćinim mislim...
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
