Ratni zločini - zločinci - suđenja

[storm]

Neka ovo rekonstruiraju...

FB_IMG_1506492645309.jpg

KOGA JE REPUBLIKA HRVATSKA OSUDILA NA SAMO 15 GODINA ZATVORA

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….
Stara je godina, 31. prosinac 1991., mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.
Nakon primljenih batina,u zatvor je došao #Dragan #Vasiljković - poznatiji kao Kapetan Dragan, sa svojim vojnicima (Kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…
Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja p.... od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…
Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.
Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.
Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.
Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– j... ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.
Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti j...., pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.
„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobanine jedan šta ti tu radiš u Jugoslaviji, ko ti je bre dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

[Socrates]

Ovog dzukelu je trebalo vezati za ulicnu banderu minimum 68 godina.

[Krokodil Behko]

Presuda Ratku Mladiću 22. novembra.

Nadam se da neće umrijeti poprijeko i prije presude, kao Milošević.

[biha]

Ta avetina sigurno nije mrtav!!Nema nigdje dokaza za to!!

[Krokodil Behko]

Presuda Maldiću, 22. novembra.
Zanimljivo, ljekarski tim iz Srbije, želi posjetiti Mladića svega par dana pred presudu, tobože da se uvjere da li je sposoban pratiti izricanje presude. Jednostavnije, da im je da ga roknu, kao i Miloševića, pa da presuda ne bude pročitana. Čak se i žale, nakon što im sud to nije odobrio.
Trebali bi oni pregledati sebe, jer to je neka sablasna bolest.

[storm]

Nije mi cilj sad prebacivati lopticu srbiji....to je njihov posao, da jednom pokušaju i konačno podignu svijest i otresu se tih avetinja prošlosti (trenutno jako loše stoje s tim)...jer je slična, doduše u malo blažem obliku, situacija u hrvatskoj...
Ne podnosim činjenicu, da se relativizira, uzdiže ratne zločince i uvijek traži izgovore samo u nekoj drugoj, trećoj strani...
Odličan zapis, primjenljiv za sve...


„GENOCID JE ZAUVEK“: Analiza beogradske novinarke čita se u jednom dahu!



Piše: Snežana Čongradin





Srbija je dočekala presudu Ratku Mladiću, najvećem među zločincima u novijoj istoriji na evropskom tlu. Građani Srbije su tu presudu dočekali sa protagonistima genocida i ratnih zločina na vlasti, politički, takođe, najaktivnijih u vreme ratova i agresije Srbije na susedne države. Njihove stranke, karijere i "ugled" su zapravo na ratu i ratnim zločinima i nastale.



Ta okolnost govori da građani Srbije nisu ništa naučili iz sopstvenih grešaka, odnosno da su više od njih naučili i napredovali oni koje su birali tada, kao i danas, da ih predstavljaju i njima vladaju. Ratni i politički profiteri iz devedesetih i danas čuvaju i zgrću svoja bogatstva preko njihovih leđa, na sreću, ne više preko mrtvih, jer su u svim ratovima, nakon što su u smrt odneli stotine hiljada života, ipak pobeđeni.



Suočavanje sa presudom Ratku Mladiću stoga nije suočavanje sa onim što u toj presudi piše, već sa interpretacijom koje im ispostavljaju upravo politički inspiratori osuđenika Haškog tribunala. Zbog poštenja, trebalo bi naglasiti da su građani Srbije, nakon petooktobarske revolucije, koja se dogodila neposredno po završetku ratova, odahnuli od današnjih vlastodržaca, ali ih je tadašnji njihov izbor osudio na relativizatore strahota koje su ovi pre njih počinili. Tako je nakon perioda podrške genocidima, ratnim zločinima i etničkim čišćenjima, nastupilo doba čuvara i zataškavanja tih zlodela.



Jedanaest godina su Ratka Mladića čuvali i ideološki opravdavali upravo oni predstavnici građana Srbije koji su percipirani kao lideri navodnog oporavka srpskog društva od ratnih grehova. I to je građanima bila prva kazna, kao zapravo jedina moguća posledica ponašanja društva koje je bilo u stanju da stane iza genocida i vidi ga kao legitimnu borbu za svoj nacionalni ponos i opstanak. Sledeća jedina logična posledica takvog ishoda bila je povratak na vlast upravo onih koji nisu lustrirani i iza čije je politike, u novim, mirnodopskim okolnostima, stala i vlast koja ih je smenila.



I danas oni, legitimno predstavljajući građane Srbije, dočekuju presudu Ratku Mladiću, da je potom isporuče u društvo. Način na koji su to učinili opet je sasvim očekivan i u skladu sa tom ogromnom količinom vremena koje je u međuvremenu proteklo. Šesnaest godina se Mladić navodno skrivao, a bio je samo brižljivo čuvan uz pomoć najvažnijih institucija srpskog društva. Suđenje mu je trajalo šest godina, a genocide i druge ratne zločine je počeo da čini pre 25 godina.



Posle skoro tri decenije podrške, pravdanja, relativizacije, svaljivanja krivice i izbegavanja odgovornosti, društvene okolnosti su takve da je malo koga briga da to i dalje radi sa onom žestinom kao što je činio ranije. Neprekidno ponavljanje jednih istih reakcija i ispostavljanje površnih i idiotskih argumenata u krug, unazad decenijama, ispraznilo ih je od žara gluposti i nasilja karakteričnih za njihove burne političke početke i zenite mržnje koju su pred kraj rata u Bosni dostigli.



U početku zapravo retko ko je imao nešto da zameri genocidima, to je bila pobeda "nebeskih" Srba nad „poganim nevernicima“, zlim muslimanima. Njihovi zločini bili su način i put da se postigne „pravda za sve grehe prema Srbima“. Pravdanje genocida išlo je smeru odbrane golog života i opstanka, jer da „nismo to mi njima uradili, oni bi nama“, dok je u suštini, iz svega kuljao najobičniji rasizam i mržnja prema Bošnjacima, koja se u srpskom društvu sejala decenijama pre početka ratova.



U sledećoj fazi, tada već postgenocidne refleksije, karakteristične za prestanak sukoba i prvih naznaka mirnodopskih prilika, nastala je prirodna potreba za negacijom onoga što je učinjeno. Od genocida kao preke potrebe i jednog uzvišenog čina za preživljavanje i opstanak, kojim su se naše elite svakodnevno javno hvalile, prešlo se na njegovu relativizaciju i lažiranje događaja koji su ga odredili. Od umanjivanja broja žrtava do bavljenja pojmom genocida i njegovog značenja. Bio je to, ustvari, najduži period, koji traje i danas, ali je sve manjeg inteziteta.



Na kraju, nalazimo se, čini se, na pragu nove faze u našem postgenocidnom društvu, takođe, sasvim logične i prirodne imajući u vidu sve ono što je prethodilo. To je faza u kojoj će prevlast uzeti već postojeći i paralelno prisutan pristup sa svim prethodno navedenim - "nemamo mi ništa sa tim". Niti imam veze sa genocidom, niti imam veze sa Ratkom Mladićem, nisam podržavao, nisam učesvovao, štaviše, borio sam se protiv svega toga. Ono što takav odnos duboko razotkriva, međutim, jeste sam pristup savremenika u pokušajima da "gledaju u budućnost i prošlost ostave iza nas“.



To je nemoguće, jer njihova prošlost, naša prošlost, je toliko bolna i traumatična za sve, uključiv tu i njene kreatore, da upravo insistiranjem na tome da sa genocidom "nemaju nikakve veze" i naši vladari i naši građani se zapravo sasvim spontano razotkrivaju - ko god danas ima potrebu da uverava javnost da sa genocidom nije imao nikakve veze, pozivajući se na pogled u budućnost, upravo je priznao da sa genocidom ima suštinsku i neraskidivu vezu. Zauvek.

[Krokodil Behko]

Čitao već.
Ima i boljih tekstova o situaciji u Srbiji, s tim da je ta zemlja još uvijek u domenima beznadežnosti, oko spoznavanja bilo kakve ratne istine. Čak je izostanak direktnog imenovanja Srbije za krivca, u Haagu, omogućio da Vučić tvrdi kako se BH političari nemaju pravo petljati u unutrašnje prilike u Srbiji, pa čak ih ne mogu ni komentarisati, ali zato je Srbija međunarodni garant Daytona

Nadam se dobrom, ishodu presude protiv Stanišića i Simatovića, kako bi se malo otrijeznio.

[Krokodil Behko]

Za normalniji dio Hrvata, za koje znam da su u većini, bar u HR.


Nije sve izgubljeno, dobit će i Srbija svog Praljka

Trenutno je post-proces (drugostepeni) protiv vodećih Miloševićevih obavještajaca, Stanišića i Simatovića.
Ukoliko se njima dokaže krivica, Srbija će biti označena kao agresor i na Hrvatsku i na Srbiju - ko flak!

To se zove Međunarodni rezidualni mehanizam za međunarodne krivične sudove
Stanišić i Simatović, u prvostepenom su postupku oslobođeni krivice zbog bezbrojnih zločina u Hrvatskoj i BiH, ali Tužilaštvo je uložilo mnogo žalbi, pa pošto je sud namjeravao zatvoriti vrata, prepustio je slučaj Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za međunarodne krivične sudove.

ŠTA JE OVDJE NAJZNAČAJNIJE?

Najznačajnije je to, što je Stanišić, kao prvi obavještajac tadašnje SRJ, ni manje ni više, nego američki špijun.

CIA je napravila, u vezi njega presedan nad presedanima svih presedana.

Čitajte u ovom članku ispod.
Meni miriše da će i on, pred te svoje "dobrote" kako tvrdi CIA, biti osuđen, a zajedno s njim i cijela Srbija.

Naravno, hrvatski političari, kao dokazani diplomatski patuljci, ovom procesu ne pridaju nikakav značaj, jer su zaslijepljeni svojim savezom sa Srbima

CIA POSLALA ŠOKANTNO PISMO TRIBUNALU: "Stanišić je bio naš saradnik, izvršio je pritisak na Ratka Mladića da prestane granatirati Sarajevo"

Nezabilježeno je u istoriji američke tajne službe CIA da načini takav presedan time što će Haškom tribunalu poslati povjerljiv dokument garantujući za Jovicu Stanišića kako bi mu pomogla da dobije privremeni otpust iz pritvora u Sheveningenu.

Zahvaljujući američkoj štampi, javnost je saznala da je Stanišić osam godina bio glavni čovjek CIA u Beogradu. U članku „ Los Angeles Timesa”, napisanom 2009. na osnovu brojnih intervjua agenata CIA, uz saglasnost agencije, što je za ovu tajnu službu krajnje neočekivano, navodi se kako je CIA Haagu dostavila tajni dokument iz koga je proizašlo da je Stanišić radio za američku obavještajnu agenciju, „pomažući napore da se u regionu sklopi mir”, kao i da za svoje „usluge” nikad nije primio nijedan dolar od Amerikanaca. To je dovelo do brojnih spekulacija da je CIA zapravo bila zaslužna za oslobađanje Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija u Hagu. Čini se da je CIA tim potezom Jovici Stanišiću vratila dug.

Greg Miler, novinar koji je ovo objelodanio, i sam je bio iznenađen informacijama koje je dobio. Godinama je pratio rad CIA i izjavio je da mu se u karijeri nije desilo da agenti te tajne službe budu tako otvoreni kao u ovom slučaju.

„U noći kada su travnjaci prazni i lampe duž pješačkih staza jedini izvor svjetlosti, Topčiderski park u Beogradu je idealno mesto okupljanja špijuna”, reportažno i poetično počinje ovaj obiman članak.

Te večeri 1992, u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, Stanišić se sastao s oficirom CIA Vilijamom Lofgrenom. Tada su „dva špijuna sklopila tajno partnerstvo za koje niko nije saznao”, navodi se u tekstu.
Miler piše da su Miloševićevog šefa službe Državne bezbjednosti Jovicu Stanišića mnogi smatrali mozgom režima „zahvaljujući kome je svijet dobio zastrašujući novi termin ’etničko čišćenje’”, ali oficiru CIA Vilijamu Lofgrenu bila je potrebna pomoć jer CIA nije znala šta da radi kada je u Jugoslaviji izbio rat. Po izbijanju sukoba u Bosni i Hercegovini, američka tajna služba je željela da dođe do obaveštajnih podataka iznutra, piše list, navodeći kako su Stanišić i Lofgren na tajnim sastancima na brodovima i u bezbjednim kućama duž Save razmjenjivali detalje o funkcionisanju Miloševićevog režima.

Jovica Stanišić se pred Haškim sudom pozvao na svoje američke saveznike. Bivši oficir CIA Lofgren rekao je da je CIA sastavila dokument da bi pokazala kako je „ovaj navodno zli čovjek učinio mnoge dobre stvari”.

„Los Angeles Times” je naveo da se Stanišićeva odbrana u Hagu zasnivala na razgovorima sa zvaničnicima američkih i srpskih obaveštajnih agencija. Američki list je imao uvid u dokumenta među kojima se se nalazili zvanični dosjei srpske obavještajne službe i izveštaji na sedam strana o periodu građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Takođe, objavljeni su i dijelovi dokumenata koje je Stanišić napisao dok se nalazio u pritvoru u Hagu.

Stanišić sebe predstavlja kao čovjeka koji je pokušao da utiče na Miloševića da bude umjereniji i koji je intenzivno sarađivao sa CIA kako bi zaustavio krizu, navodi se u tekstu.

„Ja sam institucionalizovao saradnju s američkim obavještajcima, uprkos tome što su odnosi između naše dvije zemlje bili veoma loši, ta saradnja je u velikoj mjeri doprinijela deeskalaciji sukoba”, napisao je Stanišić, a prenio „Los Angeles Times”.

Tužilac Dermot Grum je na suđenju u Hagu pokazao fotografije Stanišića s pripadnicima specijalnih jedinica kao i video snimak na kojem se vidi kako pripadnici paravojne formacije „Škorpioni” ubijaju Bošnjake. Bivši pripadnici DB-a osporavali su svoj udio u ovim zločinima. „Nikada nismo počinili genocid. Naprotiv, pokušavali smo da ga zaustavimo”, kazao je Vlado Dragićević, koji je godinama bio Stanišićev zamjenik, navodi se u tekstu.

Oficiri CIA koji su radili u tom regionu rekli su da nikada nisu vidjeli dokaz da je Stanišić umiješan u ratne zločine.

Agenti američke tajne službe Stanišića su smatrali ključnim saveznikom.
„Los Angeles Times” je otkrio i da je Stanišić na jednom od sastanaka s Lofgrenom, predao fasciklu s dokumentima među kojima su bili i dijagrami skloništa i drugih objekata koje su srpske kompanije izgradile u Iraku za Sadama Huseina.

Međutim, Stanišić nikada nije uzeo ni dolar od CIA, nije učestvovao u njenim operacijama, niti je činio bilo šta što je smatrao izdajom svog šefa, piše američki list.

Poslije mnogobrojnih tajnih sastanaka, Stanišić je, kako piše list, ubijedio Slobodana Miloševića da mu dozvoli da uspostavi kontakt s CIA.

U pismu dostavljenom 2004. Haškom tribunalu CIA piše kako je Stanišić pokušao da spriječi neke od ratnih događaja u Bosni i da je u proljeće 1993, na nagovor CIA, izvršio pritisak na Ratka Mladića, načelnika Generalštaba Vojske RS, da nakratko prekine granatiranje Sarajeva, piše list.

„On je pomogao u oslobađanju 388 vojnika NATO-a kojima su skinuli uniforme i vezali ih za stabla da bi služili kao ljudski štit od bombi NATO-a. Stanišić je napisao kako je pregovarao o oslobađanju talaca uz podršku rukovodilaca CIA”, navodi se u tekstu. Dodaje se i da je pokušao da interveniše 1993. kada su oboreni i zarobljeni francuski piloti.

„Mladić nije htio da prizna da je zarobio pilote, ali moja služba je uspjela da otkrije okolnosti i mjesto njihovog zarobljavanja i dostavila je te informacije CIA i francuskim vlastima”, napisao je Stanišić.

Dag Smit, šef stanice CIA u Bosni, počeo je redovno da se sastaje sa Stanišićem. Jednom prilikom sreli su se na nekom brodu na Savi, piše u tekstu.

Tadašnji direktor CIA Džon Dojč pozvao je Stanišića u sjedište agencije 1996. Šefa srpske tajne službe Amerikanci su ugostili u džez klubu „Bluz eli” u Džordžtaunu. Sutradan, vodili su ga u lov na ptice u Merilendu. Tada su, piše „Los Angeles Times”, Dojč i Stanišić pucali iz Parker puške izrađene 1937, oružja kome se dive kolekcionari.


(SB) 13.11.2017.

[Krokodil Behko]

Za portal Frontal.ba, Srđan Puhalo se osvrnuo na posljednje presude Haškog suda i ideju pomirenja i konačnog priznavanja zločina među narodima na teritoriiji BiH.

Tekst je naslovljen 'Braćo Bošnjaci sada je prilika da se riješite svojih demona', a mi ga prenosimo u cijelosti.

Braćo Bošnjaci,

Pomno sam pratio vaše reakcije povodom izricanja presude generalu Ratku Mladiću i šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nema sumnje da ste zadovoljni presudama, mislite da su one pravedne i oslikavaju pravu prirodu rata u Bosni i Hercegovini. Srbi i Hrvati su ujedinjeni u „udruženom zločinačkom poduhvatu, u Srebrenici se desio genocid, Hrvatska je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Mogu slobodno reći da ste na momente bili i euforični povodom zaključaka suda u Hagu.

Pa rekoh da iskoristim tu vašu euforiju i na njenim krilima predložim nešto veoma konstruktivno i za dobrobit svih nas u Bosni i Hercegovini. Predlažem vam da u 2018. godini smognete snage i raščistite „leševe iz vašeg ormara, ispod tepiha ili dvorišta“ i na taj način pokrenemo proces istinskog suočavanja sa prošlošću u zemlji koju toliko volite.

Kako mislite da vi nemate „leševa u ormaru“?

Naravno da imate, samo ne želite da ih vidite i da se suočite sa njima.

Evo, za početak, bilo bi veoma humano i ljudski da kažete gdje ste sakrili tj. zakopali onih 19 Hrvata iz Bugojna koji su bili zarobljeni u logoru „Stadion“ ili da kažete gdje su sakrivena tijela 1665 srpskih vojnika i civila stradalih u posljednjem ratu.

Ne znam da li znate, ali u Srebrenici i šest opština oko Srebrenice je tokom rata u Bosni i Hercegovini ubijeno 387 srpskih civila i niko za to nije odgovarao. Baš niko. Morate priznati da je to nedopustivo i nema tu ali. Da li ste čuli za zločine u sela Šušanj i Ovnak između Zenice i Travnika gdje je ubijeno oko 17 hrvatskih civila?

U napadu na selu Jošanica pored Foče 19. 12. 1992. godine ubijeno je 56 Srba mahom civila, ni zato, do sada, niko za to nije odgovarao. Da li ste čuli za Križančevo selo? Tu je 1993. godine ubijeno 30 zarobljenih hrvatskih civila i vojnika i nikom ništa.

Ima toga još braćo Bošnjaci nije da nema, moglo bi se nabrajati dosta dugo i to 22. godine poslije rata.

Prije nego što se naljutite na mene, proglasite me četnikom i provokatorom, imajte na umu da ovo nema veze sa relativizacijom zločina ili izjednačavanjem zločinaca i žrtve. Ovo nema veze ni sa sa reinterpretacijom rata u Bosni i Hercegovini.

Ovdje se radi o ljudima, žrtvama i jedinstvenoj prilici da se danas svi suočimo sa svojim zločinima i proces suočavanja sa prošlošću pokrenemo sa mrtve tačke zbog budućnosti naše djece i unuka.
Ovo bi bio veliki korak za vas, ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Na kraju evo šta vam je neki dan poručio reis Kavazović povodom haških presuda „Ne možemo učiti iz naših grešaka ako tvrdimo da ih nije bilo. Zato još jednom apelujem na sve da ne poistovjećuju čitave narode sa djelima zločinaca i politika koje su nas dijelile i stvarale etnički «čiste» prostore. Tim politikama se ovih dana sudi, ne narodima. Ali se i narodi, zajedno sa svojim elitama, jasno od njih moraju distancirati.“

Braćo Bošnjaci nemojte biti kao Srbi i Hrvati, pokušajte da budite bolji od njih!


(depo.ba)

[spacebound]

Da, vrijeme je da se to rijesi, mrlje sa nase strane.Mene je stid Kazana i zataskavanja.Ko god je pljackao, silovao, mucio, ubijao u tamnicu ga bacit, a kljuc izgubit, taman da mi je najrodjeniji.

[Krokodil Behko]

Tekst je realan,. Nema tendenciju uravnilovke, što je autor i naglasio.
A prvi mi haber, za ono oko Foče. Mislio sam da je naša linija ipak malo dalje.

[Socrates]

Naravno da svaki zlocin i sa bosnjacke strane treba riješiti i dati mu sudski epilog.

Ako zbog političkih razloga to nije moguće obaviti samostalno, sazvati međunarodnu komisiju, pa polako.

Ali, dok je ovakvo stanje sljepila u susjednim državama, to će uvijek imati potencijal da bude politički izmanipulirano.

Kao što ovaj Srdjan reče, ne dolazi u obzir izjednacavanje krivice.

[Socrates]

Da spomenem, onako usput, a povezano je, Taci je lično bio ključan igrac u uspostavljanju medjunarodnog suda za zlocine na Kosovu koji su počinjeni od strane Albanaca.

Raščistiti sve i idemo dalje.

[Mutevelija]

Nije vrijeme jer je više Bošnjaka pobijeno od Srba i Hrvata. Bošnjačke zločine zbog toga treba odlagati.






Ako ne možemo vratiti možemo ne osuditi.

[Julia-Klara]

Krajnje je vrijeme da se maknemo iz ove zabokrecine u kojoj smo godinama

[Rockefeller]

To mi, hoćemo-nećemo, moramo uraditi, to je potrebno zbog sebe. Ako želimo izgraditi slobodno, otvoreno, pluralno društvo ne možemo ga graditi na mitovima i dogmama. Energiju koju bi naši političari, učitelji, poduzetnici u nekom bližem budućem vremenu potrošili na odbranu dogme moramo kanalisati u izgradnju države.

Ako se to tako može reći: prije 25 godina borba ArBiH je bila pravedna, 25 godina poslije sve ove presude su neke vrste pobjeda. Ako se čemu želimo nadati kroz sledećih 25 godina onda naša borba danas mora biti pravedna.

Btw. skoro sam nešto kopao, ja to volim tako malo bolesno, kopati o ratnim zločinima "naše strane", pa naidjoh na jednu dirljivu priču o dječaku po imenu Slobodan. Na internetu ima dosta informacija o njemu, a evo jedan video:



Video ima nekoliko klasične srpske propagande, al' poenta je suština: da je ovo dijete neko ubio.

[KOMESAR]

Tekst je realan,. Nema tendenciju uravnilovke, što je autor i naglasio.
A prvi mi haber, za ono oko Foče. Mislio sam da je naša linija ipak malo dalje.

Akcija oslobadjanja Foce u kojoj su jedinice Armije RBiH,desnom stranom Drine, dosle skoro do bolnice,dok druga lijeva strana nije makla s pocetnih polozaja.Mislim da je brojka ubijenih civila preuvelicana,ustvari vecina su bili vojnici.

[Mutevelija]

A sto je Bošnjaka više pobijeno nikom ništa?

[Čarobni]

Kad su u pitanju nestali/ubijeni "Srbi", mislim da su pripadnici zločinačke VRS na potezu. Šute o masovnim grobnicama koje su pravili, neće da pomognu i da otkriju informacije, već se mora ručno pola Bosne prekrampat i krampa se, veoma uspješno, nesrpske kosti se nalaze 2m pored prometne ceste, po šumama, livadama, jamama...

Ako ne znaju gdje su im nestali, ali nisu se spremni odreći odanosti terorizmu, nek zavrnu rukave i nek kopaju, a dosadašnji uspjesi su im bili ravni nuli.

[Rockefeller]

A sto je Bošnjaka više pobijeno nikom ništa?

Nisam pravnik mada par osnovnih fraza i termina iz prava znam. U pravu postoji termin "pravni presedan", što otprilike znači kad sud po prvi put donese neku odluku, onda se ubuduće takvim kriterijom mora i voditi. Analogno tome ako mi budemo osudili 5.000 osoba (koji su usput rečeno ionako najveći šljam) za ubistvo 5.000 civila onda će Srbi po analogiji za 30.000 žrtava morati osuditi 30.000 ljudi.

Razmjer zločina će se pokazati u broju godina i broju osudjujućih presuda koji taj sud bude donio.