K'o da sam nekad pisala...
Bilo baš davno, prije 15, 20 godina. Vozim se u tramvaju, stojim,... zagušljivo, vruće, miomirisi

Počinje mi zujiti u ušima, magli mi se vid i skontam da će mi pozliti. Mislim se, samo da tramvaj stane, da izađem, sve mi gore i gore, osjetim da ću se onesvjestiti. Konačno staje, otvaraju se vrata a ja već poluonesviješćena

sve mi više zuji u ušima i gotovo da ništa više ne vidim. Žurim samo da dođem do one klupe na stajalištu, da sjednem ali.... ne stižem, već padam i hvatam se za onu štangu od stajališta, sa obje ruke, i zviz glavom u nju. Mrak, gotovo.
Budim se kasnije, žena koja radi u trafici na tom stajalištu mi pomogla, osvijestila me.
Sjedim na klupi, pijem vodu, dolazim sebi i pogledam u tu stangu kad duž nje, nekih 20-tak cm, moj karmin

Valjda sam kako sam spucala glavom a uhvatila ju s obje ruke, usnama klizila po njoj
