Kolumne
Moderator: Krokodil Behko
- Mirelam
- Forum [Bot]
- Posts: 12393
- Joined: 13 Jul 2015, 20:47
- Has thanked: 35 times
- Been thanked: 345 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Viktor Ivančić: Slučaj Kusturica - Mozak na službenom putu
Emir Kusturica, redatelj, graditelj i savjetnik Milorada Dodika, reagirao je na portalu Iskra.co („elektronske novine Andrićgrada“: „svetla strana sveta“) na fragment mog eseja iz knjige „Iza sedam logora“ – fragment u vidu pisma, inače u cijelosti izmišljenog, a to će reći u cijelosti istinitog, što ga je ratni zločinac Milan Lukić iz zatvora u Estoniji poslao projektantu „srednjovjekovnog grada inspirisanog djelima i likovima nobelovca Ive Andrća“ u Višegradu – i kada sam to autorsko štivo pročitao (bolje rečeno: pokušao pročitati), uvidjeh u kakvu sam se gustu i gadnu kašu uvalio.
Izuzev nedvosmislene poruke da sam ja ustaša i osoba od posebnoga (posthumnog?) povjerenja Ante Pavelića, avaj, nisam u tome sastavku uspio razumjeti ama baš ništa. Pokušaj konzumacije Kusturičina teksta predstavlja jedinstveno iskustvo, već poslije pola rečenice osjećaš se kao da ti roj mahnitih pčela zuji u glavi: frcaju zavjere, lete tajni dokumenti, jurišaju povijesne ličnosti, smjenjuju se atraktivne destinacije, sijevaju noževi, izniču korpe pune srpskih očiju, a u općem metežu brišu se uobičajene gramatičke konvencije, terevenče padeži, miješaju se velika i mala slova, zarezi nestaju na putu od Vatikana do sjedišta FBI-ja, pa logika i namjera sveg tog kaotičnog buncanja bez bilo kakve unutrašnje povezanosti i strukture prosječnome umu ostaju nedokučive, osim ako je autor imao ideju poetikom raspojasanih nesuvislosti dati do znanja kako smisao leži u tome da smisla nema.
Sreća te je Senad Avdić – kojeg je Kusturica manirom retardirana uličara zasuo ličnim uvredama – na portalu Slobodna Bosna takvo unikatno bulažnjenje podvrgnuo primjerenoj dekonstrukciji, sitno ga nasjeckao i vratio pošiljatelju, lišivši me dobrog dijela nevolje: nemam tome majstorskom radu što dodati ni oduzeti, štoviše, bez krzmanja bih ga supotpisao. Priložit ću stoga tek dva-tri slovca glede Jasenovca…
Uglavnom, upinjući se imitirati moj epistolarni pristup temi, Emir Kusturica piše pismo koje mi kao šalje Ante Pavelić, zahvaljujući mi što sam po oslobođenju Jasenovca zdipio dokumente i utajio fakte o milijun žrtava ustaškog logora, a onda u manje od tri kartice teksta nadire respektabilna gomila, redaju se Adolf Hitler, Josip Broz, Jovan Rašković, Vinston Čerčil, Pio XII, Dijana Budisavljević, Kurcio Malaparte, Ante Starčević, Maks Luburić, Vladko Maček, Miroslav Krleža, Hitler u podmornici bježi u Argentinu, partizani pod mojim nadzorom pustoše dokumentaciju u Jasenovcu, Tito u Napulju trusi viski s Vinstonom, ja prebacujem ustaške oficire u Vatikan, Tito u Sikstinskoj kapeli s Pijom dogovara smještaj, partizani ulaze u Rijeku i Trst kako bi omogućili ustašama da pobjegnu iz Zagreba, FBI deklasificira tajne spise, Malaparte izvještava o korpi punoj srpskih očiju, Pavelić to demantira tvrdnjom da je korpa tek dopola puna, Kusturica procjenjuje kako je srpskih očiju u svakom slučaju pun Kurcio… Bog te mazo!
Priznajem da su mi od bubnjanja i intenziteta senzacija zamalo iskočile oči, mada nisu srpske, i da sam na jedvite jade uspio zadržati staloženost: u redu, autor se drži principa „što na umu, to na drumu“, što znači da mu je mozak na službenom putu, nitko iole normalan ne može ga slijediti na tom putovanju, na takav se tip ekspedicija uputno osvrnuti samo sa sigurnoga odstojanja, a u cijeloj stvari ipak ima i zrnce humora, naime, komično je to što pisac svoje štivo smatra satiričnim, iako sve upućuje na to da je riječ o žanru dijagnoze.
Osim toga, imajući u vidu trenutno stanje mojih dionica u tzv. hrvatskom društvu – gdje u službenoj percepciji osciliram između jugokomunista i četnika, ovisno o afinitetu lovaca na nacionalne izdajnike – ne mogu reći kako mi naročito škodi da me neka prosrpska budala okarakterizira kao ustašu. To u stanovitoj mjeri relaksira, jer su se etikete što ih tridesetak godina nosim prilično ofucale, pa mu ovo dođe poput obnavljanja garderobe. Ne znam kako bi mogao glasiti naslov filma o ustaškoj uroti što se vrti u Kusturičinoj glavi – „Za dom vješanje“? – no vlasniku tikve možda bih morao i zahvaliti što se, dodjeljujući mi glavnu ulogu, trudi popraviti moj položaj u sredini gdje živim, radim i čupam pa sadim. On o tome ne vodi računa, dakako, njemu su ionako svi Hrvati isti, uključujući one za koje on samo pretpostavlja da su Hrvati, ali svejedno: biti četnik za ustaše, a ustaša za četnike, može li čovjek poželjeti kvalitetnije socijalno zbrinjavanje?
Budući da je prije mjesec dana, u društvu ministra kulture i informisanja Republike Srbije Vladana Vukosavljevića, Kusturica najavio snimanje filma o ustaškome logoru i genocidu nad srpskim narodom u NDH, da je obznanjeno kako je država za taj umjetničko-propagandni pothvat već rezervirala potrebna sredstva, te će sunuti značajan novac u ekranizirani Jasenovac (ministar je tom prilikom rekao da se radi o „velikoj i zjapećoj rani na temu našeg naroda i našeg istorijskog pamćenja“, a redatelj objasnio kako njegov film „treba da pokaže kako smo tamo stradali“, odnosno „da izađe iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“), nekako slutim da bi ona logički nesavladiva gungula u Kusturičinu sastavku, gdje Tito, Vinston, Pio i ekipa uz viski i Mikelanđelove freske kuju planove o zatiranju svekolikog srpstva, mogla biti radna verzija sinopsisa za budući triler, nukleus iz kojega će izrasti scenarij s dostatnom količinom tendencioznih stupidarija da zadovolji i državu i državnog umjetnika, a u konačnici rezultira veličanstvenim prizorima pravoslavnog mučeništva.
Premda znam vrlo precizan odgovor, ipak ću, da bih približio redateljevu moralnu optiku, izložiti pitanje koje mi je u okviru ove gnjavatorske prepiske jedino interesantno:
Zašto je, dok piše pismo koje tobože Pavelić meni šalje, Kusturici potrebno da jasenovačkih žrtava bude baš milijun, dakle barem deset puta više nego što ih evidentira ozbiljna i vjerodostojna historiografija? Zašto mu je taj hipertrofirani milijunčić od presudne važnosti?
A evo odmah i odgovora:
Zato da se – u polju kolektivne mitske svijesti po kojemu bez prestanka baulja – ne ostavi mogućnost da broj Srba ubijenih u Jasenovcu bude dosegnut brojem žrtava za čije je ubijanje Jasenovac poslužio kao lažno opravdanje.
Da, stvar je upravo toliko jednostavna. Tim pitanjem i tim odgovorom, što se mene tiče, apsolviran je kompletan slučaj Nemanja. A kako nisam siguran da će mu mentalne prilike omogućiti da to razumije, čini mi se najprikladnijim izravno mu to dati do znanja uz zdravu ustašku poruku:
Puca meni prsluk, Kusturice, za tvoj Jasenovac! Živo me boli Kurcio za tvoju košaru punu srpskih očiju kojom pozivaš na slijepu mržnju!
Jer taj Jasenovac kojim proslavljeni filmski umjetnik ispire usta i draška osvetničke strasti svojih poklonika, a uskoro će ga valjda osnažiti i fikcijom na velikom ekranu, spada u klasičan mitski inventar, poput Svetog Kosova, kao mukli nacionalni narativ o ekskluzivnom patništvu čija javna upotreba, praćena ideološkom destilerijom patvorenih suza, pouzdano ne služi ni istini ni opomeni, ponajmanje iskazivanju pijeteta, već goloj manipulaciji onoga Bećkovićevog „ostatka zaklanog naroda“ koji ima biti nagovoren i emocionalno pripremljen na zbijanje redova, brušenje noževa i zborno škrgutanje zubima.
S ovoliko godina u kostima i ovolikim iskustvom s balkanskim političkim, intelektualnim i kulturnim šljamom savršeno lako prepoznajem memorijalne i komemorativne forme ratnoga huškanja – o tome sam, uostalom, ispisao stotine stranica – a među njima i takve manevre gdje će kapitalno gubilište, poput neke žalobno-traumatične maternice, biti nepresušan izvor samoabolicije i jedna od licenci za odriješene ruke, ili konkretnije: gdje će nadraživanje zločinom u Jasenovcu poslužiti i izvršenju i poricanju zločina u Višegradu.
Što se kamenoklesara tiče, jasenovačko stratište i višegradsko gradilište pripadaju istoj duhovnoj avanturi. U Kusturici je službena srpska mitomanija dobila svoga vodećeg mitomanijaka, i ja nemam nikakvih dvojbi oko toga što će se zbiti kada primi novu tranšu državnih milijuna sa specificiranom namjenom. Snimi li film o Jasenovcu, bit će to umjetnički doprinos ekonomiji nacionalne srdžbe: redatelj će žrtve genocida investirati u buduća krvoprolića.
Prije tri godine u Hrvatskoj je upriličena premijera dokumentarnog filma Jakova Sedlara „Jasenovac – istina“ – u kojemu je ustaški logor smrti prikazan kao luksuzno hotelsko odmaralište i poprište bogatih kulturno-umjetničkih aktivnosti, dok su masovna ubojstva pripisana partizanima – a pri kraju toga slikopisa osvanula je, uz ostale, i moja fotografija, u vidu potjernice, s optužbom da sam prokleti Jugoslaven, „ljevičarski fašist“, izrod koji izaziva „podjele u hrvatskom biću“ i inzistiranjem na genocidnom karakteru Jasenovca nabija „kolektivnu krivnju hrvatskom narodu“. I kada me sada konstruktor Andrićgrada istim povodom prikazuje kao ustašu, to samo na karikaturalan način potvrđuje da su odurni hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija – reprezentirani kroz Sedlara i Kusturicu – u svome provizornom antagonizmu perfektno usuglašeni i osuđeni na to da se uzajamno prehranjuju.
Da i ne spominjem na svoj način opscenu multi-kulti prirodu ovdašnjih tragedija zabune, gdje se jedan Židov ostvaruje kao hrvatsko-katolički, a jedan musliman kao srpsko-pravoslavni fanatik. Jedan se emancipira od svoga neželjenog židovstva negirajući holokaust, a drugi nadilazi svoje prezreno muslimanstvo ignorirajući pokolje nad Bošnjacima. Nije me, istini za volju, naročito briga za taj identitetski bućkuriš, no nema sumnje da je međusobni zagrljaj istovremeno i ljigav i čvrst, nalik zmijskome klupku sjedinjenom u zajedničkoj borbi protiv istine, razuma i morala.
U knjizi „Iza sedam logora“, koja se bavi sponama između kulture i nasilja, točnije: nacionalne kulture i nacionalnog nasilja, Kusturica je sa svojim neimarskim podvigom u Višegradu smješten u marginalni rukavac teksta, što je naposljetku šteta, jer teško da ima stvaralačke pojave koja na pregnantniji način utjelovljuje spomenutu problematiku. Radi toga je, dok podiže monumentalne pseudokulturne hramove u neposrednoj blizini neobilježenih stratišta, toliko grozničavo zaokupljen zlom u dalekom Jasenovcu.
Staviti se na čelo mehanizacije koja će stucati četiri kamenoloma za izgradnju megalomanskoga srpskog memorijalnog kompleksa, najraskošnijeg primjera nacionalističkog kiča na ovim prostorima – sve sa replikom kosovskog manastira Visoki Dečani u njegovu središtu – u gradu gdje ni najsitnijom kamenom pločicom nisu označena mjesta masovnih likvidacija, mjesta gdje su ljudi bili zaklani, ustrijeljeni ili živi zapaljeni – ni u Pionirskoj ulici, ni u Bikićima, ni na Mostu – za takvu veličajnu misiju moraš biti moralni skot od posebne građe, netko tko će imati dovoljno otpornu savjest da realizira kulturnu doradu kolektivnog poricanja što sam je u knjizi opisao u marksističkome ključu: „krvava materijalna baza i mramorna duhovna nadgradnja“.
To je dakle taj refleks i domet etnički modelirane etike: jasenovački užasi potaknut će ga „da pokaže kako smo tamo stradali“, a oni višegradski da naglasi „kako smo se kulturno afirmirali“, to jest da se pobrine da rečeni užasi, preko grotesknoga arhitektonskog dočaravanja kulturne afirmacije, ne izađu „iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“. Daje se, drugim riječima, isti stari film o srpskoj žrtvi i krvničkom ostatku čovječanstva, a u tom filmu Andrićgrad nije ništa drugo nego nadgrobni spomenik organiziranoj utaji istine. Jedino što je otvoreno pitanje autorske autonomije, jer – ne treba se zavaravati – Kusturica kleše kako vlast svira, i to za solidne honorare.
Uzalud su tu i kočijaško pravoslavlje i kvazisatirične nebuloze po kojima ja plijenim dokumente i tajim jasenovačku istinu, dok Adolf bježi u Ande, Tito i Vinston piju s Pijom, a Kurcio prebrojava šarenice. Kusturica je serviser politike koja je proizvela Milana Lukića – sada i u formalnome statusu predsjedničkog savjetnika – dok sam ja, j... ga, uvijek bio zakleti protivnik ideologije koja je stvorila Darija Kordića i ostvarenjima poput Sedlarovih slikopisa reafirmirala Antu Pavelića. To što figuriram kao čvrsta točka suglasnosti između dva šovenska tabora, makar mi lijepili etikete prividno suprotna predznaka – pa bi me jedni uklonili kao četnika, a drugi kao ustašu – tek je argument više za neospornu istinu da su Sedlar i Kusturica duhovna braća.
Ukoliko se pak višegradski građevinski poduzetnik i vlasnik portala Iskra.co, zbog svojeg silnog redateljskog dara, osjeća dekomodiranim kada ga se dovodi u blisku vezu s hrvatskim filmskim diletantom, morao bi znati, najprije, da uz „svetlu stranu sveta“ možda postoji i mračna strana svetla, a zatim, mnogo važnije, da vrijeme gasi mnogo toga, ako već ne liječi one „velike i zjapeće rane“ što ih spominje njegov ministar, rane za koje su ranoholičali predvidjeli da ostanu zauvijek svježe. Jedna od sigurnijih posljedica dugotrajnoga ljubavnog zagrljaja s vlašću je truljenje talenta. A tada preostaje samo da se čitav predaš naciji i svetom tlu. Humus in fabula.
Emir Kusturica, redatelj, graditelj i savjetnik Milorada Dodika, reagirao je na portalu Iskra.co („elektronske novine Andrićgrada“: „svetla strana sveta“) na fragment mog eseja iz knjige „Iza sedam logora“ – fragment u vidu pisma, inače u cijelosti izmišljenog, a to će reći u cijelosti istinitog, što ga je ratni zločinac Milan Lukić iz zatvora u Estoniji poslao projektantu „srednjovjekovnog grada inspirisanog djelima i likovima nobelovca Ive Andrća“ u Višegradu – i kada sam to autorsko štivo pročitao (bolje rečeno: pokušao pročitati), uvidjeh u kakvu sam se gustu i gadnu kašu uvalio.
Izuzev nedvosmislene poruke da sam ja ustaša i osoba od posebnoga (posthumnog?) povjerenja Ante Pavelića, avaj, nisam u tome sastavku uspio razumjeti ama baš ništa. Pokušaj konzumacije Kusturičina teksta predstavlja jedinstveno iskustvo, već poslije pola rečenice osjećaš se kao da ti roj mahnitih pčela zuji u glavi: frcaju zavjere, lete tajni dokumenti, jurišaju povijesne ličnosti, smjenjuju se atraktivne destinacije, sijevaju noževi, izniču korpe pune srpskih očiju, a u općem metežu brišu se uobičajene gramatičke konvencije, terevenče padeži, miješaju se velika i mala slova, zarezi nestaju na putu od Vatikana do sjedišta FBI-ja, pa logika i namjera sveg tog kaotičnog buncanja bez bilo kakve unutrašnje povezanosti i strukture prosječnome umu ostaju nedokučive, osim ako je autor imao ideju poetikom raspojasanih nesuvislosti dati do znanja kako smisao leži u tome da smisla nema.
Sreća te je Senad Avdić – kojeg je Kusturica manirom retardirana uličara zasuo ličnim uvredama – na portalu Slobodna Bosna takvo unikatno bulažnjenje podvrgnuo primjerenoj dekonstrukciji, sitno ga nasjeckao i vratio pošiljatelju, lišivši me dobrog dijela nevolje: nemam tome majstorskom radu što dodati ni oduzeti, štoviše, bez krzmanja bih ga supotpisao. Priložit ću stoga tek dva-tri slovca glede Jasenovca…
Uglavnom, upinjući se imitirati moj epistolarni pristup temi, Emir Kusturica piše pismo koje mi kao šalje Ante Pavelić, zahvaljujući mi što sam po oslobođenju Jasenovca zdipio dokumente i utajio fakte o milijun žrtava ustaškog logora, a onda u manje od tri kartice teksta nadire respektabilna gomila, redaju se Adolf Hitler, Josip Broz, Jovan Rašković, Vinston Čerčil, Pio XII, Dijana Budisavljević, Kurcio Malaparte, Ante Starčević, Maks Luburić, Vladko Maček, Miroslav Krleža, Hitler u podmornici bježi u Argentinu, partizani pod mojim nadzorom pustoše dokumentaciju u Jasenovcu, Tito u Napulju trusi viski s Vinstonom, ja prebacujem ustaške oficire u Vatikan, Tito u Sikstinskoj kapeli s Pijom dogovara smještaj, partizani ulaze u Rijeku i Trst kako bi omogućili ustašama da pobjegnu iz Zagreba, FBI deklasificira tajne spise, Malaparte izvještava o korpi punoj srpskih očiju, Pavelić to demantira tvrdnjom da je korpa tek dopola puna, Kusturica procjenjuje kako je srpskih očiju u svakom slučaju pun Kurcio… Bog te mazo!
Priznajem da su mi od bubnjanja i intenziteta senzacija zamalo iskočile oči, mada nisu srpske, i da sam na jedvite jade uspio zadržati staloženost: u redu, autor se drži principa „što na umu, to na drumu“, što znači da mu je mozak na službenom putu, nitko iole normalan ne može ga slijediti na tom putovanju, na takav se tip ekspedicija uputno osvrnuti samo sa sigurnoga odstojanja, a u cijeloj stvari ipak ima i zrnce humora, naime, komično je to što pisac svoje štivo smatra satiričnim, iako sve upućuje na to da je riječ o žanru dijagnoze.
Osim toga, imajući u vidu trenutno stanje mojih dionica u tzv. hrvatskom društvu – gdje u službenoj percepciji osciliram između jugokomunista i četnika, ovisno o afinitetu lovaca na nacionalne izdajnike – ne mogu reći kako mi naročito škodi da me neka prosrpska budala okarakterizira kao ustašu. To u stanovitoj mjeri relaksira, jer su se etikete što ih tridesetak godina nosim prilično ofucale, pa mu ovo dođe poput obnavljanja garderobe. Ne znam kako bi mogao glasiti naslov filma o ustaškoj uroti što se vrti u Kusturičinoj glavi – „Za dom vješanje“? – no vlasniku tikve možda bih morao i zahvaliti što se, dodjeljujući mi glavnu ulogu, trudi popraviti moj položaj u sredini gdje živim, radim i čupam pa sadim. On o tome ne vodi računa, dakako, njemu su ionako svi Hrvati isti, uključujući one za koje on samo pretpostavlja da su Hrvati, ali svejedno: biti četnik za ustaše, a ustaša za četnike, može li čovjek poželjeti kvalitetnije socijalno zbrinjavanje?
Budući da je prije mjesec dana, u društvu ministra kulture i informisanja Republike Srbije Vladana Vukosavljevića, Kusturica najavio snimanje filma o ustaškome logoru i genocidu nad srpskim narodom u NDH, da je obznanjeno kako je država za taj umjetničko-propagandni pothvat već rezervirala potrebna sredstva, te će sunuti značajan novac u ekranizirani Jasenovac (ministar je tom prilikom rekao da se radi o „velikoj i zjapećoj rani na temu našeg naroda i našeg istorijskog pamćenja“, a redatelj objasnio kako njegov film „treba da pokaže kako smo tamo stradali“, odnosno „da izađe iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“), nekako slutim da bi ona logički nesavladiva gungula u Kusturičinu sastavku, gdje Tito, Vinston, Pio i ekipa uz viski i Mikelanđelove freske kuju planove o zatiranju svekolikog srpstva, mogla biti radna verzija sinopsisa za budući triler, nukleus iz kojega će izrasti scenarij s dostatnom količinom tendencioznih stupidarija da zadovolji i državu i državnog umjetnika, a u konačnici rezultira veličanstvenim prizorima pravoslavnog mučeništva.
Premda znam vrlo precizan odgovor, ipak ću, da bih približio redateljevu moralnu optiku, izložiti pitanje koje mi je u okviru ove gnjavatorske prepiske jedino interesantno:
Zašto je, dok piše pismo koje tobože Pavelić meni šalje, Kusturici potrebno da jasenovačkih žrtava bude baš milijun, dakle barem deset puta više nego što ih evidentira ozbiljna i vjerodostojna historiografija? Zašto mu je taj hipertrofirani milijunčić od presudne važnosti?
A evo odmah i odgovora:
Zato da se – u polju kolektivne mitske svijesti po kojemu bez prestanka baulja – ne ostavi mogućnost da broj Srba ubijenih u Jasenovcu bude dosegnut brojem žrtava za čije je ubijanje Jasenovac poslužio kao lažno opravdanje.
Da, stvar je upravo toliko jednostavna. Tim pitanjem i tim odgovorom, što se mene tiče, apsolviran je kompletan slučaj Nemanja. A kako nisam siguran da će mu mentalne prilike omogućiti da to razumije, čini mi se najprikladnijim izravno mu to dati do znanja uz zdravu ustašku poruku:
Puca meni prsluk, Kusturice, za tvoj Jasenovac! Živo me boli Kurcio za tvoju košaru punu srpskih očiju kojom pozivaš na slijepu mržnju!
Jer taj Jasenovac kojim proslavljeni filmski umjetnik ispire usta i draška osvetničke strasti svojih poklonika, a uskoro će ga valjda osnažiti i fikcijom na velikom ekranu, spada u klasičan mitski inventar, poput Svetog Kosova, kao mukli nacionalni narativ o ekskluzivnom patništvu čija javna upotreba, praćena ideološkom destilerijom patvorenih suza, pouzdano ne služi ni istini ni opomeni, ponajmanje iskazivanju pijeteta, već goloj manipulaciji onoga Bećkovićevog „ostatka zaklanog naroda“ koji ima biti nagovoren i emocionalno pripremljen na zbijanje redova, brušenje noževa i zborno škrgutanje zubima.
S ovoliko godina u kostima i ovolikim iskustvom s balkanskim političkim, intelektualnim i kulturnim šljamom savršeno lako prepoznajem memorijalne i komemorativne forme ratnoga huškanja – o tome sam, uostalom, ispisao stotine stranica – a među njima i takve manevre gdje će kapitalno gubilište, poput neke žalobno-traumatične maternice, biti nepresušan izvor samoabolicije i jedna od licenci za odriješene ruke, ili konkretnije: gdje će nadraživanje zločinom u Jasenovcu poslužiti i izvršenju i poricanju zločina u Višegradu.
Što se kamenoklesara tiče, jasenovačko stratište i višegradsko gradilište pripadaju istoj duhovnoj avanturi. U Kusturici je službena srpska mitomanija dobila svoga vodećeg mitomanijaka, i ja nemam nikakvih dvojbi oko toga što će se zbiti kada primi novu tranšu državnih milijuna sa specificiranom namjenom. Snimi li film o Jasenovcu, bit će to umjetnički doprinos ekonomiji nacionalne srdžbe: redatelj će žrtve genocida investirati u buduća krvoprolića.
Prije tri godine u Hrvatskoj je upriličena premijera dokumentarnog filma Jakova Sedlara „Jasenovac – istina“ – u kojemu je ustaški logor smrti prikazan kao luksuzno hotelsko odmaralište i poprište bogatih kulturno-umjetničkih aktivnosti, dok su masovna ubojstva pripisana partizanima – a pri kraju toga slikopisa osvanula je, uz ostale, i moja fotografija, u vidu potjernice, s optužbom da sam prokleti Jugoslaven, „ljevičarski fašist“, izrod koji izaziva „podjele u hrvatskom biću“ i inzistiranjem na genocidnom karakteru Jasenovca nabija „kolektivnu krivnju hrvatskom narodu“. I kada me sada konstruktor Andrićgrada istim povodom prikazuje kao ustašu, to samo na karikaturalan način potvrđuje da su odurni hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija – reprezentirani kroz Sedlara i Kusturicu – u svome provizornom antagonizmu perfektno usuglašeni i osuđeni na to da se uzajamno prehranjuju.
Da i ne spominjem na svoj način opscenu multi-kulti prirodu ovdašnjih tragedija zabune, gdje se jedan Židov ostvaruje kao hrvatsko-katolički, a jedan musliman kao srpsko-pravoslavni fanatik. Jedan se emancipira od svoga neželjenog židovstva negirajući holokaust, a drugi nadilazi svoje prezreno muslimanstvo ignorirajući pokolje nad Bošnjacima. Nije me, istini za volju, naročito briga za taj identitetski bućkuriš, no nema sumnje da je međusobni zagrljaj istovremeno i ljigav i čvrst, nalik zmijskome klupku sjedinjenom u zajedničkoj borbi protiv istine, razuma i morala.
U knjizi „Iza sedam logora“, koja se bavi sponama između kulture i nasilja, točnije: nacionalne kulture i nacionalnog nasilja, Kusturica je sa svojim neimarskim podvigom u Višegradu smješten u marginalni rukavac teksta, što je naposljetku šteta, jer teško da ima stvaralačke pojave koja na pregnantniji način utjelovljuje spomenutu problematiku. Radi toga je, dok podiže monumentalne pseudokulturne hramove u neposrednoj blizini neobilježenih stratišta, toliko grozničavo zaokupljen zlom u dalekom Jasenovcu.
Staviti se na čelo mehanizacije koja će stucati četiri kamenoloma za izgradnju megalomanskoga srpskog memorijalnog kompleksa, najraskošnijeg primjera nacionalističkog kiča na ovim prostorima – sve sa replikom kosovskog manastira Visoki Dečani u njegovu središtu – u gradu gdje ni najsitnijom kamenom pločicom nisu označena mjesta masovnih likvidacija, mjesta gdje su ljudi bili zaklani, ustrijeljeni ili živi zapaljeni – ni u Pionirskoj ulici, ni u Bikićima, ni na Mostu – za takvu veličajnu misiju moraš biti moralni skot od posebne građe, netko tko će imati dovoljno otpornu savjest da realizira kulturnu doradu kolektivnog poricanja što sam je u knjizi opisao u marksističkome ključu: „krvava materijalna baza i mramorna duhovna nadgradnja“.
To je dakle taj refleks i domet etnički modelirane etike: jasenovački užasi potaknut će ga „da pokaže kako smo tamo stradali“, a oni višegradski da naglasi „kako smo se kulturno afirmirali“, to jest da se pobrine da rečeni užasi, preko grotesknoga arhitektonskog dočaravanja kulturne afirmacije, ne izađu „iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“. Daje se, drugim riječima, isti stari film o srpskoj žrtvi i krvničkom ostatku čovječanstva, a u tom filmu Andrićgrad nije ništa drugo nego nadgrobni spomenik organiziranoj utaji istine. Jedino što je otvoreno pitanje autorske autonomije, jer – ne treba se zavaravati – Kusturica kleše kako vlast svira, i to za solidne honorare.
Uzalud su tu i kočijaško pravoslavlje i kvazisatirične nebuloze po kojima ja plijenim dokumente i tajim jasenovačku istinu, dok Adolf bježi u Ande, Tito i Vinston piju s Pijom, a Kurcio prebrojava šarenice. Kusturica je serviser politike koja je proizvela Milana Lukića – sada i u formalnome statusu predsjedničkog savjetnika – dok sam ja, j... ga, uvijek bio zakleti protivnik ideologije koja je stvorila Darija Kordića i ostvarenjima poput Sedlarovih slikopisa reafirmirala Antu Pavelića. To što figuriram kao čvrsta točka suglasnosti između dva šovenska tabora, makar mi lijepili etikete prividno suprotna predznaka – pa bi me jedni uklonili kao četnika, a drugi kao ustašu – tek je argument više za neospornu istinu da su Sedlar i Kusturica duhovna braća.
Ukoliko se pak višegradski građevinski poduzetnik i vlasnik portala Iskra.co, zbog svojeg silnog redateljskog dara, osjeća dekomodiranim kada ga se dovodi u blisku vezu s hrvatskim filmskim diletantom, morao bi znati, najprije, da uz „svetlu stranu sveta“ možda postoji i mračna strana svetla, a zatim, mnogo važnije, da vrijeme gasi mnogo toga, ako već ne liječi one „velike i zjapeće rane“ što ih spominje njegov ministar, rane za koje su ranoholičali predvidjeli da ostanu zauvijek svježe. Jedna od sigurnijih posljedica dugotrajnoga ljubavnog zagrljaja s vlašću je truljenje talenta. A tada preostaje samo da se čitav predaš naciji i svetom tlu. Humus in fabula.
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Igre zla s prijestolja
Zlatko Dizdarević
Kada bezakonje, nasilje i bezvlašće za širu javnost postanu rutina i svakodnevnica, skoro pa je već kasno i za zvono na uzbunu. Jer ako se i pozvoni, a teško je da hoće jer prethodna tišina nije vladala tek tako, slučajno, već je nekome trebala, jasno je kako su stvari iskoračile s terena pojedinačnog incidenta i prešle u ono letargično – »šta ćeš, tako nam je kako nam je...«
Evo, posvuda unaokolo dugo već i masovno svjedočimo koječemu što jeste posljedica bezakonja u širokoj lepezi. Dešavaju se nasilja svake vrste nad kojima se još uvijek normalni zgražavaju. Ohrabreni sadisti, manijaci, siledžije i zlikovci uz tek dobro organizirane »obične« kriminalce i lopove raznih vrsta zadovoljno nastavljaju svoj posao dalje ispravno sluteći da mnogih kazni više neće biti. A i ako hoće, to više nije ni blizu onome što normalan čovjek smatra ispravnim i odgovarajućim. Šprdanja i manipulacije s pravosuđem dosegli su nivo koji je, jednostavno kazano, stimulacija za dalje ismijavanje i države i društva.
Potrčati za nekim po gradu da bi ga se ni kriva ni dužna iscipelarilo jer se manijacima ne sviđaju imena nepoznate žrtve, njihovo porijeklo i »krvna grupa«, ili 88 puta zabiti nož u djevojku koja te ostavila s razlogom pa sudski cinično dokazivati dugotrajnu ugroženost i nasilje nad sobom, ili rutinski negirati i pravdati korumpiranje visoko rangiranog funkcionera u pravosudnoj hijerarhiji u državi – tek su usputno pomenuta »djela« kojima se javnost minulih dana bavi u Hrvatskoj i BiH, uz sasvim sitnu nelagodu jer sve tek sluti na novu realnost što se počinje otimati loše zamišljenoj kontroli. Možda i uzdrmanim vizijama vladanja.
Ipak, otimanje kontroli nad ludilima razne vrste postaje polako svakodnevnica u onome što nas itekako određuje kao društva. Zlo je postalo svakodnevnica nad kojom se predugo odmahivalo rukom mimo svega što postojeći zakoni jasno detektiraju. Logika je bila, pa šta? Ta se realnost uredno udisala kao usud. A stvorena je ne kao usud, već kao »politička taktika i strategija« u čemu su se gore, na prijestoljima, čini se preigrali...
Zlo kao operativna poluga u službi vlasti, očigledno se otelo. Možda se gore, odakle se vlada, doista mislilo da će se najmanji mogući formati koji ispiru mozak raji grotesknim idiotlucima u ime »slobode i demokracije« i definitivno etablirati zavazda, poslušni i zahvalni. I da će se zatezanjem i popuštanjem, kako i kada odgovara vladajućoj strukturi, vladati rajom dovijeka.
Prevladavajuća realnost u odnosima svakog društva izvjesno proističe iz ukupno dostignutih i vremenom podrazumijevajućih odnosa, proklamiranih ili osporenih uzusa i standarda.
Nju stvaraju ljudi kao pojedinci i društvo kao cjelina. Velikih i trajnih prevara tu teško može biti. U to mogu vjerovati samo »lideri« malih formata. A to nam se eto dešava na prostoru na kojem živimo čak i neovisno od granica kojima smo se odijelili. Bezgranično je i ubrzano otklizavanje u nešto što se poprilično teško moglo zamisliti kao baš normalno i uobičajeno do prije samo nekoliko decenija. Nije riječ toliko ni o kriminalnim činima koliko o reakcijama na njih.
Zato imamo sliku realnosti kakvu imamo kroz afere raznih vrsta i kalibara, u rasponu od grotesknog Mamića, pomenute nacionalističko huliganske Torcide, snimljenog »potkivanja« i političke zaštite kriminala pravosudnog lidera Tegeltije u Sarajevu, do pokušaja odbrane manijaka Davida Komšića koji, eto, sadistički traži i da ga se pozove na sjednicu Vrhovnog suda (?!) da bi mu se uvažili razlozi monstruoznog zločina... Bezbrojne takve i slične epizode jesu slika današnje realnosti koja je, naprosto, nadvladala.
Na svu sreću, jeste dio te realnosti sa sasvim druge strane i mlada Ivana Marković, gradonačelnikovica Supetra koja, reklo bi se ležerno i uz osmijeh, odvrati velikim »ne« pokušajima i refašizacije i huliganstva u svom gradiću na Braču. Žena, kao poveliki povod za divljenje, ima jasan civilizacijski stav, nema dileme da ga treba glasno kazati i braniti. Za divno čudo – očigledno baš zato što je takva – dobila je glatko i izbore za mjesto na kojem je. Rekao bi nekada normalan čovjek, šta je tu čudo?
Čudo je što su se oni s prijestolja oglasili nakon što je Ivana glatko i jasno kazala što je kazala a normalni ljudi te riječi prepoznali kao istinite, iz duše, uvjerenja i osjećanja obaveze da se moraju kazati. I pomalo je cinično ma koliko bilo odjednom važno, što je osuda Torcidinih huligana pristigla i s Pantovčaka, iz Banskih dvora i sa sličnih mjesta na kojima je ta »Torcida« direktno i indirektno proizvođena, stimulirana i doživljavana kao domoljublje. Sve sada tukne na strah prijestolja da se kontrola nad »europskom uljudbom« pogubila i da puno toga što se činilo učinkovitim i hvaljenim na tom terenu Bruxellesa i Strasbourga više ne pije vode.
U Bosni i Hercegovini na tom terenu »lideri« još kasne pa političke ljigavosti i kriminal, osionost i nezajažljivost malih kojima se učinilo da svojim mudrostima nebo dodiruju, još uvijek opstaju. Beskrajno je učinkovita trojna bratska taktika održavanja svekolikih poraza društva i države u ime pobjeda interesa pojedinaca i kartela u kojima djeluju. Dovoljan dokaz je i u činjenici da takav »sistem« brani svoje pravosuđe nad pravdom i zakonima u ime naroda, uz sporadičnu kobajagi uznemirenost tzv. međunarodne zajednice kojoj je, vele, eto baš pomalo neprijatno zbog toga.
Šta je, ustvari, povod svemu ovome. Čini se ipak barem početna ali uočljiva pomjeranja u svakodnevnici koja se ne može sakriti pod tepih, ma kako debeo bio. Nije gubljenje mnogih civilizacijskih standarda što nas je zadesilo, palo s neba. Svekolika moralna, duhovna, profesionalna, politička i elementarno civilizacijska degradacija koja je izbacila na površinu države i društva istinski male gabarite, uz pripadajuću »nesvijest« opijenih sljedbenika i mnogih profitera, radikalno je utjecala na promjenu sistema vrijednosti unaokolo.
Kriminalom i debiliziranjem društva se svjesno i ciljano upravljalo. Popuštalo i zatezalo kada je i kako zatrebalo dirigentima dobitničkog društvenog jada. Do filozofije su uzdignuti samo profit i lični interesi. I silom, naravno, kada zatreba. Taj fenomen nije lokalni niti samo regionalni. Vidljiv je kao planetarni. Ipak, ovdje u nas, priča se polako primiče crvenoj liniji preko koje će se teže vladati lažima i prevarama. Ljudi se evo, ispotiha već pomalo uzbuđuju u normalnim okolnostima toliko običnim, jednostavnim, ljudskim i elementarno moralnim gestovima poput Ivane Marković iz Supetra i sličnih kakvih valjda još ima.
Navikavanje na neljudskost ne može dovijeka. Kao što ne mogu ni kreatori tako organiziranog profiterstva, ma koliko vjerovali da mogu. Budale ptičje pameti, monstrumi koji bodu do besvijesti iz obijesti, lopovi koji se kriju preko granice a pod prozorom pravdi, lideri pravosuđa koji kradu poput piljara, da se i ne pominju oni što u džepove trpaju sudbine hiljada radnika uz blagoslov politike – ne mogu vječno. Bivat će takvih uvijek, ali oni u konačnici ne mogu biti »sistem« ovakav kakav je postao danas. A ako se prijestolja sa kojih se taj sistem odražava ne izbace iz igre, onda neka podanici i dalje uživaju u nalozima njihovih krunskih glava gore, ovakvih. Dok ne pukne nekontrolirano.
Tu velike mudrosti nema.
novilist.hr
Zlatko Dizdarević
Kada bezakonje, nasilje i bezvlašće za širu javnost postanu rutina i svakodnevnica, skoro pa je već kasno i za zvono na uzbunu. Jer ako se i pozvoni, a teško je da hoće jer prethodna tišina nije vladala tek tako, slučajno, već je nekome trebala, jasno je kako su stvari iskoračile s terena pojedinačnog incidenta i prešle u ono letargično – »šta ćeš, tako nam je kako nam je...«

Evo, posvuda unaokolo dugo već i masovno svjedočimo koječemu što jeste posljedica bezakonja u širokoj lepezi. Dešavaju se nasilja svake vrste nad kojima se još uvijek normalni zgražavaju. Ohrabreni sadisti, manijaci, siledžije i zlikovci uz tek dobro organizirane »obične« kriminalce i lopove raznih vrsta zadovoljno nastavljaju svoj posao dalje ispravno sluteći da mnogih kazni više neće biti. A i ako hoće, to više nije ni blizu onome što normalan čovjek smatra ispravnim i odgovarajućim. Šprdanja i manipulacije s pravosuđem dosegli su nivo koji je, jednostavno kazano, stimulacija za dalje ismijavanje i države i društva.
Potrčati za nekim po gradu da bi ga se ni kriva ni dužna iscipelarilo jer se manijacima ne sviđaju imena nepoznate žrtve, njihovo porijeklo i »krvna grupa«, ili 88 puta zabiti nož u djevojku koja te ostavila s razlogom pa sudski cinično dokazivati dugotrajnu ugroženost i nasilje nad sobom, ili rutinski negirati i pravdati korumpiranje visoko rangiranog funkcionera u pravosudnoj hijerarhiji u državi – tek su usputno pomenuta »djela« kojima se javnost minulih dana bavi u Hrvatskoj i BiH, uz sasvim sitnu nelagodu jer sve tek sluti na novu realnost što se počinje otimati loše zamišljenoj kontroli. Možda i uzdrmanim vizijama vladanja.
Ipak, otimanje kontroli nad ludilima razne vrste postaje polako svakodnevnica u onome što nas itekako određuje kao društva. Zlo je postalo svakodnevnica nad kojom se predugo odmahivalo rukom mimo svega što postojeći zakoni jasno detektiraju. Logika je bila, pa šta? Ta se realnost uredno udisala kao usud. A stvorena je ne kao usud, već kao »politička taktika i strategija« u čemu su se gore, na prijestoljima, čini se preigrali...
Zlo kao operativna poluga u službi vlasti, očigledno se otelo. Možda se gore, odakle se vlada, doista mislilo da će se najmanji mogući formati koji ispiru mozak raji grotesknim idiotlucima u ime »slobode i demokracije« i definitivno etablirati zavazda, poslušni i zahvalni. I da će se zatezanjem i popuštanjem, kako i kada odgovara vladajućoj strukturi, vladati rajom dovijeka.
Prevladavajuća realnost u odnosima svakog društva izvjesno proističe iz ukupno dostignutih i vremenom podrazumijevajućih odnosa, proklamiranih ili osporenih uzusa i standarda.
Nju stvaraju ljudi kao pojedinci i društvo kao cjelina. Velikih i trajnih prevara tu teško može biti. U to mogu vjerovati samo »lideri« malih formata. A to nam se eto dešava na prostoru na kojem živimo čak i neovisno od granica kojima smo se odijelili. Bezgranično je i ubrzano otklizavanje u nešto što se poprilično teško moglo zamisliti kao baš normalno i uobičajeno do prije samo nekoliko decenija. Nije riječ toliko ni o kriminalnim činima koliko o reakcijama na njih.
Zato imamo sliku realnosti kakvu imamo kroz afere raznih vrsta i kalibara, u rasponu od grotesknog Mamića, pomenute nacionalističko huliganske Torcide, snimljenog »potkivanja« i političke zaštite kriminala pravosudnog lidera Tegeltije u Sarajevu, do pokušaja odbrane manijaka Davida Komšića koji, eto, sadistički traži i da ga se pozove na sjednicu Vrhovnog suda (?!) da bi mu se uvažili razlozi monstruoznog zločina... Bezbrojne takve i slične epizode jesu slika današnje realnosti koja je, naprosto, nadvladala.
Na svu sreću, jeste dio te realnosti sa sasvim druge strane i mlada Ivana Marković, gradonačelnikovica Supetra koja, reklo bi se ležerno i uz osmijeh, odvrati velikim »ne« pokušajima i refašizacije i huliganstva u svom gradiću na Braču. Žena, kao poveliki povod za divljenje, ima jasan civilizacijski stav, nema dileme da ga treba glasno kazati i braniti. Za divno čudo – očigledno baš zato što je takva – dobila je glatko i izbore za mjesto na kojem je. Rekao bi nekada normalan čovjek, šta je tu čudo?
Čudo je što su se oni s prijestolja oglasili nakon što je Ivana glatko i jasno kazala što je kazala a normalni ljudi te riječi prepoznali kao istinite, iz duše, uvjerenja i osjećanja obaveze da se moraju kazati. I pomalo je cinično ma koliko bilo odjednom važno, što je osuda Torcidinih huligana pristigla i s Pantovčaka, iz Banskih dvora i sa sličnih mjesta na kojima je ta »Torcida« direktno i indirektno proizvođena, stimulirana i doživljavana kao domoljublje. Sve sada tukne na strah prijestolja da se kontrola nad »europskom uljudbom« pogubila i da puno toga što se činilo učinkovitim i hvaljenim na tom terenu Bruxellesa i Strasbourga više ne pije vode.
U Bosni i Hercegovini na tom terenu »lideri« još kasne pa političke ljigavosti i kriminal, osionost i nezajažljivost malih kojima se učinilo da svojim mudrostima nebo dodiruju, još uvijek opstaju. Beskrajno je učinkovita trojna bratska taktika održavanja svekolikih poraza društva i države u ime pobjeda interesa pojedinaca i kartela u kojima djeluju. Dovoljan dokaz je i u činjenici da takav »sistem« brani svoje pravosuđe nad pravdom i zakonima u ime naroda, uz sporadičnu kobajagi uznemirenost tzv. međunarodne zajednice kojoj je, vele, eto baš pomalo neprijatno zbog toga.
Šta je, ustvari, povod svemu ovome. Čini se ipak barem početna ali uočljiva pomjeranja u svakodnevnici koja se ne može sakriti pod tepih, ma kako debeo bio. Nije gubljenje mnogih civilizacijskih standarda što nas je zadesilo, palo s neba. Svekolika moralna, duhovna, profesionalna, politička i elementarno civilizacijska degradacija koja je izbacila na površinu države i društva istinski male gabarite, uz pripadajuću »nesvijest« opijenih sljedbenika i mnogih profitera, radikalno je utjecala na promjenu sistema vrijednosti unaokolo.
Kriminalom i debiliziranjem društva se svjesno i ciljano upravljalo. Popuštalo i zatezalo kada je i kako zatrebalo dirigentima dobitničkog društvenog jada. Do filozofije su uzdignuti samo profit i lični interesi. I silom, naravno, kada zatreba. Taj fenomen nije lokalni niti samo regionalni. Vidljiv je kao planetarni. Ipak, ovdje u nas, priča se polako primiče crvenoj liniji preko koje će se teže vladati lažima i prevarama. Ljudi se evo, ispotiha već pomalo uzbuđuju u normalnim okolnostima toliko običnim, jednostavnim, ljudskim i elementarno moralnim gestovima poput Ivane Marković iz Supetra i sličnih kakvih valjda još ima.
Navikavanje na neljudskost ne može dovijeka. Kao što ne mogu ni kreatori tako organiziranog profiterstva, ma koliko vjerovali da mogu. Budale ptičje pameti, monstrumi koji bodu do besvijesti iz obijesti, lopovi koji se kriju preko granice a pod prozorom pravdi, lideri pravosuđa koji kradu poput piljara, da se i ne pominju oni što u džepove trpaju sudbine hiljada radnika uz blagoslov politike – ne mogu vječno. Bivat će takvih uvijek, ali oni u konačnici ne mogu biti »sistem« ovakav kakav je postao danas. A ako se prijestolja sa kojih se taj sistem odražava ne izbace iz igre, onda neka podanici i dalje uživaju u nalozima njihovih krunskih glava gore, ovakvih. Dok ne pukne nekontrolirano.
Tu velike mudrosti nema.
novilist.hr
- lejlamo
- Forum [Bot]
- Posts: 12993
- Joined: 23 Feb 2018, 18:17
- Location: kamen i drača
- Mood:
- Been thanked: 1 time
- Status: Offline
Re: Kolumne
Novi list, Rijeka općenito... Oaze neke normalne Hrvatske..
Habibti, ya nour el - ain... 

- Melek
- Deer Hunter
- Posts: 30506
- Joined: 20 Jun 2013, 23:18
- Has thanked: 4177 times
- Been thanked: 3087 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Brine me samo jedno..
... nam se ciklički ponavlja u jednom ili drugom obliku i manje-više je konstanta još od Austro-Ugara. Ima li nade?Navikavanje na neljudskost ne može dovijeka. Kao što ne mogu ni kreatori tako organiziranog profiterstva, ma koliko vjerovali da mogu. Budale ptičje pameti, monstrumi koji bodu do besvijesti iz obijesti, lopovi koji se kriju preko granice a pod prozorom pravdi, lideri pravosuđa koji kradu poput piljara, da se i ne pominju oni što u džepove trpaju sudbine hiljada radnika uz blagoslov politike – ne mogu vječno. Bivat će takvih uvijek, ali oni u konačnici ne mogu biti »sistem« ovakav kakav je postao danas. A ako se prijestolja sa kojih se taj sistem odražava ne izbace iz igre, onda neka podanici i dalje uživaju u nalozima njihovih krunskih glava gore, ovakvih. Dok ne pukne nekontrolirano.
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
"Crvena oaza"...

Ne znam kako sad stvari stoje s Novim listom, ko je tamo šta, tu je bio i pokojni Lucić, (do svoga preranog kraja


Re: Kolumne
Ma nije ni crvena oaza....nego, kako i piše gore u kolumni....čim nisi crni....znači da si crveniMohr wrote: 17 Jun 2019, 22:58"Crvena oaza"...
Ne znam kako sad stvari stoje s Novim listom, ko je tamo šta, tu je bio i pokojni Lucić, (do svoga preranog kraja), ali posebice pamtim period Salamanderovog pajdaša Ježića, kad je "zaposlio" Viktora, pod jednim jedinim uvjetom: da (ništa) ne piše!!!
![]()

Habibti, ya nour el - ain... 

- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Iran, nafta i libereto za operu ”Velika poslednja racija”
DRAGOSLAV DANILOVIĆ
http://www.noviplamen.net/glavna/iran-n ... qugGrtTODI
DRAGOSLAV DANILOVIĆ
http://www.noviplamen.net/glavna/iran-n ... qugGrtTODI
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Beara i tovar genocida
Piše: Ivica Đikić, Novosti
Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu još uvijek traje prvostupanjski proces protiv osmorice pripadnika Centra za obuku Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske optuženih za sudjelovanje u pogubljenju između tisuću i sto i tisuću i tristo bošnjačkih zarobljenika i civila u hangaru poljoprivredne zadruge u selu Kravici, desetak kilometara od Bratunca prema Zvorniku, u poslijepodnevnim satima 13. srpnja 1995. godine. To je bila prva masovna i organizirana likvidacija Bošnjaka nakon pada Srebrenice u ruke Vojske Republike Srpske: u naredna tri-četiri dana, na nekoliko lokacija u okolici Bratunca i Zvornika ubijeno je još oko sedam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. U Kravici su, pored pripadnika jahorinskog Centra za obuku Specijalne brigade policije, ubijali vojnici Drugog odreda Specijalne policije MUP-a Republike Srpske iz Šekovića, zatim nekolicina vojnika Interventnog voda 3. bataljuna Bratunačke brigade – ‘Crvene beretke’, nekolicina vojnih policajaca Bratunačke brigade i dio pripadnika 1. bataljuna Bratunačke brigade, te pripadnici lokalnih i regionalnih policijskih i paravojnih formacija. Ubijanje rafalima iz automatskih pušaka i bacanjem bombi među natiskane zarobljenike intenzivno je trajalo najmanje dva sata. Sva osmorica optuženih – Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić – negiraju krivnju za masovnu likvidaciju u Kravici i uglavnom se, sa slobode, brane šutnjom.
Tomislav Kovač, ratni zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Srpske, nije doveden u poziciju da se brani od tužiteljskih optužbi, pa onda i ne šuti: on je u ovom beogradskom procesu samo svjedok, premda je u Bosni i Hercegovini optužen za učešće u srebreničkom genocidu zbog čega se sklonio u sigurno okrilje Srbije, a njegovo lipanjsko svjedočenje pred sudom pokazuje smjer u kojem se već neko vrijeme kreće srpsko nacionalističko tumačenje, odnosno poricanje genocida u Srebrenici. Ukratko, jedini krivac za zločine – čiji se razmjeri pritom umanjuju do bezočnosti – jest pukovnik Ljubiša Beara, tadašnji načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.
‘Beara je bio okidač za procese ubijanja zarobljenika. To je osoba koja je to trebala da spriječi, i koja je to naredila’, kazao je Kovač. Istu tezu prethodno je iznosio u emisiji ‘Ćirilica’ Milomira Marića na srbijanskoj Televiziji Happy, čestom okupljalištu onih koji negiraju genocid i koji podržavaju Kovačevu fikciju, poput Vojislava Šešelja, zatim umirovljenog generala Vinka Pandurevića, ratnog zapovjednika Zvorničke brigade VRS koji je u Haagu osuđen na trinaest godina zatvora zbog srebreničkog genocida, pa sina Ratka Mladića i Mladićevih odvjetnika… Marić je na istu temu ugošćivao i poručnika Milorada Pelemiša, ratnog komandanta Desetog diverzantskog odreda VRS, čija su osmorica podčinjenih sudjelovala u strijeljanju oko tisuću Bošnjaka na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika 16. srpnja 1995. godine. I za Pelemišom je u Bosni i Hercegovini izdana tjeralica zbog sudjelovanja u genocidu, ali srbijanske vlasti ignoriraju tu činjenicu. Inače, izuzev tri-četiri nevladine organizacije, u Srbiji o Srebrenici govore samo radikalni šovinisti i oni koji su osobno zainteresirani za negiranje genocida i za umanjivanje razmjera zločina, a u tu vrstu govora uklapaju se i stavovi najviših predstavnika aktualne vlasti u Beogradu.
Beara je umro u zatvoru u Berlinu u veljači 2017. godine. Dvije godine prije toga Haški sud pravomoćno mu je presudio doživotnu robiju zbog aktivnog i vrlo istaknutog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. Uza nj, na doživotne robije zbog istog zlodjela pravomoćno su u Haagu osuđeni i general Zdravko Tolimir, desna ruka Ratka Mladića za sigurnosne i obavještajne poslove, odnosno Bearin direktno nadređeni, te potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjela sigurnosti u Drinskom korpusu VRS. Na doživotnu kaznu zatvora osuđeni su i Ratko Mladić i Radovan Karadžić, pri čemu je Mladićeva presuda još uvijek prvostupanjska: u njihovim slučajevima genocid u Srebrenici jedna je od točaka najteže moguće osude. Zašto je Beara izabran za ulogu jedinog krivca? Zašto utjecajni krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj žele prikazati genocid u Srebrenici poluprivatnim ispadom jednog jedinog čovjeka, koji pritom nije bio na vrhu piramide zapovijedanja nego su iznad njega bile još dvije komandne razine? Zato što je Beara mrtav, pa ne može uzvratiti? To je usputni razlog, jer mrtav je i general Tolimir, ali na nj se svejedno ne svaljuje sva zločinačka odgovornost, a uostalom, Šešelj i Kovač optuživali su Bearu i dok je bio među živima. U međuvremenu, rekosmo, njihova teza se proširila i na putu je da postane neka vrsta srpske državne istine o Srebrenici, to jest srpskog državnog poricanja ili maksimalnog zamagljivanja istine.
Tovarenje cjelokupne krivice za Srebrenicu na dušu mrtvog Beare služi skidanju odgovornosti sa svih ostalih pojedinaca – od Ratka Mladića do Milorada Pelemiša, od Tomislava Kovača do Petra Salapure i Dragomira Pećanca – i služi brisanju sistemskog karaktera genocida u Srebrenici: ako se odgovornost zaustavi na jednom poludjelom štapskom oficiru višeg srednjeg ranga, nestat će uloga državnih ili paradržavnih mehanizama i struktura Republike Srpske i Republike Srbije u najstrašnijem zločinu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Vojislav Šešelj, osim toga, uzgaja netrpeljivost prema Beari još od 1992. godine, kad su na dubrovačkom ratištu poginuli Milan Ćuk i Zoran Doderović, pripadnici dobrovoljačkih odreda Srpske radikalne stranke.
Nakon što su ukrali jedno vozilo, Beara je poslao vojnu policiju da uhapsi Ćuka i Doderovića: ta dvojica su zapucala, a vojni policajci su uzvratili i usmrtili ih. Šešelj to nikad nije zaboravio i poduzimao je napore da zagorča život pukovniku koji je čitavo vrijeme rata i poraća bio doživljavan Jugoslavenom, premda je činio sve – čak i nezamislivo – da se dokaže nacionalistima, da bude prihvaćen među četnicima i da bude u Mladićevoj milosti. Šefovi beogradske kontraobavještajne službe Bearu su, uostalom, i poslali u Glavni štab Vojske Republike Srpske da ga spase od Šešeljeve hajke i da mu pruže priliku da se iskaže u pogledu srpstva.
Mimo ikakve sumnje, Ljubiša Beara bio je u organizacijskom i operativnom pogledu ključni čovjek smaknuća više od osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice u razdoblju od 13. do 16. srpnja 1995. godine. On je imao najkompletniji uvid u situaciju sa zarobljenim pripadnicima Armije BiH i golobradom muškom populacijom, određivao je lokacije na kojima su držani zatočenici i one na kojima su potom strijeljani, pronalazio je vojnike koji su ubijali, naručivao autobuse, kamione i građevinske strojeve, planirao skrivanje mrtvih tijela, lomio rijetke i slabe otpore i opstrukcije. Svi s kojima je Beara komunicirao tih dana, svi kojima je izdavao naređenja ili nešto zahtijevao od njih, svi su znali da pukovnik iz Uprave sigurnosti, kojeg većina lokalnih zapovjednika i vojnika nikad ranije nije vidjela, ne provodi ličnu osvetničku operaciju nego da nastupa u ime generala Mladića i države. Postoji ogromna količina dokaza da je Beara bio vrlo predani izvršitelj zadatka, izvršitelj bez čijeg angažmana ne bi bilo genocida ili ga ne bi bilo u onakvim razmjerima, ali ipak – izvršitelj. Najuvjerljivije svjedočanstvo o tome jest Bearin telefonski razgovor s generalom Radislavom Krstićem, zapovjednikom Drinskog korpusa VRS i kasnijim haškim osuđenikom. Razgovor je vođen u subotu, 15. srpnja 1995., oko deset ujutro: to je bio treći dan intenzivnog ubijanja bošnjačkih zarobljenika i civila i bilo je ponestalo vojnika spremnih da siju smrt, što je Bearu činilo nervoznim i polupaničnim.
‘Treba mi trideset ljudi, kao što je naređeno’, kaže Beara Krstiću.
Panika pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja
‘Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć’, uputio ga je Krstić na zapovjednike Milićke i Bratunačke brigade, odnosno da u tim jedinicama pronađe ljude koji su mu potrebni za nastavak i završetak ubijanja.
‘Al nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako.’
‘Ma, sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.’
‘Ne mogu da riješim ništa bez petnaest do trideset ljudi sa Bobanom Inđićem.’ Boban Inđić bio je drugi čovjek Interventnog voda Višegradske brigade, čovjek već itekako dokazan u poslovima ubijanja.
‘Ljubo, ovo nije zaštićeno’, podsjetio je Krstić Bearu.
‘Znam, znam.’
‘Vidjeću šta mogu, a mnogo ću poremetiti. Pogledaj dole kod Nastića i Blagojevića.’
‘Ma, nemam. Da imam, ne bi tražio već treći dan.’
‘Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove ‘Crvene beretke’.’
‘Ma, nema, ostalo ih samo četvorica. Oni su zdimili, j... ih, nema ih više tamo.’
‘Vidjeću šta mogu.’
‘Vidi i neka dođu kod Draga’, bio je ustrajan Beara. ‘Neka dođu kod Draga’ – značilo je da onih tridesetak ljudi pod zapovjedništvom Bobana Inđića trebaju doći kod potporučnika Drage Nikolića, načelnika sigurnosti u Štabu Zvorničke brigade VRS. I Nikolić je osuđen u Haagu.
‘Ne mogu ništa garantovati’, odgovorio je Krstić.
‘Krle, ja ne znam više šta da radim…’
‘Ljubo, uzmi onda one gore iz MUP-a.’
‘Ma, neće oni ništa da rade. Pričao sam, i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći trinaestog, a nije.’
‘Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.’
‘Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.’
‘j... ga, sad ću ja za to biti kriv.’
‘Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.’
‘j... ga, vidiću šta mogu’, završio je general Krstić.
Panika i nervoza pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao samo od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da ne realizira njihovu naredbu, u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja. Svako drukčije tumačenje Bearinih postupaka nije plod neznanja ili zablude nego pogubne samoobmane, svjesne umočenosti u zlo i nakaradno shvaćene odanosti vlastitoj naciji.
Suđenje za pogubljenje u Kravici treći je postupak koje srbijansko pravosuđe vodi kad je riječ o Srebrenici, pri čemu se ni u jednom od tih postupaka optuženima nije sudilo za učešće u genocidu. U prethodna dva procesa, osuđena su petorica ljudi: Branko Gojković, pripadnik plaćeničkog Desetog diverzantskog odreda, priznao je krivnju za sudjelovanje u ubojstvu oko hiljadu Bošnjaka na Branjevu kod Zvornika i osuđen je na deset godina zatvora, a četvorica pripadnika paravojne formacije ‘Škorpioni’ osuđena su na ukupno 53 godine robije. Dvojica iz ‘Škorpiona’ osuđena su u Hrvatskoj na po 16 godina zatvora. Prema podacima BIRN-a, za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga krivična djela povezana sa Srebrenicom dosad je osuđeno 45 ljudi u Haagu, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Zbroj izrečenih zatvorskih kazni iznosi oko 700 godina.
Piše: Ivica Đikić, Novosti
Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu još uvijek traje prvostupanjski proces protiv osmorice pripadnika Centra za obuku Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske optuženih za sudjelovanje u pogubljenju između tisuću i sto i tisuću i tristo bošnjačkih zarobljenika i civila u hangaru poljoprivredne zadruge u selu Kravici, desetak kilometara od Bratunca prema Zvorniku, u poslijepodnevnim satima 13. srpnja 1995. godine. To je bila prva masovna i organizirana likvidacija Bošnjaka nakon pada Srebrenice u ruke Vojske Republike Srpske: u naredna tri-četiri dana, na nekoliko lokacija u okolici Bratunca i Zvornika ubijeno je još oko sedam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. U Kravici su, pored pripadnika jahorinskog Centra za obuku Specijalne brigade policije, ubijali vojnici Drugog odreda Specijalne policije MUP-a Republike Srpske iz Šekovića, zatim nekolicina vojnika Interventnog voda 3. bataljuna Bratunačke brigade – ‘Crvene beretke’, nekolicina vojnih policajaca Bratunačke brigade i dio pripadnika 1. bataljuna Bratunačke brigade, te pripadnici lokalnih i regionalnih policijskih i paravojnih formacija. Ubijanje rafalima iz automatskih pušaka i bacanjem bombi među natiskane zarobljenike intenzivno je trajalo najmanje dva sata. Sva osmorica optuženih – Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić – negiraju krivnju za masovnu likvidaciju u Kravici i uglavnom se, sa slobode, brane šutnjom.
Tomislav Kovač, ratni zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Srpske, nije doveden u poziciju da se brani od tužiteljskih optužbi, pa onda i ne šuti: on je u ovom beogradskom procesu samo svjedok, premda je u Bosni i Hercegovini optužen za učešće u srebreničkom genocidu zbog čega se sklonio u sigurno okrilje Srbije, a njegovo lipanjsko svjedočenje pred sudom pokazuje smjer u kojem se već neko vrijeme kreće srpsko nacionalističko tumačenje, odnosno poricanje genocida u Srebrenici. Ukratko, jedini krivac za zločine – čiji se razmjeri pritom umanjuju do bezočnosti – jest pukovnik Ljubiša Beara, tadašnji načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.
‘Beara je bio okidač za procese ubijanja zarobljenika. To je osoba koja je to trebala da spriječi, i koja je to naredila’, kazao je Kovač. Istu tezu prethodno je iznosio u emisiji ‘Ćirilica’ Milomira Marića na srbijanskoj Televiziji Happy, čestom okupljalištu onih koji negiraju genocid i koji podržavaju Kovačevu fikciju, poput Vojislava Šešelja, zatim umirovljenog generala Vinka Pandurevića, ratnog zapovjednika Zvorničke brigade VRS koji je u Haagu osuđen na trinaest godina zatvora zbog srebreničkog genocida, pa sina Ratka Mladića i Mladićevih odvjetnika… Marić je na istu temu ugošćivao i poručnika Milorada Pelemiša, ratnog komandanta Desetog diverzantskog odreda VRS, čija su osmorica podčinjenih sudjelovala u strijeljanju oko tisuću Bošnjaka na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika 16. srpnja 1995. godine. I za Pelemišom je u Bosni i Hercegovini izdana tjeralica zbog sudjelovanja u genocidu, ali srbijanske vlasti ignoriraju tu činjenicu. Inače, izuzev tri-četiri nevladine organizacije, u Srbiji o Srebrenici govore samo radikalni šovinisti i oni koji su osobno zainteresirani za negiranje genocida i za umanjivanje razmjera zločina, a u tu vrstu govora uklapaju se i stavovi najviših predstavnika aktualne vlasti u Beogradu.
Beara je umro u zatvoru u Berlinu u veljači 2017. godine. Dvije godine prije toga Haški sud pravomoćno mu je presudio doživotnu robiju zbog aktivnog i vrlo istaknutog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. Uza nj, na doživotne robije zbog istog zlodjela pravomoćno su u Haagu osuđeni i general Zdravko Tolimir, desna ruka Ratka Mladića za sigurnosne i obavještajne poslove, odnosno Bearin direktno nadređeni, te potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjela sigurnosti u Drinskom korpusu VRS. Na doživotnu kaznu zatvora osuđeni su i Ratko Mladić i Radovan Karadžić, pri čemu je Mladićeva presuda još uvijek prvostupanjska: u njihovim slučajevima genocid u Srebrenici jedna je od točaka najteže moguće osude. Zašto je Beara izabran za ulogu jedinog krivca? Zašto utjecajni krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj žele prikazati genocid u Srebrenici poluprivatnim ispadom jednog jedinog čovjeka, koji pritom nije bio na vrhu piramide zapovijedanja nego su iznad njega bile još dvije komandne razine? Zato što je Beara mrtav, pa ne može uzvratiti? To je usputni razlog, jer mrtav je i general Tolimir, ali na nj se svejedno ne svaljuje sva zločinačka odgovornost, a uostalom, Šešelj i Kovač optuživali su Bearu i dok je bio među živima. U međuvremenu, rekosmo, njihova teza se proširila i na putu je da postane neka vrsta srpske državne istine o Srebrenici, to jest srpskog državnog poricanja ili maksimalnog zamagljivanja istine.
Tovarenje cjelokupne krivice za Srebrenicu na dušu mrtvog Beare služi skidanju odgovornosti sa svih ostalih pojedinaca – od Ratka Mladića do Milorada Pelemiša, od Tomislava Kovača do Petra Salapure i Dragomira Pećanca – i služi brisanju sistemskog karaktera genocida u Srebrenici: ako se odgovornost zaustavi na jednom poludjelom štapskom oficiru višeg srednjeg ranga, nestat će uloga državnih ili paradržavnih mehanizama i struktura Republike Srpske i Republike Srbije u najstrašnijem zločinu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Vojislav Šešelj, osim toga, uzgaja netrpeljivost prema Beari još od 1992. godine, kad su na dubrovačkom ratištu poginuli Milan Ćuk i Zoran Doderović, pripadnici dobrovoljačkih odreda Srpske radikalne stranke.
Nakon što su ukrali jedno vozilo, Beara je poslao vojnu policiju da uhapsi Ćuka i Doderovića: ta dvojica su zapucala, a vojni policajci su uzvratili i usmrtili ih. Šešelj to nikad nije zaboravio i poduzimao je napore da zagorča život pukovniku koji je čitavo vrijeme rata i poraća bio doživljavan Jugoslavenom, premda je činio sve – čak i nezamislivo – da se dokaže nacionalistima, da bude prihvaćen među četnicima i da bude u Mladićevoj milosti. Šefovi beogradske kontraobavještajne službe Bearu su, uostalom, i poslali u Glavni štab Vojske Republike Srpske da ga spase od Šešeljeve hajke i da mu pruže priliku da se iskaže u pogledu srpstva.
Mimo ikakve sumnje, Ljubiša Beara bio je u organizacijskom i operativnom pogledu ključni čovjek smaknuća više od osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice u razdoblju od 13. do 16. srpnja 1995. godine. On je imao najkompletniji uvid u situaciju sa zarobljenim pripadnicima Armije BiH i golobradom muškom populacijom, određivao je lokacije na kojima su držani zatočenici i one na kojima su potom strijeljani, pronalazio je vojnike koji su ubijali, naručivao autobuse, kamione i građevinske strojeve, planirao skrivanje mrtvih tijela, lomio rijetke i slabe otpore i opstrukcije. Svi s kojima je Beara komunicirao tih dana, svi kojima je izdavao naređenja ili nešto zahtijevao od njih, svi su znali da pukovnik iz Uprave sigurnosti, kojeg većina lokalnih zapovjednika i vojnika nikad ranije nije vidjela, ne provodi ličnu osvetničku operaciju nego da nastupa u ime generala Mladića i države. Postoji ogromna količina dokaza da je Beara bio vrlo predani izvršitelj zadatka, izvršitelj bez čijeg angažmana ne bi bilo genocida ili ga ne bi bilo u onakvim razmjerima, ali ipak – izvršitelj. Najuvjerljivije svjedočanstvo o tome jest Bearin telefonski razgovor s generalom Radislavom Krstićem, zapovjednikom Drinskog korpusa VRS i kasnijim haškim osuđenikom. Razgovor je vođen u subotu, 15. srpnja 1995., oko deset ujutro: to je bio treći dan intenzivnog ubijanja bošnjačkih zarobljenika i civila i bilo je ponestalo vojnika spremnih da siju smrt, što je Bearu činilo nervoznim i polupaničnim.
‘Treba mi trideset ljudi, kao što je naređeno’, kaže Beara Krstiću.
Panika pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja
‘Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć’, uputio ga je Krstić na zapovjednike Milićke i Bratunačke brigade, odnosno da u tim jedinicama pronađe ljude koji su mu potrebni za nastavak i završetak ubijanja.
‘Al nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako.’
‘Ma, sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.’
‘Ne mogu da riješim ništa bez petnaest do trideset ljudi sa Bobanom Inđićem.’ Boban Inđić bio je drugi čovjek Interventnog voda Višegradske brigade, čovjek već itekako dokazan u poslovima ubijanja.
‘Ljubo, ovo nije zaštićeno’, podsjetio je Krstić Bearu.
‘Znam, znam.’
‘Vidjeću šta mogu, a mnogo ću poremetiti. Pogledaj dole kod Nastića i Blagojevića.’
‘Ma, nemam. Da imam, ne bi tražio već treći dan.’
‘Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove ‘Crvene beretke’.’
‘Ma, nema, ostalo ih samo četvorica. Oni su zdimili, j... ih, nema ih više tamo.’
‘Vidjeću šta mogu.’
‘Vidi i neka dođu kod Draga’, bio je ustrajan Beara. ‘Neka dođu kod Draga’ – značilo je da onih tridesetak ljudi pod zapovjedništvom Bobana Inđića trebaju doći kod potporučnika Drage Nikolića, načelnika sigurnosti u Štabu Zvorničke brigade VRS. I Nikolić je osuđen u Haagu.
‘Ne mogu ništa garantovati’, odgovorio je Krstić.
‘Krle, ja ne znam više šta da radim…’
‘Ljubo, uzmi onda one gore iz MUP-a.’
‘Ma, neće oni ništa da rade. Pričao sam, i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći trinaestog, a nije.’
‘Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.’
‘Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.’
‘j... ga, sad ću ja za to biti kriv.’
‘Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.’
‘j... ga, vidiću šta mogu’, završio je general Krstić.
Panika i nervoza pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao samo od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da ne realizira njihovu naredbu, u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja. Svako drukčije tumačenje Bearinih postupaka nije plod neznanja ili zablude nego pogubne samoobmane, svjesne umočenosti u zlo i nakaradno shvaćene odanosti vlastitoj naciji.
Suđenje za pogubljenje u Kravici treći je postupak koje srbijansko pravosuđe vodi kad je riječ o Srebrenici, pri čemu se ni u jednom od tih postupaka optuženima nije sudilo za učešće u genocidu. U prethodna dva procesa, osuđena su petorica ljudi: Branko Gojković, pripadnik plaćeničkog Desetog diverzantskog odreda, priznao je krivnju za sudjelovanje u ubojstvu oko hiljadu Bošnjaka na Branjevu kod Zvornika i osuđen je na deset godina zatvora, a četvorica pripadnika paravojne formacije ‘Škorpioni’ osuđena su na ukupno 53 godine robije. Dvojica iz ‘Škorpiona’ osuđena su u Hrvatskoj na po 16 godina zatvora. Prema podacima BIRN-a, za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga krivična djela povezana sa Srebrenicom dosad je osuđeno 45 ljudi u Haagu, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Zbroj izrečenih zatvorskih kazni iznosi oko 700 godina.
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Mrzilačka ekstaza nepismenog predsednika
LJUBODRAG STOJADINOVIĆ
Uh! Kakvo štivo je Politika, ubedljivo najstarija dama na Balkanu, objavila u broju 37950. Bilo je to prekjuče, sreda 10. jul, a tekst se još nije smirio, pošto je u jednom dahu i snažnom nadahnuću prosto izleteo iz autora A. Vučića, prvog pera Srbije.
Taj sastav se širi i odjekuje, niko i ništa ga ne može sputati. Dobro, reći će neko, pa šta! Isti se stvaralac, uglavnom usmeno a nepismeno obraća svakoga sata, iz svih stvari koje imaju ekran. Ne može se izbeći, koliko god pazio, sklanjao se, stavljao poveze na oči i čepove u uši, makar u jednom času ćeš biti neoprezan, i to će ti napasti sva čula.
U čemu je, dakle, autorski tekst Vrhovnog napisan u štabu za histerično opštenje i rasipanje mržnje, nešto drugo od uobičajenih bolesnih rituala navedenog neizbežnog živog bića? U suštini, to je ista gradivna supstanca, poznata misaona matrica i već naučeni jezik totalitarnog opštenja, koji je davno prepoznat kao prvorazredni ekološki i sanitarni problem.
Autor je svom stvaralačkom opitu dao ambiciozno ime: Elita i plebs! Izvesno je da osnovna teza – koju čini sam naslov – daleko nadilazi moći pisca da takvu, u suštini vrlo složenu socijalnu relaciju, obrazloži kao ambijent u kome ostvaruje svoj nastrani državnički naum. Ali, njegova nakana je sasvim druge vrste: on želi da na jednom mestu konačno obrazloži svoju političku filozofiju večne vlasti i straha od pada; razloge za serijske emotivne slomove; da difamira protivnike preko granica uvredljive negacije i obznani svoju fanatičnu mržnju ka svima koji nisu uz njega.
Da uličarskim rečnikom i rasipanjem vladarske žuči još prisnije veže plebs uz sebe, i definiše istinsku elitu, taman onako kako je on vidi. Da amnestira prevare, faslifikate, plagijate, kriminalne sindikate i zaštićeni mafijaški pokret u svom sistemu: da oglasi mržnju kao temeljnu odliku svog opskurnog narcisizma.
Da svoju prividnu samouverenost i hrabrost ostvari kroz histeričnu intonaciju svake tegobne reči. I da se plačnim naglašavanjem svog kukavičluka domogne još kojeg podanika koji će mu pomoći da ne presvisne od straha.
Bilo bi neukusno i nepodnošljivo citirati taj bećar paprikaš od besmislenih rečenica. Ali, evo jedne: „Lepo su smislili, narode crkni dok oni lepo žive, a ako nam se suprotstavite, vi kugo narodna, mi prepametni i od Sebe izabrani, slomićemo vam kičmu, kao i onim malobrojnim predstavnicima naroda koji ga se ne stide…“
Ne znam kako stoje stvari u Politici, ima li Žare lektore i jezičke redaktore, koji bi bar malo izvukli Vrhovnog iz leksičkog sunovrata. Ali, navedena misao izaziva ozbiljnu zabrinutost za stanje autora. Dakle, koji narod da crkne dok oni (koji oni) lepo žive? Ko pripada kugi narodnoj, i kakva je, čak i metaforička epidemija u opticaju? Ko je od Sebe (veliko S) izabran da bi nekome slomio kičmu? Zamislite efektan kraj misli, valja podvući taj antologijski dragulj: kao i onim malobrojnim predstavnicima naroda koji ga se ne stide!
Ali, ima još toga: „Pošto vidim da su mnogi Srbi preplašeni od tog i takvog fašističkog pristupa, preuzeo sam na sebe teret prihvatanja dobrog dela čoporativnih udaraca, uveren da će dobar i pristojan narod umeti da pobedi one koji bi da upravljaju našim životima, samo zato što misle da tako treba!“
Ovo je već ozbiljna politička projekcija i deo programa. Srbi su preplašeni, a njega napada čopor anacionalnih kreatura. Uveren je da će dobar i pristojan narod uspeti da odbrani njegov način života, u kome on vlada, radosno primajući udarce od rulje.
Naravno da je dobar i pristojan narod kategorija koja ne postoji u političkoj ili bilo kojoj sociološkoj teoriji. Niti u praksi, osim u pustoj želji nesposobnog, ispraznog samodršca vlasti, o uspostavljanju režima opšte krotkosti i poslušnosti.
Zanimljiv je vrhovnikov upad u teoriju eugenike, jednog od modela reproduktivne kontrole. Pa kaže ovo: „Ovo se naročito ističe kad pomenuta grupa (Trifunović, Obradović, Đilas, prim. Lj.S.), preko svojih istomišljenika – eugenista, poput Velike inkvizicije, organizuje progon i spaljivanje na lomači, tobož glupaka, koji im se suprotstavljaju u bilo čemu. Naročito i što su nepismeniji i neobrazovaniji, to snažnije napadaju, a posebno sladostrašće pokazuju, kad se obračunavaju sa diplomama i njihovim nosiocima…“
Eugenisti, naravno, nikakve veze nemaju sa inkvizicijom. Pa ni sa Đilasom. Taj pokret je nastao u 19. veku (Britanac Frensis Galton i Amerikanac Čarls Devenport) kao ideja o kontroli i poboljšanju ljudske vrste. I u sistemu koji bi sprečio „inferiorne“ da imaju potomstvo. Nema govora o spaljivanju glupaka. Ali, u lucidnom obrtu autora, ovde nepismeni i neobrazovani napadaju superiorne intelektualce na vlasti, i pokazuju čisto erotsko uživanje, to jest sladostrašće, kad se obračunavaju sa diplomama i njihovim nosiocima.
U novom obrtu, glupi i inferiorni kao da spremaju protivudar i eugenički pogrom, protiv još glupljih. Šta je sledeće? – pita se autor. Zabraniti im da imaju decu? Otvoriti logore za njih? Dati vlast superiornima, višoj rasi i eliti, koja će da određuje ko će šta da radi, i naplaćuje od inferiornih.
I sasvim pri kraju, uz molbu za oproštaj zbog još jednog nesvarljivog citata, tvorac autorskog teksta kaže: „Odvratnost sa kojom pričaju o Srbiji, gaženje i pljuvanje, povraćanje po običnim, vrednim ljudima, primena recepata iz najmračnijih fašističkih ideologija, kojima se ljudi dele na niže i manje vredne i ko bajagi uzvišene, vredne svega, a pogotovo vlasti – sve to zajedno postalo je i jedina politika koju ta ko bajagi elita i ima i koju nudi. Zato, kad budem ponovo rekao da ih prezirem, biće i jasno zašto to radim…“
Neka pitanja, koja bih želeo da postavim sebi, i vama koji ste ovo pročitali glase: Ko je ovaj čovek? Šta je on nama i onima koje smatra svojima? I najvažnije, jesam li i ja neki latentni eugeničar, koji bi ga, na primer, poslao u PM, na doradu?
Ocena teksta jasna kao dan. Sedi klipane, očajno, nepismeno, glupo!
Nedovoljan 1.
Ili još kraće: fuj!
Ali tiranska mržnja i ludačka energija se ne mogu izmeriti. Beskrajne su.
Peščanik.net, 12.07.2019.
LJUBODRAG STOJADINOVIĆ
Uh! Kakvo štivo je Politika, ubedljivo najstarija dama na Balkanu, objavila u broju 37950. Bilo je to prekjuče, sreda 10. jul, a tekst se još nije smirio, pošto je u jednom dahu i snažnom nadahnuću prosto izleteo iz autora A. Vučića, prvog pera Srbije.
Taj sastav se širi i odjekuje, niko i ništa ga ne može sputati. Dobro, reći će neko, pa šta! Isti se stvaralac, uglavnom usmeno a nepismeno obraća svakoga sata, iz svih stvari koje imaju ekran. Ne može se izbeći, koliko god pazio, sklanjao se, stavljao poveze na oči i čepove u uši, makar u jednom času ćeš biti neoprezan, i to će ti napasti sva čula.
U čemu je, dakle, autorski tekst Vrhovnog napisan u štabu za histerično opštenje i rasipanje mržnje, nešto drugo od uobičajenih bolesnih rituala navedenog neizbežnog živog bića? U suštini, to je ista gradivna supstanca, poznata misaona matrica i već naučeni jezik totalitarnog opštenja, koji je davno prepoznat kao prvorazredni ekološki i sanitarni problem.
Autor je svom stvaralačkom opitu dao ambiciozno ime: Elita i plebs! Izvesno je da osnovna teza – koju čini sam naslov – daleko nadilazi moći pisca da takvu, u suštini vrlo složenu socijalnu relaciju, obrazloži kao ambijent u kome ostvaruje svoj nastrani državnički naum. Ali, njegova nakana je sasvim druge vrste: on želi da na jednom mestu konačno obrazloži svoju političku filozofiju večne vlasti i straha od pada; razloge za serijske emotivne slomove; da difamira protivnike preko granica uvredljive negacije i obznani svoju fanatičnu mržnju ka svima koji nisu uz njega.
Da uličarskim rečnikom i rasipanjem vladarske žuči još prisnije veže plebs uz sebe, i definiše istinsku elitu, taman onako kako je on vidi. Da amnestira prevare, faslifikate, plagijate, kriminalne sindikate i zaštićeni mafijaški pokret u svom sistemu: da oglasi mržnju kao temeljnu odliku svog opskurnog narcisizma.
Da svoju prividnu samouverenost i hrabrost ostvari kroz histeričnu intonaciju svake tegobne reči. I da se plačnim naglašavanjem svog kukavičluka domogne još kojeg podanika koji će mu pomoći da ne presvisne od straha.
Bilo bi neukusno i nepodnošljivo citirati taj bećar paprikaš od besmislenih rečenica. Ali, evo jedne: „Lepo su smislili, narode crkni dok oni lepo žive, a ako nam se suprotstavite, vi kugo narodna, mi prepametni i od Sebe izabrani, slomićemo vam kičmu, kao i onim malobrojnim predstavnicima naroda koji ga se ne stide…“
Ne znam kako stoje stvari u Politici, ima li Žare lektore i jezičke redaktore, koji bi bar malo izvukli Vrhovnog iz leksičkog sunovrata. Ali, navedena misao izaziva ozbiljnu zabrinutost za stanje autora. Dakle, koji narod da crkne dok oni (koji oni) lepo žive? Ko pripada kugi narodnoj, i kakva je, čak i metaforička epidemija u opticaju? Ko je od Sebe (veliko S) izabran da bi nekome slomio kičmu? Zamislite efektan kraj misli, valja podvući taj antologijski dragulj: kao i onim malobrojnim predstavnicima naroda koji ga se ne stide!
Ali, ima još toga: „Pošto vidim da su mnogi Srbi preplašeni od tog i takvog fašističkog pristupa, preuzeo sam na sebe teret prihvatanja dobrog dela čoporativnih udaraca, uveren da će dobar i pristojan narod umeti da pobedi one koji bi da upravljaju našim životima, samo zato što misle da tako treba!“
Ovo je već ozbiljna politička projekcija i deo programa. Srbi su preplašeni, a njega napada čopor anacionalnih kreatura. Uveren je da će dobar i pristojan narod uspeti da odbrani njegov način života, u kome on vlada, radosno primajući udarce od rulje.
Naravno da je dobar i pristojan narod kategorija koja ne postoji u političkoj ili bilo kojoj sociološkoj teoriji. Niti u praksi, osim u pustoj želji nesposobnog, ispraznog samodršca vlasti, o uspostavljanju režima opšte krotkosti i poslušnosti.
Zanimljiv je vrhovnikov upad u teoriju eugenike, jednog od modela reproduktivne kontrole. Pa kaže ovo: „Ovo se naročito ističe kad pomenuta grupa (Trifunović, Obradović, Đilas, prim. Lj.S.), preko svojih istomišljenika – eugenista, poput Velike inkvizicije, organizuje progon i spaljivanje na lomači, tobož glupaka, koji im se suprotstavljaju u bilo čemu. Naročito i što su nepismeniji i neobrazovaniji, to snažnije napadaju, a posebno sladostrašće pokazuju, kad se obračunavaju sa diplomama i njihovim nosiocima…“
Eugenisti, naravno, nikakve veze nemaju sa inkvizicijom. Pa ni sa Đilasom. Taj pokret je nastao u 19. veku (Britanac Frensis Galton i Amerikanac Čarls Devenport) kao ideja o kontroli i poboljšanju ljudske vrste. I u sistemu koji bi sprečio „inferiorne“ da imaju potomstvo. Nema govora o spaljivanju glupaka. Ali, u lucidnom obrtu autora, ovde nepismeni i neobrazovani napadaju superiorne intelektualce na vlasti, i pokazuju čisto erotsko uživanje, to jest sladostrašće, kad se obračunavaju sa diplomama i njihovim nosiocima.
U novom obrtu, glupi i inferiorni kao da spremaju protivudar i eugenički pogrom, protiv još glupljih. Šta je sledeće? – pita se autor. Zabraniti im da imaju decu? Otvoriti logore za njih? Dati vlast superiornima, višoj rasi i eliti, koja će da određuje ko će šta da radi, i naplaćuje od inferiornih.
I sasvim pri kraju, uz molbu za oproštaj zbog još jednog nesvarljivog citata, tvorac autorskog teksta kaže: „Odvratnost sa kojom pričaju o Srbiji, gaženje i pljuvanje, povraćanje po običnim, vrednim ljudima, primena recepata iz najmračnijih fašističkih ideologija, kojima se ljudi dele na niže i manje vredne i ko bajagi uzvišene, vredne svega, a pogotovo vlasti – sve to zajedno postalo je i jedina politika koju ta ko bajagi elita i ima i koju nudi. Zato, kad budem ponovo rekao da ih prezirem, biće i jasno zašto to radim…“
Neka pitanja, koja bih želeo da postavim sebi, i vama koji ste ovo pročitali glase: Ko je ovaj čovek? Šta je on nama i onima koje smatra svojima? I najvažnije, jesam li i ja neki latentni eugeničar, koji bi ga, na primer, poslao u PM, na doradu?
Ocena teksta jasna kao dan. Sedi klipane, očajno, nepismeno, glupo!
Nedovoljan 1.
Ili još kraće: fuj!
Ali tiranska mržnja i ludačka energija se ne mogu izmeriti. Beskrajne su.
Peščanik.net, 12.07.2019.
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Granični slučaj gospođe Kitarović
Viktor Ivančić
Sasvim prikladno, kampanju za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar Kitarović započela je u šumi.
U pratnji ministra unutrašnjih poslova, zapovjednika Glavnog stožera HV i militantno namrštene Mirjane Hrge, povela je četu od petnaestak novinara i isto toliko policajaca – koji su se međusobno razlikovali po tipu naoružanja – u gusto zelenilo na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odvažno se probijajući kroz granje i žbunje, spretno preskačući potoke, stijene i nabrekle žile stabala, puna poleta i vojničkog adrenalina, e da bi u pomno pripremljenom igrokazu predstavnike javnosti upozorila na nacionalnu opasnost prvoga reda i pokazala im mjesta gdje korpulentni državni službenici koji bdiju nad našom sigurnošću svakodnevno organiziraju rizičan lov na ljude. Dio šumskog monologa koji vrijedi upamtiti glasi ovako:
‘Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!’
Da se to dogodilo, da je barem jedan od petnaestak nazočnih novinara zaista poslušao predsjednicu i ‘razmišljao o tome’, sasvim je izvjesno da bi nekih sat vremena kasnije, kada se ekspedicija opet dokopala asfalta i tragova civilizacije, isukao mikrofon, gurnuo ga pred lice vedre državnice i postavio neizbježno pitanje:
‘Gdje su modrice i ogrebotine?’
‘Kako, molim?’ moguće je da bi se ova zbunila, što bi novinaru pružilo priliku da pojasni svoj upit:
‘Gdje su vam ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede, tupa ignorantkinjo? Gdje su svima nama ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede? Jer maloprije ste rekli kako je normalno da netko tko se provlači kroz onaj šumski teren stekne modrice, ogrebotine i tjelesne ozljede, čime ste ‘apsolutno jamčili’ da tu nije bilo policijske brutalnosti prema izbjeglicama, a mi smo se, skupa s vama, ministrom policije, šefom generalštaba i militantno smrknutom Mirjanom Hrgom, kroz taj teren upravo provukli, pa nitko nema ni ogrebotine, a kamoli modrice i tjelesne ozljede. Što to znači, ignorantkinjo? Zašto smatrate da imate pravo do te mjere debilizirati javni prostor? Zašto vjerujete da je svaki novinar glup kao gospođa Hrga,
a svaki čitalac ili gledalac gluplji kao zapovjednik Glavnog stožera?
Ako, pak, nije ni glup ni gluplji, onda je valjda podao kao ministar policije?’
No, rekoh, ništa slično nije se zbilo. Predsjednica je mogla nastaviti sa svojim predizbornim igrokazom neometana od strane pripadnika tzv. sedme sile.
Dramatični izvještaji nevladinih organizacija o bezdušnome tretmanu migranata, fotografije premlaćenih ljudi, snimci tajnih kamera na kojima se vidi kako hrvatski policajci protjeruju uhvaćene izbjeglice, udarajući ih kundacima i psujući, oduzimajući im mobitele, pucajući u zrak radi zastrašivanja, šutirajući kao pse one što se izdvajaju iz kolone… sve je to posve irelevantno. Sve su to priče za malu djecu i snimke za sitne prodane duše. ‘Ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je prije šest mjeseci ministar Davor Božinović.
I sada, usred duboke i bujne šume na bosansko-hrvatskoj granici, kroz koju ne možeš proći bez ogrebotina, modrica i tjelesnih ozljeda, Kolinda Grabar Kitarović sa svojom hrabrom družinom – sa šefovima vojske i redarstva, te militantno smrknutom Mirjanom Hrgom – cvrkuće ditirambe o hrvatskoj policijskoj humanosti i uz pomoć jakih novinarskih snaga priređuje raskošno pranje kroz gusto granje.
Tu je možda dobro podsjetiti na čuveno razmatranje o politici i istini Claudija Battistellija, koji se svojedobno zapitao zbog čega neki politički moćnici, čak i kada znaju kako svi znaju da lažu, ipak nastavljaju lagati.
Po sudu ovog sociologa religije ‘organizirano laganje je samo verbalizirani segment organiziranog nasilja’. Naime, ‘umjesto da svoj puni smisao crpi u opoziciji istini, laž je, poput kundaka, čizme ili pendreka, prije svega dio temeljnog naoružanja organa državnog reda’. A to će reći kako političkome moćniku ‘nije primarna ambicija da prikrije istinu, nego da učvrsti svijest o tome kako su životi onih o čijoj se sudbini sistematski laže potpuno bezvrijedni’.
O takvima je hrvatska predsjednica u onoj opasnoj transgraničnoj šumi izgovorila štošta: da siju strah po okolnim mjestima i izazivaju očaj kod mirnoga hrvatskog stanovništva, da su to uglavnom ‘mlađi muškarci vojne dobi’ koji ‘imaju vojno iskustvo’, da mnogi od njih ‘nemaju dobre namjere’, da su oni ‘prijetnja našem nacionalnom interesu’, da se radi njih ‘posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći’, da je nedopustivo da se u Slunju javna rasvjeta gasi u ponoć ‘jer mrak pruža utočište ilegalcima’, da ih naposljetku ona, ‘kao žena’, mora zapitati ‘gdje su im supruge, majke, sestre i kćeri’, sugerirajući kako izbjeglice prelaze granicu s terorističkim i ratničkim aspiracijama…
A onda se dogodila kratka razmjena misli između predsjednice Grabar Kitarović i ministra Božinovića, koju mediji nisu posebno istaknuli, premda je na iznimno dojmljiv način sažela cjelokupnu šumsku naraciju.
KGK: ‘Čula sam i da lovačka društva pružaju sjajnu potporu policiji, dojavljujući gdje se migranti nalaze.’
DB: ‘Normalno, postoji koordinacija.’
KGK: ‘To je ono što je bitno. Da postoji sinergija i koordinacija.’
Da, to je ono što je bitno.
Nitko od prisutnih u šumi, koliko se dalo vidjeti iz televizijskih snimki, nije se zgranuo nad jezivim cinizmom te kratke diskusije o učinkovitosti.
Sve je izgovoreno i akceptirano s podrazumijevajućom lakoćom, kao da se kaže dobar dan ili hvaljen Isus, kao da se usput registrira najbanalnija rutina – da lovci odlaze u šumu u potragu za izbjeglicama, opremljeni istim vještinama i instinktima kakvima se služe u lovu na zvijeri, i uprizoruju završni čin odricanja ljudskih svojstava migrantima. Čin okršten, jasno, kao ‘sjajna potpora’ i blistav primjer ‘sinergije i koordinacije’.
Brisanjem razlike između obilježenih ljudskih skupina i životinja – kako u verbalnom, tako i u operativnom smislu – najzad je dosegnuta ista ona ležernost kakva je krasila odnos nacista prema Židovima. Naposljetku, ‘ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je ministar policije, pa nema ni logičkih osnova da se migranti tretiraju kao ljudi. Tko zna, možda će nakon nove runde kreativnog promišljanja historije u predsjedničkoj rezidenciji i usklik ‘Marš, životinjo!’ biti predstavljen kao povijesni hrvatski pozdrav.
Da oko toga ne ostavim dvojbe: jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove.
U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju.
Za nju, oni su dvonožne nemani koje haraju našim šumama, prljaju naš okoliš, uznemiruju naše građane, plaše naše žene, kolju naše kokoši i pritom još nalijeću na bukove grane kao na policijske palice, ukratko: ne-ljudi kojima se po prirodi stvari imaju baviti lovačka društva, formacije s iskustvom u naganjanju lisica i divljih svinja.
Nevolja je što je nacistička komponenta hrvatske vladajuće ličnosti postala toliko uobičajena i svakodnevna da je više nitko ne registrira kao nešto abnormalno. Kao što, uostalom, u Hrvatskoj nije abnormalno da se policijsko nasilje opravdava po čuvenoj taktičkoj uputi ministra propagande Trećeg Reicha o stotinu puta ponovljenoj laži koja postaje istina.
A bilo je nužno da to bar netko registrira. Barem u onoj transgraničnoj šumi, barem na startu predsjedničke kampanja. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože ‘kao žena’ postavila migrantima – ‘Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?’ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?
Viktor Ivančić
Sasvim prikladno, kampanju za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar Kitarović započela je u šumi.
U pratnji ministra unutrašnjih poslova, zapovjednika Glavnog stožera HV i militantno namrštene Mirjane Hrge, povela je četu od petnaestak novinara i isto toliko policajaca – koji su se međusobno razlikovali po tipu naoružanja – u gusto zelenilo na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odvažno se probijajući kroz granje i žbunje, spretno preskačući potoke, stijene i nabrekle žile stabala, puna poleta i vojničkog adrenalina, e da bi u pomno pripremljenom igrokazu predstavnike javnosti upozorila na nacionalnu opasnost prvoga reda i pokazala im mjesta gdje korpulentni državni službenici koji bdiju nad našom sigurnošću svakodnevno organiziraju rizičan lov na ljude. Dio šumskog monologa koji vrijedi upamtiti glasi ovako:
‘Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!’
Da se to dogodilo, da je barem jedan od petnaestak nazočnih novinara zaista poslušao predsjednicu i ‘razmišljao o tome’, sasvim je izvjesno da bi nekih sat vremena kasnije, kada se ekspedicija opet dokopala asfalta i tragova civilizacije, isukao mikrofon, gurnuo ga pred lice vedre državnice i postavio neizbježno pitanje:
‘Gdje su modrice i ogrebotine?’

‘Kako, molim?’ moguće je da bi se ova zbunila, što bi novinaru pružilo priliku da pojasni svoj upit:
‘Gdje su vam ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede, tupa ignorantkinjo? Gdje su svima nama ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede? Jer maloprije ste rekli kako je normalno da netko tko se provlači kroz onaj šumski teren stekne modrice, ogrebotine i tjelesne ozljede, čime ste ‘apsolutno jamčili’ da tu nije bilo policijske brutalnosti prema izbjeglicama, a mi smo se, skupa s vama, ministrom policije, šefom generalštaba i militantno smrknutom Mirjanom Hrgom, kroz taj teren upravo provukli, pa nitko nema ni ogrebotine, a kamoli modrice i tjelesne ozljede. Što to znači, ignorantkinjo? Zašto smatrate da imate pravo do te mjere debilizirati javni prostor? Zašto vjerujete da je svaki novinar glup kao gospođa Hrga,


No, rekoh, ništa slično nije se zbilo. Predsjednica je mogla nastaviti sa svojim predizbornim igrokazom neometana od strane pripadnika tzv. sedme sile.
Dramatični izvještaji nevladinih organizacija o bezdušnome tretmanu migranata, fotografije premlaćenih ljudi, snimci tajnih kamera na kojima se vidi kako hrvatski policajci protjeruju uhvaćene izbjeglice, udarajući ih kundacima i psujući, oduzimajući im mobitele, pucajući u zrak radi zastrašivanja, šutirajući kao pse one što se izdvajaju iz kolone… sve je to posve irelevantno. Sve su to priče za malu djecu i snimke za sitne prodane duše. ‘Ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je prije šest mjeseci ministar Davor Božinović.
I sada, usred duboke i bujne šume na bosansko-hrvatskoj granici, kroz koju ne možeš proći bez ogrebotina, modrica i tjelesnih ozljeda, Kolinda Grabar Kitarović sa svojom hrabrom družinom – sa šefovima vojske i redarstva, te militantno smrknutom Mirjanom Hrgom – cvrkuće ditirambe o hrvatskoj policijskoj humanosti i uz pomoć jakih novinarskih snaga priređuje raskošno pranje kroz gusto granje.
Tu je možda dobro podsjetiti na čuveno razmatranje o politici i istini Claudija Battistellija, koji se svojedobno zapitao zbog čega neki politički moćnici, čak i kada znaju kako svi znaju da lažu, ipak nastavljaju lagati.

O takvima je hrvatska predsjednica u onoj opasnoj transgraničnoj šumi izgovorila štošta: da siju strah po okolnim mjestima i izazivaju očaj kod mirnoga hrvatskog stanovništva, da su to uglavnom ‘mlađi muškarci vojne dobi’ koji ‘imaju vojno iskustvo’, da mnogi od njih ‘nemaju dobre namjere’, da su oni ‘prijetnja našem nacionalnom interesu’, da se radi njih ‘posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći’, da je nedopustivo da se u Slunju javna rasvjeta gasi u ponoć ‘jer mrak pruža utočište ilegalcima’, da ih naposljetku ona, ‘kao žena’, mora zapitati ‘gdje su im supruge, majke, sestre i kćeri’, sugerirajući kako izbjeglice prelaze granicu s terorističkim i ratničkim aspiracijama…
A onda se dogodila kratka razmjena misli između predsjednice Grabar Kitarović i ministra Božinovića, koju mediji nisu posebno istaknuli, premda je na iznimno dojmljiv način sažela cjelokupnu šumsku naraciju.
KGK: ‘Čula sam i da lovačka društva pružaju sjajnu potporu policiji, dojavljujući gdje se migranti nalaze.’
DB: ‘Normalno, postoji koordinacija.’
KGK: ‘To je ono što je bitno. Da postoji sinergija i koordinacija.’
Da, to je ono što je bitno.
Nitko od prisutnih u šumi, koliko se dalo vidjeti iz televizijskih snimki, nije se zgranuo nad jezivim cinizmom te kratke diskusije o učinkovitosti.
Sve je izgovoreno i akceptirano s podrazumijevajućom lakoćom, kao da se kaže dobar dan ili hvaljen Isus, kao da se usput registrira najbanalnija rutina – da lovci odlaze u šumu u potragu za izbjeglicama, opremljeni istim vještinama i instinktima kakvima se služe u lovu na zvijeri, i uprizoruju završni čin odricanja ljudskih svojstava migrantima. Čin okršten, jasno, kao ‘sjajna potpora’ i blistav primjer ‘sinergije i koordinacije’.
Brisanjem razlike između obilježenih ljudskih skupina i životinja – kako u verbalnom, tako i u operativnom smislu – najzad je dosegnuta ista ona ležernost kakva je krasila odnos nacista prema Židovima. Naposljetku, ‘ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je ministar policije, pa nema ni logičkih osnova da se migranti tretiraju kao ljudi. Tko zna, možda će nakon nove runde kreativnog promišljanja historije u predsjedničkoj rezidenciji i usklik ‘Marš, životinjo!’ biti predstavljen kao povijesni hrvatski pozdrav.
Da oko toga ne ostavim dvojbe: jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove.
U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju.
Za nju, oni su dvonožne nemani koje haraju našim šumama, prljaju naš okoliš, uznemiruju naše građane, plaše naše žene, kolju naše kokoši i pritom još nalijeću na bukove grane kao na policijske palice, ukratko: ne-ljudi kojima se po prirodi stvari imaju baviti lovačka društva, formacije s iskustvom u naganjanju lisica i divljih svinja.
Nevolja je što je nacistička komponenta hrvatske vladajuće ličnosti postala toliko uobičajena i svakodnevna da je više nitko ne registrira kao nešto abnormalno. Kao što, uostalom, u Hrvatskoj nije abnormalno da se policijsko nasilje opravdava po čuvenoj taktičkoj uputi ministra propagande Trećeg Reicha o stotinu puta ponovljenoj laži koja postaje istina.
A bilo je nužno da to bar netko registrira. Barem u onoj transgraničnoj šumi, barem na startu predsjedničke kampanja. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože ‘kao žena’ postavila migrantima – ‘Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?’ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Otanjile kičme poslušnih moćnika
Autor: Zlatko Dizdarević
Objavljeno: 14. srpanj 2019. u 11:23
Puno je priča ovih dana u Bosni i unaokolo povodom kojih valja koju prozboriti. Prva je i opet najbolnija Srebrenica, ali i sve više onoga povodom nje danas. Jer priča o Srebrenici, uz sve ostalo, priča je i o tome dokle smo svi skupa dobacili kao ljudi u elementarnom civilizacijskom smislu. Šta kazati za realnost u kojoj je čak i onaj zombi Vojislav Šešelj nekome tamo »referenca« u dokazivanju ne samo da genocida nije bilo, već bezmalo ni Srebrenice uskoro neće biti. Riječ je o užasnom zločinu proizvodnje (samo)ubilačkih »vrijednosti« za nove generacije sutra, bilo gdje. I navikavanju na to.
U svijetu se nastavljaju politički skečevi (da nisu zlo) koje proizvode oni uvjereni da mogu sve i svakoga kupiti, svakoga koga hoće kazniti, proglasiti neprijateljem ko god je »protiv njihovog interesa«. Evo iz Washingtona krenuli otvorenije nego do sada i na kapitalce iz »stare Evrope« sa domaćim zadacima za njih na Bliskom istoku. Ne bi uskoro iznenadilo da »stratezi« uz gazdu počnu izmišljati sankcije i po samoj Americi. Valja održavati novu doktrinu vladanja. Bez dokazivanja apsolutne dominacije sile i samo sile ne može se hraniti ni novi sistem, sve interesantniji medicinskim naukama.
Tema je ovdje u Bosni minule sedmice bio i povratak Erdogana u za njega malu, skrajnutu pograničnu avliju u kojoj može ponovo zatražiti što hoće, pa i da uhapsi i izručuje ovoga ili onoga, temeljem njihovih tamošnjih skaski i obračuna knjiženih na urote i neposluh, kako već sami žele. Zna kome je došao i od koga je poslušnost zatražio – »braća« vječito ostaju braća i iznad su svega drugog. Ipak, pomalo drugačija postaje realnost i u Stambolu.
Posebno pikantna lokalna tema minulih dana bila je još jedna, u Mostaru, po nečemu slična ovoj sa sultanom, samo u malom. Narod kaže, »došla cica na kolica.« Višedecenijski lokalni heroj borbe za »jednakopravnost« morao je u svoj ured branjen policijom. Istina dolazi po svoje: nejednakopravnosti jeste bilo, ali ne one kojom se branila njegova politika (i mnogih sličnih po Bosni), već nejednakopravnosti u pumpanju džepova jednih i pražnjenju drugih. Da je neko koliko minule sedmice rekao da će tisuće ljudi uzvikivati ovih dana »Dragane lopove« usred njegovog (tzv. Zapadnog Mostara), rekli bi mu da je lud, ili bezbožnik, pa bi u takvom nevjerniku na ulici ubili boga...
Poseban, po fikcijama i tužno nerealnim nadanjima, bio je onaj sarajevski skup o saradnji u Jugoistočnoj Evropi. To se zove SEECP, gdje su se mnogobrojni učesnici saglasili u Deklaraciji, reklo bi se nježno optimistički, kako »samo potpuna integracija cijele regije u Evropsku Uniju služi najboljim interesima Evrope.« Nerealnost optimizma je u goloj i gorkoj evropskoj stvarnosti. Ne znaju oni u ovom času ni šta će i kako će sa sobom, a kamo li sa nama. Osim u slučajevima striktno njihovih interesa. Ne samo da ne razmišljaju o rokovima »za nas« u iole opipljivim kategorijama, već se po raznim ćoškovima Unije i o unutrašnjim interesima EU šuška na sasvim različite načine. Mnoge nekad velike zajedničke ideje danas su doživljavane prevaziđene pa i smiješne.
Ipak, možda više kao pozadinska priča što polako ali sigurno formira globalni politički milje mimo nas malih, evo koje riječi više o gorkom humoru ozbiljne politike, one što je kao mehanizam namijenjena da ubija kako bi se njeni tvorci dočepali koječega što nije njihovo. Poprilično smo već oguglali na to, ali riječ je, recimo, o najnovijim zbivanjima o Americi i Iranu, Evropi, Arapima, Izraelu i drugim, »kolateralama«.
Storija kaže sljedeće, prisjećanja radi. Prije evo četiri godine, 2015. godine, nakon desetak godina mukotrpnog pregovaranja rođen je po mnogima istorijski, takozvani »nuklearni sporazum«. Potpise na njega stavili su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina, Njemačka, EU
i Iran. Smisao je, pojednostavljeno, da Iran neće obogaćivati dalje uran do nivoa potrebnog za atomsku bombu, a zauzvrat će im svijet ukinuti višedecenijske sankcije. Svi za to zaduženi u svijetu će striktno provjeravati drži li se Iran dogovorenog. Ostali su, je li, dobri i korektni pa se podrazumijeva da hoće. Tako je i bilo. Svi su bili zadovoljni i poštivali potpisano, a posebno Iran kojem je svako malo neko od »nadležnih« provjeravao ponašanje i uvijek zaključio da se Teheran drži apsolutno u skladu sa svojim potpisom.
No, onda su vragovi došli po svoje. Izrael i Saudijska Arabija, mada objektivno »sretno pogođeni« smislom sporazuma spram prethodnih »opasnosti« što su ih adresirali Teheranu, prvo su sami počeli histerizirati povodom svega, a potom im je neko proviđenje poslalo Trumpa. Za mračnu monarhiju Zaljeva Iran naprosto mora pasti.
Razloga je niz dekadentno civilizacijskih, fanatično vjerskih, globalnih i regionalnih, naftnih i sličnih. Mržnja spram Irana odavno je na nivou histerije. Izrael već godinama sa ekstremno cionističkim vrhom pod Netanyahuom i sličnima ne prihvata ni samu pomisao da bilo ko drugi u regionu može imati nuklearno oružje osim njih. Oni ga imaju decenijama kobajagi tajno. Cijeli svijet to zna i nikome ništa. Stara priča.
Za racionalne promatrače, »nuklearni sporazum« eliminirao je eto hipotetički postojeće opasnosti po Saudijsku Arabiju i Izrael. Ipak, nije to. Iran za njih naprosto ne smije postojati.
Nastavak priče na tragu ovoga brzo je uslijedio. Trump trgovac koji bi da po principima svjetskih pijaca kupuje istoriju preračunatu u profit nalazi u Tel Avivu i Rijadu svoje partnere. Možda i ne sluti da su oni igrači ambiciozniji od toga. To su po svojim različitim utjecajima i moćima, od nafte i tržišta za oružje, do neupitno presudnog izraelskog lobija unutar Amerike. Ipak, oni geostrateški nisu Evropa. Trump se zato okreće »starom« dijelu tog kontinenta. One nove je brzo pridobio na talasu njihovog strasnog antikomunizma, a i NATO-u su te zemlje trebale za okruživanje Rusije. I mnogi naftni i plinski tokovi kroz bivšu istočnu Evropu bili su u planovima Zapada.
Započeta je igra za pridobijanje duša Njemačke, Francuske, Velike Britanije i sličnih... Ono što je »proxy« rat Zapada protiv Istoka na Bliskom istoku i okolo, nije bilo primjenjivo u Evropi. Iran Washingtonu jeste sanjani plijen po mnogo čemu, veliki, sjajno pozicioniran, nedopustivo neovisan, ima i naftu i svoja tržišta od kojih bi mnoga Amerika sada za svoj plin... Zato se ide sa ubitačnim provokacijama i pritiscima na njih. Rutinski rat protiv njih ipak je iluzija. Ne bi bio ni sličan dosadašnjim »proljećima«, ni onom ratu u Iraku, ni rasturanju Libije, Jemenu itd. Ni Siriju uz stotine hiljada proizvedenih i dovedenih koljača i »demokratskih opozicionara« nisu mogli poravniti pa ni promijeniti.
Neko mudar u Washingtonu, zato, shvatio je da Bliski istok, uključujući i samo malo udaljeni Iran, za Evropu jeste »strateška blizina« kada je rat u pitanju. Za Ameriku to nije. Dakle, Iran će se provocirati do potpune panike u Evropi od tamošnjeg rata koji bi se izvjesno na razne načine proširio do i preko istočnog Mediterana. Starom kontinentu samo pri pomisli na milione novih izbjeglica koljena klecaju. Zato onaj entuzijazam koji su dijelovi Evrope imali obećavajući pomoć Iranu nakon izlaska Amerike iz »nuklearnog sporazuma« – a obećali su mnogo – odjednom rapidno opada. Svaka im čast, ali sebi smo najvažniji. Kao uvijek.
Iz Washingtona odlaze nalozi u Pariz, Berlin i London da pakuju vojsku i šalju je u Siriju (prva stanica do Irana) i preuzmu tamo ulogu Amerike kojoj su potrebne slobodne ruke za Iran i Hormuz. Teheran polako ostaje napušten od do jučer lažnih prijatelja iz Evrope. Bezmalo svi oni, osim Merkelove, već se satraše da otvoreno optuže Iran kako krši sporazum što su ga i oni potpisali. To što im je Trump na tome svima zabio nož u leđa, ne postoji. Nova predsjednica Evropske Komisije Von der Leyen ne tako davno, kao ministrica obrane Njemačke, silno se zalagala za slanje njemačke vojske u Siriju, uspaničena da bi američko povlačenje odatle »oslabilo utjecaje Washingtona na postratne procese tranzicije u Siriji...«. Eto, dakle, slutnje i o filozofiji nove EU!
Ukratko, priča opet ista. Moćnik iz pozadine dirigira, mali za njegov račun igra plaćeničke igre. Šta je novo? Pa to što počinju da primaju naloge iz Washingtona i oni što su slovili kao veliki. De Gaulle nekad nije htio ni da čuje za NATO onoliko dirigiran Amerikom. Macron nije De Gaulle a i sjena moćnije Njemačke mu je nesnošljivo nad glavom. Patnja spram prošlosti i nad Londonom. Druga vremena i gabariti. Iranu zato evo sve glasnijih prijetnji zbog »nedoličnog ponašanja« i iz Evrope. Ko se tu atomski promijenio? Iran nije. Mnogi jesu, iz temelja. Otanjile im kičme.
novilist.hr
Autor: Zlatko Dizdarević
Objavljeno: 14. srpanj 2019. u 11:23
Puno je priča ovih dana u Bosni i unaokolo povodom kojih valja koju prozboriti. Prva je i opet najbolnija Srebrenica, ali i sve više onoga povodom nje danas. Jer priča o Srebrenici, uz sve ostalo, priča je i o tome dokle smo svi skupa dobacili kao ljudi u elementarnom civilizacijskom smislu. Šta kazati za realnost u kojoj je čak i onaj zombi Vojislav Šešelj nekome tamo »referenca« u dokazivanju ne samo da genocida nije bilo, već bezmalo ni Srebrenice uskoro neće biti. Riječ je o užasnom zločinu proizvodnje (samo)ubilačkih »vrijednosti« za nove generacije sutra, bilo gdje. I navikavanju na to.
U svijetu se nastavljaju politički skečevi (da nisu zlo) koje proizvode oni uvjereni da mogu sve i svakoga kupiti, svakoga koga hoće kazniti, proglasiti neprijateljem ko god je »protiv njihovog interesa«. Evo iz Washingtona krenuli otvorenije nego do sada i na kapitalce iz »stare Evrope« sa domaćim zadacima za njih na Bliskom istoku. Ne bi uskoro iznenadilo da »stratezi« uz gazdu počnu izmišljati sankcije i po samoj Americi. Valja održavati novu doktrinu vladanja. Bez dokazivanja apsolutne dominacije sile i samo sile ne može se hraniti ni novi sistem, sve interesantniji medicinskim naukama.
Tema je ovdje u Bosni minule sedmice bio i povratak Erdogana u za njega malu, skrajnutu pograničnu avliju u kojoj može ponovo zatražiti što hoće, pa i da uhapsi i izručuje ovoga ili onoga, temeljem njihovih tamošnjih skaski i obračuna knjiženih na urote i neposluh, kako već sami žele. Zna kome je došao i od koga je poslušnost zatražio – »braća« vječito ostaju braća i iznad su svega drugog. Ipak, pomalo drugačija postaje realnost i u Stambolu.
Posebno pikantna lokalna tema minulih dana bila je još jedna, u Mostaru, po nečemu slična ovoj sa sultanom, samo u malom. Narod kaže, »došla cica na kolica.« Višedecenijski lokalni heroj borbe za »jednakopravnost« morao je u svoj ured branjen policijom. Istina dolazi po svoje: nejednakopravnosti jeste bilo, ali ne one kojom se branila njegova politika (i mnogih sličnih po Bosni), već nejednakopravnosti u pumpanju džepova jednih i pražnjenju drugih. Da je neko koliko minule sedmice rekao da će tisuće ljudi uzvikivati ovih dana »Dragane lopove« usred njegovog (tzv. Zapadnog Mostara), rekli bi mu da je lud, ili bezbožnik, pa bi u takvom nevjerniku na ulici ubili boga...
Poseban, po fikcijama i tužno nerealnim nadanjima, bio je onaj sarajevski skup o saradnji u Jugoistočnoj Evropi. To se zove SEECP, gdje su se mnogobrojni učesnici saglasili u Deklaraciji, reklo bi se nježno optimistički, kako »samo potpuna integracija cijele regije u Evropsku Uniju služi najboljim interesima Evrope.« Nerealnost optimizma je u goloj i gorkoj evropskoj stvarnosti. Ne znaju oni u ovom času ni šta će i kako će sa sobom, a kamo li sa nama. Osim u slučajevima striktno njihovih interesa. Ne samo da ne razmišljaju o rokovima »za nas« u iole opipljivim kategorijama, već se po raznim ćoškovima Unije i o unutrašnjim interesima EU šuška na sasvim različite načine. Mnoge nekad velike zajedničke ideje danas su doživljavane prevaziđene pa i smiješne.
Ipak, možda više kao pozadinska priča što polako ali sigurno formira globalni politički milje mimo nas malih, evo koje riječi više o gorkom humoru ozbiljne politike, one što je kao mehanizam namijenjena da ubija kako bi se njeni tvorci dočepali koječega što nije njihovo. Poprilično smo već oguglali na to, ali riječ je, recimo, o najnovijim zbivanjima o Americi i Iranu, Evropi, Arapima, Izraelu i drugim, »kolateralama«.
Storija kaže sljedeće, prisjećanja radi. Prije evo četiri godine, 2015. godine, nakon desetak godina mukotrpnog pregovaranja rođen je po mnogima istorijski, takozvani »nuklearni sporazum«. Potpise na njega stavili su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina, Njemačka, EU

No, onda su vragovi došli po svoje. Izrael i Saudijska Arabija, mada objektivno »sretno pogođeni« smislom sporazuma spram prethodnih »opasnosti« što su ih adresirali Teheranu, prvo su sami počeli histerizirati povodom svega, a potom im je neko proviđenje poslalo Trumpa. Za mračnu monarhiju Zaljeva Iran naprosto mora pasti.

Za racionalne promatrače, »nuklearni sporazum« eliminirao je eto hipotetički postojeće opasnosti po Saudijsku Arabiju i Izrael. Ipak, nije to. Iran za njih naprosto ne smije postojati.

Započeta je igra za pridobijanje duša Njemačke, Francuske, Velike Britanije i sličnih... Ono što je »proxy« rat Zapada protiv Istoka na Bliskom istoku i okolo, nije bilo primjenjivo u Evropi. Iran Washingtonu jeste sanjani plijen po mnogo čemu, veliki, sjajno pozicioniran, nedopustivo neovisan, ima i naftu i svoja tržišta od kojih bi mnoga Amerika sada za svoj plin... Zato se ide sa ubitačnim provokacijama i pritiscima na njih. Rutinski rat protiv njih ipak je iluzija. Ne bi bio ni sličan dosadašnjim »proljećima«, ni onom ratu u Iraku, ni rasturanju Libije, Jemenu itd. Ni Siriju uz stotine hiljada proizvedenih i dovedenih koljača i »demokratskih opozicionara« nisu mogli poravniti pa ni promijeniti.
Neko mudar u Washingtonu, zato, shvatio je da Bliski istok, uključujući i samo malo udaljeni Iran, za Evropu jeste »strateška blizina« kada je rat u pitanju. Za Ameriku to nije. Dakle, Iran će se provocirati do potpune panike u Evropi od tamošnjeg rata koji bi se izvjesno na razne načine proširio do i preko istočnog Mediterana. Starom kontinentu samo pri pomisli na milione novih izbjeglica koljena klecaju. Zato onaj entuzijazam koji su dijelovi Evrope imali obećavajući pomoć Iranu nakon izlaska Amerike iz »nuklearnog sporazuma« – a obećali su mnogo – odjednom rapidno opada. Svaka im čast, ali sebi smo najvažniji. Kao uvijek.
Iz Washingtona odlaze nalozi u Pariz, Berlin i London da pakuju vojsku i šalju je u Siriju (prva stanica do Irana) i preuzmu tamo ulogu Amerike kojoj su potrebne slobodne ruke za Iran i Hormuz. Teheran polako ostaje napušten od do jučer lažnih prijatelja iz Evrope. Bezmalo svi oni, osim Merkelove, već se satraše da otvoreno optuže Iran kako krši sporazum što su ga i oni potpisali. To što im je Trump na tome svima zabio nož u leđa, ne postoji. Nova predsjednica Evropske Komisije Von der Leyen ne tako davno, kao ministrica obrane Njemačke, silno se zalagala za slanje njemačke vojske u Siriju, uspaničena da bi američko povlačenje odatle »oslabilo utjecaje Washingtona na postratne procese tranzicije u Siriji...«. Eto, dakle, slutnje i o filozofiji nove EU!
Ukratko, priča opet ista. Moćnik iz pozadine dirigira, mali za njegov račun igra plaćeničke igre. Šta je novo? Pa to što počinju da primaju naloge iz Washingtona i oni što su slovili kao veliki. De Gaulle nekad nije htio ni da čuje za NATO onoliko dirigiran Amerikom. Macron nije De Gaulle a i sjena moćnije Njemačke mu je nesnošljivo nad glavom. Patnja spram prošlosti i nad Londonom. Druga vremena i gabariti. Iranu zato evo sve glasnijih prijetnji zbog »nedoličnog ponašanja« i iz Evrope. Ko se tu atomski promijenio? Iran nije. Mnogi jesu, iz temelja. Otanjile im kičme.
novilist.hr
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Rabljena sedmica: Mujo, Haso i Kolinda
Milorad Krstulović, Novosti
Marić
Prema jednoj teoriji, Andrej Plenković vodi vladu. Dobro, Vladu Republike Hrvatske, države koju nitko pri zdravoj pameti ne smatra ni prosperitetnom ni pravednom, dobro, vodi i vladu Hrvatske demokratske zajednice, stranke koju nitko razuman neće poistovjetiti s poštenjem i čestitošću, ali Andrej Plenković trenutno prima plaću kao premijer. Predsjednik vlade. A onda se ispostavi da to što Plenković vodi više podsjeća na klub izgrednika nego na vladu bilo čega. Ovoga je tjedna u prvi plan iskočio Goran Marić, čiju se političku ambiciju nastojalo utažiti osnivanjem Ministarstva državne imovine. Ispostavilo se da njegov sin u Zagrebu živi u stanu Veslačke nekretnine, tvrtke kćeri Šted-investa u kojem je Marić bio direktor od 2005. do 2008. godine, kada je otišao u Sabor kao HDZ-ov zastupnik. No to je prvi dio priče. Šted-invest, čitamo dalje po novinama i portalima, na internetu oglašava prodaju stana u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici koji je kupio od tvrtke Scientia čiji su vlasnici bili sin i supruga ministra Marića. U ožujku 2013. godine Marićeva je supruga tvrtku prebacila na sina, a on, sedam mjeseci kasnije, na Zvonka Šarića. Šarić stan prodaje Šted-investu, koji ga se sada želi riješiti. Ima toga još, posebno zabavan dio otkriva da je firma Marićeve familije stan kupila od splitskog franjevca Željka Tolića, ali nećemo pretjerivati s detaljima. Inače, Marić je od Šarića kupio i vikendicu u Živogošću koja je proljetos nakratko zabljesnula u medijima kada je otkriven jaz između njezine realne i deklarirane vrijednosti.
Više puta smo Plenkovića zamišljali kao premijera neke idealne države gdje se pridržavanje propisa smatra vrlinom, a njihovo kršenje ozbiljno diskvalificira dužnosnike. I svaki put smo zaključili da bi taj imaginarni premijer zamišljene države odavno smijenio Žalac, Krstičevića, Božinovića, Marića, Kuščevića… Sada pak zaključujemo kako bi mu, kada je odustao od mijenjanja pobrojanih – a i većine ostalih – bilo koliko-toliko časno smijeniti sebe. Što bi vjerojatno i učinio da može pronaći barem približno jednako neodgovoran, a dobro plaćen posao.
Plenković
Na primjer u tijelima Evropske unije. Zadnji izbori za Evropski parlament nisu dali uvjerljivu prednost nijednoj političkoj grupaciji. I počeli su zamorni dogovori o čelnim ljudima Unijinih institucija, u jednom se trenutku pojavila informacija kako su njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron, španjolski premijer Pedro Sanchez i nizozemski premijer Mark Rutte dogovorili izbor socijalista Fransa Timmermansa za predsjednika Europske komisije, ali su se tome oštro suprotstavile članice Višegradske skupine. Pridružio im se i Plenković, i to neočekivano, kako tvrde upućeni. Kao, on se vidio na tom mjestu, a i Timmermans ne kotira baš najbolje kod vlada koje nije briga za vladavinu prava. Protivljenje Timmermansu ozlovoljilo je dio evropskih moćnika, nagađa se da je Macron mislio upravo na Plenkovića kada je neimenovanim akterima predbacio da su zbog ‘osobnih ambicija’ opstruirali dogovor. Na koncu je Ursula von der Leyen, njemačka ministrica obrane, predložena za predsjednicu Europske komisije, što Europski parlament treba potvrditi. A Plenković se vraća doma, brinuti se o Mariću, Kuščeviću i ostalim živopisnim političkim grlima iz matičnog stada.
Brkić
Nastavimo u HDZ-ovskom tonu: Milijan Brkić, drugi čovjek vladajuće stranke i državnog parlamenta, izjavio je da ne očekuje podizanje optužnice nakon što je dvadesetak minuta odgovarao na pitanja osječkog Općinskog državnog odvjetništva. Osim toga, novinarima je još ponudio nekoliko načelnih i ne baš sadržajnih opaski o tajnosti postupka. Brkića, brata mu Jozu, Franju Vargu i Blaža Curića USKOK sumnjiči za kazneno djelo neovlaštenog presretanja računalnih podataka, ‘odnosno poticanja na to kazneno djelo i pomaganje u njemu’, čitamo u prijestolničkoj štampi. Isti nas izvor i dodatno informira o sumnji nadležnih da su spomenuti od lipnja 2015. do rujna 2018. godine pratili komunikaciju četiri žene od 31 do 49 godina.
Divljanje
Vijest o sreći kakvu NATO može priuštiti stiže iz Zadra, kamo su britanski vojnici stigli na odmor iz Udbine, gdje su sudjelovali u međunarodnoj vojnoj vježbi. Ne znamo koliko su uspješno vježbali, no poznato nam je da su se u Zadru proslavili sudjelovanjem u dvadesetak izgreda – od uriniranja po ulicama, preko divljanja po kafićima, do nasrtljiva ponašanja prema djevojkama. Britansko veleposlanstvo najavilo je pokretanje istrage, a na novinarsku znatiželju uzvratilo je tekstom u kojem spominje visoke standarde britanske vojske. Zadrani o tome mogu još detaljnije.
Todorići
Konzultanti zaduženi za detaljnu analizu Agrokora zapazili su postojanje triju offshore tvrtki s Britanskih Djevičanskih otoka čiji su vlasnici nepoznati, ali im je poslovni cilj bio itekako neobičan – one, spomenute tvrtke, snosile su dobar dio privatnih troškova Ivice Todorića, bivšeg vlasnika Agrokora te njegove supruge i djece – točnije, čak 8,8 milijuna švicarskih franaka u razdoblju od 2007. do 2016. godine. Nama najzanimljiviji dio ove priče tek slijedi: pročitali smo je na stranicama jednih od novina koje su na svaku sumnju u Todorića godinama uzvraćale neumjerenim odama. Baš kao što sada nesretno čitateljstvo zasipaju detaljima iz istrage. Je, spomenuli smo to više puta, ali jednostavno je neodoljivo.
Izvor
Za kraj, humor. U javnosti se oglasio Visoki Izvor iz ureda Kolinde Grabar-Kitarović i objavio da će ona sigurno ići u utrku za drugi mandat, ali ne žuri s kandidaturom jer se želi posvetiti – državničkim poslovima. Dobar, a? Nastave li Visoki Izvor i KGK u sličnom stilu, Mujo i Haso trebali bi se zabrinuti za posao.
Milorad Krstulović, Novosti
Marić
Prema jednoj teoriji, Andrej Plenković vodi vladu. Dobro, Vladu Republike Hrvatske, države koju nitko pri zdravoj pameti ne smatra ni prosperitetnom ni pravednom, dobro, vodi i vladu Hrvatske demokratske zajednice, stranke koju nitko razuman neće poistovjetiti s poštenjem i čestitošću, ali Andrej Plenković trenutno prima plaću kao premijer. Predsjednik vlade. A onda se ispostavi da to što Plenković vodi više podsjeća na klub izgrednika nego na vladu bilo čega. Ovoga je tjedna u prvi plan iskočio Goran Marić, čiju se političku ambiciju nastojalo utažiti osnivanjem Ministarstva državne imovine. Ispostavilo se da njegov sin u Zagrebu živi u stanu Veslačke nekretnine, tvrtke kćeri Šted-investa u kojem je Marić bio direktor od 2005. do 2008. godine, kada je otišao u Sabor kao HDZ-ov zastupnik. No to je prvi dio priče. Šted-invest, čitamo dalje po novinama i portalima, na internetu oglašava prodaju stana u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici koji je kupio od tvrtke Scientia čiji su vlasnici bili sin i supruga ministra Marića. U ožujku 2013. godine Marićeva je supruga tvrtku prebacila na sina, a on, sedam mjeseci kasnije, na Zvonka Šarića. Šarić stan prodaje Šted-investu, koji ga se sada želi riješiti. Ima toga još, posebno zabavan dio otkriva da je firma Marićeve familije stan kupila od splitskog franjevca Željka Tolića, ali nećemo pretjerivati s detaljima. Inače, Marić je od Šarića kupio i vikendicu u Živogošću koja je proljetos nakratko zabljesnula u medijima kada je otkriven jaz između njezine realne i deklarirane vrijednosti.
Više puta smo Plenkovića zamišljali kao premijera neke idealne države gdje se pridržavanje propisa smatra vrlinom, a njihovo kršenje ozbiljno diskvalificira dužnosnike. I svaki put smo zaključili da bi taj imaginarni premijer zamišljene države odavno smijenio Žalac, Krstičevića, Božinovića, Marića, Kuščevića… Sada pak zaključujemo kako bi mu, kada je odustao od mijenjanja pobrojanih – a i većine ostalih – bilo koliko-toliko časno smijeniti sebe. Što bi vjerojatno i učinio da može pronaći barem približno jednako neodgovoran, a dobro plaćen posao.
Plenković
Na primjer u tijelima Evropske unije. Zadnji izbori za Evropski parlament nisu dali uvjerljivu prednost nijednoj političkoj grupaciji. I počeli su zamorni dogovori o čelnim ljudima Unijinih institucija, u jednom se trenutku pojavila informacija kako su njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron, španjolski premijer Pedro Sanchez i nizozemski premijer Mark Rutte dogovorili izbor socijalista Fransa Timmermansa za predsjednika Europske komisije, ali su se tome oštro suprotstavile članice Višegradske skupine. Pridružio im se i Plenković, i to neočekivano, kako tvrde upućeni. Kao, on se vidio na tom mjestu, a i Timmermans ne kotira baš najbolje kod vlada koje nije briga za vladavinu prava. Protivljenje Timmermansu ozlovoljilo je dio evropskih moćnika, nagađa se da je Macron mislio upravo na Plenkovića kada je neimenovanim akterima predbacio da su zbog ‘osobnih ambicija’ opstruirali dogovor. Na koncu je Ursula von der Leyen, njemačka ministrica obrane, predložena za predsjednicu Europske komisije, što Europski parlament treba potvrditi. A Plenković se vraća doma, brinuti se o Mariću, Kuščeviću i ostalim živopisnim političkim grlima iz matičnog stada.
Brkić
Nastavimo u HDZ-ovskom tonu: Milijan Brkić, drugi čovjek vladajuće stranke i državnog parlamenta, izjavio je da ne očekuje podizanje optužnice nakon što je dvadesetak minuta odgovarao na pitanja osječkog Općinskog državnog odvjetništva. Osim toga, novinarima je još ponudio nekoliko načelnih i ne baš sadržajnih opaski o tajnosti postupka. Brkića, brata mu Jozu, Franju Vargu i Blaža Curića USKOK sumnjiči za kazneno djelo neovlaštenog presretanja računalnih podataka, ‘odnosno poticanja na to kazneno djelo i pomaganje u njemu’, čitamo u prijestolničkoj štampi. Isti nas izvor i dodatno informira o sumnji nadležnih da su spomenuti od lipnja 2015. do rujna 2018. godine pratili komunikaciju četiri žene od 31 do 49 godina.
Divljanje
Vijest o sreći kakvu NATO može priuštiti stiže iz Zadra, kamo su britanski vojnici stigli na odmor iz Udbine, gdje su sudjelovali u međunarodnoj vojnoj vježbi. Ne znamo koliko su uspješno vježbali, no poznato nam je da su se u Zadru proslavili sudjelovanjem u dvadesetak izgreda – od uriniranja po ulicama, preko divljanja po kafićima, do nasrtljiva ponašanja prema djevojkama. Britansko veleposlanstvo najavilo je pokretanje istrage, a na novinarsku znatiželju uzvratilo je tekstom u kojem spominje visoke standarde britanske vojske. Zadrani o tome mogu još detaljnije.
Todorići
Konzultanti zaduženi za detaljnu analizu Agrokora zapazili su postojanje triju offshore tvrtki s Britanskih Djevičanskih otoka čiji su vlasnici nepoznati, ali im je poslovni cilj bio itekako neobičan – one, spomenute tvrtke, snosile su dobar dio privatnih troškova Ivice Todorića, bivšeg vlasnika Agrokora te njegove supruge i djece – točnije, čak 8,8 milijuna švicarskih franaka u razdoblju od 2007. do 2016. godine. Nama najzanimljiviji dio ove priče tek slijedi: pročitali smo je na stranicama jednih od novina koje su na svaku sumnju u Todorića godinama uzvraćale neumjerenim odama. Baš kao što sada nesretno čitateljstvo zasipaju detaljima iz istrage. Je, spomenuli smo to više puta, ali jednostavno je neodoljivo.
Izvor
Za kraj, humor. U javnosti se oglasio Visoki Izvor iz ureda Kolinde Grabar-Kitarović i objavio da će ona sigurno ići u utrku za drugi mandat, ali ne žuri s kandidaturom jer se želi posvetiti – državničkim poslovima. Dobar, a? Nastave li Visoki Izvor i KGK u sličnom stilu, Mujo i Haso trebali bi se zabrinuti za posao.

- Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 126225
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 9156 times
- Been thanked: 10865 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
SRĐAN PUHALO
New primitives Milorada Dodika
New primitives Milorada Dodika
Estetika nikada nije bila jača strana Milorada Dodika, ali on je tu svoju manu, pretvorio u vrlinu, pa sada svoju prostotu bahato nameće vaskolikom srpskom narodu u Republici Srpskoj, mada se njegov prostakluk dobro zapratio i u Srbiji.
Naravno, malo je onih koji će glasno reći da je on prost i bahat, nekako ljepše zvuči kada se kaže da je on „čovjek iz naroda“.
Elem, u toj svojoj prostoti i bahatosti on je neki dan odgovarajući na pitanje medija da li šeta po Sarajevu kao što šeta po Banjaluci, Dodik je rekao „da ne šeta i da ne vidi ništa lijepo tamo“.
Kao pravi Srbin i patriota odlučio sam da svome predsjedniku preporučim par mjesta koja bi mogao posjetiti, a koja bi mu se po nekim kriterijumima mogla svidjeti.
Ako prvi kriterijum bude srpstvo i pravoslavlje, Milorad Dodik, bi u Sarajevu mogao da posjeti Sabornu crkvu u Sarajevu, staru preko 100 godina, a u kojoj se nalaze ikone koje je 1873. godine arhimandrit Sava Kostanović donio iz Rusije.
Tu je i Stara crkva - hram sv. Arhanđela Mihaila i Gavrila, koja potiče iz Srednjeg vijeka. U njoj se nalazi drveni ikonostas u rezbariju iz XVII vijeka sa ikonama. Ikone je radilo više slikara. Tu su ikone zografa Radula ili Avesaloma Vujičića iz 1674, Maksima Tujkovića iz 1734. godine i nepoznatog baroknog slikara iz XVIII vijeka.
Možda bi Dodik mogao da posjeti i Despića kuću, čiji neki dijelovi potiču još iz 17. vijeka, a u kojoj je živjela srpska trgovačka porodica Despić. Možda bi problem bila činjenica da su Despići kuću poklonili gradu Sarajevo, što se danas može okvalifikovati kao čist autošovinizam. Danas je Despića kuća pretvorena u muzej, a u jednom njenom dijelu se nalazi i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.
Mogao bi Milorad Dodik otići i do Muzeja „Mlade Bosne“. Sjetimo se samo 2014. godine kada se obilježavala stogodišnjica Velikog rata i kada nije mogao proći ni dan da ne spomene velikog Srbina i patriotu, mada je on za sebe govorio da je Srbo - Hrvat i ateista, Gavrila Principa. Mogao bi skoknuti i do starog pravoslavnog groblja "Sveti Mihajlo" na Koševu, gdje se nalazi kapela u kojoj su zajedno sahranjeni pripadnici „Mlade Bosne“.
Eto samo po tom kriterijumu imao bi Milorad Dodik da šeta cijeli jedan dan po Sarajevu i da uživa.
Valjda bi se Miloradu Dodiku svidio neki muzej u Sarajevu kojih ima u velikom broju, neka umjetnička galerija ili neka džamija, sinagoga i katolička crkva. Možda bi volio da posjeti mjesta gdje se snimao „Valter brani Sarajevo“ i ode na Baščaršiju na mjesto gdje su Nijemci ubili njegovog prijatelja Emira Kusturicu. Možda bi volio da posjeti mjesta gdje je nastao Novi prmitivizam. Mogao bi otići u neko od mnogobrojnih pozorišta ili na balet ako preferira tu vrstu umjetnosti.
Mogao bi barem prošetati do Ćemaluše gdje je Regionalni odbor SNSD-a i obiđe partijske drugove.
Ali izgleda da je teško zadovoljiti istančane estetske preferencije prvog čovjeka Republike Srpske.
Mogao bi se Dodik sresti i sa Srbima koji žive u Sarajevu, i pitati ih šta ih muči i koji su to problemi sa kojima se svakodnevno susreću. Mogao bi ih pitati kako im se sviđa njegova politika, njegov patriotizam i njegova retorika i da li imaju problema zbog toga u Sarajevu. Mogao bi ali neće.
Vulgarni nacionalizam Milorada Dodika ne vidi Srbe u Federaciji BiH, pa ni u Sarajevu, jer njegov trgovački um zna da od njih neće imati nikakve koristi na izborima. Može se reći da ga oni i nerviraju, jer njihovo prisustvo, koliko god ih bilo malo, govori da je moguća neka druga Bosna i Hercegovine, od one podijeljene i etnički čiste koju on preferira.
Zato Dodik u Sarajevu, ali ni u Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Travniku, Bugojnu, ne želi da vidi ništa lijepo i po cijenu da po vazdan šeta sa Stašom Košarcem po Istočnom Sarajevu.
P.S.
Mogao bi Milorad Dodik otići i do „Pionirske doline“ da oda počast djeci kojom su Sarajlije 90-ih hranile lavove.
online
- Mohr
- Inventar foruma
- Posts: 8978
- Joined: 16 Aug 2015, 21:15
- Has thanked: 1 time
- Been thanked: 11 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
NO FUTURE: Prezir prema budućnosti najveći je krimen pušača
Piše: Andrej Nikolaidis
Izlozi kladionica prekriveni su tapetama na kojima su, najčešće, veliki sportisti u uzvišenim pozama. Te tapete asociraju na trijumf.
Kutije cigareta prekrivene su slikama tijela u raspadanju. Te slike svjedoče o bolu i propasti.
Pušač puši iako zna da će ga duvan ubiti. Nada se da neće, ali zna da hoće. No pušio bi čak i da te nade nema. Užitak pušača ne treba nadu.
Kladioničar se kladi znajući da će izgubiti, no nada se da neće. Ta nada je njegov užitak.
Nada je ime za sretnu budućnost.
Klađenje nije stigmatizovano kao pušenje. Postoje zakoni koji pušače sprječavaju da duvanskim dimom uništavaju druge ljude. Ne postoje zakoni koji u tome sprječavaju kockare: oni su slobodni da gube imetak i uništavaju vlastite porodice.
Država se brutalno miješa u odluku pojedinca da puši: kroz dizanje cijene duvana, ograničenje mjesta na kojima smije pušiti do, sutradan, ukidanja besplatne zdravstvene pomoći pušačima. Kladionice, pak, niču na svakom koraku.
Pušenje nije tek forma samoubistva. Ono je za mnoge ljude forma eutanazije. Tamo gdje je legalna eutanazija, ni pušenje ne bi smjelo biti zabranjeno. Jer život je za mnoge ljude pun nesnosnog bola („ja moram da pušim, da ublažim bol, o kako je tužan ovaj život moj“, riječima Tome Zdravkovića), a pušenje je, baš kao i eutanazija, način da se iz svega toga izađe – crpeći, pritom, iz procesa laganog izlaska i određeni, nemali – užitak. To, dakle, ide ovako: pušiš jer te boli, pa dobiješ rak, pa te opet boli, pa tražiš eutanaziju.
Pušač je, za razliku od kladioničara, neprijatelj dominantne ideologije. Jer pušač se, svaki put kada zapali cigaretu, pomokri po ideologiji i industriji održivih lifestyleova, po svim jogama, pilatesima, fitnesima i tržištu sprava i usluga potrebnih za „odgovoran odnos prema sebi i drugima“. Pomokri se, još, po ideologiji i industriji zdravog života i zdrave hrane, koje su centralni dio identiteta ljudi koji po čitavi dan razmišljaju šta je zdravo a šta ne, šta smiju pojesti a šta ne smiju. Pomokri se, potom, na čitavu self-help ideologiju i industriju. Pomokri se, napokon, na new age religiju finansijskog kapitalizma (od Benjamina znamo da je kapitalizam religijski kult, o čemu smo već pisali).
Kockar, pak, perpetuira osnovni princip po kojem funkcioniše finansijsko tržište: proroštvo.
Još otkako je Nixon 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara, finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i tvarno.
Wall Street je globalno proročište. Jedini posao sveštenstva Wall Streeta je da pokušaju proreći: koliko će neka kompanija vrijedjeti u budućnosti. Na osnovu tog proroštva donose se odluke „kupuj“ ili „prodaj“. Vrijednost kompanije, uključujući tu i one najveće – prije svega onih najvećih – ne počiva na ničem, rekosmo, opipljivom i tvarnom. Nije bitna bivša ili sadašnja vrijednost. Bitno je samo koliko će vrijedjeti sutra. A o sutra se ne zna: o sutra se proriče.
Kada je u decembru 2001. propao globalni gigant Enron, prodat je za doslovce – sitniš za kafu i cigare. Samo godinu dana ranije, njegova vrijednost na berzi iznosila je 65 milijardi dolara. Nakon sloma berze u jesen 2008, za sitniš je prodat i finansijski gigant Lehman Brothers. Vrijednost te firme, neposredno prije nego će pasti na bezmalo ništa, na berzi je bila procijenjena na 690 milijardi dolara.
Gdje je nestao sav taj novac?
Nije nestao, jer ga nije ni bilo.
Berza je na 65, odnosno 690 milijardi dolara procijenila vrijednost proročanstava koje su izrekli proroci tih kompanija. Rečena vrijednost odnosila se na proročanstvo: koliko će Enronova i Lehman Brothersova proročanstva vrijedjeti sutra. Finansijski kapitalizam je piramidalna šema sačinjena od proročanstava, šema toliko iracionalna da je ljudima teško da povjeruju u nju. Ja proričem da li je onaj ispod mene ispravno prorekao, dok onaj iznad mene proriče o mome proroštvu. Stvarna vrijednost finansijskog tržišta jednaka je vrijednosti duvanskog dima.
Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu. No oni to, za razliku od onih na vrhu, čine za manje pare. I za svoje pare.
Sa druge strane, dok čitav finansijski kapitalizam počiva na naporu da se predvidi budućnost, stav pušača je: no future. Jebe mi se za budućnost, daj mi cigaru. Prezir prema budućnosti, tom osnovnom resursu kapitalizma, krimen je pušača.
(zurnal.info)
Piše: Andrej Nikolaidis
Izlozi kladionica prekriveni su tapetama na kojima su, najčešće, veliki sportisti u uzvišenim pozama. Te tapete asociraju na trijumf.
Kutije cigareta prekrivene su slikama tijela u raspadanju. Te slike svjedoče o bolu i propasti.
Pušač puši iako zna da će ga duvan ubiti. Nada se da neće, ali zna da hoće. No pušio bi čak i da te nade nema. Užitak pušača ne treba nadu.
Kladioničar se kladi znajući da će izgubiti, no nada se da neće. Ta nada je njegov užitak.
Nada je ime za sretnu budućnost.
Klađenje nije stigmatizovano kao pušenje. Postoje zakoni koji pušače sprječavaju da duvanskim dimom uništavaju druge ljude. Ne postoje zakoni koji u tome sprječavaju kockare: oni su slobodni da gube imetak i uništavaju vlastite porodice.
Država se brutalno miješa u odluku pojedinca da puši: kroz dizanje cijene duvana, ograničenje mjesta na kojima smije pušiti do, sutradan, ukidanja besplatne zdravstvene pomoći pušačima. Kladionice, pak, niču na svakom koraku.
Pušenje nije tek forma samoubistva. Ono je za mnoge ljude forma eutanazije. Tamo gdje je legalna eutanazija, ni pušenje ne bi smjelo biti zabranjeno. Jer život je za mnoge ljude pun nesnosnog bola („ja moram da pušim, da ublažim bol, o kako je tužan ovaj život moj“, riječima Tome Zdravkovića), a pušenje je, baš kao i eutanazija, način da se iz svega toga izađe – crpeći, pritom, iz procesa laganog izlaska i određeni, nemali – užitak. To, dakle, ide ovako: pušiš jer te boli, pa dobiješ rak, pa te opet boli, pa tražiš eutanaziju.
Pušač je, za razliku od kladioničara, neprijatelj dominantne ideologije. Jer pušač se, svaki put kada zapali cigaretu, pomokri po ideologiji i industriji održivih lifestyleova, po svim jogama, pilatesima, fitnesima i tržištu sprava i usluga potrebnih za „odgovoran odnos prema sebi i drugima“. Pomokri se, još, po ideologiji i industriji zdravog života i zdrave hrane, koje su centralni dio identiteta ljudi koji po čitavi dan razmišljaju šta je zdravo a šta ne, šta smiju pojesti a šta ne smiju. Pomokri se, potom, na čitavu self-help ideologiju i industriju. Pomokri se, napokon, na new age religiju finansijskog kapitalizma (od Benjamina znamo da je kapitalizam religijski kult, o čemu smo već pisali).
Kockar, pak, perpetuira osnovni princip po kojem funkcioniše finansijsko tržište: proroštvo.
Još otkako je Nixon 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara, finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i tvarno.
Wall Street je globalno proročište. Jedini posao sveštenstva Wall Streeta je da pokušaju proreći: koliko će neka kompanija vrijedjeti u budućnosti. Na osnovu tog proroštva donose se odluke „kupuj“ ili „prodaj“. Vrijednost kompanije, uključujući tu i one najveće – prije svega onih najvećih – ne počiva na ničem, rekosmo, opipljivom i tvarnom. Nije bitna bivša ili sadašnja vrijednost. Bitno je samo koliko će vrijedjeti sutra. A o sutra se ne zna: o sutra se proriče.
Kada je u decembru 2001. propao globalni gigant Enron, prodat je za doslovce – sitniš za kafu i cigare. Samo godinu dana ranije, njegova vrijednost na berzi iznosila je 65 milijardi dolara. Nakon sloma berze u jesen 2008, za sitniš je prodat i finansijski gigant Lehman Brothers. Vrijednost te firme, neposredno prije nego će pasti na bezmalo ništa, na berzi je bila procijenjena na 690 milijardi dolara.
Gdje je nestao sav taj novac?


Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu. No oni to, za razliku od onih na vrhu, čine za manje pare. I za svoje pare.
Sa druge strane, dok čitav finansijski kapitalizam počiva na naporu da se predvidi budućnost, stav pušača je: no future. Jebe mi se za budućnost, daj mi cigaru. Prezir prema budućnosti, tom osnovnom resursu kapitalizma, krimen je pušača.
(zurnal.info)
- lejlamo
- Forum [Bot]
- Posts: 12993
- Joined: 23 Feb 2018, 18:17
- Location: kamen i drača
- Mood:
- Been thanked: 1 time
- Status: Offline
Re: Kolumne
Kao rođenog Mostarca duboko ga je pogodilo rušenje simbola grada na Neretvi, Starog mosta, kojeg su pripadnici HVO-a 9. novembra 1993. srušili nakon što su ga granatirali nekoliko sati. Matvejević je na taj tužni dan objavio pismo koje je prenio Feral Tribune 16. novembra 1993.
"Dr Predrag Matvejević
MOST
Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti. Još jednom sam bio naivan.
Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…
Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.
U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva.
Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji.
Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva.
Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o ostavci.
Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru"
(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)
"Dr Predrag Matvejević
MOST
Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti. Još jednom sam bio naivan.
Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…
Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.
U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva.
Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji.
Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva.
Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o ostavci.
Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru"
(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 2 guests