Na bosanski forum svi unose radost. Neko svojim dolaskom, a neko odlaskom. Vraćamo kredite, priređujemo šokiranja i ibrete. Sve znamo, sve umijemo, pomoći hocemo, a možda i nećemo. Spoznajte istinsku draž opcije "quote".
Odbrojavanje uz Index i strašnog strijelca Garryja Linekera: Još 22 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
22. Garry Lineker: Engleska Poljska 3:0, SP u Meksiku 1986.
Možda najjača i najzanimljivija grupa na svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. je bila grupa F u kojoj su se našle tri izuzetno jake europske momčadi, uvijek jaka Engleska, polufinalist s posljednjeg EP Portugal, brončana sa SP u Španjolskoj Poljska te Maroko.
Portugalci su stigli na SP nakon 20 godina izbivanja i velikog rezultata na Mundijalu u Engleskoj 1966. kad su sa Eusebijom stigli do bronce. Poljaci nisu ni izbliza bili snažni kao četiri godina ranije, ali imali su svoje adute u velikom Bonieku, zatim Buncolu i Smolareku.
Englezi su došli jaki, ali baš jaki. Puni sebe predvođeni izbornikom Boobyjem Robsonom, golmanom Shiltonom, Butcherom, Hoddleom te strašnim strijelcem Linekerom.
Marokanci su odmah najavili da nisu u Meksiko došli statirati odigravši 0:0 s Poljacima dok je Portugal iznenadio Englesku. Činilo se kako će momčad Paola Futrea nastaviti putem generacije Eusebija, no onda su nastupili problemi. Naime, Portugalci su stupili u štrajk jer nisi bile riješene premije te su odbili trenirati. To ih je koštalo plasmana dalje jer su izgubili i od Maroka i Poljske.
Englezi si izvukli bod ja očitom jakim Marokom i posve razbili Poljsku u odlučujućem susretu za prolazak dalje. Hat-trick je zabio sjajni Lineker i to su mu bila prva tri gola od šest koje je zabio u Meksiku. U osmini finala je dodao još dva Paragvaju u pobjedi 3:0, a jedan u Onom susretu kada je svijet na četiri minuta stao. No o tome jednom drugom prigodom.
Odbrojavanje uz Index i uz najpoznatijeg Poljaka poslije Karola Wojtyle: Još 21 dan do SP
Piše: Saša Čobanov
21. Zbigniew Boniek: Poljska - Belgija 3:0, SP u Španjolskoj 1982.
''Nikad Kurt Cobain ne bi bio tolika zvijezda i nikad šiparice cijelog svijeta ne bi lijepile njegove postere na zidove niti bi Nirvana bila tako velik bend da Frank Black iz Pixiesa nije bio tako prokleto starmal, debeo, ćelav i ružan'', jednom davno je izjavio jedan glazbeni novinar. I ma koliko god volio Nirvanu, ima neke brutalne istine u tome. A niti bi revolucionari, anarhisti i salonski ljevičari toliko prostituirali onu slavnu Cheovu fotografiju znanu kao Guerrillero Heroico Alberta Korde da je na njoj bio možda pretili Bakunjin, a ne zgodni roker Ernesto. I jebiga, to je tako.
Kao što je i istina da su Poljaci i na svjetskom prvenstvu 1974. i na svjetskom prvenstvu 1982. imali sjajne momčadi kakve vjerojatno nikad više neće imati, sa pregršt fantastičnih igrača, ali samo jednog pamte svi – Zbigniewa Bonieka.
Fantastičan kicoš među fantastičnim "radnicima"
Jer dok je ostatak momčadi, barem ako pričamo o Mundijalu u Španjolskoj 1982., izgledao kao skupina koja je upravo provela noć na dokovima nekog brodogradilišta u Gdanjsku slušajući antidržavne i revolucionarne parole Lecha Wallese, zabrinuto čekajući slom Solidarnosti te hoće li po njih doći milicija generala Wojcieha Jaruzelskog, Zbignew Boniek se po svemu isticao. Među tim svojim vidno nespektakularnim pojavama svojih suigrača isticao se i frajerskom fizionomijom, kicoškim stilom, ali i što je najvažnije igrom.
Najveća zvijezda sa Istoka na Zapadu
Boniek, najbolji poljski igrač svih vremena bio je jedna od najvećih zvijezda Mundijala u Španjolskoj i i predvodnik druge sjajne generacije poljskih nogometaša koja je ponovila brončani uspjeh iz 1974 o kojem smo već u Odbrojavanju pisali. Rodio se u Bydgoszczu gdje je i započeo karijeru, a 1975 ju nastavlja u Widzewu iz Lodza. Nakon SP je otišao u veliki Juventus i postao je najveće zvijezda ''iza željezne zavjese'' koja je igrala na Zapadu.
Izvanrednog pregleda igre, odličnog driblinga i sjajnog udarca, Boniek je bio nositelj igre reprezentacije, a u Juventusu je briljirao u tandemu sa Platinijem. S torinskim klubom je osvojio Kup europskih prvaka u onom tužnom i tragičnom meču na Heyselu protiv Liverpoola 1985. kad je baš na njemu napravljen jedanaesterac kojeg je poslije u pobjedu od 1:0 realizirao Platini te tri Kupa kupova i nekoliko prvenstava.
[ytube][/ytube]
Poljska nastavlja prekrasnu simfoniju koju je nakratko prekinuo Gerd Muller
No vratimo se mi malo na taj turnir u Španjolskoj na kojem je Poljska jednostavno briljirala nastavljajući simfoniju iz Njemačke osam godina ranije koju je samo na trenutak pokvario sudnji dan nad Frankfurtom i tri dana predpotopskih kiša koje su bile dovoljne neizbježnom lukavcu Gerdu Mulleru da lošiju momčad dovede najprije u finale, a onda i na krov svijeta.
Poljska je bila smještena u izuzetno nezgodnu grupu zajedno sa Talijanima, Cubillasovim Peruom i do tada nepoznatim Kamerunom Rogera Mille.
U toj, toliko puta, barem na Apeninima opjevanoj skupini, samo je Poljska pregazila Peru sa 5:1, dok su svi ostali među sobom remizirali i samo na temelju gol razlike su Talijani prošli dalje ispred Kameruna (Italija je imala 3 boda i gol razliku 2:2, a Kamerun 3 boda i gol razliku 1:1), a što su dalje napravili, eh…
Poljaci su u posljednjem kolu jednostavno uništili Peru zabivši im pet komada, a posebno je dojmljiv bio onaj četvrti Buncola. Slavni Lato je povukao napad preko desne strane, ubacio u sredinu do Bonieka koju kroz noge propušta loptu do Buncula, ovaj ju prima te odigrava čarobni dupli pas s Boniekom koji ga petom izbacuje pred golmana Perua, a Buncol topovski zabija pod gredu. Zaista maestralno.
[ytube][/ytube]
Hat-trick Bonieka za sladokusce
U nastavku natjecanja momčadi su bile podijeljene u četiri skupine od po tri momčadi, a prva je išla u polufinale. U skupinu 1 ždrijeb je doveo Poljsku, Belgiju i SSSR. Poljaci su s nevjerojatnom lakoćom igranja ponizili Belgiju zabivši im tri gola, a hat-trick je postigao Boniek. Onaj prvi gol iz 4. minute spada u dragulje cijeloga turnira. Opet je sve krenula od fantastičnog Latoa koji je probio svog čuvara na desnoj strani ubacio prizemnu povratnu loptu na koju sa nekih 16 metara natrčava Boniek i zabija prekrasan gol.
Odbrojavanje uz Index i igrača koji je došao iz anonimnosti, uzeo slavu i vratio se u anonimnost: Još 20 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
20. Salvatore Toto Schillaci: Italija - Urugvaj 2:0, osmina finala SP u Italiji 1990.
Italija se ozbiljno pripremala za prvenstvo. Izbornik Azegglio Vicini činio je sve kako bi sastavio jaku reprezentaciju, ali Italiju su preplavili strani igrači i oni su u nogometnoj NBA, što je tadašnja Serie A sigurno bila, vodili glavnu riječ. Domaći igrači bili su uglavnom pomoćna radna snaga uz tek poneku klasnu vedetu poput Vialija i tada još mladoga Roberta Baggia.
Serie A, nogometna NBA
Apeninski poluotok u tom je razdoblju bio nogometna Meka, s najbogatijim i najmoćnijim klubovima na svijetu u kojima su igrali gotovo svi najbolji igrači od Maradone koji je bio u Napoliju, preko fantastičnog nizozemskog trojca Rijkaarda, Gullit i Van Basten do Nijemaca koji su preplavili "čizmu" na čelu s Lotharom Matthausom kojem su u Interu društvo pravili sunarodnjaci Klinnsman i Brehme.
Domaćin je bio smješten u grupu A skupa s dobrom Čehoslovačkom, solidnom Austrijom i reprezentacijom SAD-a koja je bila autsajder. Talijani su imali jaku ekipu, štoviše, imena poput Vialija, Serene, Roberta Baggia, Baresija , Gianninija ili Paola Maldinija garantirali su dobre izglede za vrhunski plasman, no ipak, kada se bolje sagleda, najveća snaga te reprezentacije proizlazila je iz činjenice da se prvenstvo igralo na njihovom terenu.
Talijanska uspavanka i senzacionalni Toto Schillaci
Talijani su u turnir krenuli skromno i jedva su na prepunom rimskom Olimpicu svladali čvrstu Austriju. Viali, Carnevali i Giannini punih su 80 minuta pokušavali slomiti austrijsku obranu, no to je tek uspjelo Salvatoreu "Totu" Schillaciu koji je pred kraj ušao u igru umjesto Carnevalea i zabio glavom nakon nabačaja Vialija. Gotovo pa anoniman u svjetskim razmjerima, Shillaci je postao prava i istinska zvijezda cijelog turnira. Ušao je u reprezentaciju na mala vrata, a na kraju je postao najbolji strijelac prvenstva.
Talijani su u istom ritmu nastavili i u drugom kolu i s minimalnih, ali dovoljnih 1:0 svladali su SAD.
Kako je Čehoslovačka također bila stopostotna, posljednje kolo i utakmica između Italije i Čehoslovačke bila je utakmica koja je odlučivala tko će u osminu finala krenuti s prve, a tko s druge pozicije.
Nevjerojatni Schillaci, koji je nakon utakmice s Austrijom zadobio puno povjerenje izbornika Vicinija, zabio je prvi gol već u 9. minuti, a pobjedu je u 78. minuti, jednim od najljepših pogodaka cijelog Mundijala zabio Roberto Baggio, nadolazeća zvijezda talijanskog i svjetskog nogometa. Fantastičnim solo prodorom nanizao je nekoliko čehoslavačkih igrača prije nego je efektno matirao golmana Stejskala. Taj prekrasan gol bilo je djelo istinskog čarobnjaka nogometne igre i s njim se Baggio u najljepšem izdanju predstavio nogometnoj javnosti, istoj onoj koja će ga obožavati gotovo cijelo sljedeće desetljeće.
Fantastičan gol Totoa Nationalea
U osmini finala Talijani su jako dugo lomili otpor žilavih Urugvajaca na Olimpijskom stadionu u Rimu. I onda se opet ukazao nevjerojatni Toto koji je pokazao da nije samo majstor šesnaesterca i momenta. Primio je loptu na nekih 16, 17 metara od urugvajskog gola i snažno opalio, a lopta je se poput metka zabila pod prečku nemoćnog golmana Alveza. Pet minuta prije kraja posao je dovršio Aldo Serena plasiravši Italiju u četvrtfinale i sebi na najljepši mogući način čestitao rođendan.
[ytube][/ytube]
U četvrtfinalu su Talijani išli na čvrste i dosadne Irce. I takva je utakmica i bila. Bez puno prilika uz stalnu nervozu i ratnički pristup Iraca. A onda u 39. minuti trenutak koji je odlučio meč. Roberto Donadoni je snažno potegao sa nekih 20 metara, a do tada sjajni golman Pat Bonner je pomalo kiksao i loptu odbio točno na noge kome drugome nego sad već Totu Nationaleu koji smireno gađa i pogađa. Tih 1:0 je bilo dovoljno za polufinale protiv Maradone i njegove Argentine koja je polufinale izborila na jedvite jade, tek nakon ruleta penala protiv odlične Jugoslavije.
Englezi su u prvom polufinalu ispali nakon jedanaesteraca od Njemačke, a o toj utakmici smo već pisali u Odbrojavanju, no i druga polufinalna utakmica je na isti način odlučena. Nikad dotad, a ni poslije, obje polufinalne utakmice nisu odlučena kockanjem sa kreča.
Talijani su igrali sa Argentinom u Napulju, gradu u kojem je Maradona bio Bog, međutim unatoč najavama da će većina navijača podržati Argentinu, to se ipak nije dogodilo i Azzuri su imali potporu svih 60 tisuća ljudi na San Paolu.
Polufinale obilježile nove zvijezde
Unatoč Maradoni sa jedne strane i nekolicini velikih talijanskih igrača s druge, igrači koji su obilježili ovu utakmicu bili su oni koje je upravo ovo prvenstvo lansiralo u orbitu. Najprije je Schillaci doveo Talijane u vodstvo u 18 minuti, da bi nova zvijezda talijanskog nogometa Claudio Caniggia izjednačio u 67 te tako nakon 517 minuta prvi put prisilio golmana Zengu da ide po loptu u svoju mrežu što je i dan danas rekord na Mundijalima.
Kako ni produžeci nisu dali pobjednika prišlo se izvođenju s bijele točke, a tu je ulogu heroja preuzeo golman Argentine Goycoechea, isti onaj koji je i Jugoslaviju poslao doma (na prvenstvo je došao tek kao četvrti golman). Obranio je šuteve Sereni i Donadoniju i tako Argentinu poslao u novo finale protiv Njemačke, a Talijane u borbu za broncu protiv Engleske.
U tom meču za utjehu, Talijani su poveli golom Roberta Baggia, a Englezi su poravnali preko Platta koji je fantastično zabio glavom sa nekih 16 metara. Ipak, morao je nešto zabiti i Toto Schillaci koji je u 86 minuti sa bije točke Talijanima donio broncu, a sebi osigurao i naslov najboljeg strijelca i najboljeg igrača svjetskog prvenstva.
Samo sedam golova za reprezentaciju, od toga šest na SP
Najbolji strijelac Mundijala je prije turnira bio potpuno anoniman van Italije. Izbornik Vicini ga je uveo u igru jer su njegove glavne napadačke vedete Vialli i Carnevale posve podbacili i u vatru je bačen Toto koji je sjajno iskoristio priliku. Poput Gerda Mullera krasila ga je fantastična snalažljivost u kaznenom prostoru i osjećaj za to gdje će se lopta odbiti. Rođen je u Palermu, a karijeru je započeo u Messini. U Juventusu je bio od 1989. do 1992., a onda je otišao u Inter, da bi karijeru okončao u japanskoj Jubito Iwati.
Za reprezentaciju je odigrao 16 utakmica i zabio sedam golova, od toga šest na Svjetskom prvenstvu u Italiji.
Odbrojavanje uz Index i "Božju ruku" Luisa Suareza: Još 19 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
19. Luis Suarez: Urugvaj - Gana 4:2, četvrtfinale SP u Južnoafričkoj republici 2010.
Na svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici Urugvaj je bio smješten u skupinu zajedno sa domaćinom, nezgodnim Meksikom i apsolutnim favoritom Francuskom koja je branila titulu viceprvaka svijeta iz Njemačke.
No slično, ako ne i gore nego u Japanu i Koreji 2002., Francuzi su odigrali ovaj turnir. Samo jedan bod u grupi, međusobne svađe i obračuni, čak na granici i fizičkih sukoba, napravili su da se Trikolori osramoćeni vrate kući već nakon prvog dijela natjecanja.
Sjajni Urugvaj i očajna Francuska
Međutim, Urugvaj je bio zaista ugodno iznenađenje turnira. Nakon početnih 0:0 sa Francuzima najprije su deklasirali domaćine s 3:0, a onda u pravoj ratničkoj utakmici dobili Meksiko i kao prvoplasirani otišli u osminu finala.
Tamo je Urugvajce čekala uvijek neugodna i dosadna Južna Koreja, a utakmicu je posve obilježio sjajni Luis Suarez. Zabio je oba pogotka u pobjedi 2:1, a posebno je dojmljiv onaj posljednji iz 80 minute kada je sa ruba šesnaesterca briljantno pogodio mrežu Koreje.
Antologijsko četvrtfinale
A onda četvrtfinale i vjerojatno, ma sigurno, najšokantnija utakmica cijelog prvenstva. Utakmica između Urugvaja i Gane bila je ona utakmica koja je obilježila cijeli turnir, ona koja je ponudila toliko kontroverzi i uzbudljivosti da se i danas priča o njoj.
Sjajni Ganci su poveli preko Muntarija u 40 minuti koji je sa skoro 40 metara fantastično pogodio. Poslije desetak minuta igre u nastavku dosuđen je slobodan udarac za Urugvaj, a najbolji igrač prvenstva Diego Forlan prekrasno zabija za poravnanje.
Igralo se jako tvrdo i do isteka 90 minuta i nije bilo previše prigoda za neke golove tako da se ušlo u produžetke. I taman kad su se svi spremali za izvođenje penala, taman kad se sudac spremao odsvirati kraj, u posljednjem napadu na utakmici dogodilo se to ono nešto po čemu je ova utakmica postala toliko posebna.
Božja ruka Luisa Suareza
Nakon nekog nabačaj pred vrata Urugvaja stvorila se gužva i do lopte je na koncu stigao Dominic Adiyiah koji puca glavom. Lopta je išla prema praznoj mreži kad se poput mačke na nju bacio Luis Suarez i zaustavio je. Sudac mu naravno dodjeljuje direktan crveni karton, a Gana ima povijesnu priliku da kao prva afrička reprezentacija izbori polufinale.
[ytube][/ytube]
Odgovornost je preuzeo Asamoah Gyan i svih 84 tisuće ljudi na prepunom Soccer Cityju u Johannesburgu je zamuklo da se jasno čuo tupi udarac lopte u prečku. Ništa od gola, ništa od polufinala za Ganu za sada. Očajnički izraz lica i Suarezova sreća su slike koje su obišle svijet i postale su dokaz kako je tanka nit između gubitnika i heroja.
Šokirana Gana penale izvodi očajno, griješe i Urugvaj na krilima sreće i euforije odlazi u polufinale.
Odbrojavanje uz Index i "sombrero" najvećeg: Još 18 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
18. Pele: Brazil - Švedska 5:2, finale SP u Švedskoj 1958.
Iako je službeno najbolja momčad koja se ikad pojavila na svjetskim prvenstvima Brazil iz Meksika 1970., nikad se nitko nije tako uvjerljivo prošetao turnirom kao što je to napravio Brazil 1958. u Švedskoj.
Problemi koji se daju naslutiti iz rezultata od 1:0 protiv Walesa u četvrtfinalu bili su više plod loše sreće i nevjerojatne neefikasnosti na toj utakmici Brazilaca nego neke dobre igre Otočana. No, sve ostalo je bila samo igra kakvu povijest Mundijala ne pamti. Pet komada Francuskoj u polufinalu i pet komada domaćinu u finalu. Fantastično.
Turnir koji je okrunio Kralja nogometne igre
U ovom Odbrojavanju ide priča o tom finalu koje se igralo 29. lipnja na stadionu Rasunda u Stockholmu i čuvenom golu igrača kojeg je nakon ovog svjetskog prvenstva svijet okrunio za Kralja nogometne igre – Pelea.
Više od 50 tisuća gledatelja na stadionu i milijuni pred malim ekranima (prvenstvo u Švedskoj bilo je prvo koje se pokrivalo TV kamerama) očekivali su sraz domaćina i sjajnog Brazila. Šveđani su se uzdali u svoja odlična krila i fantastičnu trojku Gren, Hamrin i Liedholm te podršku navijača, dok se Brazil dizao iz utakmice u utakmicu i prštao je samopouzdanjem. U njemu su možda i pretjerali jer su Šveđani preko Liedholma već u četvrtoj minuti poveli, no Brazilu nije trebalo dugo da se probudi i da započme svoj show.
Peleov "sombrero" za antologiju
Vava najprije u devetoj minuti izjednačuje, a nakon pola sata igre i donosi prednost Brazilu. A potvrdu da u ovom meču Švedska nema što tražiti dao je magični Pele koji je u 55. minuti postigao jedan od najslavnijih golova u povijesti, onaj gol koji se desetljećima vrti na svim snimkama vezanim za Mundijale. Na Garrinchino dodavanje Pele u šesnaestercu prodaje ''sombrero'' švedskom braniču i zabija za 3:1.
[ytube][/ytube]
Nedugo nakon toga zabija i Zagallo za nedostižnih 4:1 i tada je svima bilo jasno da je ova utakmica gotova i da je Brazil novi svjetski prvak.
Ipak, u 80 minuti Šveđani su preko Simonssona uspjeli zabiti drugi gol, no u posljednjim sekundama, simbolično, peti gol zabija Pele koji odmah nakon kraja u suzama pada u zagrljaj golmana Gilmara. Ostvario se san i njegov i svih Brazilaca: konačno su dokazali da igraju najbolji nogomet na svijetu.
Odbrojavanje uz Index i prekrasan gol Sovjeta, velikih dužnika iz Meksika 86´: Još 17 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
17. Vasilij Rac: SSSR - Francuska 1:1, SP u Meksiku 1986.
SSSR je na svjetsko prvenstvo u Meksiko 1986. došao s reprezentacijom koja je po snazi i silini bila na tragu one s početka šezdesetih kad su bili prvaci i doprvaci Europe te polufinalisti SP u Engleskoj 1966.
Zbornaju Komandu je predvodio jedan od najvećih trenera svoga doba, veliki Ukrajinac Valerij Lobanovski, a reprezentacija je zapravo bila Dinamo Kijev (koji je te godine osvojio KPK u finalu ponizivši Atletico Madrid) s čak devet igrača u prvoj postavi, pojačan sa sjajnim golmanom moskovskog Spartaka Rinatom Dasajevim.
Dinamo Kijev pojačan Dasajevim
Uz njega su tu još bili nekadašnji najbolji igrač Europe Oleg Blohin, zatim najbolji igrač Europe te 1986. Igor Belanov, Rac, Zavarov, Besonov… Sjajna momčad koja će svoju visoku klasu potvrditi dvije godine poslije na EP u Njemačkoj kad će igrati u finalu, no na SP u Meksiku su ipak ponešto ostali dužni. Ipak, idemo redom.
Hrvati u Kanadi
U skupini C igrali su SSSR, sjajna Francuska sa magičnim trojcem Platini – Giresse – Tigana, Mađari kojima je ovo bio posljednji nastup na nekom velikom natjecanju i autsajder Kanada za koju su igrala i dvojica igrača hrvatskoga podrijetla, Igor Vrablić te Branko Šegota.
Francuzi i Sovjeti su krenuli strašno, no začudo, ceh nije platila Kanada nego onemoćala Mađarska. Sovjeti su im dali 6 komada, a Francuzi 3. Kao u većini slučajeva na ovom prvenstvu, favoriti su između sebe remizirali, a susret između SSSR-a i Francuske koji je završio 1:1 obilježio je jedan od najljepših golova na cijelom turniru.
Golčina Raca protiv Francuske
Sovjeti su petljali dugo na sredini terena, kružili oko s lijeve strane terena na desnu sve dok lopta nije došla do Vasilija Raca koji ljevicom fantastično tuče s preko 30 metara i pogađa rašlje golmana Batsa. Poslije je izjednačio Fernandes, a obje su momčadi samouvjereno otišle u drugi krug. No, dok su Francuzi lagano u osmini finala dobili Italiju 2:0, a onda u epskoj utakmici i Brazil te se plasirali u polufinale, SSSR je zapeo već u sljedećoj rundi kad ih je izbacila odlična Belgija. Kuriozitet je da je Igor Belanov postigao hat-trick koji njegovoj momčadi nije pomogao jer je Belgija nakon produžetaka bila bolja 4:3.
Odbrojavanje uz Index i dosadnu utakmicu koja nam je podarila dva sjajna gola: Još 16 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
16. Eric Wynalda: SAD - Švicarska 1:1, SP u SAD-u 1994.
U skupini A na svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. našli su se domaćin kojeg je vodio prekaljeni lisac Bora Milutinović, nezgodna Švicarska sa Sforzom, Sutterom, Chapuisatom, koja se pod vodstvom iskusnog Engleza Roya Hodgsona pojavila na SP nakon 28 godina, opasna Rumunjska sa Hagijem, koja je došla sa svojom najboljom generacijom u povijesti te Kolumbija, koju su svi vidjeli kao apsolutnog favorita grupe, posebno zbog izuzetno odrađenih kvalifikacija u kojima su među ostalim pomeli Argentinu čak s 5:0 usred Buenos Airesa.
Kolumbija favorit skupine
Već uvodni mečevi su pokazali kako će ovo biti itekako zanimljiva grupa prepuna iznenađenja i neočekivanih rezultata.
Rumunjska je na krilima Hagija i Raducioua dobila favoriziranu Kolumbiju 3:1, dok su u teškoj, tvrdoj i ne osobito ugodnoj za gledanje utakmici domaćini i Švicarci odigrali 1:1.
Dva gola za pamćenje u dosadnoj utakmici
Pomalo paradoksalno, ali u ovom Odbrojavanju se bavimo baš tom utakmicom, jer ma koliko ona god sadržajno i nije bila zanimljiva, ponudila nam je dva sjajna gola iz slobodnih udaraca od kojih je onaj drugi Erica Wynalde apsolutno remek djelo.
Najprije je u 39. minuti Bregy sjajno prebacio živi zid Amerikanaca i donio prednost Švicarcima, da bi minutu prije kraja poluvremena Eric Wynalda fantastično pogodio same rašlje golmana Pascola. Gol za uživanje.
Odbrojavanje uz Index i projektil nogometnog filozofa Paula Breitnera: Još 15 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
15. Paul Breitner: Zapadna Njemačka - Čile 1:0, SP u Zapadnoj Njemačkoj 1974.
Iako su najveći favoriti desetog svjetskog prvenstva 1974. održanog u Zapadnoj Njemačkoj bili sjajni Nizozemci na čelu sa Cruyffom, Neeskensom, Repom i ostalima, momčad Zapadne Njemačke također je pucala na sam naslov.
Sjajna generacija stasala na porazu u finalu 1966.
Dvadeset godina nakon senzacionalnog trijumfa na SP u Švicarskoj, Zapadna Njemačka je ponovo raspolagala jednom velikom generacijom sposobnom za najveće domete. Generacija koje je izgubila ono nesretno finale u Engleskoj 1966. na čelu sa Franzom Beckenbauerom polako je sazrijevala igrajući polufinale Mundijala u Meksiku i osvojivši EP u Belgiji 1972.
Kad se tome pridoda i da je baš te 1974. Bayern krenuo u svoju trogodišnju dominaciju Kupom prvaka, logično je bilo očekivati da vrhunac bude titula prvaka svijeta na domaćem terenu.
Oni su do nje i došli u čuvenom finalu sa Nizozemskom o kojem smo već u Odbrojavanju pisali, no put do tog finala i pobjede u njemu je bio spor i trnovit.
Sjajni Nizozemci, neuvjerljivi Nijemci i genijalni Paul Breitner
Dok su se lepršavi Nizozemci igrali nogometa, demonstrirajući svoj totalni nogomet, Nijemci su iznenađujuće neuvjerljivo počeli turnir.
Već prva utakmica sa Čileom je pokazala da u momčadi Helmutha Schona nešto ne štima. Jedva jedvice je izborena pobjeda 1:0, a gol nije zabio nitko od napadača već sjajni mladi branič Paul Breitner. Nijemci su dugo kombinirali prebacujući igru s jedne strane na drugu, sve dok loptu nije dobio Der Afro. Sa nekih 35 metara je opalio i lopta se samo zabila u suprotne rašlje golmana Vallejosa. Spektakularan gol, vjerojatno najljepši na cijelom Mundijalu.
[ytube][/ytube]
Zbog ideala odbio ići na fašistički Mundijal genera Videle
Poslije, u drugom krugu, u četvrtfinalnoj grupi, Breitner je zabio još jedan divan gol Jugoslaviji, o kojem smo također već pisali, a bio je strijelac i u finalu iz kaznenog udarca. Ipak, ovaj gol Čileu je nešto neponovljivo. Remek djelo velikog igrača i velikog čovjeka. Filozofa i iskonskog ljevičara, humaniste koji je odbio nastupati na SP u Argentini sve dok je tamo na vlasti fašistička vojna hunta koja se terorom i smrću održava na vlasti.
Inače, kao kuriozitet, Breitner je bio strijelac i u finalu SP 1982. kada su Talijani pobijedili Njemačku 3:1 te je tako uz Vavu, Pelea i Zidanea jedini nogometaš koji je uspio u dva različita finala postići gol.
Odbrojavanje uz Index i totalni nogomet koji je detrononizirao brazilske čarobnjake: Još 14 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
14. Johan Neeskens: Nizozemska - Brazil 2:0, SP u Zapadnoj Njemačkoj 1974.
U dosadašnjim Odbrojavanjima više puta smo pisali o sjajnoj Nizozemskoj koja je na svjetskom prvenstvu u Zapadnoj Njemačkoj ''otkrila toplu vodu'' te igrala nogomet koji nitko nikad prije njih nije igrao, atomski nogomet kolokvijalno zvan ''totalnim nogometom'', u kojem je lopta bila važnija od igrača, nogomet u kojem se cijenio prostor, nogomet u kojem je bek igrao napadača, a napadač beka.
Nogomet kakav danas gledamo i volimo izmislili su Stefan Kovacs i Rinus Michels koji su sa Ajaxom početkom 70-ih godina prošlog stoljeća pokrenuli revoluciju kojoj se ni danas ne nazire kraj.
Nizozemci su 74' izmislili nogomet kojeg danas gledamo
Ono što je bila Mađarska sa Puškašem na svjetskom prvenstvu 1954., to je bila dvadeset godina poslije još nabrijanija Nizozemska sa Cruyffom. No, i jedne i druge je korak do cilja zaustavio borbeni duh i čelična volja jedne snažne reprezentacije, koja možda i nije bila na razini kvalitete ni Mađara 54' ni Nizozemaca 74', no nogomet je kompleksna igra u kojoj puno faktora na tron penju najboljega. A u oba slučaja najbolja je bila Njemačka.
Ipak, za nogometne romantičare i sladokusce, dileme nema, ono što je bila Mađarska 1954. ili Brazil 1982., na Mundijalu 1974 bila je Nizozemska.
Dok su se Zapadni Nijemci mučili u prvom dijelu natjecanja i gubili od svoje istočne braće (kojoj je to bio jedini nastup ikada na svjetskim prvenstvima), Nizozemci su se igrali nogometa i poigravali sa svojim protivnicima. S lakoćom su prošli grupu u kojoj su još bili Urugvaj, Švedska i Bugarska, a u četvrtfinalnoj grupi su pokazali da je prvi dio bio tek zagrijavanje za ono pravo.
U klasiku nad klasicima, Nizozemci Brazilu pokazuju da su oni novi Brazil
Tri utakmice i tri lake pobjede i gol razlika 8:0. Argentina je isprašena 4:0, Istočna Njemačka 2:0 i u finalu prije finala, Brazil 2:0. Ta utakmica je zaista bila užitak za svakog ljubitelja nogometa. Pomalo ocvali Brazil sa Rivellinom i Jarzinhom iz one čuvene momčadi iz Meksika te s mladim Dirceuom , ali i dalje moćan i jak protiv Cruiyffa i savršeno uštimanog narančastog orkestra.
Igrački i trkački nadmoćniji Nizozemci nisu ni jednog trenutka ispuštali pobjedu iz ruku, iako su i Brazilci imali dobrih trenutaka. No, Najprije Neeskens nakon fantastične akcije efektno zabija, a potom i Cruiyff akrobatskim golom potvrđuje trijumf i "tulipani" odlaze u finale u kojem ih čekaju, a tko drugi nego Nijemci.
Odbrojavanje uz Index i senzacionalne polufinaliste Turke i Korejce: Još 13 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
13. Turska - J. Koreja 3:2, utakmica za treće mjesto na SP u Japanu i J. Koreji 2002.
O putešestvijama Turaka do utakmice za treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. već smo pisali u Odbrojavanju, n0 niti jednom se nismo dotakli puta kojeg su prešli do utakmice za broncu njihovi protivnici, domaćini svjetskog prvenstva Korejci.
U skupini D okupili su se Portugal, SAD, Poljska i Južna Koreja. Naravno, neprikosloveni favoriti skupine bili su Portugalci sa Baiom, Coutom, Figom, Rui Costom i Pauletom. Svi ostali su imali podjednake šanse za drugo mjesto za prolazak dalje, no kako je nogomet jedna divna i nepredvidljiva igra i zato ju toliko volimo, predviđanja su jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo.
Debakl favorita Portugala i Poljske i uspjeh domaćina i Amerikanaca
Domaćin je prvu utakmicu protiv Poljske odigrao kao u transu nošen fanatičnim navijanjem cijelog stadiona u Busanu i pobijedio je indisponiranu Poljsku 2:0. U isto vrijeme su papirnati autsajderi Amerikanci dočekali Portugal i uhvatili ga na spavanju jer je već u 35. minuti bilo 3:0 za SAD. Portugalci su se počeli vraćati i na pomolu je bio scenarij sličan onome iz 1966. kad je Eusebio nadoknadio 0:3 protiv Sjevernih Korejaca i pretvorio to u 5:3. Međutim, ova portugalska momčad nije imala Eusebija i sve što su do kraja napravili protiv odličnih Amerikanaca je prihvatljiv poraz od 3:2.
U drugom kolu Portugalci masakriraju očajne Poljake 4:0 uz hat-trick Paulete, a domaćin i SAD remiziraju 1:1. U posljednjem kolu Poljaci se bude kad je sve bilo kasno i pobjeđuju SAD 3:1, a s tim rezultatom je Portugalu za prolaz bio dovoljan i bod protiv Koreje. Međutim, domaćin slavi 1:0 i skupa sa SAD-om ide dalje.
Katastrofalno suđenje odvelo Koreju u trans, a Talijane i Španjolce doma
Ovo je prvenstvo kao niti jedno prije bilo upamćeno po katastrofalnom suđenju, uglavnom u korist domaćine Koreje, a najčešće na štetu Talijana.
[ytube][/ytube]
Nakon katastrofalnih pogrešaka suca Grahama Poola koji ih je teško oštetio u dvoboju sa Hrvatskom, Italija se našla i protiv Koreje na udaru ljudi u crnom. Vieri je već na početku doveo Talijane u vodstvo, a nešto poslije je Tommasi zabio i drugi gol kojeg je sudac Moreno iz Ekvadora samo iz njemu znanih razloga poništio. Korejci su promašili i penal, no u posljednjim trenucima utakmice izjednačuju, a onda u produžecima Moreno nastavlja svoj šou. Najprije isključuje Tottija iz čista mira, a u 117. minuti Jung Hwan Ahn zabija zlatni gol za senzacionalni trijumf Južne Koreje. Talijani su ogorčeni, a u Perugi za koju je igrao strijelac Ahn traže njegovo tjeranje, no čim su se malo strasti smirile, mladom Korejcu je bilo oprošteno.
U četvrtfinalnoj utakmici domaćina i Španjolske ponovo su suci krojili rezultat i ponovo su Koreju gurnuli dalje. Španjolska odavno, možda nikada na svjetskim prvenstvima nije imala bolju i spremniju momčad, no protiv 11 nabrijanih Korejaca i suca koji je bio i 12-i i 13-i i 14-i igrač domaćih jednostavno nisu mogli. Egipatski sudac Ghandour je poništio dva čista gola Španjolcima, a kako u 120. minuta igre nije bilo golova prišlo se penalima. Korejci su svi od reda precizni dok za Španjolce Joaquin promašuje i Koreja je u polufinalu svjetskog prvenstva. Senzacija nad senzacijama!
[ytube][/ytube]
Ballack za kraj sna, ali i za nezapamćeno veselje u Koreji
Ipak u polufinalu je došao kraj njihova sna. Nijemci baš protiv njih odigrali svoju najbolju utakmicu i pobijedili ih 1:0 golom Michaela Ballacka te tako ušli u finale protiv Brazila, a domaćine poslali u borbu za broncu protiv Turske.
Iako su se Korejci nadali da mogu do bronce, Turci su im već u 11. sekundi zabili gol. Najbolji igrač Turske Hakan Sukur je tako ušao u povijest kao igrač koji je zabio najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstava.
No, tu nije bio kraj furioznom početku utakmice. Već u 9. minuti Eul Young izjednačuje, no Mansiz sa dva pogotka već u pola sata vodi Turke do bronce. Do kraja su Korejci uspjeli još samo dati počasni gol, no iako su na kraju bili ''tek'' četvrti, izvan sebe su od radosti, a stadion u Daeguu na kojem se igrala ta utakmice dobiva ime po njihovom izborniku, Nizozemcu Guusu Hidinku.
Odbrojavanje uz Index i najveću senzaciju svjetskih prvenstava: Još 12 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
12. Joseph Gaetjens: SAD - Engleska 1:0, SP u Brazilu 1950.
Na svjetsko prvenstvo u Brazilu 1950. napokon se udostojila pojaviti i Engleska, zemlja koja je izumila nogomet, ali i zemlja koja je tri prvenstva prije toga naprosto ignorirala jer je smatrala,okupana u svojoj prepotenciji da je ona svijet za sebe i da njoj ravne nema.
U skupini B zajedno sa Englezima igrala je i Španjolska koja je imala prednost u činjenici da se njen nogomet nesmetano razvijao unatoč razaranjima i tragedijama Drugog svjetskog rata. Španjolci predvođeni dvojicom klasnih napadača, Basorom i Zarrom, vjerovali su u visok plasman, ali trebali su najprije preskočiti prvu prepreku, naizgled nepremostivu, Engleze, koji su došli na prvenstvo s nakanom da cijelom svijetu pokažu da se najbolji nogomet i dalje igra kod njih.
Krenulo je sve po očekivanju. Englezi su golovima Mortensena i Mannniona svladali Čile 2:0, no već i tada se moglo vidjeti da ta Engleska nema moć koju su svi očekivali da ima.
Možda se od Engleza i previše očekivalo, jer se nogomet udomaćio u mnogim zemljama i povijesna uloga Otočana u razvoju nogometa je nakon više od pola stoljeća ipak završila. Jer već u drugom kolu se dogodilo možda najveće iznenađenje u povijesti svjetskih prvenstava. David pobjeđuje Golijata, reprezentacija amatera iz SAD-a pobjeđuje moćnu Englesku.
Američki vođa navale Joseph Gaetjens, strijelac pobjedonosnog gola u 38. minuti za reprezentaciju SAD-a, ostat će vječno ružna uspomena za legendarnog igrača, a potom i izbornika koji je Englezima i donio naslov svjetskog prvaka 1966., Alfa Ramseya i njegove suigrače koji su u drugom poluvremenu bezuspješno napadali, ali Finny, Mannion i društvo nisu pronašli recept kako slomiti razigrane i dinamične Amerikance.
Koliko je taj poraz Engleza bio neočekivan, govori i podatak da su neke novine u Engleskoj, misleći da je riječ o pogrešci na tadašnjim telegrafima objavile da su Englezi pobijedili 10:1.
Odbrojavanje uz Index i najkontroverzniji gol u povijesti nogometa: Još 11 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
11. Goeff Hurst: Engleska - Zapadna Njemačka 4:2, finale SP u Engleskoj 1966.
Nikad, ali baš nikad se nije dogodilo da je jedan gol podigao toliku buru kao što je to učinio onaj gol Geoffa Hursta u toj ludoj, nezaboravnoj finalnoj utakmici na svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj između domaćina i Zapadne Njemačke.
Ni 48 godina nakon, ni uz pomoć svih tih čudesa svijeta, sve te svemirske tehnologije, high tech novotarija koje će i prije nego mi mislimo odvesti čovjeka i na Mars, mi nismo posve sigurni što se zapravo tog popodneva 30. srpnja 1966. Wembleyu dogodilo.
Što se u 100. minuti zapravo dogodilo, niti znamo, niti ćemo ikada zapravo i znati
Znamo samo da je Engleska pobijedila Njemačku, da je Geoff Hurst jedini nogometaš u povijesti koji je u finalima zabio tri komada, da je u domovinu nogometa vraćena kruna, za koju su Otočani oduvijek smatrali da im pripada po sili Boga, pravde i nogometnih zakona, a sve ostalo je i dalje obavijeno maglom, misterijama, pa i azerbejdžanskim legendama čak.
No, idemo mi polako, po redu, jer ta utakmica je to zaslužila. Dakle, u finalu svjetskog nogometnog prvenstva igranom u Engleskoj 1966., susrele su se reprezentacije Engleske i Zapadne Njemačke, dvije sjajne reprezentacije, definitivno najbolje na turniru.
Nastavak rata, ali ovog puta ne na bojišnici nego na travnjaku
Na Wembleyu se okupilo čak 100 tisuća duša da svjedoči tom povijesnom dvoboju, nastavku rata koji je završio dvadeset godina prije, meču koji je nosio sa sobom i brojne terete prošlosti. Tezu da je nogomet rat, koji se umjesto na bojištu vodi na travnjaku, danima uoči meča forsirali su engleski mediji. Atmosfera je bila dovedena do usijanja i samo se čekao početak meča.
Nijemci su istrčali u bijelim, a domaćini u crvenim majicama. Pred samu utakmicu u Londonu je padala kiša, pa je i teren bio klizav i nezgodan za igru, a kakav teren, takav je bio i početak utakmice. Rastrzana, nervozna, bez smislenih akcija i konkretnih prilika. No, kako to inače u Londonu biva, kišu je ubrzo zamijenilo sunce, a samim time je i igra živnula.
I tek kad su Englezi počeli igrati aktivnije i stvarati neke prigode, šok za prepuni stadion. Nijemci su krenuli po lijevoj strani i ubacili loptu u kazneni prostor Engleske. Situacija nije bila nešto pretjerano opasna, no kardinalno su pogriješili Wilson i Jackie Charlton koji su se spetljali i lopta je pala točno na noge Halleru koji je nepogrešiv. Nijemci su poveli u 12. minuti.
U 18. minuti već dva gola
Englezi pošto poto žele što prije izjednačiti i to im uspijeva već u 18 minuti. Najbolji igrač turnira Bobby Charlton centrira s lijeve strane i pronalazi neometanog Hursta koji sa sedam, osam metara glavom pogađa kut njemačkog gola.
U 18 minuti već je bilo 1:1 što je obećavalo da će se igrati jedno veliko finale. Igralo se na mahove, u pojedinim trenucima je sve prštalo od prigoda i oba vratara su čudesnim obranama držali svoje ekipe u igri, a onda bi se sve umrtvilo i usporilo.
Nijemci po običaju, izjednačuju u posljednjoj sekundi
Ipak, u 78. minuti nakon jednog kornera Peters zabija za vodstvo Engleza i baca cijeli Wembley u ekstazu. Trebalo je samo izdržati deset minuta. No, kako nas je nogometna povijest više puta naučila, Njemačka tek tada, kad je posve otpisana i naizgled bačena na koljena, ustaje i postaje najopasnija. U doslovce posljednjim sekundama, nakon jedne očajnički ubačene lopte u šesnaesterac Engleza, iz gužve zabija Webber i utakmica odlazi i produžetak.
Hurst, Dienst, Bahramov!
Već u trećoj minuti Bobby Charlton pogađa vratnicu, a onda u 100. minuti dogodio se najkontroverzniji detalj u povijesti nogometa. Odlični Ball je vukao po desnoj strani te ubacio u šesnaesterac gdje je loptu sjajno primio Hurst, vrhunski se okrenuo i strahovito opalio. Lopta je pogodila u gredu i odbila se točno na gol crtu. Ispred ili iza nje, e to je bilo pitanje.
[ytube][/ytube]
To je bilo to pitanje s početka ovog teksta na koje ni dan danas nismo dobili odgovor. Hurst je instinktivno podigao ruke sugerirajući sucu Dienstu da je gol regularan, a ovaj je otišao na konzultacije sa pomoćnim sucem Bahramovim iz SSSR (točnije iz Azerbejdžana) koji je rezolutno potvrdio da je gol čist i Dienstu nije preostalo ništa drugo nego da pokaže na centar.
Nijemci se ponovo pokušavaju vratiti u igru, no jasno je da više snage nemaju za novi preokret, a Hurst u 120. minuti zabija svoj treći i i ukupno engleski četvrti gol za pobjedu 4:2 i neviđeno slavlje u Engleskoj.
Bahramov je rekao: ''Staljnigrad''!
O tom kontroverznom trećem golu Engleske godinama su se priče pričale, polemike vodile, knjige pisale, pjesme skladale i filmovi snimali. Legenda kaže da je pomoćni sudac Bahramov (čije ime nosi glavni nacionalni stadion u Bakuu) na samrti jednom novinaru, na pitanje da li je bio gol ili nije, tek suho prosiktao riječ Staljingrad, što je jasno sugeriralo da je njegova odluka bila osveta Nijemcima za strahote počinjene u tom gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bila to istina ili ne, nije ni bitno, važno je da lijepo zvuči i da je priča zanimljiva, kao što nije ni važno ni da li je radi tog gola Engleska kažnjena za sve vijeke vjekova.
I više nema igrača kao što je bio Geoffrey Hurst
Istina, činjenica jest da su se nakon toga Englezi uglavnom blamirali po Mundijalima osvojivši tek jedno četvrto mjesto (na SP u Italiji 1990.), i eto, tko voli vjerovati u teorije zavjere neka vjeruje, kao što i mnogi vjeruju da je Dinamovo proljeće nemoguća misija radi prokletstva ''Zambatinog novčića'', no ja znam da ja vjerujem da nakon te 1966 Engleska nije nikad ništa napravila, ne radi nekog pukog vještičarenja i sudbe klete koja dođe po naplatu, već isključivo iz razloga što nikad više nije imala jednu tako sjajnu ekipu kao što je imala te slavne 1966.
Ili jednostavno, da se poslužim stihom Đorđa Balaševića: ''…više nema igrača kao što je bio Geoffrey Hurst''.
[ytube][/ytube]
Odbrojavanje uz Index i dva projektila Ariea Haana koja su Nizozemsku odveli u finale´78 : Još 10 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
10. Arie Haan: Nizozemska - Italija 2:1, SP u Argentini 1978.
Eto, nakon puna tri mjeseca svakodnevnog pisanja rubrike Odbrojavanje, u kojoj smo se trudili kroz neke lijepe golove i zanimljive priče iz povijesti svjetskih nogometnih prvenstava uvesti vas u čaroban svijet Mundijala, došli smo do posljednjih deset golova koje ćemo obraditi do početka prvenstva i utakmice Brazil – Hrvatska.
Tih deset golova su pomno odabrani kao zaista nešto najljepše što se ikada moglo vidjeti na Mundijalima, vrh vrhova. Zato, u iščekivanju početka SP uživajte s nama u ovih deset Izabranih.
Nakon blijedog početka, Nizozemska pokazuje svoje pravo lice
Iako su se na jedvite jade, tek na račun bolje gol razlike od Škota plasirali u četvtfinalnu grupu na SP u Argentini 1978., Nizozemci tada pokazuju svoje pravo lice.
U grupi su još bili i branitelj naslova Zapadna Njemačka, sjajna Italija i odlična Kranklova Austrija. S velikom pažnjom se iščekivao meč finalista sa posljednjeg SP-a Nizozemaca i Nijemaca, no u predigri te utakmice, Nizozemci su u svojoj najboljoj partiji pregazili Austriju 5:1 i najavili da su ušli u formu u pravom trenutku i da pucaju visoko.
U drugom kolu je repriza prethodnog finala bila dostojna svih očekivanja. Bila je to jedna sjajna utakmica u kojoj su Nijemci preko Abramczyka i Dietera Mullera dvaput vodili, no Nizozemci su sve hvatali. Rene van der Kerkhof je u 83. minuti zabio gol za konačnih 2:2, a posebno je bio dojmljiv gol Ariea Haana u 22. minuti za 1:1. Sa nekih 35 metara je potegao i zabio pokraj slavnog Seppa Maiera koji nije ni trepnuo.
[ytube][/ytube]
Dva projektila Ariea Haana za finale i za antologiju
Nakon dva kola Talijani i Nizozemci su imali po tri boda i u međusobnom dvoboju su odlučivali o finalistu. Sve do 50. minute Talijani su vodili autogolom nizozemskog braniča Brandtsa, no najprije Brandts se iskupljuje i poravnava na 1:1 (bio je to jedini slučaj u povijesti svjetskih prvenstava da je jedan igrač na jednoj utakmici zabio i gol i autogol), da bi potom u 75. minuti Arie Haan ponovo odnekud izvukao svoju haubicu i ovaj put sa 40 metara jednim pravim projektilom zabio Dinu Zoffu i Nizozemsku odveo u drugo finale zaredom. Spektakularno!
Odbrojavanje uz teledirigirani projektil Maradone sa Karpata: Još 9 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
9. Hagi: Rumunjska - Kolumbija 3:1, SP u SAD-u 1994.
U skupini A na svjetskom prvenstvu u SAD-u našli su se domaćin, snažna Švicarska koja je na Mundijal došla nakon 28 godina posta, predvođena iskusnim strategom, Englezom Royom Hodgsonom i sjajnim igračima kao što su Chapuisat, Soforza i Sutter, Kolumbija, čije su igre u kvalifikacijama sugerirale da je baš ona favorit grupe, te Rumunjska.
Rumunji su došli na prvenstvo sa najjačom svojom generacijom u povijesti. Sjajna momčad predvođena ''Maradonom sa Karpata'' Hagijem, Popescuom, Belodedicem, Raduciouom, nagoviještala je da uz malo sreće mogu zaista daleko.
I to su već u prvoj utakmici dokazali. Sjajnom predstavom, posebice Hagije, pomeli su favoriziranu Kolumbiju, a gol koji je Hagi zabio u 34. minuti spada u antologiju svjetskih prvenstava. Gledajte i uživajte.
Odbrojavanje uz Index i čaroliju najvećeg nogometaša bez svjetske krune: Još 8 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
8. Dennis Bergkamp: Nizozemska - Argentina 2:1, četvrtfinale SP u Francuskoj 1998.
Ako su George Best, George Weah i Ryan Giggs najveći igrači u povijesti koji nisu nikad nastupili na svjetskom prvenstvu, onda je veliki Nizozemac Dennis Bergkamp, barem prema sudu autora ovog teksta, najveći nogometaš koji nikad nije osvojio svjetsku krunu. Slavnog Di Stefana i još slavnijeg Puškaša nisam nikad gledao, za Platinija i Socratesa sam bio premali, a čak ni moj ljubimac Marco Van Basten (osim onog jednog naravno) nije davao golove kakve je davao Dennis Bergkamp. Nitko nikada nije davao takve golove.
Dennis Bergkamp, najveći igrač bez svjetske krune
A nije da nije mogao. Mogao je i trebao je, no vječni, desetljećima stvarani suludi sukobi unutar nizozemskih svlačionica, učinili su svoje. Sulude podjele na crne i bijele, na ove ili one, godinama su nagrizali sklad i prijeko potrebnu mirnoću, koja bi bila presudna da se napravi taj jedan korak koji je uvijek falio. Tako se nešto i dogodilo Bergkampu, virtuozu s loptom, igrači čiji golovi nisi samo statistička numera, koja će se na kraju prvenstva uzimati u obzir kod računanja gol razlike. Njegovi golovi su umjetnost, poezija i estetski užitak. Gledajući Bergkampa kako zabija, osjećali smo se bolje, sretnije, jer su ti golovi bili čudo.
Gol Newcastleu, najljepši gol svih vremena
Onaj gol koji je 3. ožujka 2002. postigao u dresu Arsenala u ligaškom dvoboju protiv Newcastlea, vjerojatno je najljepši gol koji je ikada, ali baš ikada, postignut na nogometnim terenima, naravno, opet prema sudu autora ovog teksta. Gol koji vjerojatno nitko živ na ovom svijetu ne može objasniti kako je uopće i postignut, čak ni sam Dennis.
[ytube][/ytube]
Jer je on tim golom poremetio i zakone fizike, anatomije, matematike, ispremiješao je sve Pitagorine poučke i Arhimedove krugove onog trenutka kada je primio Piresovu loptu i napravio ono. Kažem, uvjeren sam ni da sam Bergkamp ne može objasniti što se dovraga tada dogodilo, jer taj gol nije nikakav produkt treniranja, vježbanja, običnog nogometnog talenta, ne, taj gol je produkt apstraktnog instinkta kojeg posjeduju samo genijalci.
Ipak, taj gol je postignut u Premiershipu, a naša tema u Odbrojavanju su golovi postignuti na Mundijalima. Ali junak ove naše priče i na svjetskim prvenstvima nije šutio. I tamo je imao konja za trku. I tako kakvog konja. Rasnog. Plemenitog.
Remek djelo u mitskom meču protiv Argentine
Četvrtfinalna utakmica na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., bila je jedna od najljepših, najuzbudljivijih na cijelom turniru. Rivali čija mundijalska povijest seže još u 1974., a kulminirala je na Videlinom Mundijalu 1978. i onom Kempesovom finalnom simultankom, odigrali su jedan sjajan meč prepun uzbuđenja i svega onog što najljepši nogomet može gledatelju ponuditi.
Nizozemci su krenuli sjajno i preko Jonka su zatresli gredu, a već u 12. minuti su i poveli. Akciju je započeo Ronald de Boer, koji je loptu dodao Bergkampu, a ovaj ju je proslijedio Kluivertu, koju manirom vrhunskog strijelca zabija za vodstvo narančastih.
Ipak, vodstvo nije dugo trajalo. Pet minuta poslije Claudio Lopez koristi Veronovu loptu s očima i izlazi sam ispred Van der Sara te mu gura loptu kroz noge za 1:1. Nakon pogotka Nizozemci su bolji, imaju više loptu u svom posjedu, no najveću prigodu imaju Argentinci, koji preko Ortege s 25 metara pogađaju vratnicu.
U nastavku još jednu vratnicu pogađa i Batistuta, a zicer Kluivertu s druge strane brani Roa. I kad se baš očekivao posljednji sučev zvižduk i produžeci, trenutak za povijest i trenutak kad je Dennis Bergkamp dokazao sve ono o čemu sam pisao na početku ovog teksta.
Jedna duga, beskonačno duga lopta, valjda poslana iz Surinama, došla je do Bergkampa koji je na leđima nosio sjajnog argentinskog braniča Ayalu. Maestro ju prima, lijepi loptu na kopačku da mu slučajno ne bi pobjegla dok se ne riješi trzajem tijela Ayale i onda fantastičnim udarcem zabija za pobjedu i polufinale svjetskog prvenstva.
Odbrojavanje uz Index i igrača koji je u Brazilu veća legenda od Pelea: Još 7 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
7. Garrincha: Brazil - Engleska 3:1, četvrtfinale SP u Čileu 1962.
Osim Maradone na svjetskom prvenstvu u Meksiku, povijest Mundijala ne pamti da je jedan igrač igrao tako veličanstveno, da je gotovo sam donio svojoj momčadi naslov svjetskog prvaka, kao što je to u Čileu 1962. igrao Manuel Francisko Dos Santos, poznatiji kao Garrincha. Pele? Možda, ali Pele je i 1958. i 1970. imao uza sebe takve asove da je on bio samo prvi među jednakima.
Samo Maradona i Garrincha.
Rossi u Španjolskoj? Možda i on, ali Rossi se probudio tek u posljednje tri utakmice, dok je u prve četiri uglavnom statirao u kukuruzu. A ruku na srce, Rossi je ipak bio trpač. Samo trpač. Kempes 1978.? Teško. Kempes je igrao briljantno i bio je glavni igrač Argentine u pohodu na svjetski naslov, no uz njegovo umijeće bilo je tu puno nenogometnih čimbenika koje su Gaučose dovele na svjetski vrh.
Ostaje samo on, Mane, kako su ga prijatelji zvali. Nakon šoka u drugoj utakmici u grupi protiv Čehoslovačke i ozljede Pelea (koji do kraja turnira više nije zaigrao ni minute) shvatio je da je vrag odnio šalu i da mora sam preuzeti konce u svoje ruke jer Brazil je branitelj naslova, a protiv najboljih svi grizu više nego inače.
Charlie Chaplin nogometa
U redu, bio je tu i golman Gilmar i Didi i Zagallo i Vava, pa i otkriće izbornika Moireire, Amarildo, koji se pokazao kao prava zamjena za Kralja, no Kralj na ovom prvenstvu je bio Garrincha. Eksplozivan, brz, čaroban, neuhvatljiv.
Nakon nekih partija u Čileu novinari su pisali : ''S kojega je planeta Garrincha došao?''. Taj Charlie Chaplin nogometa bio je jednostavno totalno drugačiji od drugih. I svojim fizičkim hendikepom (jedna noga mu je bila kraća šest centimetara) i igrom. Bio je majstor driblinga. Svi čuvari su znali što će Mane napraviti, no pomoći nije bilo.
Najveći dribler svih vremena
S braničima se obračunavao uvijek na isti način. Njegovi čuvari unaprijed su znali da će ih prijeći driblingom po svojoj desnoj strani, a ipak uvijek su mu to morali dopustiti. Kako je to bilo moguće? Bilo je moguće samo zbog toga sto je Mane Garrincha znao driblati u različitom tempu. Protivnika bi psihički umrtvio lijenim pokretima i poigravanjem loptom i u trenutku, koji je on umio precizno uočiti, munjevito bi izletio svojim poznatim omiljenim putom, desnom stranom.
Braniči su se hvatali za glavu, obećavali "najkrvaviju" osvetu, govorili da je dušu prodao vragu, ali sve je bilo uzalud. Treneri su studirali njegovu igru, muku mučili da spase svoje igrače od ismijavanja, ali pametnije bi im bilo da su se posvetili nekom korisnijem poslu.
Takva je nekako i bila utakmica posljednjeg kola grupne faze između Brazila i Španjolske. Španjolci predvođeni Gentom i ostarjelim i otežalim Puškašem u prvom su poluvremenu posve nadigrali pomalo zbunjeni Brazil. Posve su dominirali utakmicom i poveli su u 35. minuti preko Rodgrigueza. I nakon gola nastavila se dominacija Furije. Čak im je sudac i poništio sasvim regularan gol radi navodnog ofsajda. I ta dominacija Španjolaca se nastavila sve dok On nije rekao da je bilo dosta.
Majstorija protiv Španjolske
Najprije je u 72., a potom i u 90. minuti namjestio Amarildu šanse koje ovaj nije mogao promašiti. Ovaj posljednji spada u pravo malo remek djelo, gol koji bez sumnje spada u nematerijalnu kulturnu baštinu neprocjenjive vrijednosti. Naravno, za sve one nogometne sladokusce.
Svog braniča je vagao i vagao, gledao ga i puštao da se ovaj znoji. I jedan i drugi, i svih 18 700 gledatelja na stadionu u Vini Del Mar, i cijela španjolska momčad, i oni sa klupe na čelu sa velikim Di Stefanom, pa čak i sam Franco doma u Madridu, svi su znali što će se dogoditi. I to se dogodilo jer je bilo neizbježno. Kad je propisno izmrcvario jadnog španjolskog beka, Garrincha ubacio loptu na glavu Amarilda koji se samo naklonio.
Četvrtfinale sa Engleskom, finale prije finala
Utakmica sa Engleskom bila je pravo finale prije finala. Snažni Brazil, prvak svijeta, istina bez Pelea, ali sa jezgrom iz Švedske, i Engleska, čija je pobjednička generacija tek stasavala, ali s već poznatim igračima.
Brazil je posljednje dvije utakmice grupne faze odigrao pomalo zbunjeno, gotovo pa u šoku, jer ih je posve poremetila ozljeda Pelea, no ova utakmica sa Engleskom bila je ključ za osvajanje naslova. Ne samo jer je pobijeđen najjači protivnik, nego ponajviše zbog toga što je na ovoj utakmici postalo cijelom svijetu jasno da je Brazil dobio novog vođu. Utakmica koju je protiv Engleske odigrao Garrincha bila je nešto posebno.
[ytube][/ytube]
Simultanka koja je još možda samo viđena na onom Maradoninom prvenstvu. Gledajući Garrinchu na toj utakmici imate dojam da gledate nogometnog Michaela Jordana. Svaka lopta je bila u njegovim nogama. Svaka akcija je počinjala od njega. Kad je bilo gusto, on je uzimao loptu i rješavao stvar. Driblinzi, magični driblinzi, prodori, fantastična proigravanja, sve je bilo tu na toj utakmici. I golovi. I to kakvi golovi.
U 38. minuti Garrincha zabija svoj prvi gol glavom za 1:0, a u 59., vjerojatno najljepšim golom na prvenstvu i jednim od najljepših golova u povijesti Mundijala, postavlja konačnih 3:1. Mane je primio loptu na nekih 30-ak metara od engleskog gola, napravi korak dva te sa 25 metara suhim listom pogodio same rašlje. Fantastično!
Još jedno remek djelo protiv Čilea
Polufinale protiv Čilea bila je utakmica koja je išla u samo jednom smjeru, no i na njoj je briljirao fantastični Garrincha. Zabio je dva gola, a jedan od njih je pravo remek djelo. Nakon jednog nabačaja sa lijeve strane Amaralido je probao zabiti atraktivno škaricama, no promašio je loptu, koja dolazi do Garrinche, a on, iako dešnjak, strahovitim udarcem lijevom nogom pogađa rašlje.
Odbrojavanje uz Index i najljepši volej svih vremena, poslije onog Van Bastenovog: Još 6 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
OSTALO je još 6 dana do početka najiščekivanijeg događaja godine, do početka Svjetskog prvenstva u zemlji u kojoj je ova igra puno više i od samog života, u Brazilu. Index s vama odbrojava dan po dan, sve do spektakularnog otvaranja u Sao Paolu, kada će cijeli svijet gledati Brazil i Hrvatsku. Prisjećamo se s vama najljepših pogodaka u povijesti svjetskih prvenstava. Odbrojavanje je počelo!
6. Maxi Rodrigez: Argentina - Meksiko 2:1, SP u Njemačkoj 2006.
Nakon što su na jedvite jade dobili sjajnu Obalu Bjelokosti, remizirali sa Nizozemcima i poigrali se sa demoraliziranom balkanskom četom pod imenom Srbija i Crna Gora, reprezentacija Argentine je kao prvoplasirana u skupini izborila nastup u osmini finala.
S druge strane, Meksiko je kao i bezbroj puta do sada na Mundijalima grupu prošao, a onako, uz muku Isusovu i uz dosta sreće. Ali su je prošli. Poraz od Portugala, remi sa slabašnom Angolom i pobjeda protiv Ivankovićevog Irana.
I tako su u osmini finala, 24. lipnja u Leipzigu snage odmjerili Argentina i Meksiko. Susret je počeo otvorenom igrom obje ekipe i već u desetoj minuti bilo je 1:1. Poveli su Meksikanci preko kapetana Rafe Marqueza, a četiri minute poslije izjednačio je neizbježni Crespo.
I tada, nakon vatrenog početka, ništavilo. Osamdeset minuta krvave borbe bez ikakvih šansi. A onda, u produžecima, točnije u 98. minuti Maxi Rodrigez izvodi potez prvenstva. Jednu visoku loptu prima na prsa i sa preko 30 metara volejem zakucava u rašlje golmana Sancheza. Zlatni, ali i doslovno zlatni gol je odveo Argentinu u četvrtfinale, a Maxiju Rodrigezu je priskrbio vječnu slavu svih zaljubljenika nogometa. Takav volej svijet nije vidio od finala EP 1988.
Odbrojavanje uz Index i dva čuda brazilskog Thurama: Još 5 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
OSTALO je još 5 dana do početka najiščekivanijeg događaja godine, do početka Svjetskog prvenstva u zemlji u kojoj je ova igra puno više i od samog života, u Brazilu. Index s vama odbrojava dan po dan, sve do spektakularnog otvaranja u Sao Paolu, kada će cijeli svijet gledati Brazil i Hrvatsku. Prisjećamo se s vama najljepših pogodaka u povijesti svjetskih prvenstava. Odbrojavanje je počelo!
5. Josimar: Brazil - Poljska 4:0, osmina finala SP u Meksiku 1986.
Nakon šokantnog poraza u četvrtfinalu SP u Španjolskoj 1982 protiv Italije, kada im se dogodio Paolo Rossi, svjetsko prvenstvo u Meksiku bila je zadnja prilika da jedna sjajna generacija brazilskih čarobnjaka napokon dođe do vrha svijeta. Joga bonito koju su njegovali Socrates, Zico, Falcao i Eder oduševljavala je svijet, no Brazilcima to nije bilo dovoljno. Uz umiranje u ljepoti oni su tražili i naslov, a Meksiko je bila idealna prilika za to.
Labuđi pjev "joge bonito"
Grupu su Brazilci prošli bez većih problema. Španjolce su dobili 1:0, Alžir istim rezultatom te u posljednjem kolu Sjevernu Irsku 3:0. U osmini finala razbili su pomalo umornu i ostarjelu Boniekovu Poljsku, da bi onda u epskom četvrtfinalu izgubili na penale od Platinijeve Francuske.
Simbolika ili ne, ali baš je Zico u regularnom tijeku utakmice promašio penal koji bi Brazil odveo u polufinale, a legendarni Socrates pogriješio je u raspucavanju sa bijele točke i to je bio kraj jedne ere brazilskog nogometa. Brazil je i poslije osvojio još dva naslova svjetskog prvaka, no to je bio neki drugi Brazil. Te ekipe su se prilagodile europskom načinu igre, dali su prednost disciplini nauštrb ljepote. Sa tim Socratesovim promašajem nestala je čarolija po kojoj je Brazil bio desetljećima poznat.
Dva čuda brazilskog Thurama
U Meksiku su za Brazil igrali i Socrates i Zico i Falcao, no kad eto, skoro trideset godina poslije tog prvenstva pričamo o njemu i kad se pokušavamo prisjetiti Brazila, prva asocijacija svima nama koji smo uživali u tom prekrasnom Mundijalu, bit će Josimar. Igrač čija je karijera nekakva mješavina Liliana Thurama i Tota Schillacija. Čovjek nakon tog prvenstva nikad ništa više nije napravio, imao je jednu neuspješnu avanturu u Sevilli koja je trajala samo 13 utakmica i to je nekako bilo to. Za reprezentaciju je zabio samo dva gola. Ali. Kakva su to dva gola bila ljudi moji. Čudesna. Prekrasna. Nevjerojatna.
[ytube][/ytube]
Najprije je slavnom Patu Jenningsu zabio gol sa 30 metara u same rašlje, a onda je u osmini finala izvukao još jednom čarobni štapić i izveo još i veće čudo. Gol koji je zabio na toj utakmici čista je esencija užitka. Umjetnost!
Odbrojavanje uz van Bronckhorstovo remek djelo i ljepoticu turnira: Još 4 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
4. Giovanni van van Bronckhorst: Nizozemska - Urugvaj 3:2, polufinale SP u JAR-u 2010.
Premda su se dočepali polufinala na svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji sa svih pet pobjeda, nije to bila ona lepršava i atraktivna Nizozemska iz nekih prošlih vremena. Nije to bila Nizozemska na koju smo navikli. Ova momčad je svoje protivnike uništavala silinom, tempom, pa čak i grubošću, ali rezultat je bio tu.
S druge strane, Urugvaj je polufinale izborio sa nevjerojatnom količinom sreće. Najprije su prošli skupinu u kojoj su bili svađama uništeni Francuzi, pa su u osmini finala na jedvite jade prošli Koreju, a onda ''Božjom rukom'' u onoj epskoj utakmici izbacili odličnu Ganu.
Uoči te polufinalne utakmice između Nizozemske i Urugvaja nitko nije mogao ni sanjati da će baš ta utakmica biti najljepša utakmica cijelog turnira, a i da će na njoj biti postignut jedan od najspektakularnijih golova svih vremena. Upravo se to dogodilo.
U 18. minuti, sa oko 30, 35 metara iskosa, sa lijeve strane, Giovanni van Bronckhorst poteže jedan pravi projektil koji se poput metka zabija u same suprotne rašlje urugvajskog gola. Senzacionalan gol igrača koji se baš ovim prvenstvom opraštao od aktivnog igranja.
[ytube][/ytube]
Urugvaj ubrzo izjednačava, također krasnim i dalekometnim golom najboljeg igrača turnira Diega Forlana koji sa oko 30 metara zabija za 1:1.
Ipak , Nizozemci su bolji i u nastavku veću kvalitetu kapitaliziraju, i preko Sneijdera i Robbena odvode Nizozemsku u finale. Urugvaj je tek u sudačkoj nadoknadi uspio smanjiti na 3:2 preko Perreire.
Odbrojavanje uz Index i čistu desetku Dragana Stojkovića Piksija: Još 3 dana do SP
Piše: Saša Čobanov
3. Dragan Stojković: Jugoslavija - Španjolska 2:1, osmina finala na SP u Italiji 1990.
Mnogi naivni romantičari, nogometni idealisti, pitali su se godinama nakon, bi li bilo rata da je nekim slučajem Jugoslavija postala prvak svijeta 1990. Da li bi nestvaran uspjeh jedne reprezentacije, jedne države na umoru zaustavilo bezobzirno klanje koje je već sljedećeg ljeta uslijedilo?
Labuđi pjev jedne reprezentacije države koja se polako, ali sigurno gasila
Naravno da bi bilo rata, naravno da bi Miloševićeve horde radile to što su i radile, čak i da su Plavi na čelu sa baš jednim takvim idealistom, Ivicom Osimom, osvojili Mundijal u Italiji, ali ostaje taj gorak okus u ustima, svima nama koji smo gledali tada tu ekipu, da je reprezentacija Jugoslavije odigrala svoj labuđi pjev baš onda kad je većini postalo svejedno. Kad je sport pao u marginu, u zapećak zanimanja nauštrb Događanja naroda i krvavih predigra jednog krvavog pira.
Osim je jedini vjerovao
Osim je tu reprezentaciju odveo tamo, u Italiju, onako, reda radi, kad su se već plasirali, pa ono, neka odrade turnir do kraja i neka se onda rasprše po bijelom svijetu, kao rakova djeca. Jer jasno je valjda svima bilo što će se dogoditi. Svima, osim valjda Štrausu sa Grbavice.
No, kako su Plavi krenuli u turnir, nije bilo izgledno da će ovakva, psihološki potpuno razbijena i oplakana reprezentacija odigrati jedan senzacionalan turnir. Nakon potopa protiv Njemačke o kojem smo već pisali u Odbrojavanju, samo su valjda, ponavljam, Ivica Osim i još par suludih optimista vjerovali da ova reprezentacija može nešto napraviti u Italiji.
Momčad sastavljena od prekaljenih, ali već dobrano potrošenih i umornih pečalbara kao što su Davor Jozić, Faruk Hadžibegić, Srečko Katanec, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Dragoljub Brnović, plus par mladaca poput Savićevića i Prosinečkog, bili su ti kojima je Osim vjerovao. Oni i onaj koji je bio najbolji. Onaj koji je ovaj turnir odigrao u transu. Onaj koji bi da je Jugoslavija bila prvak, a mogla je biti, bi bio najbolji igrač prvenstva. Dragan Piksi Stojković.
Piksijevih 240 minuta za povijest
U redu, možda pišem gluposti, možda moja sjećanja kamufliraju pravo stanje stvari, ali činjenica da je Piksi odigrao dvije savršene utakmice, u osmini finala protiv Španjolske i u četvrtfinalu protiv Argentine su neporecive. Da je Savićević zabio onaj zicer protiv Argentine nakon Piksijeve majstorije, tko zna, možda bi Plavi i maznuli ionako precijenjenog domaćina u polufinalu i onda, kad su već u finalu, a tada je sve moguće, osvetili se Elfu za debakl u prvoj utakmici.
Da, u četvrtfinalu je Piksi odigrao sjajnu utakmicu, gotovo savršenu, ali Jugoslavija je ispala na penale, a jedan od onih koji su promašili bio je baš on. I zato ćemo mi u ovom Odbrojavanju naglasak baciti na osminu finala i utakmicu protiv Španjolske, na vjerojatno, ma sigurno, najimpresivniju partiju jednog igrača sa šest baklji na prsima u povijesti Mundijala.
Toga 26. lipnja u Veroni, po strahovito sparnom i vrućem vremenu, kad je temperatura u nekim trenucima prelazila i preko 40 stupnjeva, sučelili su se Jugoslavija i Španjolska. Bila je to jedna teška, mučna utakmica, odigrana u grču, bez nekih velikih šansi na obje strane, ali uz ipak nekakvu dominaciju Španjolaca.
Čarolija protiv Španjolske
Ipak, u 78. minuti vjerojatno najljepši potez prvenstva. Zlatko Vujović je nabacio jednu loptu u šesnaesterac, Srečko Katanec ju glavom prebacuje do Piksija, koji izvodi čaroliju. Vjerojatno bi 90 posto nogometaša tu loptu koja je padala ravno volej, na nekih šest, sedam metara od Zubizarretinog gola, maznulo iz prve. I vjerojatno bi i većina zabila, no Piksi je izveo majstoriju. Lažnjakom je slomio kičmu Martinu Vasquezu i samo smireno gurnuo loptu pokraj zbunjenog Zubizarrete. Čudesan gol.
[ytube][/ytube]
Ipak, prednost nije dugo trajala. Julio Salinas u 83. minuti poravnava i utakmica odlazi u produžetak. Ali, Piksi nije rekao sve što je imao. Nakon tri minute igre u prvom produžetku, slobodan udarac je za Jugoslaviju. Na nekih dvadesetak metara. I novo remek djelo Piksija. Slobodnjak izveden kao iz udžbenika. Lopta je zaobišla živi zid i zarila se u mrežu. To je bio gol za pobjedu, za četvrtfinale. Gol, za utakmicu koja je možda i mogla neke stvari promijeniti. Ili nije ipak. Sad je ionako svejedno.
[ytube][/ytube]
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
