TROSJED

[srculence7]

E svašta, pa kako je dečak položio prijemni za srednju školu ako nije sposoban da je pohađa a i verovatno prolaze test inteligencije i razgovor sa psihologom/pedagogom pre upisa, kako su mogli da mi podvale?
To što kadar nije dovoljno stručan nije nikakvo opravdanje, neka se edukuju ili zaposle nekog ko je sposoban da se nosi sa ovakvim situacijama

[Nice try]

E svašta, pa kako je dečak položio prijemni za srednju školu ako nije sposoban da je pohađa a i verovatno prolaze test inteligencije i razgovor sa psihologom/pedagogom pre upisa, kako su mogli da mi podvale?
To što kadar nije dovoljno stručan nije nikakvo opravdanje, neka se edukuju ili zaposle nekog ko je sposoban da se nosi sa ovakvim situacijama

Da li je podvaljeno ili ne,ne znam,ali djeca ne prolaze razgovor sa psihologom prilikom upisa u srednju školu.Barem ne ovdje kod mene,ali vjerujem da je tako u cijeloj zemlji.Samo se predaju ocjene iz osnovne,zahtjev za upis i plati određeni iznos.
Što se tiče djece koja nisu sposobna pratiti nastavu,djeca sa posebnim potrebama,to je tako zapušteno i neregulisano da je strahota.
Ali,uz dobru volju,djeci se može pomoći.Postojeći kadar može se malo prilagoditi učeniku,osluhnuti njegove potrebe i udružiti snage pa da to dijete završi školu i olakša mu se ionako težak život.

[Julia-Klara]

Koja diskriminacija, covjece!
Zasto nisu izbacili nastavnike koji nisu sposobni pomoci ovakvoj djeci?
Kod nas se od svega prave problemi! Blazi oblik autizma i hajd ti u skolu sa djecu sa posebnim potrebama

Slavko, drz' se, sretno! I pred medjunarodni sud ako treba!

[Chloe]

Ne shvatam, šta im bi ...
Zakonom je regulisano da djeca sa posebnim potrebama idu ravnopravno sa ostalom djecom u školu.
U razredu moje kćerke je dvoje djece sa posebnim potrebama, djevojčica je išla i razrednu nastavu.
možda se zakon odnosi samo na osnovno obrazovanje, al' opet ne opravdava ovakve postupke ...


Nice, šta vi plaćate i koliko kod upisa u srednju školu?

[Nice try]

Uplati se 25 KM pri upisu, svaka godina posebno.

[Mutevelija]

"1. Model sekularne države
Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine, u novoj
Jugoslaviji uveden je model sekularne države koju karakterizira
odvojenost vjerskih zajednica od države, proglašenje vjere za privatnu
stvar svakog čovjeka i uživanje građanskih prava neovisno
o pripadnosti ili nepripadnosti nekoj vjerskoj zajednici ili ispovijedanju
neke religije.
Prihvatanjem ovog modela uređenja odnosa između religijskih
zajednica i države nužno je imalo za posljedicu da vjerski
propisi gube pravnu sankciju i da svaki građanin zbog pripadnosti
bilo kojoj religiji, odnosno vjerskoj zajednici, nije mogao uživati
više prava od drugih, ili biti uskraćen u nekim pravima.
Odnosi između države i vjerskih zajednica su kompleksni i
izazivaju međusobne sukobe iz razloga što i država i vjerske zajednice
žele utjecati na vitalne interese u društvu: obrazovanje,
ideologiju (monopol na istinu), vjerska prava i slobode, autonomnost
u odlučivanju itd.
Model sekularne države je u historiji prvi put proklamiran
prvim amandmanom na Ustav Sjedinjenih Američkih Država,
koji je usvojio Kongres SAD-a, 25. septembra 1789. godine, a
ratificirale su ga tri četvrtine federalnih država 15. decembra 1791.
godine. Prvih deset amandmana doneseno je na Ustav SAD-a 17.
septembra 1787. godine. Prvi amandman glasi: “Kongres ne može
donositi nikakav zakon o ustanovljavanju državne religije, kao ni
zakon koji zabranjuje slobodno ispovedanje vere; ni zakon koji
ograničava slobodu govora ili štampe ili pravo naroda na mirne
zborove i na upućivanje peticije vladi za ispravljanje nepravdi.”1
Izglasavanjem ovog amandmana na Ustav SAD-a, u svijetu
se počinje prihvatati model odvojenosti države i vjere u sve većem
broju država, posebno na Zapadu. Ovaj model znači sekularizaciju,
odnosno posvjetovljenje državnih i društvenih funkcija pri
čemu javni domen postaje nadležnost države.
Sekularizacija2 je rezultat višestoljetne borbe evropskog
čovjeka protiv privilegiranog položaja određene religije i njenih
pripadnika nad drugim religijama, u ovom slučaju katoličanstva
nad svim ostalim religijama, odnosno nad slobodnim mišljenjem
uopće. Ovaj otpor religijskom autoritetu javljao se u nekoliko raznorodnih
oblika u periodu poznatom pod imenom renesansa. S
usponom humanizma i individualizma, koji su postali dominantni
u modernoj civilizaciji, potisnuta je religija iz javnog života i
prestala je igrati onu ulogu koju je imala u srednjem vijeku.
Sekularizam kao filozofski projekt izgrađuje svijest s veoma
jasnim odbacivanjem transcendencije. Njegova humanistička
utopija da će moderni čovjek zaboraviti religiju čini sadržaj većine
sekularističkog diskursa i kritike religije uopće. Mada je u zapadnoj
civilizaciji ova utopija imala značajno mjesto u XIX i XX stoljeću,
trijumf sekularizma bio je oduvijek pod upitnikom.
Od renesanse pa do najnovijeg doba, kršćanstvo na Zapadu
moralo je voditi stalni rat protiv ideologija, filozofija, institucija
i prakse koji su po samoj svojoj prirodi bili sekularni i koji su bili
stalni izazov autoritetu religije i njenoj legitimnosti. Ova stalna
borba religije i sekularizma imala je za rezultat dominaciju
sekularizma i negaciju religije u svakodnevnom životu zapadnog
čovjeka. Sekularizam je postepeno odvojio filozofiju i nauku, pa

[Mutevelija]

čak i umjetnost, iz područja religije, koja je bila duboko prožeta
religijskim vrijednostima u srednjem vijeku u Evropi. Pod udar
sekularizma doći će čak i teologija, koja je na kraju sama postala
sekularizirana, što će dovesti do snažnog povlačenja religije iz
svakodnevnog života čovjeka na Zapadu.
Evropski čovjek odvikao se od javnog izražavanja religije
u svakodnevnom životu, bilo da je prakticira malo ili nikako.
Rezultat takvog odnosa prema religiji u javnom životu “danas
dovodi do kontradiktornih tendencija: na jednoj strani indiferentnost
prema religiji i, često, novi i zabrinjavajući fenomen
koji se naziva religijska nepismenost i, na drugoj, smeteno i nekada
haotično propitivanje vrijednosti s izraženom potrebom
za duhovnosti koja se nalazi u obliku grupa, sekti i hijerarhijski
uređenih zajednica.”3
Indiferentnost prema religiji, kao rezultat sekularizacije
društva, dovela je do toga da je moderno industrijalizirano društvo,
uglavnom, nereligiozno. Sekularna zapadna društva, uglavnom,
smatraju da pravo ne proizlazi iz religije, nego iz volje ljudi tamo
gdje su društva demokratska. Bez obzira na destrukciju značajnog
dijela tradicionalne religije, nakon renesanse pa sve do naših dana,
ipak se na kraju XX stoljeća javlja probuđeni interes za ponovnim
otkrivanjem duhovnog i svetog.
Princip sekularizma je danas prihvaćen kao jedno od
osnovnih načela uređenja modernih država. Međutim, postoje
različita shvatanja i različite primjene ovog principa i, shodno
takvim različitim shvatanjima, različita pozicija vjerskih zajednica,
odnosno, različito uređenje odnosa države i vjerskih zajednica. U
nekim državama princip sekularizma daje autonomiju vjerskim
zajednicama u odnosu na državnu vlast, dok su u drugim vjerske
zajednice marginalizirane i ovisne od državne vlasti.
S obzirom da je u Jugoslaviji, pored oslobodilačke borbe,
u toku Drugog svjetskog rata izvedena i socijalistička revolucija,
koja je za posljedicu imala izgradnju društva na osnovama
marksističkog učenja, bilo je logično da je nova vlast u sferi odnosa
države i vjerskih zajednica primijenila ovo učenje. Po ovom učenju,
postojanje religije u određenom društvu pokazatelj je otuđenosti

[Mutevelija]

takvoga društva i, konsekventno tome, religija je negativno
vrednovana.4
Marks je smatrao da je cjelokupna povijest bila utemeljena
na borbi različitih klasa na osnovama ekonomskih elemenata i
da je čovjekova egzistencija utemeljena na njegovoj kreativnosti
da stvaralački oblikuje predmete u prirodi i proizvodi dobra. Ta
dobra trebaju uživati svi ljudi, a to je moguće samo u besklasnom
društvu do kojeg se može doći jedino revolucijom.
Razrađujući Hegelovu dijalektičku filozofiju, razvio je učenje
poznato pod nazivom dijalektički materijalizam, koji je bio
filozofski temelj komunizma.
Pošto je, po ovom učenju, religija smatrana glavnim ideološkim
oruđem eksploatatora u borbi protiv potlačenih u svim
društveno-ekonomskim stadijima, i time bila izvorom društvene
nepravde, socijalizam je obećavao potpuno oslobođenje čovjeka
i njegov društveni napredak više nego što su to učinile građanske
revolucije.
Ustavna pozicija vjerskih zajednica u novoj Jugoslaviji
regulirana je članovima 21, 23 i 25 Ustava Federativne Narodne
Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine:
Član 21 – “Svi građani Federativne Narodne Republike Jugoslavije
jednaki su pred zakonom i ravnopravni su bez obzira na
narodnost, rasu i veroispovest. Ne priznaju se nikakve privilegije
po rođenju, položaju, imovnom stanju i stupnju obrazovanosti.
Protivan je Ustavu i kažnjiv svaki akt kojim se građanima daju
privilegije ili ograničavaju prava na osnovu razlike u narodnosti,
rasi i veroispovesti kao i svako propovedanje nacionalne, rasne ili
verske mržnje i razdora...

[Mutevelija]

Član 23 – “Svi građani bez razlike pola, narodnosti, rase
veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su
navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani
u sve organe državne vlasti...”
Član 25 – “Građanima je zajamčena sloboda savesti i sloboda
veroispovesti. Crkva je odvojena od države. Verske zajednice čije se
učenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima
i u vršenju verskih obreda. Verske škole za spremanje sveštenika
slobodne su, a stoje pod opštim nadzorom države. Zabranjena je
zloupotreba crkve i vere u političke svrhe i postojanje političkih
organizacija na verskoj osnovi. Država može materijalno pomagati
verske zajednice.”5
Garantirajući slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti,
Ustav FNRJ iz 1946. godine je ustvari proklamirao odvojenost
vjere od države i proglasio vjeru privatnom stvari svakog građanina
pri čemu država nije bila zainteresirana da li će građanin
vjerovati ili ne.
Sloboda savjesti podrazumijevala je slobodu pojedinca da
slobodno izabere da li će vjerovati (biti teist) ili uopće neće vjerovati
(ateist). Ova sloboda jeste apsolutna i ona je dio najintimnijeg
bića svakog pojedinca, te stoga, država u toj sferi nema šta tražiti,
niti može to uređivati svojim aktima.
Sloboda vjeroispovijesti jeste slobodna volja svakog pojedinca
da izabere svjetonazor, odnosno oblik religije. Modusi
ispovijedanja vjere predmet su pravnih normi pojedinih država,
a u novije vrijeme, sve više, međunarodnih pravnih akata. Sloboda
vjeroispovijedanja uređuje se državnim aktima, te stoga nije
apsolutna, nego je ograničena osnovnim pravima i slobodama
drugih, javnim poretkom, moralom, običajima i dr. Ograničenja
slobode vjeroispovijesti također su zakonom propisana, upravo
da se ne bi ugrozila pravna sigurnost i izbjegao svaki voluntarizam
državnih organa.
Međutim, u svakodnevnom životu u novoj Jugoslaviji, pogotovu
u prvom periodu do šesdesetih godina, praksa je odudarala
od ustavnih principa.
5
Radić, Radmila, Država i verske zajednice 1945-1970, tom I, Institut za noviju
istoriju Srbije, Beograd, 2002., str. 195-196. Vidi, također: Čulinović, Ferdo, Dokumenti
o Jugoslaviji, Školska knjiga, Zagreb, 1968., str. 559-560.
Str.1060 Prof. dr. Enes Durmišević Br.11-12
2. Simbioza partijskog i državnog aparata
S obzirom da u ovakvom društvu, u kojem je vladao jednopartijski
sistem, nije postojala faktička razlika između državnog i
partijskog aparata, odnosno državnih i partijskih ciljeva, funkcionirala
je simbioza državnog i partijskog aparata u svim sferama
društvenog života. Stoga je bilo sasvim logično, s obzirom na
gore spomenuto učenje koje je bilo zvanična ideologija vladajuće
i jedine partije, da je politika prema vjerskim zajednicama imala
za cilj ograničenje utjecaja vjerskih zajednica u društvu, njihovu
kontrolu i pritisak na vodeće predstavnike vjerskih zajednica u
smislu lojalnosti državnim organima.6
Kad je riječ o Islamskoj zajednici, njeni najviši organi pozdravljali
su odvajanje vjerskih zajednica od države, naglašavajući
da je to u interesu samih vjerskih zajednica. Tako Vrhovni
vakufski sabor Islamske vjerske zajednice u FNRJ, na svom
zasjedanju održanom 26.-27. augusta 1947. godine u Sarajevu
izdaje rezoluciju u kojoj naglašava da “izvršeno odvajanje vjerskih
organizacija od države ne samo da nije od štete po interese
naše vjerske zajednice, nego, naprotiv, tim aktom, koji je mnogo
ranije izveden u naprednim zemljama, obezbijeđen je nesmetan
i slobodan život naše vjerske zajednice i zagarantovana puna
ravnopravnost svih vjerskih zajednica u odnosu na državu. Ta
demokratska tekovina jeste pozitivan faktor u daljem razvoju i
jačanju bratstva i jedinstva svih naših naroda, što predstavlja jedan
od osnovnih uslova napretka naše narodne države. S takvim
osjećajima slobode i na osnovu slobodno donesenog Ustava
IVZ Vrhovni vakufski sabor pristupio je izboru svog vrhovnog
vjerskog poglavice reisu-l-uleme, u kome činu vidi dovršavanje
izgradnje svoje vjerske organizacije.”7

[Mutevelija]

Br.11-12 Prestanak važenja šerijatskog prava... Str.1061
Religioznost je postala privatna stvar vjernika, ali, što je
veoma logično, vjerske zajednice nisu se odrekle svoga utjecaja
na društvo. Intenzitet i forme ovih utjecaja često su bile predmet
sporenja između vjerskih zajednica i države. Vjerske zajednice
nisu pristajale da budu marginalizirane, s jedne, dok su državni
organi svaku iole značajniju aktivnost vjerskih zajednica, za koju
su smatrali da izlazi iz djelokruga njihovog djelovanja proglašavale
klerikalizmom, politizacijom vjere i vjerskih osjećanja građana i
dr., s druge strane. I sam odnos države nije bio jednak prema svim
vjerskim zajednicama, mada je on principijelno riješen Ustavom
i ta jednaka distanca prema svim vjerskim zajednicama je, uglavnom,
uvijek naglašavana.8
U ovom periodu članovi vladajuće Komunističke partije
Jugoslavije (KPJ) tretirali su religiju kao politički problem, a
njihovu religijsku doktrinu kao neprijateljsku, dok su religijske
zajednice smatrali takmacem u borbi za utjecaj u društvu i činiocem
koji je vršio opstrukciju izgradnje socijalističkog društva.
Razlike u odnosu prema religijskim zajednicama bile su rezultat
unutrašnje strukture, jačine, veličine i historijskog naslijeđa pojedinih
vjerskih zajednica.
Pošto društveno-političko uređenje nije priznavalo nikakav
autoritet izvan autoriteta vladajuće partije i njene ideologije, to
je za posljedicu imalo nepostojanje bilo kakve političke opozicije
u društvu. Stoga se često dešavalo da politički protivnici takvog
društvenog i državnog uređenja pokušaju naći okrilje unutar
vjerskih zajednica i na taj način pružiti bilo kakav oblik legalnog
otpora postojećem političkom sistemu.9
8
“Kombinacijom represije u svim njenim oblicima (fizički napadi, suđenja,
progoni, maltretiranje sveštenstva i sl), pretnjama, ekonomskim iscrpljivanjem,
resocijalizacijom stanovništva, ali i istovremeno i laskanjem (dodeljivanje materijalne
pomoći, ordenja, putovanja u inostranstvo, odobravanje izgradnje hramova i sl)
vršeni su pokušaji ‘diferencijacije’ među visokim predstavnicima verskih zajednica
i sveštenstvom. Favorizovani su oni predstavnici verskih zajednica koji su prihvatali
saradnju, mada su mnogi od njih to činili smatrajući da će samo tako moći efikasnije
da deluju i na verskom planu” (Radić, Radmila, Država i verske zajednice 1945-1970.,
tom I, str. 15). 9
“Državna vlast je razlikovala religiozna osećanja vernika kao društveno uslovljenu
pojavu, koja se može rešavati administrativnim diktatom, od političke zloupotrebe
vere. Ali pod terminom političke zloupotrebe vere često se znala kriti i pretnja ili
obračun sa verskim zajednicama zbog odbijanja da udovolje željama državnih organa”
(Radić, Radmila, Država i verske zajednice 1945-1970., tom II, str. 642).
6 - Glasnik Rijaseta . . .
Str.1062 Prof. dr. Enes Durmišević Br.11-12
Odvajanjem vjerskih zajednica od države i proglašenjem
vjere privatnom stvari svakog građanina imalo je za posljedicu
da vjerski propisi više neće imati državnu sankciju. Pored toga,
vjerske zajednice izgubile su i svaki utjecaj u školstvu, jer je vjersko
obrazovanje prognano iz svih stupnjeva školovanja, od najnižeg,
osnovnog, do najvišeg, univerzitetskog. Vjerskim zajednicama dozvoljeno
je, da u okvirima svojih mogućnosti, organiziraju vjersko
poučavanje na dobrovoljnoj bazi unutar svojih institucija, za one
građane koji to žele. Međutim, u ovom periodu došlo je i do zabrane
vjerske pouke i u vjerskim institucijama (crkve, džamije,
mektebi), osim u vjerskim školama za pripremanje vjerskih služ-
benika (medrese, bogoslovije, vjerski fakulteti i dr.).
Pored zabrane vjeronauke u redovnim školama, vjerskim
zajednicama su Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji, od
23. augusta 1945. godine, koji je donijela Privremena Narodna
skupština Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ), oduzeti
ogromni kompleksi zemljišta pod geslom da zemlja pripada
onima koji je obrađuju. Oduzimanje zemlje vjerskim zajednicama
obrazloženo je, između ostalog, izgradnjom budućeg jedinstva
jugoslavenskih naroda.10
Članom 8 stavom 1. određen je maksimum zemljišta koji su
mogle zadržati vjerske zajednice za svoje potrebe, dok je sve ostalo
pripalo državi: “Bogomoljama, manastirima i verskim ustanovama
mogu se, prema mesnim uslovima, u svakom pojedinom slučaju
ostaviti bašte, vinogradi, voćnjaci, njive, utrine i šume najviše
do 10 ha ukupne površine za izdržavanje ili za humane ustanove
i narodne skupove. 2. Ako su ove ustanove većeg istorijskog značaja,
može im se ostaviti u vlasništvo najviše do 30 ha obradivog
zemljišta.”11
10 “Objašnjavajući u referatu za sovjetsko poslanstvo u Beogradu, problem
agrarne reforme na crkvenim zemljama u Jugoslaviji, ministar poljoprivrede Vasa
Čubrilović je pisao oktobra 1945.: ‘Za svakoga ko malo poznaje unutrašnje odnose u
Jugoslaviji je jasno da jedinstva njenih naroda neće biti sve dotle dok se uticaj vere ne
ograniči i ne uputi samo na uske verske ciljeve i zadatke. To će se moći postići jedino
slabljenjem privredne, kulturne i političke moći crkvenih jerarhija. Zato će on morati
preduzeti čitav niz mera, počev od zavođenja građanskog braka, preko laicizacije
prosvete do agrarne reforme da bi uticaj crkava sveo na pravu meru, tj. onemogućio
im da nove naraštaje u Jugoslaviji odgajaju kao dosad u verskoj isključivosti i mržnji, i
to je jedan od velikih razloga zašto je potrebno izvršiti agrarnu reformu i na crkvenim
zemljama’” (Radić, Radmila, Država i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 179). 11 Radić, Radmila: Država i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 180.
Br.11-12 Prestanak važenja šerijatskog prava... Str.1063
Ovim je zakonom ekonomska osnova vjerskih zajednica gotovo
uništena, i one su bile prisiljene živjeti od dobrovoljnih davanja
svojih vjernika i dijelom od državne pomoći.
Iako vlast, u principu, nije pravila razliku među vjerskim
zajednicama, njihov položaj u novoj državi, pored specifičnosti svake
vjerske zajednice ponaosob, njihovi odnosi s državnim organima
zavisili su u velikoj mjeri i od unutrašnjih političkih odnosa, ali i
od međunarodnih političkih kretanja, odnosno od međunarodnog
položaja Jugoslavije. Prva faza mogla bi se vremenski označiti kao
faza koja je trajala od završetka rata do sukoba sa Staljinom 1948.
godine. U ovoj fazi državni organi pokušavaju, uz sve mjere koje
su bile na tragu odvajanja vjerskih zajednica od države, naći modus
vivendi s predstavnicima svih vjerskih zajednica izbjegavajući oštrije
napade na vjerske zajednice, bilo zbog konsolidacije unutrašnjih
političkih odnosa ili zbog međunarodnog položaja Jugoslavije.
U drugoj fazi, zbog sukoba sa Staljinom i ukupne političke situacije,
kako u zemlji, tako i na međunarodnom planu, koriste se
sredstva i metodi koji imaju za cilj sužavanje vjerske djelatnosti samo
na duhovnu sferu i pritisak na velikodostojnike svih vjerskih zajednica
da se identificiraju s državnim režimom. Nakon ovog perioda, donošenjem
Zakona o položaju vjerskih zajednica 1953. godine,12 došlo
je do popuštanja u odnosima između njih i države, kada su vjerski
službenici dobili pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje, slobodnije
izdavanje vjerske štampe i izvođenje vjeronauke u objektima
vjerskih zajednica i dr. Međutim, vjerske zajednice i dalje su uspješno
bivale uklonjene iz javnog života i gurane na društvenu marginu.
3. Ukidanje šerijatskih sudova
Primjenjujući princip odvojenosti vjerskih zajednica od države,
Predsjedništvo Narodne skupštine Republike Bosne i Hercegovine
je 5. marta 1946. godine donijelo Zakon o ukidanju šerijatskih
sudova na području Narodne Republike Bosne i Hercegovine.13

[Mutevelija]

Tim zakonom ukinuti su sreski šerijatski sudovi u Bosni i
Hercegovini i Vrhovni šerijatski sud pri Vrhovnom sudu Bosne
i Hercegovine u Sarajevu. Svi predmeti koji su do ukidanja šerijatskih
sudova spadali u njihovu nadležnost ili bili u procesu
raspravljanja, stavljeni su u nadležnost narodnih, odnosno građanskih
sudova ili drugih državnih organa. Ovaj zakon stupio je
na snagu danom njegovog objavljivanja.
Na osnovu ovog zakona, ministar pravosuđa je 15. marta
1946. godine donio Uputstvo za izvršenje Zakona o ukidanju šerijatskih
sudova na području Narodne Republike Bosne i Hercegovine14,
kojim je propisano da će sreski šerijatski sudovi (referenti
za šerijatske pravne stvari kod sreskih sudova) i Vrhovni šerijatski
sud pri Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine prestati s radom
odmah sa svim poslovima za koje su do tada bili nadležni. Sve
spise, arhivu, upisnike, inventar i kancelarijski materijal sreskih
šerijatskih sudova preuzeli su sreski sudovi, dok je Vrhovni sud za
Bosnu i Hercegovinu bio obavezan da preuzme sve gore spomenute
predmete od Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu.
Sidžile (upisnike na turskom jeziku), vakufname o osnivanju
vakufa i druge isprave te vrste sreski sudovi i Vrhovni šerijatski
sud bili su obavezni dostaviti Ministarstvu pravosuđa Narodne
Republike Bosne i Hercegovine.
Sve ove radnje gore spomenuti sudovi morali su izvršiti do
31. marta 1946. godine, dok su svi službenici i osoblje šerijatskih
sudova ostali raditi u narodnim sudovima.
Sve nezavršene predmete sreski i okružni sudovi bili su
dužni sprovesti prema svojoj nadležnosti ponavljajući postupak
na osnovu važećih propisa i uzimajući u obzir, što je više moguće,
rezultate prethodno sprovedenog postupka pred šerijatskim
sudovima (uviđaj, saslušanje svjedoka itd).
Nezavršenim predmetima smatrali su se svi predmeti za
koje nije postojala pravosnažna presuda. Presuđene, a nedostavljene
odluke šerijatskih sudova, strankama su bili dužni uručiti
sreski sudovi.
Zakonom o ukidanju šerijatskih sudova, posmatrajući s normativnopravnog
aspekta, šerijatsko pravo prestaje biti pozitivno
14 Službeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 12, god. II, Sarajevo,
15. marta 1946., str. 197-198.
Br.11-12 Prestanak važenja šerijatskog prava... Str.1065
pravo u novoj Jugoslaviji. Međutim, šerijatsko pravo i dalje, velikim
dijelom, utječe na ponašanje muslimana, ali gubi državnu
nadležnost.
Nepotrebno je napominjati da je šerijatsko pravo u Bosni
i Hercegovini u periodu austrougarske vladavine i u vrijeme
Kraljevine SHS/Jugoslavije, primjenjivano kao personalno pravo
muslimana regulirajući porodične, nasljedne, bračne i vakufske
odnose. U ovom periodu oblast krivičnopravnih i imovinskih
odnosa regulirali su državni sudovi. Ukidanjem šerijatskih sudova
porodični, nasljedni, bračni i vakufski poslovi prešli su u
nadležnost državnih, građanskih, sudova.
Nakon ukidanja šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini,
Prezidijum Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i
Hercegovine je, na osnovu člana 75 tačke 4 Ustava NRBiH, a u
vezi člana 5 tačke 12 Zakona o Prezidijumu Narodne skupštine
NRBiH, donio Zakon o zabrani nošenja zara i feredže 29.
septembra 1950. godine.15
Član 1 ovog zakona objašnjava razloge donošenja ovog
zakona: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i
masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vijekovna oznaka
potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša
ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u narodnooslobodilačkoj
borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj
se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom,
kulturnom i privrednom životu zemlje, zabranjuje se nošenje
zara i feredže i svako pokrivanje lica žene.”16
Zakon je propisao kazne za nošenje zara i feredže, nagovaranje
i svaku radnju koja bi bila usmjerena na podsticanje
nošenja zara i feredže. Raspon kazni bio je od 20.000 dinara do
dvije godine zatvora.
Ovakve drakonske kazne za radnje koje u osnovi predstavljaju
osnovna ljudska prava (oblik i vrsta odjeće), bile su karakteristične
za tzv. revolucionarna prava, koja su bila u službi određene klase
i njenih interesa. Pošto je tadašnje socijalističko pravo religiju
smatralo jednim od osnovnih klasnih neprijatelja, i samo određeno
(vjersko) oblačenje “moralo” je biti sankcionirano.
15 Službeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 32, god. VI, Sarajevo,

[Mutevelija]

Ipak, novoj vlasti trebalo je nekoliko godina da se odluči za
sankcioniranje ove “muslimanske” nošnje.
Sasvim je normalno
da je postojao otpor među najširim muslimanskim slojevima
skidanju zara i feredže, koji su na ovim prostorima nošeni
stoljećima. Kao što je poznato, još je reisu-l-ulema Džemaluddin
Čaušević, na Kongresu muslimanskih intelektualaca 1928. godine
u Sarajevu, izjavio da pokrivanje ženskog lica nije šerijatski
propis i da je rješenje muslimanskog ženskog pitanja važan uvjet
općeg napretka svih Bošnjaka. Ova fetva uglednog bošnjačkog
reisa, često je korištena kao šerijatski argument da zar i feredža
ne predstavljaju vjerski propis, nego je to tradicionalna nošnja
pristigla s Bliskog istoka s dolaskom Osmanlija na Balkan i
prihvatanjem islama na ovim prostorima.
Drugi kongres Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Bosne
i Hercegovine iz 1947. godine donio je rezoluciju o otkrivanju
muslimanki, a sve žene muslimanke učesnice spomenutog kongresa
skinule su i odbacile zar i feredžu.17 Pri Glavnom odboru
AFŽ BiH čak je, 1948. godine, osnovan poseban odbor za skidanje
zara i feredže. Režimu je, itekako, bilo stalo do podrške ove
akcije u najširim muslimanskim slojevima, pa su širom Bosne i
Hercegovine ovu akciju “podržali” razna radnička udruženja,
predstavnici javnog i kulturnog života, “napredni” muslimani itd.
Posebno je bila značajna podrška vodećih ljudi Islamske vjerske
zajednice, koju su nove vlasti lahko osigurale, jer su u sami vrh
Zajednice postavile sebi lojalne ljude.
Tako je novoizabrani reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić, u
svom nastupnom govoru, održanom prilikom primanja menšure,
12. septembra 1947. godine, između ostalog, u vezi pokrivanja
muslimanki, izjavio:
“Jedno bolno pitanje koje pred nama stoji, kojem moramo
posvetiti veliku pažnju i gdje trebamo hitno intervenisati jeste pitanje
jednakopravnosti naše muslimanke. Stotinama godina mi smo
ženi uskraćivali najelementarnija prava, prava na prosvjećivanje i
slobodu. Iako je Muhammed, a.s., prije 14 stoljeća rekao: “Traženje
nauke obavezno je za svakog muslimana i muslimanku”, ipak
17 Milišić, Senija, Emancipacija muslimanske žene u Bosni i Hercegovini (Poseban
osvrt na skidanje zara i feredže), u knjizi Urbano biće Bosne i Hercegovine, Institut
za historiju i Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996., str. 140.
Br.11-12 Prestanak važenja šerijatskog prava... Str.1067
još i danas ogromna većina naših žena nepismena je. Jedna od
dragocjenih tekovina oslobodilačke borbe naših naroda svakako
je proklamovanje ravnopravnosti žene. Ali, nažalost, ova ravnopravnost
kod muslimanke ne može doći do punog izražaja, jer
joj smeta zar i feredža. Otkrivanje žene sprovedeno je u mnogim
islamskim državama, u nekim čak i silom zakona, a ipak kod nas je
većina žena pokrivena. Pa zašto smo u tom pitanju tako uporni?18
Ovo pitanje razmatrao je i Vrhovni vakufski sabor Islamske
vjerske zajednice u FNRJ i zauzeo slijedeći stav:
“Vrhovno islamsko starješinstvo u svojoj sjednici od 1.
novembra 1947. pozabavilo se pitanjem otkrivanja muslimanki i
donijelo sljedeći zaključak:
‘Uputiti ulema-medžlisima odnosno organima koji vrše
njihovu funkciju da je pitanje otkrivanja muslimanske žene

objašnjeno Poslanicom Reis-ul-uleme i Rezolucijom Vrhovnog
vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da
muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati
i vršiti svoje poslove. Stoga se preporučuje ulema-medžlisima,
odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da preko područnih
vjerskih organa prenesu ovu konstataciju na šire slojeve naroda
s upozorenjem da se predmetu ne prilazi s inatom, nego na
zgodan način i bez upotrebe sile, kako to pitanje ne bi dovelo do
međusobne svađe, jer nam je najpotrebnija sloga i bratstvo; da se,
18 Nastupni govor reisu-l-uleme Islamske vjerske zajednice u FNRJ Ibrahima
ef. Fejića, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo,
1950., str. 20: “Tradicionalni islam zahtijeva da se žena oblači umjereno i da, obično,
nosi neku vrstu vela ili mahrame što će pokrivati njezinu kosu. Posljedica ovoga bio je
jedan niz ženske odjeće od Maroka do Malezije. Većina ove odjeće bila je uveliko lijepa
i odražavala je ženstvenost u skladu s etosom islama, koji insistira na skladnosti sa naravi
stvari i, sljedstveno tome, insistira na muževnosti muškarca i ženstvenosti žene.
Potom su uslijedili modernistički izazovi koji su bili uzrokom da žena skine veo,
da otkrije svoju kosu i da, naravno, obuče zapadnu odjeću, barem se tako desilo u mnogim
dijelovima islamskog svijeta. Sada se pojavljuje taj ‘fundamentalizam’ ili revivalizam,
koji je u nekim mjestima i krajevima stavio mahramu na ženinu glavu, ili mašinku
pušku u ženine ruke, sve to uz totalno zanemarivanje ljepote ostatka ženine odjeće kao
refleksije njezine ženske prirode, što islam uvijek predviđa. Čovjek se pita šta je draže
Božijim očima: zapadno obučena žena muslimanka koja ide kući i obavlja svoje namaze,
ili revolucionarka koja automatom vitla i čiji je islamijet sveden na mahramu da pokrije
njezinu kosu, dok vatra mržnje prekriva svu njezinu nježnost i plemenitost koju je islam
tradicionalno poistovjetio sa ženstvenošću koja plamsa čak i tada kada ona obavlja javno
svoje namaze” (Nasr, Seyyed Hossein, Tradicionalni islam u modernom svijetu, Rijaset
Islamske zajednice u BiH – Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1994., str. 23)

[Mutevelija]

Kao što znamo, utjecaj šerijatskog prava na muslimansko
društvo i pojedinca jeste sveobuhvatan i dalekosežan, jer Šerijat
uključuje i pravno i moralno područje svakog pojedinca u svakodnevnom
životu. Šerijat utječe ne samo na pravne ustanove nego i
na ostale institucije: državu, obrazovanje, trgovinu itd. Ovaj aspekt
Šerijata može jednim dijelom objasniti njegov uspjeh u preobražaju
heterogenih društava u prvim stoljećima islama u jednu relativno
homogenu političku zajednicu.
Podjela šerijatskih pravnih naloga od obaveznih do zabranjujućih
odražava različite nivoe moralnih zahtjeva koji su ljudima
upućeni od Boga. Zahtjevi koji se nalaze u centru između ovih polariteta
nisu zahtjevni niti strogi, te stoga njihovo kršenje nije osuđeno,
mada se obeshrabruje. Međutim, čak i apsolutni pravni nalozi
(naredbe i zabrane) u suštini imaju moralne, odnosno religijske
impilakcije, zbog čega ne moraju uvijek imati državnu sankciju.
Mada je veza između Šerijata i morala neraskidiva, ipak su
islamski pravnici napravili razliku između privatne i javne moralnosti.
Koristeći islamsku pravnu terminologiju, pod privatnom moralnošu
shavatali bismo ljudske obaveze prema Bogu, čisto religijske
aktivnosti jednog muslimana i koje se direktno tiču duhovnih odnosa
ljudskog bića i Boga (‘ibādāt), koji nemaju društvenih posljedica,
te je stoga pojedinac odgovoran jedino Bogu, a ne društvu.
Javna moralnost podrazumijeva ljudska prava, odnos prema
ljudima, odnosno obuhvata sve oblike društvenog ponašanja koje
imaju društvene posljedice (mu‘āmelāt). Jedino ova druga grupa
prava može biti predmetom pravnih sankcija.
Međutim, bez obzira na podjelu obaveza na privatne i javne,
ona je u suštini više prividna nego stvarna. Naime, prema Šerijatu,
sve ljudske aktivnosti, bilo javne bilo privatne, podložne su moralnoj
ocjeni, jer, u krajnjem, sva ljudska bića su odgovorna Bogu za svoja
djela. Stoga u islamu, pravo i moral međusobno su jako povezani22
http://www.islamskazajednica.ba/images/ ... 0prava.pdf

[Mutevelija]

Bitno je primijetiti da nako prestanka važenja šerijatskog prava u BIH nakon 5 decenija se dešaa genocid u Srebrenici, 1945 godine je ukinut šerijat u BIH a 1995 se događa GENOCID, sekularizacija Bošnjaka je dovela do toga da budu nezaštićeni, tek kad dolaze mudžahedini iz stranih zemalja Amerika odlučuje da zaustavi rat pošto postaje UGROŽENA EVROPA zbog navale ISLAMISTA.

[Rum]

Naučnici iz Austrije su došli do povijesnog otkrića ako tako slobodno možemo da kažemo. Oni su nama donijeli jedno zanimljivo otkriće, otkriće koje će promijeniti cijelo čovječanstvo. Našao se lijek za mnoge bolesti, a nećete vjerovate, upravo tome može doprinijeti mala količina sperme.




Rađena su dugoročna istraživanja, a ovi naučnici iz Austrije su nekoliko godina radili na ovom otkriću, dok nisu bili sigurni u svoje rezultate pa su onda sa svima podijelili i objavili.

Tobijas Ajzenberg kao i Frank Madeo su odlučili da nam podijele veoma zanimljivu informaciju, naime, na univerzitetu Karl Franzens gdje oni i predaju, odlučili su da isprobaju kakva je ljekovitost sperme.

Oni su otkrili da imaju sjajno sredstvo protiv starenja, a to je upravo sperma. U nekoliko država su radili istraživaja, na kraju su otkrili da su rezultati bili jako slični i dobri. Aktivna supstanca koja se naziva spermidin najviše dovodi do efekta ovog, odnosno ona se nalazi u sjemenoj tečnosti muškarca.

Glavni razlog zašto ste vi vitalni i mladi, upravo je sperma, odnosno njena supstanca.

Različite bolesti možete da izliječite, ako ste depresivni ili ste anksiozni, možete bez problema da izliječite i bolesti kao što je Parkinsova ili Alchajmerova. Obično, žene koriste kao losion za lice, za uklanjanje prištića i mitisera. Mnogo vitamina i proteina se može pronaći u ovom ejakulatu i iako vama možda zvuči čudno, znajte da je ova teorija tačna, dva naučnika su ovo uspjela da dokažu tako što su radila na njemu nekoliko godina.

[Veca]

...navalte ljudi

[Čupava]

Zdravlje i bolje od alkohola.. dobro i njima a i nama..

[gaga]

Zdravlje i bolje od alkohola.. dobro i njima a i nama..

Poslije ove tvoje mudre izreke(,koja se,,temelji na sopstvenom iskustvu,)broj konzumenata te ljekovite tecnosti ce se dramaticno povecati.

[Mala_Mu]

Tekst tj clanak kao da je pisalo dijete od 6 godina

[gaga]

Tekst tj clanak kao da je pisalo dijete od 6 godina

Jest vala, nije dat ilustrativan opis citavog procesa.Covjeka isprepada cinjenica da neko moze progutati stotine miliona spermatozoida,potencijalnih bica,ljudi.Ispada da ta osoba proguta citave drzave,naravno hipoteticki gledano.