Post
by Mala_Mu » 25 Apr 2018, 16:43
Na današnji dan 1947. godine rodila se legenda koja je napravila revoluciju u Barçi. Osvojio je tri zlatne lopte tokom svoje karijere i promijenio nogomet kao trener.
Johan Cruyff – Utjelovljenje totalnog fudbala[
Ako pitate nekoga ko je najbolji evropski fudbaler svih vremena, mnoga imena će se pojaviti kao mogući odgovor: Platini, Van Basten, Puskas, Eusebio, Charlton… Ali u finalnom izboru uvijek će ostati samo dvojica ljudi, koji su bili ne samo fenomenalni igrači, nego i izuzetno uspješni treneri: Franz Beckenbauer i on, ekscentrični Holanđanin s daleko većom harizmom, junak ove priče i oficijelno najbolji evropski igrač svih vremena – Johan Cruyff – čovjek čiji je život uvijek išao neobičnim putevima iz čega su se jasno mogli vidjeti prsti sudbine i predodređenost da postane posebna osoba.
Odčišćenja kopački do sjajne igračke karijere
Punim imenom Hendrik Johannes Cruijff, ili poznatiji kao „samo“ Johan Cruyff (primijetite razliku u pisanju prezimena koja je u skladu s pravilima holandskog jezika), rođen je 25. aprila 1947. godine u predgrađu Amsterdama pod imenom Betondorp (betonsko naselje), koje je bukvalno bilo betonsko, bez ijedne travke. Rođen je u siromašnoj porodici koja se bavila prodajom voća i povrća, a kao dijete najviše je želio da mu roditelj kupe bicikl koji mu oni nažalost nisu mogli priuštiti. U toj tuzi i nesreći malog Johana ležala je zapravo njegova najveća životna sreća, jer mu je zbog toga jedino preostalo da dane bezbrižnog djetinjstva provodi igrajući do besvijesti fudbal sa svojim bratom Heinijem i prijateljima iz kvarta.
Od malih nogu Johan je redovno posjećivao Ajaxov stadion De Meer koji se nalazio svega četiristotinjak metara daleko od njegovog doma i tamo je svakodnevno prije ili poslije škole pomagao Ajaxovom ekonomu Henku u postavljanju korner zastavica, slaganju dresova, čišćenju kopački i pumpanju lopti. Igrači i članovi uprave Ajaxa su ga brzo zavoljeli i često su mu davali ulaznice, a ubrzo je i njegov talenat počeo da im upada u oči. Već sa deset godina Johan je bez imalo muke mogao tehnicirati loptom preko 150 puta da mu ona ne padne na tlo, pa se tada učlanio u pionire kluba. Johan je bio veoma mršav i djelovao je izuzetno krhko, ali njegova tehnika i razumijevanje igre su pokazivali da se radi o vanserijskom potencijalu. Kao dvanaestogodišnjak je napustio školu donijevši odluku da će postati fudbaler, ali je svojom natprosječnom inteligencijom i bistrinom nadoknađivao nedostatak formalnog obrazovanja do te mjere da biste danas pomislili da je sigurno fakultetski obrazovan. Već sa 14 godina je sa kadetima Ajaxa postao prvak Holandije u toj kategoriji, a tokom sezone zabio je 74 gola noseći na leđima broj 14. Vidjevši u broju godina, broju na leđima i sjajnom individualnom i klupskom uspjehu neku sudbinsku simboliku, odlučio je da će taj broj biti njegovo trajno vlasništvo.
U novembru 1964. godine, sa svega 17 godina na leđima, Cruyff je debitovao za seniorski tim Kopljanika, a već u drugom nastupu je postigao svoj seniorski prvijenac, i to kakav: trojici igrača je prebacio loptu preko glave, a onda ju je volej udarcem zakucao pod prečku! Slijedili su novi senzacionalni golovi među kojima se posebno prepričava onaj kada je sam predriblao cijelu odbranu protivnika, dvaput (da, dvaput!) predriblao golmana i lagano poslao loptu u mrežu. Nakon svega godinu dana igranja za prvi sastav postao je vođa ekipe, a navijači koji su do tada samo slušali o njemu počeli su hrliti na De Meer da bi vidjeli to čudo od mršavca. Vitak kakav je bio, na tanašnim nogama i brzim trkom, podsjećao je na gazelu, a navijači su posebno voljeli njegov stil vođenja lopte potpuno nekarakterističan za to vrijeme – vanjskom stranom desne noge.
Prva titula prvaka Holandije stiže već 1966. godine, a godinu poslije osvojena je i dvostruka kruna u sezoni u kojoj je Johan bio najbolji strijelac lige sa 33 pogotka. U tim sezonama sa razvojem Cruyffa kao igrača stasavao je i Ajax da bi već 1969. godine postao pretendent na najveći evropski naslov – Kup prvaka (preteča današnje Lige prvaka u kojoj su igrali samo prvaci zemalja, op. a.). Nažalost, Ajax je tada izgubio od Milana 4:1, ali to nije moglo zaustaviti neminovni uspon crveno-bijelih. Mnogi u ovome neće vidjeti ništa posebno, ali treba imati u vidu da je Holandija krajem šezdesetih po svom fudbalskom kvalitetu predstavljala prosjek i da je konkurisanje Ajaxa za najveće evropske naslove zapravo bilo jednako posebno kao što bi bilo pomalo nevjerovatno u ovogodišnjem finalu Lige prvaka vidjeti klub koji je, recimo, prvak Austrije ili Švicarske.
[bTotalni fudbal hara Evropom[/b]
Početkom sedamdesetih, Cruyff je u Ajaxu dobio partnere s kojima je mogao računati na bilo koji trofej – veznjaka jakih pluća Johana Neeskensa, poznatijeg kao Johan II (Cruyff je naravno bio prozvan kao Johan I), i napadača Arieja Haana. Preskočivši ekipe poput Basela, Celtica i Atletico Madrida, Ajax se 1971. godine u finalu Kupa prvaka susreće s Panathinaikosom i pobjedom od 2:0, golovima Van Dijka i Haana, zasjeda na evropski tron! Iste godine i Johan Cruyff zasjeda na individualni prijesto jer biva proglašen najboljim igračem Evrope. Bio je to tek prvi Ballon d'Or od rekordna tri koliko je ukupno osvojio.
Ajax, čiju je ekipu sastavio i nekoliko godina vodio veliki trener Rinus Michels, tada je bio nezaustavljiv na bilo kojem frontu, uključujući i evropski, te osvaja i dvije naredne titule Kupa prvaka pobjedama nad talijanskim gigantima Interom od 2:0 (oba gola potpisuje Cruyff) i Juventusom od 1:0 (strijelac Johnny Rep, utakmica igrana na beogradskoj Marakani pred 95.000 gledalaca). Bila je to era totalnog fudbala, kovanice koju je izmislio rumunski trener mađarskog porijekla Stefan Kovacs, koji je naslijedio Michelsa na klupi Ajaxa. Tako je totalni fudbal postao pojam koji označava fudbalsku strategiju prema kojoj umjesto krutog rasporeda s fiksnim položajem igrača ekipa igra tečno i svaki igrač može uspješno djelovati na više mjesta.
Uspon Ajaxa, ali i njegovog ljutog rivala Feyenoorda, značio je iznenadno jačanje reprezentacije Holandije, koja tako od prosječne selekcije postaje jedan od favorita za naslov prvaka svijeta na prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine. U finalu su se Tulipani sastali s domaćinom i utakmicu otvorili kako su samo mogli sanjati. U akciji koja je ličila na današnje akcije Barcelone (pa ipak je riječ o totalnom fudbalu, zar ne?), Holanđani su krenuli sa centra, razmijenili 15 dodavanja i već u 57. sekundi Cruyff je izborio jedanaesterac za narandžaste. Nijemci se nisu bili ni sastali s loptom a već je bilo 1:0 golom Johana Neeskensa! Međutim, Nijemci ne bi bili to što jesu da nisu pokazali veliku upornost i načinili preokret. Prvo je iz sumnjivo dosuđenog jedanaesterca Breitner izjednačio na 1:1, da bi pred kraj poluvremena Gerd Müller u sebi svojstvenom stilu iz okreta zabio za 2:1, što je ispostavit će se bio konačan rezultat utakmice i druga kruna prvaka svijeta za Njemačku. Drugo poluvrijeme donijelo je napade Tulipana u talasima, ali i fenomenalne odbrane Seppa Maiera, koji je tom prilikom zacementirao svoj status jednog od najboljih golmana svijeta ikada. Iako je ta generacija holandskih igrača po mnogima bila jedna od najboljih reprezentacija ikada, nažalost samo je uspjela steći epitet najbolje koja nikada nije postala prvakom svijeta. I pored ovog neuspjeha reprezentacije Holandije, cijeli svijet znao je da je Cruyff igrač broj jedan u svijetu, što je povrđeno novom Zlatnom loptom, njegovom trećom i posljednjom (1971., 1973. i 1974.), ali i jedinom osvojenom dok je nosio dres – Barcelone.
Barça – priča prva
Ljeto 1973. godine bilo je jedno od najznačajnijih u historiji FC Barcelone i predstavlja godinu koja može stati u rang 1899. (osnivanje kluba), 1992. (prvo osvajanje Lige prvaka) ili 2009. godine (šestostruka kruna). Razlog je jednostavan – nakon šest osvojenih prvenstava, četiri nacionalna kupa i pet međunarodnih trofeja od čega tri uzastopne titule prvaka Evrope sa Ajaxom u svega osam sezona, Johan Cruyff je kao najbolji igrač svijeta stigao u Barcelonu koju je ranije preuzeo njegov nekadašnji trener iz Ajaxa Rinus Michels. Zadatak postavljen pred Michelsa i Cruyffa bio je jasan – osvajanje titule prvaka Španije i prekidanje posta započetog još 1960. godine!
Bilo je to vrijeme kada je Španijom još uvijek vladao zloglasni diktator Generalísimo Francisco Franco. Njegova je vladavina bila poznata po fokusiranju na španski nacionalizam, imperijalističke težnje, centralizam i ugnjetavanje drugačijih vrijednosti, među kojima su bile i katalonske. Kao navijač Real Madrida, Franco je davao jasne upute ljudima španskog saveza kako držati madridski klub na tronu sve dok je on živ. Tako, između ostalog, španski fudbalski savez svojevremeno nije dozvoljavao prelazak Alfreda Di Stefana iz Kolumbije u redove Barcelone 1953. godine s čijim klubom Millionariosom je Barça ugovorila transfer, bukvalno tjeravši Katalonce da dopuste da Di Stefano, tada najbolji igrač svijeta, naizmjenično po jednu sezonu igra za Blancose i Blaugranu, dok ponosni Katalonci nisu odustali od tog transfera. Di Stefano je tako zahvaljujući zakulisnim radnjama političkog vrhovnika države postao najbolji igrač Reala ikad, predvodivši ga jedanaest godina u kojima je osvojeno prvih pet Kupova prvaka.
Slične malverzacije počele su se događati i oko Cruyffovog prelaska u Barçu koji je onemogućavan na sve načine. Katalonci ovaj put nisu popustili diktatoru i njegovim slugama iz saveza, pa je Cruyffu dozvoljen nastup u prvenstvu tek od devetog kola. Blaugrana je u tom momentu bila tek 14. na tabeli sa 7 bodova iz osam utakmica. Ljudi u savezu su mislili da je posao bio uspješno obavljen – Barcelona nema šanse da osvoji titulu prvaka zemlje koja živi pod terorom vladara na zalasku karijere. Ali Cruyff i društvo nisu mislili tako i sa njegovim prvim nastupom započela je serija plavo-crvenih od 23 utakmice bez poraza! U historiji Barcelone zlatnim slovima je ostao zapisan jedan poseban datum iz te sezone: 17. februar 1974. godine. Toga dana Blaugrana je ostvarila najvažniju pobjedu od momenta svog osnivanja – u velikom el clasicu na Santiago Bernabeu Real Madrid je potučen do nogu i Barça golovima Asensija (dva), Cruyffa, Juan Carlosa i Sotila slavi s nezamislivih 0-5! Ta se pobjeda i danas smatra najvećom u historiji kluba, a snimak te utakmice sastavni je dio kolekcije najzagriženijih fanova Barçe. Nakon demontiranja Reala, Barcelona osvaja prvenstvo s osam bodova prednosti, milioni ljudi su na ulicama Katalonije jer je fudbalska titula i simbol političke borbe naroda za njegova prava, a Cruyff postaje najveći junak Camp Noua. Sastav Blaugrane u toj sezoni znalo je napamet i svako dijete: Sadurni, Rifé, Torres, Costas, Juan Carlos, De la Cruz, Marcial, Asensi, Cruyff, Sotil i Rexach.
Naredne Cruyffove godine u Barceloni nisu bile tako uspješne i pored dolaska Neeskensa u klub. Predvođeni Michelsom oni nisu uspjeli ponoviti rezultate koje su ostvarili s Ajaxom. Bile su to godine s mnogo turbulencija u klubu ali i sveukupno u Španiji jer je riječ o zadnjim godinama vladavine Franca. U svojoj posljednoj sezoni, Cruyff se od kluba oprašta 1978. godine osvajanjem Kupa Španije.
Iz Barcelone Johan seli u SAD gdje nastupa za Los Angeles Aztecs i Washington Diplomats. U tim danima činilo se da je Cruyffova karijera gotova, pogotovo nakon što 1981. godine prelazi u mali Levante. A onda iznenađenje – Cruyff se vraća u Ajax i vodi ga do dva uzastopna naslova prvaka Holandije, da bi potom sa 37 godina na leđima osvojio dvostruku krunu u dresu omraženog rivala Feyenoorda! Usput, u te tri posljednje igračke sezone osvaja i titulu najboljeg igrača prvenstva. Sa 267 golova u 365 zvaničnih utakmica, Cruyff 1985. godine postaje trener Ajaxa – bez trenerske diplome! Ali rekli bismo, šta će diploma nekome ko zna sve o fudbalu! Kao trener Ajaxa, Cruyff osvaja Kup pobjednika kupova i dva nacionalna kupa u tri godine.
Barça – priča druga
Neuspjeh Cruyffa da od Ajaxa stvori uspješniji klub od PSV Eindhovena koji je 1988. godine postao prvakom Evrope podudario se s novom krizom u Barceloni, poput one šezdesetih i sedamdesetih godina. Josep Lluís Núñez, predsjednik tada najbogatijeg kluba na svijetu, morao je provesti totalni remont ekipe ukoliko je želio ostati na čelu kluba. Jedini čovjek kojeg je smatrao sposobnim da to učini bio je upravo Johan Cruyff, koji tako u ljeto 1988. postaje trener Barçe i odmah dovodi 11 igrača koji će nositi igru prvog tima, uključujući Salinasa, Beguiristaina, Bakera i Eusebija. Naredne sezone plavo-crveni dres oblače Michael Laudrup i Ronald Koeman, a godinu poslije i Hristo Stoičkov. To je značilo da Cruyff ima sastav spreman za najveće pothvate. Prvi veliki trofej dolazi u vidu Kupa pobjednika kupova 1989. godine (pobjeda nad Sampdorijom od 2:0 golovima Salinasa i Lopez Rekartea), da bi pobjeda u Kupu kralja 1990. godine nad Real Madridom značila preuzimanje trona u Španiji. U naredne četiri godine (1991-1994), Barça osvaja četiri uzastopne titule prvaka Španije, od čega posljednje tri po istom scenariju: fantastičnim preokretima u zadnjem kolu Barcelona se probija sa drugog na prvo mjesto i ispred nosa uzima dvije titule Madridu i jednu Deportivu!
Cruyffova sreća koju mu je sudbina očito namijenila posebno dolazi do izražaja u sezoni 1991/92. Plavo-crveni su na rubu ispadanja u drugom kolu Kupa prvaka protiv Kaiserslauterna, ali u 90. minuti revanša José Mari Bakero kao najniži igrač u protivničkom šesnaestercu postiže gol glavom koji Barçi donosi prolazak u narednu rundu. Vrhunac sezone slijedi na Wembleyu 20. maja 1992. godine. U finalu Kupa prvaka Barcelona se susreće sa Sampdorijom, na istom stadionu na kom je Cruyff osvojio prvu titulu prvaka Evrope s Ajaxom 21 godinu ranije. U napetoj utakmici koja je otišla u produžetke, Ronald Koeman iz slobodnog udarca u 111. minuti para mrežu Pagliuce i prvi trofej prvaka Evrope konačno će aterirati na Camp Nou! Pri povratku iz Londona Cruyff i ekipa su dočekani od strane dva miliona ljudi, a zlatnim slovima u historiji Barcelone ostao je upisan sljedeći sastav: Zubizarreta, Ferrer, Nando, Koeman, Juan Carlos, Bakero, Guardiola, Stoičkov, Salinas, Laudrup i Eusebio.
Neraskidive veze s FC Barcelonom
Sa 11 osvojenih trofeja od 1988. do 1996. godine (4 prvenstva, 1 Kup kralja, 1 Kup prvaka, 1 Kup kupova, 1 UEFA Superkup, 3 Superkupa Španije), poznat kao čovjek bez dlake na jeziku, zbog zasićenosti i sukoba sa nekim igračima, Cruyff odstupa sa mjesta trenera Barcelone. Iako je imao ponude mnogih klubova da ih trenira, nikada nijednu nije prihvatio. Tako je njegova direktna veza sa klupskim fudbalom iznenađujuće prekinuta u relativno ranoj starosnoj dobi od 49 godina. Njegov vjerovatno posljednji trenerski angažman je preuzimanje reprezentacije Katalonije 2009. godine. Ljubav s Katalonijom koja je počela još davne 1973. godine, svoju potvrdu dobila kroz neke od najvećih uspjeha katalonskog ponosa upravo sa Cruyffom u svojim redovima kao i u vidu davanja imena Jordi sinu (po zaštitiniku Katalonije Sant Jordiju), nastavila se tim selektorskim angažmanom za koji, usput rečeno, Johan ne želi da dobiva ikakvu novčanu naknadu!
4Iako je njegov angažman u Barçi okončan 1996. godine, Cruyff je ostao blizak klubu i u narednim godinama, pogotovo za vrijeme mandata Joana Laporte. Predsjednik Barcelone je poput Núñeza znao cijeniti njegov fudbalski genij i sa njim imao ne samo prijateljski odnos, nego je imao povjerenje u velikog Johana i na profesionalnom planu. Tako se vjeruje da su neki od Laportinih ključnih poteza koji su Barçi donijeli sjajne rezultate posljednjih godina, poput dovođenja Franka Rijkaarda, a zatim i Pepa Guardiole na mjesto trenera prvog tima, zapravo potezi koje je Laporta vukao prema Cruyffovim savjetima. Stoga je Laporta smatrao da je najbolji način da se Cruyffu zahvali na svemu što je učinio za klub kao igrač, trener i savjetnik bio taj da on bude proglašen počasnim predsjednikom FC Barcelone, što je uprava kluba i sprovela u djelo dodijelivši mu tu posebnu titulu 26. marta 2010. godine, svega par mjeseci prije isteka Laportinog drugog predsjedničkog mandata. Nakon što je njegov nasljednik Sandro Rosell kroz svoju predizbornu kampanju najavio provesti istragu kojom bi se provjerila validnost odavanja takvog priznanja Cruyffu na osnovu odluke uprave a ne Skupštine kluba, Johan je 3. jula, odmah po Rosellovom stupanju na dužnost, vratio klupsku počasnu značku i tako simbolički odstupio sa mjesta počasnog predsjednika kluba.
Ono što malo ko dovodi u vezu s Cruyffom, a zapravo je njegov višedesetljetni poklon klubu, je La Masia, Barçina čuvena škola fudbala. Naime, 1979. godine, nakon što je njegova igračka etapa u Barceloni završila, Cruyff je tadašnjem predsjedniku Núñezu predložio da oformi fudbalsku akademiju po uzoru na Ajaxovu fudbalsku školu. Núñez je srećom poslušao Letećeg Holanđanina i već prilikom njegovog trenerskog angažmana u Barceloni Cruyff je na raspolaganju imao neke od najčuvenijih proizvoda La Masije – Josepa Guardiolu i Guillerma Amora. U to vrijeme insistirao je na tome da sve kategorije omladinskog pogona kluba prakticiraju formaciju koja će omogućiti ekipi da igra po principima totalnog fudbala. To je po njemu značilo da od najmlađih kategorija do prvog tima svi sastavi kluba primjenjuju istu filozofiju koja će značiti da će venama igrača Barçe teći krv zasnovana na Barçinom DNK-u skovanom upravo u La Masiji. Skoro dva desetljeća poslije, taj zahtjev Cruyffa je još uvijek nešto što se poštuje i slijedi, a svoje najbolje rezultate La Masia, ustrojena po njegovim prijedlozima i zamislima, ostvaruje upravo ovih godina kada su na sceni dečki poput Xavija, Puyola, Inieste, Valdésa, Messija, Busquetsa, Pedra i Piquéa, danas superzvijezdi, a nekada malih dječaka koji su sanjali da će jednog dana osvajati simpatije fudbalskih fanova širom svijeta, baš kao Cruyffov Dream Team devedesetih. Zato prilikom svake utakmice Blaugrane, svake dominacije Barçe u posjedu lopte, spektakularnih pasova i golova i u konačnici osvajanja trofeja, trebamo imati na umu da je u tom posjedu lopte, spektakularnim pasovima i golovima, osvojenim trofejima uvijek ugrađen značajan dio onoga što predstavlja Johan Cruyff – utjelovljenje totalnog fudbala!
(Barca.bih.com)
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.