Duminjo wrote: 07 Dec 2021, 01:49
Zaim - Nazif
Zuhra - Hurija
Mehmed - Laser
Gabrijela - Vila
Jesen 90-te, selo Gaćice, opština Vitez
Gaćice, mirno selo u kojem seljaci, bez buke i galame, zadovoljni sta im je zemlja ove godine dala, pune podrume, tavane, magaze, kuhinje i guraju hiljadarke ispod jorgana. Vec u aksam svi su u kucama pa insan cuje kad necija krava rikne na drugom kraju sela. Zorom, dok se umace hljeb u rastopljenu pavlaku, osim srkanja kahve, sano se moze cuti jedan jedini horoz u selu. Bio je svaciji i niciji. Ganjo je sve koke po selu pa su ga svi pazili i cijenili.
To jutro, na jesen 90-te, cuo se i jedan uzdah. Cuo se i dalje od Gaćica. Cuo se i dalje od Viteza. Majcin uzdah se cuo do Sarajeva. Neki kazu da to jutro ni onaj horoz nije zakukuriko. Bio mu, valjda, zao buditi Mehmeda. Bilo mu zao da Mehmed ode. Jer, zna i taj horoz vise da, ko god je otišo, u dobru se vratio nije.
Ni taj "pokvareni" horoz majku nije mogao prevariti. Ona, ionako, cijelu noc oka nije sklopila. Nije ni dobri Zaim. Ne zna se ko je koga tu noc vise tjesio a imali su i razloga. Ode jedinac u svijet. Sta ce, kako ce, kuda, s kim... Sunce mamino i ponos babin.
Nije Mehmed bio običan jedinac, onaj razmaženi drekavac sto mu se mora tepati i ici niz dlaku pri svakom drugom koraku. Nije se Mehmed nikad ni ponasao kao razmaženi jedinac iako je mogo. Kuca dobrostojeca, bog mu dao stas i ramena. Lijep ko slika, sunce mamino, sve cure ga ganjale. Gusta crna kosa, uvijek uredno osisana i blago na stranu zacesljana. Oci smedje i ciste, skoro uvijek nasmijan sa dvjema rupicama na svijetlim i popunjenim obrazima. Da nije iz Gaćica, sigurno bi bio neki glumac ili maneken, cesto su govorili oni koji su ga znali.
Nije Mehmed na to obracao pažnju. Hodao je tako skromno kao da pazi hoce li zemlju povrijediti a istovremeno uspravno i ponosno kao da je sva zemlja njegova. Ne bi taj prošo pored insana a da ne kaze makar ono
merhaba. Ne umije on drugacije ni proci. Voljelo ga i staro i mlado. Dobro ucio, ganjo loptu a cesto je znao i djecu iz sela okupiti ispred doma pa ih učiti kako se igra kolo. Volio ga je cak i hodza. Znao je Mehmed cesto i ikametit. U Kur'an je prešo kad je imo 6 godina.
Babo i mater mu nisu nesto naredjivali. Ne bi taj doso od nekud a da ne ponese usput naramak drva nit bi izaso iz kuce a da ostavi praznu gajbu.. Na njivi su ga zezali "neka babo, ja cu".
Bice Zaimu i Zuhri neobično. Razumni su ljudi pa znaju da to tako "mora biti. Doso vakat.. Bice koja suza kad Meho ode ali Meho ide u bolju budućnost. Mehaga ce da bude inspektor, zivice u velikom gradu, imace svoju zenu i djecu, imace sve.. Sve to znaju Zaim i Zuhra al eto, ne zna duša kako ce ujutro udahnuti kad mamino sunce ne bude na dorucku za sinijom.
Svanulo haman iznad Gaćica. Bregavatrans dolazi za manje od sahat. Valja ispratiti dijete onako jako i ponosno kako je zasluzilo. Babo je spremio kovertu. Nije zalio, nije nista reko. Samo mu je, drzeci ga objema rukama za njegovu desnu, složio kovertu u dlan i stisko muski. Te je nekako jedva kroz zube provuko "nek ti se nadje". Majka je umotala sirnicu i kompot od borovnica.
- Čuvaj se sine
Jecajuci je izustila, vise sebi u bradu nego nekome, kad je Meho vec bio u autobusu i kad je nije mogo cuti. K'o da je i bila sposobna misliti cuje li je neko..
Ode Mehmed, slabo misleci kako ce se snaci jer zna da ce se snaci. Svjestan je Mehmed situacije i zna koliko može. Zato se za sebe i ne brine. Ode sa mislima kako ce majka i otac. Ko ce stoku namirit, ko ce na livadu, ko ce drva spremit.. Jos kad zima dodje a gdje je tu je. Gaćice slabo ko ocisti kad snijeg navalja. Struje vise nema nego sto ima. Nije mnogo onih koji su ovako postovali i volili roditelje kao sto je Meho svoje.
Stade autobus a Meho ko da je tek sjeo. Odluto valjda. Jos je on u Gaćicama. Utom vozac zagalami
Pofalići, hajmo razlaz!
Uprtio je ranac i krenuo kroz tunel prema studentskom domu Bjelave.
Jesen 90-te, selo Prćavci, opština Capljina
I Prćavci imaju ponosne roditelje koji, ovu jesen, ispracaju dijete na studije. Malo a živahno selo, valjda zbog klime. Ljudi veseli, nasmijani i glasni. Takva je i crnooka Gabrijela, u raji Gabi. Hercegovackim punim plucima udise zivot. Sunce, mnogo voca, mnogo trke i gimnastike, isklesali su Gabrijelino tijelo bolje nego sto je i jedan umjetnik, svojim umjetnickim djelima, uspio docarati ljepote grckih boginja. Gabrijela je bila dinamit kojeg je svako muško sanjalo da zakopa u temelje vlastite kuce.
Gabi je zeljela da bude doktorka. Sanjala je bijeli mantil. Sanjali su i nju nasmijanu, ljubaznu i punu nesebicne ljubavi koju, bez obzira na okolnosti, moze pruziti samo medicinski radnik koji voli svoj posao onako kako je Gabi to zamišljala. Osmjeh, po kojem je svi pamte, nosila je kao štit i kao grb svoj.
Brucoskinja Gabrijela, po dolasku u Sarajevo, prvo je kupila tople cizne i zinsku jaknu. Te, gledajuci u cudno nebo, zaputila se prema Višnjiku i iznajmljenom stanu sa pogledom na Bjelave..
