Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[odysseus]

MOJA JE DUSA OBLAK JESENJI

Moja je dusa jesenji oblak,
Oblak rastrgan,
Kao krpa. Bacen na nebo.
Ja volim oblake, u jesen.

Lice mi je, mrko, suncem spaljeno.
Moje oci u oblake gledaju.
A misao?
Misao je upravljena k tebi.


Dragutin Tadijanovic

[myka]

"...Ja nemam nigdje nikog al moja prica prosta je: sto god ih manje zavolis manje ti njih nedostaje...I nisam kadar svindlati, za sobom skele paliti, da silom steknem nekog kom cu faliti..."

[myka]

[myka]

..znam dusho obec'o sam, da te necu pominjati, bogarati i sudbinu proklinjati, u varosh se preseliti, orcati i veseliti, obec'o sam srca teshka..obec'o sam al' jebesh ga... ... Strahovi mladi umiru, prichu sam kraju priveo, jos onda kada sam i njih nadzhiveo... ovo se zove kopanje po uspomenama ,stvarima od osobe koja ti je bila osmjeh

[Cici]

[media]Ky753OuwKek[/media]

[Cici]

Želim ti... Utjehu - za teških dana, Osmijehe - kad te spopada tuga, Duge - da slijediš oblake, Smijeh - da ljubi tvoje usne, Zalaske sunca - da ugriju tvoje srce, Nježne zagrljaje - kada duh ti klone. Prijateljstva - da razvedre tvoje postojanje, Ljepotu - za tvoje oči, Povjerenje - kad sumnjaš, Vjeru - da možeš vjerovati, Hrabrost -da upoznaš sebe, Strpljivost - da prihvatiš istinu, Ljubav - da upotpuni tvoj život.

[Cici]

[media]_Z3sd-_kNDA&feature=related[/media]

[vučica]

[media]5vs2SW1zGyU&feature[/media]

[Cici]

Jedna misao, odjek, zvuk
Ko me to doziva stalno?
Ne znam ni gde sam.
Ne znam gde me vodi put,
U zaboravu mračnom kupujem sebe,
Prodajem sebe
Sve rušim i iznova gradim.
Sve nadam se da će biti moje, moje samo.
Al avaj, srce mi je pomračeno
Mračnom i divljom noći osujećenja.

O Ptico, Ptico Svetlosti,
Ti čiji plamen teče i svetli
Još jednom moje srce poseti.
Ti me dozivaš da u visine
Dignem se i poletim plave.
Ali, kako ću?
Srce mi zarobi
Prostora sićušnog dah što davi.

O Ptico Svetlosti, o Ptico Svetlosti,
O Ptico Svetlosti Svevišnje
U meni, molim te, ni mrvu tame ne ostavi.

[odysseus]

SUSRET

Kad ugledam gdje mi
U susret koracas
vidim plahu kosutu
Kraj sumskog izvora.
Moju dusu obuzme
Silna radost zivota
Izvadivsi ludo srce,
Na dlanu bih ga pruzio
Tebi...


Dragutin Tadijanovic

[odysseus]

Lijepo nas je vidjeti zajedno

Sve mi je danas lijepo.
P o s v e c e n o.
Svijet se blista
Ko san pred ocima.

Ja ne hodim,
Ja uz tebe lebdim.
Vise pameti
Cvijet od mene ima.


Enes Kisevic

[myka]

"...Ja nemam nigdje nikog al moja prica prosta je: sto god ih manje zavolis manje ti njih nedostaje...I nisam kadar svindlati, za sobom skele paliti, da silom steknem nekog kom cu faliti..."

za 10

sto odpjeva Tose, "sve su dobre da ih ostavljam"

samo da o nama sve najgore te/ti isti ostavljeni,nezavoljeni ne pricaju,ali neka se J... s onima s kojim pricaju

znam da ce jos biti mladosti ali ne vise ovakve i ja necu imati s kim ostati mlad ako mi ti ostaris i ta ce mi mladost tesko pasti....

[Cici]

[media]e6mNizKrl4M&feature=related[/media]

[Cici]

[media]CCNtJQLc6rM&feature=related[/media]

[Cici]

[media]mRU4dIpPN7E&feature=related[/media]

[odysseus]

Pricao bih ti o sebi

Pricao bih ti o sebi
kad su hladne noci duge.
Toliko je tog u meni
slusao sam vjecno druge.
Pricao bih ti o sebi
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smijesis;
sto od tebe ocekujem
kad si i ti kao i sve druge
slucajno pored mene.

Ne vjeruju nista tvoje oci zaljubljene
kad si i ti samo nocni putnik,
sto daleko svjetlo prati.

Svatko prica svoju pricu
tko ce koga saslusati.

Pricao bih ti o sebi
sto se ne zna, sto se ne smije.
Ti si bila prevarena,
Lagale su moje pjesme.
Pricao bih ti o sebi,
ali noc se blizi kraju.
Opet ce nas naci jutro
u sutnji i zagrljaju.

Arsen Dedic

[odysseus]

To je ljubav

To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Jorge Luis Borges

[myka]

Ove noci jos neko zna da ljubav ubija ove noci neko jos zna to nisi ti, to sam ja ... Sto si sa mnom kad me vise ne volis ako odem neces ni da osetis mesto sa mnom s drugom noci provodis uglavnom .... Osecam po nacinu na koji me gledas da ti nisam jedina i ne znam sta cekas ....

[Mell]

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovjek neće moći nagledati. Gledaš i gledaš, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove čovjek. Cvijet koji se kreće, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ...ili zamišljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomičnosti mrtve prirode. Od kako znam za sebe, čovjekovo lice je za mene najjače osvjetljeni i najprivlačniji djelić koji me okružuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjećanju kad hoću i zadržim pred sobom koliko hoću, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mučno dugo ili bolno kratko, žive pored mene ili nestaju ćutljivo i trajno, da ih više nikakav napor sjećanja izazvati ne može. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj doživljaj i kao dio sebe, moj razgovor i obračun sa ljudskim licima nema kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve želje i potrebe ljudske, sve mogućnosti čovjekove, sve sto ga drži, i sve što ga truje i ubija; sve ono o čemu čovjek mašta, a što rijetko biva ili nikad neće biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas. Pojedinačno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na riječ ili rečenicu koja ih prati....

[Cici]

Nikada Više Isto

Nikada više isto.
Obnovljen izgubljeni mir.
Nikada više isto.

Nikada više isto.
Vraćena radost izgubljena.
Nikada više isto.

Nikada više isto.
Ponovo rođena snaga izgubljena.
Nikada više isto.