Zaboravljeni heroji BiH

[Taare]

U pizdu materinu, suze na oči.
Jedino što me koči da ne počnem govoriti protiv alije jeste to što je umro.

Dokle više s tom pičkastom politikom izdaje i prodaje?
Znalo se da je general nevin. Ako je tako, a tako je, zašto je dopušteno da bude smijenjen i izručen hagu?
Trebala se podvući linija. Dovde i ni centa dalje.
Niti ćeš smijeniti nedužnog alagića, niti ćeš ga uhapsiti, makar to značilo da se moramo povući iz svih potpisanih ugovora i nastaviti sa ratom. Bolje je junački poginuti na bojnom polju ili ponosno živjeti pod sankcijama nego izdati i/ili prodati jednog nedužnog čovjeka.

[bosnjakinja]

Husein ef. Kovačević kaže:
Bili smo 96-ste god. u Istanbulu na obiljezavanju godisnjice osvajanja Istanbula od strane Sultan Mehmed Fatiha. Nasem generalu Mehmedu Alagicu ponudili su da se obrati na tom skupu koji je bio na stadionu Galata-saraj. Rahmetli general me tad upitao; sta mislis efendija sta reci poslije toliko govornika iz cijelog svijeta !?
Ja se sjetih u tom trenutku najljepseg pozdrava kojim nas je pozdravio rahmetli general Izet Nanic. Velim mu poslije pozdrava uputi im nas ratni poklic koji je Bosni donio mir i slobodu. On je zaista tako i uradio. Kada je prvi put izgovorio TEKBIR, tribine stadiona na trenutak utihnule da bi se prolomili glasovi vise desetina hiljada prisutnih ALLAHU EKBER. Kada je drugi put izgovorio TEKBIR tada je uz ALLAHU EKBER zapalila se bakljada na stadionu kao da je liga sampiona, a nakon treceg TEKBIRA svi su ponavljali MEHMED PASA - SARAJ BOSNA i svi su htjeli da dodju blize nasem generalu. Kada sam upitao jednog od prisutnih sta se desava rekao mi je: "Mi 100 godina cekamo da neko od nasih turskih generala nazove selam i tekbir. Docekali smo to od MEHMED PASE IZ SARAJ-BOSNE."
Preuzeto

[Krokodil Behko]

Vladimir Srebrov, zaboravljeni sarajevski heroj

Ove godine navršava se tačno dve decenije od prerane smrti Vladimira Srebrova, pesnika, intelektualca, bibliotekara, političara… čoveka koji je u najtežim vremenima smogao snage da ustane protiv zla. Čoveka koji je platio visoku cenu zalaganja za jedinstvenu Bosnu i miran suživot svih naroda koji u njoj žive. Srebrov je rođen 1954. godine u Požarevcu, pod imenom Milan Nikolić. Pošto je njegov otac bio oficir tadašnje Jugoslovenske narodne armije, porodica se često selila, pa je Srebrov osnovnu i srednju školu završio u Travniku i Banjaluci, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Tokom postdiplomskih studija u tadašnjem Sovjetskom savezu, oduševljava se idejama panslavizma i menja ime u Vladimir Srebrov. U početku je to bio samo književni pseudonim, ali je vremenom prerastao u zvanično ime i prezime.

Kada je počeo raspad Jugoslavije, Srebrov je stajao na nacionalističkim pozicijama, o čemu svedoči i naslov jednog njegovog intervjua iz tog doba, objavljenog u omladinskom listu Naši dani – “Ugrožen sam i kao Srbin, i kao čovek”. Tome u prilog govori i činjenica da je Srebrov 1990. godine bio jedan od osnivača Srpske demokratske stranke i vođa njenog militantnog krila pod imenom “Mlada Bosna”, koje je trebalo da bude, prema njegovim rečima, “željezna pesnica stranke”.

Srebrov je slovio i za kandidata za predsednika stranke. Međutim, Vojislav Maksimović, Nikola Koljević i Milorad Ekmečić vršili su pritisak na Srebrova da odustane i prepusti lidersko mesto Radovanu Karadžiću. Njihov argument je bio neumoljiv: Karadžić je veliki Srbin iz četničke porodice i ima podršku Dobrice Ćosića, što je tih olovnih godina bilo presudno. Neposredno pre osnivačke skupštine, Karadžić je prišao Srebrovu i preporučio mu da se povuče, jer će on biti predsednik. Na pitanje Srebrova: “Ko te je izabrao za predsednika?”, Karadžić odgovara: “[Slobodan] Milošević”, a Jovan Rašković dodaje da je takav dogovor napravljen u Beogradu.

Zločinačke nakane Plana ‘Ram’
Mnogo kasnije, nakon ratova, etničkog čišćenja i genocida, Dobrica Ćosić se u svojim memoarima hvalio da je on odlučivao ko će voditi srpske stranke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I Rašković i Karadžić bili su odani Ćosićevi kadrovi. Ko zna šta bi bilo da je Srebrov došao na čelo stranke, pogotovo ako imamo u vidu potonji razvoj njegovih političkih stavova. U njegovoj duši dogodio se strašan prelom, on doživljava metanoju, kod njega dolazi do potpunog preokreta i promene ubeđenja. Taj bolni proces započeo je onog trenutka kad je saznao kakav krvavi scenario srpska intelektualna i politička elita sprema Bosni i Bošnjacima. U jednom intervjuu iz oktobra 1995. godine sam Srebrov je o tome iscrpno govorio:

Ja sam bio pod ogromnim pritiskom da prihvatim plan, za koji sam naknadno saznao da je bio utvrđen ne u 1990-im, nego tokom 1980-ih. Bio je to famozni Plan “Ram”, kojim se ciljalo na ekonomsko razaranje Bosne i potpuno istrebljenje bosanskih Muslimana. Bio sam strašno šokiran. Ne preuveličavam ako kažem da sam osećao strašnu bol kada sam za to čuo od ljudi koji su bili moji prijatelji skoro 20 godina.

Plan je tokom 1980-ih utvrdio Generalštab onoga što je tada bila Jugoslavenska narodna armija. Njime je predviđena podela Bosne u dvije interesna sfere i stvaranje “velike Srbije” i “velike Hrvatske”. Muslimani imaju biti podvrgnuti konačnom rešenju: više od 50 odsto ih ima biti ubijeno, manji dio će konvertirati u pravoslavnu vjeru, a još manjem delu, oni sa novcem, naravno, biće dozvoljen odlazak u Tursku, putem “turskog koridora”. Cilj je bio potpuno čišćenje Bosne i Hercegovine od Muslimana i podela zemlje tokom reke Vrbas. Samo ime Bosna ima da nestane. To je bio cilj iza stvaranja Republike Srpske.

Reinkarnacija dubokog zla
Suočen sa krvoločnim planovima svojih dojučerašnjih prijatelja, Srebrov od tog trenutka zauzima građansku poziciju i zalaže se za jedinstvenu Bosnu. Zagovara izlazak na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i govori: “Prisustvujem ovom časnom skupu kao Srbin, da bih podvukao nešto – da na ovaj referendum će izići onaj deo Srba, onaj deo srpskih intelektualaca koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom i svojim zavičajem.”

Mesec dana kasnije prisustvuje Kongresu srpskih intelektualaca Bosne i Hercegovine, na kojem cvet nacionalističke inteligencije pruža podršku svesrpskom ujedinjenju putem rata, od Rajka Petrova Noga, preko Milorada Ekmečića i Radovana Karadžića, pa do Ljubomira Tadića. Tu je i neizbežni otac militantne nacije Dobrica Ćosić, koji iz Beograda šalje pismo podrške svojim prekodrinskim kadrovima. Jedini se ovom zazivanju zla suprotstavio Srebrov, zbog čega je bio i izbačen sa Kongresa. Srebrov je u svom govoru prozreo namere srpske intelektualne elite, demaskirao je njihovu navodnu brigu za srpski narod, napao je i sveštenstvo, koje pruža podršku budućim ubicama, i uporedio ono što čine Karadžić i kompanija sa fašističkom praksom. Vredi navesti nekoliko ključnih delova iz Srebrovljevog govora:

Ovaj skup organizatori su mogli nazvati proširenim sastankom neokomunista i njima odanoga dela pravoslavnog sveštenstva, ratnih profitera i mafijaša, intelektualno srozanih akademika, ljudi željnih vlasti i par mladih nazovi intelektualaca, koji od obrazovanja poseduju “pet minuta škole i veliki odmor”. Stoga me više čudi prisustvo ovome sastanku predstavnika Srpske pravoslavne crkve. Da li to pravoslavni vrhovi podržavaju reinkarnaciju dubokoga zla u našem biću, zla već viđenoga u Hrvatskoj, u gradu Vukovaru i drugde? Da li oni žele videti novi Vukovar, sublimiran kroz zapaljenu i popaljenu Bosnu i Hercegovinu? Sem sveštenstva, čudi me ovde aktivno prisustvo i nekih profesora sa Filozofskog fakulteta , na kome zajedno s njima radim. Oni bi bar trebali znati da su ovakve vrste “kongresa” sa nacionalno-političkim međama organizovane između 1932. i 1940. godine u fašističkoj Italiji i nacističkoj Nemačkoj.

Sarajlije su po naciji – branioci
Ostavite Srbe iz Bosne i Hercegovine svi vi koji želite “veliku Srbiju” na ovim prostorima, koji želite nekakvu “srpsku državu Bosnu i Hercegovinu”. Odlazite odavde! Vi ovde nemate šta da tražite, tim više što od neukoga srpskog naroda pravite budalu, pravite genocidan i etnocidan narod, suprotstavljate ga njegovim komšijama, rođacima. Jer, ovdašnji srpski narod, a tu mislim na njegov razumni deo, ne na nacionalističke provokatore, ludake i krvi žedne kliničke slučajeve, željan je prvenstveno hleba, koga ste mu vi oteli i stavili na svoje bankovne račune kao nekakvi “stranački prvoborci”. Stidite se toga!

Upozorenje Vladimira Srebrova bilo je glas vapijućeg u pustinji, nije bilo nikog da čuje njegov vapaj, srpski politički, vojni i intelektualni komandanti već su sve bili pripremili za klanje i komadanje Bosne. Ubrzo su svoje zlikovačke naume počeli da sprovode u delo. Drugog maja, nakon što je JNA pokušala da zauzme centar Sarajeva i ključne državne institucije, Srebrov se javlja u Dnevnik TV Sarajevo, držeći inspirativan govor:

“Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani! Oni su po naciji – branioci! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas opljačkaju! Ovaj trenutak je preokret u istoriji Bosne i Hercegovine, preokret nje kao mlade i nezavisne države. Ovim činom su agresori, a to je JNA, bivša JNA, ekstremno krilo SDS-a, članovi četničkog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su, dakle, ovim činom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim činom dokazali da su ništarije, da su niko i ništa! Građani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na čelu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zločinci, koji će izaći na optuženičku klupu.”

Granate padaju oko nas
Proročke reči, koje su se obistinile tek nekoliko decenija kasnije. Srebrov je ostao u Sarajevu pod opsadom, sa svojim sugrađanima. Na skupu predstavnika sarajevskih Srba ispred Vječne vatre 17. maja 1992. godine Srebrov je govorio: “Ja nisam rođen ovde, ali živim od 1974. godine ovde i smatram ovaj grad svojim. Zato sam ostao u njemu. Ostao sam zato što smatram da su mi sugrađani i Muslimani, i Hrvati, i ostali…”

U istom govoru Srebrov je u ime Srba imenovao agresora na Bosnu i Hercegovinu: “To je, u prvom redu, armija, u drugom redu to je ekstremno krilo SDS-a, sa Radovanom Karadžićem i Glavnim odborom stranke na čelu, treći naš agresor su takozvane četničke i dobrovoljačke jedinice, koje su došle iz Srbije i koje vrše strahovite pokolje pored Drine i po Bosni.”

U Borbi od 11-12. jula Srebrov objavljuje pismo ćerki pod naslovom “Ne zaboravi, malena”. U njemu daje potresnu sliku opsade Sarajeva, a pri kraju teksta možemo pročitati i sledeće redove:

“Malena, naravno, malena si da to shvatiš, da pojmiš šta osećam kao tvoj otac, dok te prekrivam svojim telom na svaki šum ispaljene granate, koja preleće krov zgrade u kojoj stanujemo, ili se rasprskava negde u blizini i silinom svoga udara uništava stakla, stanove, izbezumljava tvoje drugarice vriskovima njihovih majki i očeva. I ti tada najviše plačeš, plačeš mnogo više nego kada si bila rođena.

Granate padaju oko nas, mnogo granata, mnogo metaka, mnogo gelera. Svaki sumrak je sve teži, svaka noć je sve groznija. Svetleći meci ih čine još strašnijim, ali mi još živimo, devojčice moja, živimo sa svojim sugrađanima, kojih je iz dana u dan sve manje, a humki pod prozorima kuća sve više. Naš grad, naše Sarajevo, postaje jedna velika humka slobodi i zvijezdama u njoj i nad nama. To zapamti.

Brutalna tortura u logoru Kula
Drugog septembra Srebrov odlazi na Jahorinu, kako bi sa srpskom stranom pregovarao o prestanku razaranja grada i otvaranju koridora preko Ilidže za dopremanje hrane opkoljenom Sarajevu. Međutim, Karadžićevi poslušnici ga hapse kod Ilidže, zatvaraju, prebijaju, lomeći mu rebra i vilicu, tako da naredna tri meseca nije mogao da hoda bez štaka. Montiraju mu proces i osuđuju ga za izdaju. Bio je smešten u logoru Kula, gde je izložen torturi i prebijanjima. Zatvorenici koji su bili zajedno s njim kasnije su svedočili da su Srebrova četvorica grmalja toliko tukla da je bio na ivici svesti i da je tako polomljen i krvav udarao rukama i skandirao: “Bosna, Bosna, Bosna…”

Na Pale su pristizala brojna pisma sa zahtevom da Srebrov bude oslobođen, ali Karadžić nije hteo za to ni da čuje. Na jednoj konferenciji za štampu krajem septembra 1992. godine Karadžić je, na pitanje o sudbini pesnika Srebrova, odgovorio: “Srebrov nije uhapšen kao pesnik, već kao agitator za srpsku predaju i probijanje fronta, a to se kažnjava u celom svetu.” Pogotovo u svetu kreiranom po staljinističkim i nacističkim matricama.

Predrag Matvejević, u tekstu “Requiem za jednu ljevicu”, piše o Svetozaru Stojanoviću, filozofu koji je postao savetnik Dobrice Ćosića u vreme njegovog predsednikovanja. Matvejević kaže: “Pisao sam iz Pariza Ćosiću i zamolio ga da zatraži od Radovana Karadžića da se oslobodi iz zatvora ‘Kula’ na Ilidži srpski pjesnik Vladimir Srebrov, koji se suprotstavio genocidu nad Muslimanima u Bosni. Nije mi odgovorio ni on, ni njegov “savjetnik”.

Preminuo u 45. godini života
Srebrov je u zatočeništvu proveo čitavih 39 meseci, od toga 13 meseci u izolaciji i samici. Pušten je na slobodu tek 21. oktobra 1995. godine. Po izlasku iz logora Srebrov je izjavio: “Pisali su o meni da sam čovek sa dve rezervne domovine: jedna je Srbija, gde sam rođen, a druga Rusija, gde sam se školovao, te da Bosna i Hercegovina ništa ne predstavlja za mene. Ja tada nikoga nisam hteo ubeđivati u ono što sam osećao. Sada s ponosom mogu kazati, što sam i pokazao, da je Bosna i Hercegovina moja domovina i moja otadžbina. U njoj ću živeti i o njoj pevati.”

Nastavio je da živi u Sarajevu, ali je zatvorska tortura ostavila kobne posledice po njegovo zdravlje. Preminuo je u leto 1999. godine, u 45. godini života.

Danas se Srebrov ne pominje baš često, tone u zaborav, zajedno sa mnogim drugim pojedincima koji su se usprotivili pomahnitalom velikosrpskom zlu. Petko Budiša, čovek koji ga je uhapsio, naziva ga budaletinom i psihijatrijskim slučajem, njegov nadređeni Tomo Kovač šepuri se po srpskim televizijskim studijima, bežeći od ruke pravde, udobno sklonjen u Srbiju, raj za ratne zločince.

O Srebrovu se mogu naći raznoliki komentari. Jedni ga hvale, a drugi mu ne opraštaju nacionalistička ubeđenja iz rane faze i smatraju da njegovo preumljenje nije bilo iskreno. Potonji zaboravljaju da je Srebrov zbog onoga što je govorio i činio platio višegodišnjim zatočeništvom i zlostavljanjem, koji su mu narušili zdravlje i odveli ga u smrt. Da njegova promena nije bila iskrena, mogao je lako da se odrekne svog bosanskog opredeljenja i da izbegne logor i mučenje. Istinska promena ubeđenja prepoznaje se i po tome što čovek ostaje privržen onome u šta veruje, bez obzira na cenu. Za razliku od licemera poput Dobrice Ćosića, koji se odrekao komunizma, ali je zadržao otetu vilu na Dedinju.

Studentski centar Vladimir Srebrov?
Danski pisci Jens-Marten Eriksen i Frederik Stjernfelt posvetili su jedno poglavlje Vladimiru Srebrovu u knjizi Scenografija rata. U poglavlju koje nosi naslov “Zaboravljeni heroj povlačenja”, Eriksen i Stjernfelt pišu da je Srebrov bio jedini čovek koji je, uvidevši kakve zločinačke posledice nacionalistički projekat može da proizvede, “ustao protiv drakonskih posledica nacionalističkog ludila i svoje dane završio slomljen u ćeliji, a obeščašćen”. “Ni Mihailo Marković ,ni Vasilije Krestić, koje smo intervjuisali u ovoj knjizi, nisu se konfrontirali sa ovim zamišljenim posledicama kao što je to učinio Vladimir Srebrov. Ni Milorad Ekmečić”, piše danski dvojac.

Kada se čovek suoči sa mogućim posledicama svojih nacionalističkih uverenja, postoje dva puta. Jedan put vodi u “stanje bez savesti”, kod onih koji su “odgovorni za nepojmljivu čudovišnost zločina”, kao što su pobrojani srpski intelektualci, koji su ostali odani krvavom nacionalističkom projektu, bez obzira na njegove zlikovačke posledice. Drugi put počinje slomom i paralizom i vodi do “odgovorne svesti bez iluzija”. Taj put je izabrao Vladimir Srebrov, heroj odustajanja i povlačenja. Zbog tog puta humanosti i ljudskosti, Srebrov je i danas neomiljen u srpskim intelektualnim krugovima, koji i dalje sanjaju o “velikoj Srbiji”.

Zato bi Bosna i Sarajevo morali da ga pamte, možda i kroz neki institucionalizovani vid sećanja. Kao što pre par godina reče bloger Aldi Halilović: “Gdje ćete boljeg odgovora na paljanski studentski dom ‘Dr. Radovan Karadžić’ od sarajevskog studentskog centra Vladimir Srebrov?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

[Krokodil Behko]

UOČI GODIŠNJICE OD POGIBIJE HEROJA RAMIZA SALČINA: “Da je imao stotinu života dao bi ih za Bosnu i Hercegovinu…”

"Bio je to veliki čovjek, da je imao stotinu života dao bi ih sve za Bosnu i Hercegovinu", istaknuto je danas na konferenciji za medije održanoj u Sarajevu povodom obilježavanja 29. godišnjice od pogibije heroja Ramiza Salčina.

Direktor Fonda Memorijala Kantona Sarajevo Ahmed Kulanić izjavio je da je vrlo važno obilježavati događaje iz prošlosti i prisjećati se boraca i heroja koji su dali svoje živote na putu borbe za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

"Mi danas uživamo u plodovima te njihove borbe i istrajnosti na putu nezavisnosti i slobode i živimo u slobodnoj državi Bosni i Hercegovini", naglasio je Kulanić.

Istakao je da će Fond Memorijala u narednom periodu dodatno posvetiti pažnju kulturi sjećanja kako bi buduće generacije znale šta se dešavala kroz historiju.



"Fond Memorijala će posvetiti dodatnu pažnju čuvanju i očuvanju sjećanja na lik i djelo svih heroja oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, posebno oko njegovanja tekovina rata i osnovnih premisa onoga što nazivamo kultura sjećanja, Fond Memorijala uzima za zadaću da se svakom prilikom na svakom pedlju Bosne i Hercegovine bavi čuvanjem i očuvanjem istine kroz različite manifestacije i aktivnosti", rekao je Kulanić.

Dodao je da će u nedjelju, 22. augusta, različitim aktivnostima i Svečanom akademijom biti obilježena 29. godišnjica od pogibije heroja Ramiza Salčina.

Pomoćnik načelnika Općine Novi Grad za boračka pitanja, rad, socijalna pitanja i zdravstvo Tajib Delalić istakao je da je teško riječima opisati kakav je čovjek bio Salčin.

"Onome ko nije poznavao Ramiza Salčina ja ne mogu dočarati kakav je to čovjek bio. Ramiz, da je imao stotinu života dao bi ih za Bosnu i Hercegovinu. Takav je čovjek bio. Drago mi je da sam imao priliku da poznajem heroja Ramiza Salčina", naglasio je Delalić.

Mirza Salčin, sin jednog od najvećih heroja odbrane Sarajeva, uoči godišnjice pogibije Ramiza, kazao je da ga svaki put nadvladaju emocije kada govori o svome ocu.

"Mogu vam samo kratko kazati da ne zaboravljamo ovakve ljude te da obilježavamo ove događaje, prenosimo i pričamo šta su ti ljudi uradili kako bi mi danas živjeli u slobodi i miru. Također bih poručio ljudima da vode računa o svojoj djeci i o našoj historiji", istakao je Mirza, prenosi Hayat.

Naime, 22. augusta 1992. godine komandant Salčin položio je život na Vojničkom polju, braneći Sarajevo. Pogođen je snajperskim hicem iz pravca Nedžarića.

Ramiz Salčin rođen je 13. maja 1954. godine u selu Gornji Igri kod Gacka. Imao je važnu ulogu u organizaciji odbrane na prostoru sarajevske općine Novi Grad. Godine 1994. posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”. Ukopan je na Šehidskom mezarju Kovači.

[Krokodil Behko]

Na današnji dan, 20. septembra 1992. godine preminula je Fadila Odžaković Žuta

[ironman]

Heroina.

[Rum]

DEDO NA AGRESORA BIO SPREMAN IĆI I S IGLAMA ZA PLETENJE: Nusret Šišić -Dedo jedan od simbola odbrane BiH

Svakom Sarajliji, koji je preživio ratne strahote 90-tih godina, kada se spomene izrada primitivnog naoružanja od vodovodnih cijevi, prvi na um padne Nusret Šišić zvani Dedo. Znaju Sarajlije šta je Dedo učinio i 17. aprila 1992. godine, kada je sa svojom jedinicom ušao u prostorije “Pretisa” i izvukao nekoliko stotina granata i ručnih bacača.

Znaju i svi oni koji su makar jednom zakoračili u zgradu Predsjedništva šta je Dedo uradio za tu zgradu 2. maja 1992. godine, utrčavši u nju, gotovo praznu sa izuzetkom generala Jovana Divjaka i Stjepana Šibera.



Rođen je 1934. godine. Obzirom da je bio najstariji u svojoj jedinici, dobio je nadimak Dedo. Ipak, mladići u patikama, koji su ratovali rame uz rame sa njim, ga prozvaše “neustrašivi mladić hrabrog srca”. Dedo je to zbilja i bio. U januaru 1992. godine, zajedno sa Eminom Švrakićem i drugim članovima Udruženja “Bosnae – Zelene beretke” organizira odbranu Sarajeva.

Neustrašivi ratnik je već u prvim ratnim danima dobio epitet simbola otpora, ali čin kojim će definitivno ući u legendu je onaj kada je od vodovodne cijevi napravio minobacač. Nakon što su iznijeli veću količinu granata iz “Pretisa” shvatili su da ih nemaju sa čime ispaljivati.

Obzirom da je Dedo bio svestran, naredio je da mu se donese vodovodna cijev kroz koju može proći granata. Tako je nastao minobacač, čuvena “rora”, koja je odmah uvedena u upotrebu.

Početkom ratnih dešavanja, u aprilu 1992. godine, osujetio je sa svojom grupom upad srpske vojske u sam grad, tako što je lično minirao tunel na Darivi i sve prilazne puteve. Sarajlije ga pamte i kao prvog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je bombardovao agresorske vojnike po brdima iz svoje čuvene “rore”.

Kako lično tvrdi: “Kukanjac me je najbolje zapamtio, uvalio sam mu granatu pravo kroz prozor one njegove komande. Plakao je kao malo dijete da ga pustimo, da izađe i prođe… I pustili smo ga. Morali smo. Naređenje. Ali smo mu ipak, naplatili… Stoka ti je to, prijatelju moj, stoka, đubre i smrad. Nećemo taj njihov smrad još godinama moći izvjetriti sa ovih planina.

Smrdiće njihove lešine još čitavo stoljeće”, govorio je Dedo u prvim danima agresije. Istakao se Dedo i u Bici za Sarajevo 2. maja 1992. godine, kada su niški specijalci na Skenderiji krenuli prema zgradi Predsjedništva. Dedo je ponovo bio aktivan sa svojom “rorom” i zajedno sa Vikićevim specijalcima, na čelu sa Topom, potpuno porazio agresora, nanijevši mu jedan od najtežih poraza tokom opsade Sarajeva.

Među borcima je ostao upamćen kao veliki šaljivdžija i pojam motivacije. Jedne prilike kada je Majo Dizdar upitao njegove saborce: “Ko je dedo?”, dobio je odgovor, uz srdačan osmijeh: “Ma Dedo je Dedo, je l’ dosta?”. Na pitanje: “Kako je, kako ide, može li se i protiv koga se…?”, Dedo odgovori: “A protiv koga će? Vidiš i sam, ovima sa brda tek treba ime nadjenuti. Ja im za sada, svakom od njih do kojeg stignem i dohvatim ga se, nadjevam samo jedno. Svaki se od njih, kada u Dedine ruke dođe zove jednostavno – čovjek sa metkom. Mislim u glavi.

Njima i treba metnuti metak u glavu, kad im glava ni za šta drugo ne služi. Pamti njih Dedo, još ‘43. su se oni presvukli i u partizane uvukli, u četničkim uniformama su dolazili, bolan i generali JNA postajali. Hej, pa gdje to ima? Sve to treba pobiti, bez suđenja. Oni, bolan, malu djecu ubijaju za petsto maraka, hej!?

Karadžić i Plavšićka im obećali marke, povlastice, sve do kuća ponovo osvojenom hrvatskom moru. Metak će dobiti, a ne more, kad Dedi padnu u ruke. A ja im obećavam, ovoga puta niti jedan se neće izvući, kada Dedo očisti, ni jedan. Četeres treća se ne smije ponoviti, mada ih ima, tih što rovare iz vana i iznutra. Na svakom koraku po Sarajevu, da ne povjeruješ.”

Za Dedu se veže i nekoliko zanimljivih anegdota nakon rata. Obzirom da je posjedovao Golfa II, Ministarstvo za boračka pitanja ga je zamolila da im ga posudi na sedam dana. Međutim, počeli su lagati kada su trebali vratiti. Obzirom da nikada nije trpio nepravdu, Dedo je uzeo pušku, otišao pred Ministarstvo i pitao kada će mu vratiti auto. Nakon što je dobio odgovor da će mu ubrzo biti vraćen, izrešetao je vlastiti automobila i rekao da mu ga sada ne moraju vraćati uopšte.

Bio je i jedan od prvih dobitnika ordena “Zlatni ljiljan”, kojeg je dobio 7. avgusta 1992. godine. No, zbog komplikacija i neprolaska kroz “Službeni list”, on mu je dodijeljen tek 29. maja 1996. godine i to u vrijeme kada je bio smješten u bolnici radi teške bolesti.

Obzirom da je kao pripadnik Interventne jedinice u ratu dva puta ranjen, u glavu i vrat, u tijelu su mu ostali brojni geleri. Krajem rata Dedo se teško razbolio, pa su mu ljekari savjetovali da lijek pronađe vani. Njegovi najbliži i saborci su se brzo angažirali i Dedo je upućen u inostranstvo na liječenje. Ipak, kada se želio vratiti nazad u domovinu, za njegov povratak nije bilo novca.

Od države je traženo da izdvoji novčana sredstva za njegov povratak. Tadašnji Borački ministar Izet Žigić nije učinio gotovo ništa za njegov povratak, što je dodatno narušilo Dedino zdravlje. Na kraju se ipak vratio u svoje Sarajevo, nakon čega je smješten u bolnicu. Zadnje dane života tražio je da uz njega u bolnici budu njegovi najbliži, naročito njegove kćerke koje su živjele u Njemačkoj.

U utorak, navečer, 4. juna 1996. godine je rekao: “Ja ću sutra biti car”. Rodbina je znala na šta misli. U srijedu, ujutro, 5. juna 1996. godine, u 62. godini života, na ahiret je preselila legenda Sarajeva i BiH. Njegova supruga Muzafera je 2011. godine izjavila: “Drago mi je što nije dočekao da živi u ovakvoj državi, jer bi crk’o od tuge”.

Danas jedna ulica u Sarajevu nosi ime po njemu. Iako je dobitnik brojnih ratnih odlikovanja, izbačen je sa spiska pokretača otpora od strane Komisije Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.

[Mutevelija]

U dede puska iz 2 svjetskog rata
https://bs.wikipedia.org/wiki/Karabiner_98k

[Krokodil Behko]

ODLAZAK LEGENDARNOG KOMANDANTA: Umro je Ethem Omerović Tito, heroj odbrane Podrinja

Nakon duge i teške bolesti sinoć, negdje iza pola noći, prestalo je da kuca srce Ethema Omerovića Tite, neustrašivog ratnog komandanta 246. viteške brigade i borca, nosioca najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", čovjeka kakvog je teško opisati riječima, javlja portal Politički.ba.

Otišao je u noći između obilježavanja Dana brigade kojom je nekad komandova i Dana nezavisnosti države koju je toliko volio i kojoj je sve dao.

"I to je neki Božiji znak", rekao je jutros njegov saborac iz Goduša Juso Jusić zvani Bonzo, koji je sa Titom i mnogim drugim herojima odbrane Podrinja prošao razne bitke i ofanzive.



Oni malo stariji sjećaju se kako je Tito, godinu dana uoči agresije, napustio posao u Sloveniji i vratio se u rodni Goduš poviše Sapne, piše Politički.ba.



Za otpremninu koju je dobio od firme kupio je, pričao je kasnije, motokultivator, posijao nekoliko dunuma duhana, maline, jagode i kupio pušku..

"Ima jedan u Godušu, treba isprovjeravati šta radi", dolazili su tada glasovi iz Zvornika, nakon što se čulo da taj "jedan" to jest Tito, organizira straže po Majevici jer su komšije iz susjednih srpskih sela "pod firmom lovačkog društva", pričao nam je jedne prilike, s oružjem hodali oko sela, pucali...


A kad je krenula agresija, neprijateljska noga se nije mogla približiti Titinom selu Goduš.

"Jesmo izranjavani, izginuli, nema stope u ovom selu gdje nema šehidske krvi, ali smo ga odbranili", govorio je Tito uvijek pominjući svoje saborce i komandante iz Sapne, Teočaka i drugih podrinjskih krajeva.

Iz bitke u bitku išao je uvijek, kako je govorio "spreman da pogine". Od posljedica teškog ranjavanja, Tito se nakon agresije teško razbolio, javlja portal Politički.ba.

[Taare]

Jučer bila godišnjica rahmetli alagiću

[Taare]

[Krokodil Behko]

[Krokodil Behko]

[Krokodil Behko]

Da li se još neko sjeća Mubere Mujagić?

Početkom 1985-svi jugoslovenski mediji su pisali o njoj.

Povod je bilo njeno pismo koje je beogradski "NIN" objavio u kojem je tražila da se iz školskog programa izbace Njegošev "Gorski vijenac" i Mažuranićev spjev "Smrt Smailage Čengića", jer šire mržnju prema Muslimanima i vrijeđaju ih.

I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića.



- Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.

Zatim je nudila objašnjenja kroz stihove iz ovih djela:

- "Nekrstu se gore usmrđeše… odža riče na ravnom Cetinju… zaudara zemlja Muhamedom… kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova" – napisala je Mubera.

"Smatram, objasnila je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.

-Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru – objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.

I kako je završila Mubera?

Nakon tog pisma NIN-u, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala.

Praktično, našla se na ulici. Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci iz istog naroda iz koga je potjecala!

Ostala je bez posla, i ničije zaštite.

Ne čude me Srbi i Hrvati, ali čude Bošnjaci što je nisu uzeli u zaštitu, piše Hayat.

Četiri godine prije nego će maja 2008. preseliti na Ahiret, Mubera Mujagić živjela je u teškoj bijedi u Sarajevu bolesna, gladna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca, zaboravljena od svih.

Mubera nije bila samo nastavnica Srpskohrvatskog jezika, nego vrhunska inelektualka i pjesnikinja, sa brojnim evropskim nagradama i knjigama koje su prevedene na desetine jezika, zbog čega je primljena u Evropsku akademiju nauka.

Bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republičkih književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnik prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.

Tako je završila svoj životni put autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije.


Bila je žena godine 2003. u Americi.

Na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao.

Prošlo je 16 godina od njene smrti, a nema spomena na nju.

Zaslužila je da se bar jedna škola ili ulica u Sarajevu zove po njoj.

Tako je to kod nas Bošnjaka.

Mi Bošnjaci neprestano ponavljamo istu grešku i nepravdu. Uzdižemo do neba ljudski i karakterni šljam koji nas vodi u nacionalnu propast, a potiskujemo i uništavamo najveće intelektualne i patriotske dragulje u našem nacionalnom korpusu.

Nepravda od svoga naroda najviše boli.


(SB)

[Pasaga]

gledajuc sad,iz ove perspektive,i sta se i kako dio tog(naseg) naroda odnosio tada i ponasao preme svojim,ona je jos i dobro prosla

ona pusacica,Vlasivljevic,kako li se zove,je OK,sasvim,i pogoduje opet dobrim djelom Bosnjaka

Vjecni joj rahmet

[Julia-Klara]

Ni Njegošev "Gorski vijenac" , ni Mažuranićev spjev "Smrt Smailage Čengića", ali ni Andricevu "Na Drini cupriju" niti sam citala, niti cu.
Nisam nacionalista, ali pljuvanje po mom narodu ne zelim citati.

Respekt rahmetli Muberi

[ElTriconi]

Znaci zato se vice vlah

[ironman]

Ovo sto je Klara rekla.

[ElTriconi]

Ni Njegošev "Gorski vijenac" , ni Mažuranićev spjev "Smrt Smailage Čengića", ali ni Andricevu "Na Drini cupriju" niti sam citala, niti cu.
Nisam nacionalista, ali pljuvanje po mom narodu ne zelim citati.

Respekt rahmetli Muberi

Ja sto vise citam te literature sve vise imam animozitet prema srbima i hrvatima. To im je i cilj, jelde

[Fuddo]

Ni Njegošev "Gorski vijenac" , ni Mažuranićev spjev "Smrt Smailage Čengića", ali ni Andricevu "Na Drini cupriju" niti sam citala, niti cu.
Nisam nacionalista, ali pljuvanje po mom narodu ne zelim citati.

Respekt rahmetli Muberi

Jesam sve to procitao
Neke stvari ti budu jasnije
Da ne bih sebi postavljao pitanje, sta im je?
Sve nacrtano