Lako je tebi
Posted: 19 Mar 2021, 09:43
Nekako otkako znam za sebe prati me ovo iz naslova teme "lako je tebi". Sklona sam promišljanju i pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put pomislila da je nekome lako. Ne sjećam se. Čini mi se da mi je oduvijek jasno da se većina ljudi uči živjeti i nosi sa svojim životima kako najbolje znaju i umiju.
Kroz glavu mi prolaze segmenti sjećanja na periode kad mi je "bilo lako" i sjećam se ratne 1994. i spavanja u nedovršenoj kući bez fasade. Nas desetak smo spavali šćućureni po podovima na spužvama. Zimi su se na bijelim zidovima sobe sjajili kristali leda. Budila sam se u 4 ili najkasnije 5 ujutro, dok još svi spavaju, da u hladnoj sobi uz lampu na petrolej radim zadaću ili ponavljam gradivo. Tokom dana bilo je nemoguće naći trenutak mira, što od buke, što od obaveza jer smo svi morali doprinositi zajedničkom životu i opstanku. U sedam ujutro bih kretala iz kuće. Put do škole je trajao sat vremena pješačenja i uključivao je pola sata hoda kroz mračni i prljavi željeznički tunel. Pošto sam se i u tim ratnim uslovima i toj improvizaciji života i nastave isticala radom, ubrzo sam postala meta djeci kojoj je sve to u vezi škole bio neki čudan vic. Ujutro su ulazili u tunel prije mene i postavljali mi zamke. Iskakali bi iz mračnih proširenja i prepadali me. Podizali bi debele kablove za struju da se spotaknem preko njih i više puta sam padala i dolazila na nastavu od glave do pete umazana masnom čađi željeznice. Nakon nekoliko takvih epizoda mama mi je dala da nosim petrolejsku lampu da makar mogu da vidim kuda hodam kroz tunel. Svako ko je ikada hodao po starim željezničkim pragovima zna koliko je teško hodati preko pragova i o čemu govorim. Kad bi roditelji drugu djecu pitali kako ja mogu učiti a oni ne mogu, rekli bi "lako je njoj".
Prošlo je puno godina i puno tunelskih priča i puno situacija kad su mi posredno ili direktno rekli "lako je tebi". Jutros sjedim u tuđem domu pitajući se hoću li se razboliti, a svoj dom sam bila prisiljena prepustiti neodgovornom rođaku koji je u doba pandemije odlučio da ne smije propuštati ništa u životu pa je donio virus i ugrozio i svoje i zdravlje šire porodice.
Srednje sam životne dobi i ustajem u 6 ujutro da u miru pravim planove šta sve uraditi taj dan, čistim, kuham, obavljam kupovine i radim bezbroj drugih poslova koje svaka prosječna osoba a posebno prosječna žena radi. Zaspim od umora najčešće prije 10 naveče i većinu dana sam sretna osoba. Osjećam se životno funkcionalno i ispunjeno.
Pišem jer jutros čujem da sam opet došla u rečenicu "lako je njoj". Bila sam (opet) tema razgovora državne službenice koja po pričama svojih kolega ne radi ništa na svom poslu, dolazi i odlazi s posla kad želi, elementarno je informatički nepismena do te mjere da ne zna ni funkciju copy/paste nego ako se nekad i udostoji da nešto uradi, satima prekucava dijelove teksta s prethodno odštampanog dokumenta koji joj stoji na ekranu u Wordu. Jučer nakon što je na radnom mjestu pregledala 3 epizode neke serije, a prije nego što je otišla na sređivanje obrva u 13:15, našla je vrijeme da se dotakne i mene koju nikad u životu nije vidjela i zna samo da postojim preko priče kolega s kojima dijeli posao. Rekla je ljutito koliko je nepravedno što već godinu dana samo sjedim kod kuće i ne radim ama baš ništa. Dok je to govorila o meni ja sam već 7 sati aktivno radila, rješavala nekoliko umjereno komplikovanih procesa, pružila podršku desetak ljudi koji su tražili moje usluge u okviru posla - sve uspješno i bez galame.
Ja za nju ne mislim da joj je lako. Smatram da vodi jedan meni nerazumljiv život i iskreno se nadam da se neću naći sutra u situaciji da završim u predmetu na kojem će mi ona biti sudija. Bez obzira s koje strane optužnice da se zadesim. Nekome je uvijek lako.
Kroz glavu mi prolaze segmenti sjećanja na periode kad mi je "bilo lako" i sjećam se ratne 1994. i spavanja u nedovršenoj kući bez fasade. Nas desetak smo spavali šćućureni po podovima na spužvama. Zimi su se na bijelim zidovima sobe sjajili kristali leda. Budila sam se u 4 ili najkasnije 5 ujutro, dok još svi spavaju, da u hladnoj sobi uz lampu na petrolej radim zadaću ili ponavljam gradivo. Tokom dana bilo je nemoguće naći trenutak mira, što od buke, što od obaveza jer smo svi morali doprinositi zajedničkom životu i opstanku. U sedam ujutro bih kretala iz kuće. Put do škole je trajao sat vremena pješačenja i uključivao je pola sata hoda kroz mračni i prljavi željeznički tunel. Pošto sam se i u tim ratnim uslovima i toj improvizaciji života i nastave isticala radom, ubrzo sam postala meta djeci kojoj je sve to u vezi škole bio neki čudan vic. Ujutro su ulazili u tunel prije mene i postavljali mi zamke. Iskakali bi iz mračnih proširenja i prepadali me. Podizali bi debele kablove za struju da se spotaknem preko njih i više puta sam padala i dolazila na nastavu od glave do pete umazana masnom čađi željeznice. Nakon nekoliko takvih epizoda mama mi je dala da nosim petrolejsku lampu da makar mogu da vidim kuda hodam kroz tunel. Svako ko je ikada hodao po starim željezničkim pragovima zna koliko je teško hodati preko pragova i o čemu govorim. Kad bi roditelji drugu djecu pitali kako ja mogu učiti a oni ne mogu, rekli bi "lako je njoj".
Prošlo je puno godina i puno tunelskih priča i puno situacija kad su mi posredno ili direktno rekli "lako je tebi". Jutros sjedim u tuđem domu pitajući se hoću li se razboliti, a svoj dom sam bila prisiljena prepustiti neodgovornom rođaku koji je u doba pandemije odlučio da ne smije propuštati ništa u životu pa je donio virus i ugrozio i svoje i zdravlje šire porodice.
Srednje sam životne dobi i ustajem u 6 ujutro da u miru pravim planove šta sve uraditi taj dan, čistim, kuham, obavljam kupovine i radim bezbroj drugih poslova koje svaka prosječna osoba a posebno prosječna žena radi. Zaspim od umora najčešće prije 10 naveče i većinu dana sam sretna osoba. Osjećam se životno funkcionalno i ispunjeno.
Pišem jer jutros čujem da sam opet došla u rečenicu "lako je njoj". Bila sam (opet) tema razgovora državne službenice koja po pričama svojih kolega ne radi ništa na svom poslu, dolazi i odlazi s posla kad želi, elementarno je informatički nepismena do te mjere da ne zna ni funkciju copy/paste nego ako se nekad i udostoji da nešto uradi, satima prekucava dijelove teksta s prethodno odštampanog dokumenta koji joj stoji na ekranu u Wordu. Jučer nakon što je na radnom mjestu pregledala 3 epizode neke serije, a prije nego što je otišla na sređivanje obrva u 13:15, našla je vrijeme da se dotakne i mene koju nikad u životu nije vidjela i zna samo da postojim preko priče kolega s kojima dijeli posao. Rekla je ljutito koliko je nepravedno što već godinu dana samo sjedim kod kuće i ne radim ama baš ništa. Dok je to govorila o meni ja sam već 7 sati aktivno radila, rješavala nekoliko umjereno komplikovanih procesa, pružila podršku desetak ljudi koji su tražili moje usluge u okviru posla - sve uspješno i bez galame.
Ja za nju ne mislim da joj je lako. Smatram da vodi jedan meni nerazumljiv život i iskreno se nadam da se neću naći sutra u situaciji da završim u predmetu na kojem će mi ona biti sudija. Bez obzira s koje strane optužnice da se zadesim. Nekome je uvijek lako.
...cekam da se lak osusi! 
