Post
by Lebowski » 29 Jan 2014, 00:18
Upravo to mada se u tekstu ne spominje toliko toga, pisali su i drugi o tome, ne znam koliko je sve to tačno.
Kako se talio Radončić
Presretnuti razgovori srpskih čelnika, koji su premijerno „emitovani“ u stanu Rusmira Mahmutćehajića u Sarajevu u međuvremenu su postali najvažniji dokazi na suđenjima u Haškom tribunalu
Uvriježeno, prešutno prihvaćeno mišljenje kako je povlašteno medijsko, kasnije poslovno i, na kraju, političko mjesto unutar bošnjačke političke nomenklature, Fahrudin Radončić sebi osigurao zahvaljujući familiji Izetbegović, uglavnom je netačno: prvi i najvažniji promotor današnjeg lidera Stranke za bolju budućnost bio je dr. Rusmir Mahmutćehajić.
Početkom '90-ih godina prošlog stoljeća, od početka višestranačja u BiH, pa sve do druge polovine 1993. godine, kada se povukao iz poltike, Mahmutćehajić je i formalno i nominalno bio druga najutjecajnija politička ličnost „u Bošnjaka“, odmah iza neprikosnovenog Alije Izetbegovića.
Kako je iznenada uspostavljeno prijateljstvo potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine Mahmutćehajića i dopisnika zagrebačkog magazina „Danas“ Radončića, teško je odgonetnuti („prijateljstvo je uvijek nerazjašnjen slučaj“, pjeva Arsen Dedić u ratnoj pjesmi posvećenoj sarajevskim prijateljima).
Nakon prvih demokratskih izbora Rusmir Mahmutćehajić, iako formalno nije bio član Stranke demokratske akcije, biva izabran za potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine (za društvene djelatnosti), mada je spektar njegovog djelovanja bio neuporedivo širi. Važio je za svojevrsnog ideologa stranke koji je, zahvaljujući harizmatičnosti, organizacijskim sposobnostima i fanatičnim radnim navikama oko sebe okupljao najšire krugove bošnjačke elite, intelektualne, duhovne, poslovne, obavještajne, novinarske...
HRVATSKA VEZA
U godinama koje su prethodile demokratskim promjenama prof. Mahmutćehajić bio je redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku gdje se preselio zbog nemogućnosti da kao prokazani „muslimanski nacionalista“ dobije posao u svojoj struci u BiH. Na lični poziv Alije Izetbegovića priključio se Stranci demokratske akcije nakon njene pobjede na prvim višestranačkim izborima 1990. godine i postao jedan od dvojice potpredsjednika (uz njega je na toj dužnosti bio i Miodrag Simović) u republičkoj Vladi na čijem je čelu bio Jure Pelivan.
Negdje u isto vrijeme, ljeto-jesen 1990., kada se prof. Mahmutćehajić vraća u Sarajevo iz Hrvatske, u glavni grad Bosne i Hercegovine iz Titograda se doseljava tamošnji dopisnik zagrebačkog nedjeljnika Danas Fahrudin Radončić. Šta je Mahmutćehajić prepoznao u Radončiću, do tada tek solidnom, ne baš pretjerano afirmiranom lokalnom crnogorskom novinaru, može se samo spekulirati. Nije isključeno da je Mahmutćahajiću imponiralo da se u vodećem hrvatskom (pa i eks-jugoslovenskom) političkom magazinu kritičkim tekstovima o refleksijama Miloševićeve velikosrpske poltike u Crnoj Gori oglašava autor koji je musliman.
Uglavnom, kako god bilo, Radončić kroz nekoliko mjeseci postaje skoro svakodnevni dragi gost u Mahmutćehajićevom kabinetu u zgradi Vlade, ali i u njegovom obiteljskom stanu u naselju Alipašino polje. ( U to vrijeme Radončić je živio u susjedstvu, kao podstanar kod sestre).
Iako jedna od tri vladajuće stranke u Bosni i Hercegovini, Stranka demokratske akcije, odnosno njen najuži vrh, u mjesecima prije rata brojne značajne, strateške aktivnosti provodila je u nekoj vrsti ilegale i stranačke konspiracije. U strahu od svemoćnih beogradskih tajnih službi, Kontraobavještajne službe JNA (KOS) i savezne Službe državne bezbjednosti (SDB) koje su se, svjedočio je to nedvosmisleno primjer iz Hrvatske, stavile u službu Miloševićevog velikodržavnog projekta.
Najznačajniji sastanci vrha SDA iz tih su razloga održavani van institucija, ili prostorija stranke, najčešće u privatnim stanovima. Najfrekventnije „okupljalište“ posvećene elite SDA bio je upravo stan prof. Rusmira Mahmutćehajića u Ulici Klare Cetkin br.10 u sarajevskom naselju Alipašino polje.
„VAŽAN ČOVJEK I NOVINAR“
Krajem 1991. godine Služba državne bezbjednosti Sarajeva (uz suglasnost, kako je to zakon predviđao i nalagao, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, predsjednika Vlade BiH Jure Pelivana, te ministra RMUP-a Alije Delimustafića) pokrenula je operativnu akciju prisluškivanja telefonskih razgovora čelnih ljudi Srpske demokratske stranke, privatnih i stranačkih. Tokom ove kampanje snimljeno je stotine sati razgovora čelnika SDS-a BiH, ali i njihovih pokrovitelja iz Srbije, Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića, Jovice Stanišića, generala JNA...
Služba državne bezbjednosti Sarajeva je sirovu verziju presretnutih razgovora iz kojih su se mogla jasno predvidjeti (ratni, agresivni) planovi srpskog političkog vodstva iz Beograda i Sarajeva, Jugoslovenske narodne armije, vojnih i civilnih tajnih službi redovno, odmah nakon snimanja, predočavala uskom krugu bošnjačkih zvaničnika. Preslušavanje presretnutih razgovora obavljalo se u stanu prof. Rusmira Mahmutćehajića na Alipašinom polju. Tim, uglavnom (kasno)noćnim „sesijama“ redovno su prisustvovali, pored domaćina Mahmutćehajića, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, ministar RMUP-a Alija Delimustafić, visoki funkcioner SDA Hasan Čengić, te neko iz struktura Državne bezbjednosti, najčešće Munir Alibabić Munja, načelnik resora DB-a Sarajevo.
Nakon okončavanja ovog skoro redovnog obavještajno-političkog rituala najpovjerljivijih ljudi SDA i policijskih struktura (najmanje u tri navrata, prema svjedočenju jednog od sudionika) obično iza ponoći, iz jedne od soba (u kojoj je satima boravio) u stanu potpredsjednika Vlade Rusmira Mahmutćehajića izlazio bio i pridružio im se čovjek kojeg niko od prisutnih, navodno čak ni Alija Izetbegović, nije nakon prvog „ukazanja“ poznavao. „Ovo je Fahrudin Radončić, novinar, jedna vrlo značajna i za nas korisna ličnost“, predstavio je neznanog kasnog gosta Mahmutćehajić.
Šta je radio i u kojem je svojstvu dopisnik zagrebačkog „Danasa“ boravio u pažljivo i konspirativno odabranom sastajalištu vrha SDA, to vjerovatno znaju samo on i onaj koji ga je ugostio - Rusmir Mahmutćehajić. (Radončić se ovdje pojavljivao kao onaj „čovjek iza kazana“ u pripovijetki Petra Kočića.) On o što je sasvim sigurno jeste da da njegova nazočnost nije imala profesionalno-novinarski karakter: Radončić u „Danasu“, čiji je bio dopisnik iz Sarajeva, nikada nije pisao o presretnutim razgovorima čiji je bio jedan od rijetkih neposrednih svjedoka i „slušalaca uživo“.
Prvi medij koji je objavio dijelove jednog od tih razgovora, onoga između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, bio je beogradski nedjeljnik Vreme koji je u jesen 1991. godine objavio transkript, sada već historijskog, razgovora u kojem Milošević pita Karadžića: „Znaš li ti šta je RAM?“, našta lider SDS-a odgovara: „Znam, predsjedniče, znam...“. Presretnuti razgovori srpskih čelnika, koji su premijerno „emitovani“ u stanu Rusmira Mahmutćehajića u Sarajevu u međuvremenu su postali najvažniji dokazi na suđenjima u Haškom tribunalu brojnim srpskim, poltičkim, vojnim, obavještajnim liderima: Slobodanu Miloševiću, Momčilu Krajišniku, Radovanu Karadžiću...
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima
USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456
Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.