Partizani/NOB - istina i mit?

[Melek]

Al opet, napada te da bi te oslobodio

[insomnia]

Pa jbg sjecas se svih onih pjesmica o slobodi. U svakoj se krvari

[Krokodil Behko]

NA SUD STIGLA U PRATNJI ADVOKATA ANTE NOBILA: Partizanka (101) sa Sutjeske ispitana zbog ubistva franjevaca u Širokom Brijegu

Istražni sudija Županijskog suda u Splitu saslušao je 101-godišnju partizanku Vjeru Andrijić u sklopu istrage zločina nad franjevcima, počinjenog u Širokom Brijegu tokom Drugog svjetskog rata.

Andrijić je na sud stigla u pratnji zagrebačkog advokata Ante Nobila koji je poslije ispitivanja izjavio da taj postupak nema nikakvu opravdanost u krivično-pravnom smislu jer je od zločina prošlo 80 godina i za pretpostaviti je da potencijalni počinioci nisu živi, objavila je Dalmacija Danas.

“Mislim da je kvalifikacija djela apsolutno pogrešna, rekao bih besmislena i da ne bi trebalo da se sprovode dalji postupci. Gospođa Andrijić je u to vrijeme imala 20- ak godina i bila je bolničarka, njen posao je bio briga oko ranjenika”, rekao je Nobilo.


Vjera Andrijić (101) je po pisanju medijima posljednja partizanka sa Sutjeske, a pod lupu pravosudnih organa došla je pošto je bila gošća na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića. Tada je govorila o borbama u Širokom Brijegu početkom 1945. godine kada je ubijeno 12 franjevaca.


Sporna je bila njena izjava: “Dokle god crkva nije pala, dokle god popi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao. Bila je noć, to sam ja svojim očima vidjela. To su bili popi koji su imali mitraljez”.

Splitsko Županijsko tužilaštvo bavi se slučajem ubistva franjevaca već 20 godina, a u sklopu istražnih radnji obavljena je ekshumacija na području Zagvozda.

Inače, u Širokom Brijegu je u februaru 1945. godine ubijeno 12 franjevaca iz tamošnjeg samostana. Prema dostupnim podacima, ubijeni su bez suđenja, a njihova tijela su potom spaljena u blizini samostana. Katolička crkva smatra ovaj događaj mučeništvom, a franjevce iz Širokog Brijega ubraja među takozvane hercegovačke mučenike.

[Krokodil Behko]

Jesul ovo oni isti "popi", za koje Tokmak tvrdi da su goloruki pobijeni?

[Tokmak]

Partizanski zločini su nerijetko bili gori od četničkih u WWII.
Čak i od Mladića jer je on barem poštedio žene, starce i djecu, a partizani i naročito vaše partizanke su ubijali sve redom.

[Krokodil Behko]

Partizanski zločini su nerijetko bili gori od četničkih u WWII.
Čak i od Mladića jer je on barem poštedio žene, starce i djecu, a partizani i naročito vaše partizanke su ubijali sve redom.

Jel misliš vaše partizanke? Ova je vaša, koliko ja vidim

[Maja]

Simpa bakica. Dobro se drzi. Valjda je razvila muskulaturu danonocno bacajuci bonbe na neduzne hrvate

[ElTriconi]

Partizanski zločini su nerijetko bili gori od četničkih u WWII.
Čak i od Mladića jer je on barem poštedio žene, starce i djecu, a partizani i naročito vaše partizanke su ubijali sve redom.

Jel misliš vaše partizanke? Ova je vaša, koliko ja vidim

Jesul to oni preletaci?

[Fuddo]

Prosto sam iznenadjen kako su oni sto su izgubili rat 1945 a sad su dosli na vlast, priveli tamo neku staricu da joj sude.

[Koteljubi_kadnisamtu]

Tako to bude kad star covjek prica previse

[Krokodil Behko]

ČETNIKA DOČEKAO I IZREŠETAO NA KUĆNOM PRAGU: Čekao 33 godine za paklenu osvetu

Mirno veče u zgradi u tadašnjoj Ulici generala Ždanova na današnji dan 1975. godine bila je prekinuta pucnjevima koji su odjeknuli stubištem. Stanar Dušan Sretković kasnije je ispričao kako mu se, dok se penjao prema svom stanu, "učinilo da niko iz prizemlja ne doziva susjeda Jakšu", tek nekoliko trenutaka nakon što su se rastali ispred ulaza, piše Dnevno.hr.

Jakša Vuletić, šezdesetogodišnji penzionisani kapetan JNA, već je bio na pragu svog stana u prizemlju kada je čuo dozivanje. Hodnik je bio u mraku jer rasvjeta danima nije radila, a napadača je mogao vidjeti tek kao obris koji mu se naglo približio. Nije stigao reagovati – u zgradi se ubrzo začulo šest revolverskih hitaca. "Vrata su se pod teretom tijela širom otvorila", svjedočila je njegova supruga Savica, "i ugledala sam muža kako sav u krvi leži na pragu."

Vuletić je na mjestu preminuo od rana zadobijenih mecima kalibra devet milimetara. U prvim satima nakon zločina niko nije imao objašnjenje. Činjenica da je ubica žrtvu pozvao po imenu upućivala je na to da su se poznavali, ali su se prijatelji pitali: "Ko bi imao razloga dignuti ruku na Jakšu?" Bio je poznat kao aktivan društveno-politički radnik i nosilac brojnih ratnih odlikovanja.


Strašan nesporazum ili planirana odmazda

Ubistvo je isprva tumačeno kao "strašan nesporazum", no neki su ipak naslućivali drugačiju pozadinu i o tome razgovarali s istražiteljima beogradskog SUP-a. Nekoliko dana poslije pokazalo se da su bili u pravu: počinitelj se sam predao vlastima u Titogradu (današnjoj Podgorici). Bio je to Branko Keković, viši inspektor Službe državne sigurnosti, koji je priznao zločin nakon više od četiri dana bijega.

Keković je porodici i prijateljima ostavio pismo u kojem je pokušao objasniti motive. "Ovo nije bio čin mržnje, nego odmazda koju sam smatrao pravednom", napisao je. Priča, kako je tvrdio, započela je još 1942. godine, usred Drugog svjetskog rata, smrću njegovog brata Veljka Kekovića, političkog komesara partizanske jedinice, koji je poginuo nakon što je ranjen i zarobljen u sukobu s četnicima.

Tijelo Veljka Kekovića pronađeno je osakaćeno, a krivac nikada nije pouzdano utvrđen. Godinama su kružile glasine da je Jakša Vuletić, koji je navodno veći dio rata proveo na suprotnoj strani prije nego što se priključio partizanima, imao veze s tim događajem. Vuletić je 1947. čak bio kratko pritvoren i ispitivan zbog te smrti, ali je oslobođen "zbog nedostatka dokaza". Sumnja je, međutim, ostala.

Pitanje časti i mračne tajne iz prošlosti

Presudni trenutak za Branka Kekovića došao je, prema njegovim riječima, kada je doznao da Vuletić potpisuje svjedočanstva o priznavanju boračkog staža. "Zar on nekome priznaje staž?", navodno se pitalo u boračkim krugovima u Danilovgradu. Stare rane su se otvorile, a Keković je zapao u višegodišnju moralnu krizu, uvjeren da "pravda nikada neće biti zadovoljena sudskim putem".

Sedmica dana prije ubistva Keković je došao u Beograd, posmatrao zgradu u Resavskoj i raspitivao se o Vuletiću. Posljednju provjeru obavio je telefonom, lažno se predstavljajući kao službenik PTT-a. Kada se Vuletić 27. januara vratio kući, sve je bilo spremno. "Čekaj, Jakša!", bile su, prema kasnijim nalazima, posljednje riječi koje je čuo prije nego što su pucnji prekinuli njegov život.

[Laser]

Čestitamo.