Bosanski forum

Ne znam zasto mi se ova tema cijeli dan mota po glavi, maksuz se regah na klix da je potrazim (znala sam da sam nekad pisala na njoj pod starim nickom)...
Bice da je nostalgija opet uhvatila maha pred kraj godine (a i nesto sto je Maja napisala na temi o ratu me vec sedmicama "mori")...

Jeste li ikada, posle rata, sjeli sa svojim prijateljima koji su bili "na drugoj strani" (znaci na strani agresora u vasem podrucju) i razgovarali o tome kako je njima bilo za vrijeme rata? Kako su se odvijali njihovi zivoti, jesu li ikada pitali za vas, jesu li se i oni plasili lokalnih grubijana, razbojnika, ubica? Jesu li i oni patili "u svom, na svom" ili su njihovi zivoti nastavili kao da nista nije bilo?

Izvinjavam se ako imamo slicnu temu ili ako ovo pripada nekom drugom podforumu.

P.S. Ne bih zeljela da se ova tema pretvori u bilo kakvo prepucavanje, interesuju me price "sa druge strane"...ako vam nije tesko o tome pricati.

Kopiram svoj post sa saXa, da ne prekucavam...

Zao mi je sto ne uspjedoh sacuvati price sa starog Zvornickog foruma prije nego sto je isti otisao u helac. Bilo je mnogo prica i pricica ljudi koji su bili u VRS, neki mobilisani, neki dobrovoljci. Ako pronadjem sta napisem ovdje.

Ali za pocetak par pricica.......
Mama se vratila u Zvornik u maju '92 jer su objavili da svi koji se ne prijave na posao do odredjenog datuma gube isti (a stara udovica, uhvatila je prpa i iz Njemacke spici nazad u ZV). Kaze da je u Zvorniku naisla na hrpu starih kolega, Zvornickih Srba koji su joj govorili da se ispari opet u vidu magle jer dole nece na dobro. Svo vrijeme koje je dole provela provela je u kuci starih prijatelja, Srba, koji su je cuvali i nisu dozvolili da joj dlaka s glave fali. Dodushe u Zvorniku se dobro znalo (i zna) ko je zaduzen za ubistva civila, znalo se koga se treba kloniti. I Zvornicki Srbi su masovno na*ebavali ako se saznalo da su "cuvali" nekog od Muslimana, nije bila rijetka pojava. Ali, kod nas su dosljaci bili ti koji su mahom terorisali stanovnisvo. Mama je pricala da je na zvornickom mostu (na prelazu iz Bosne u Srbiju) bio mladic, vjerovatno mobilisani vojnik koji je pustao Muslimane da odlaze iz grada. Ono, pogledao bi im papire i ako niko nije obracao paznju pustao ih da takoreci bjeze (jer ovo njesra sa radnom dozvolom je bila samo navlakusha da se "razmire racuni" )...samo da bi par dana kasnije taj mladi vojnik bio prebijen (haman pa na mrtvo) od strane zvornickih MUP-ovaca i kojekakvih drugih smradova kojima je klanje i ubijanje itekako bilo prioritet. Sto ovo napisah? Bas zbog ovoga sto kolega rece - da nisu SVI bili koljaci. Bilo je ljudi koji su bili primorani i koji su i glavom platili jer nisu htjeli krvoprolice. (Sjetimo se sad svi Srdjana Aleksica )

E sad.......Po pitanju kako se zivjelo u Zv. naprimjer za vrijeme rata - svo vrijeme sam kontaktirala sa najboljom drugaricom koja je ostala dole i iako naravno nije bilo nicega u izobilju (mada je vazda bilo vishe nego u Sarajevu i sl.) i pored sve kuknjave kako im "mi" nedostajemo cini mi se da se njihov zivot jednostavno nastavio. Bile nekad komsije, sad ih nema, podmeti pod tepih i kreni dalje. Skoro smo se srele (nakon gotovo 15 godina) i sjedim ja kod nje u kuci, gledam slike - s mora, ljeto '93., zimovanje nekoliko mjeeci kasnije, matura, izleti u Beograd tamo-vamo. Nisam nista na to mogla reci, samo mi se knedla u grlu stvorila kad sam shvatila da se njima nije mnogo promijenilo, dok je moj zivot okrenut naopako na milion razlicitih nacina.
Ne sumnjam ja da smo im nedostajali.....Samo me nekad zaboli da se moglo tako bezbolno nastaviti...

Ono što sam znao od ljudi sa druge strane se uglavnom nikad nisu vratili. Tu mislim na 5,6 drugova i drugarica iz drugog osnovne, komšije, kolege roditelja. Sa komšijama ispod mene do rata bili u sjajnim odnosima a kasnije kao da su drugi ljudi. Češće je dolazio samo njihov sin..šutnja,nikakva priča o ratu, tek onako nešto vezano za komšiluk, zgradu, posao - prodavali su stan.

Bila je i starija žena, generacija moje nene i ujedno njena prva i najbolja komšinica. Vraćala se poslije rata par puta, pokušavala da se nastani, nastavi sa životom ali je skontala da joj više nije mjesto tu, prvo u svojoj kući, pa ju je prodala i kupila manji stan ali ni to nije išlo.
Pričala je kako je 92. bila uplašena, kako joj se nije išlo, da se patila tamo na drugoj strani u smislu nedostatka para, dragih ljudi, komšiluka. E sad ne znam koliko je vjerovati tome.
Ali bilo ju je stid, neprijatno pričati o tome, stalno je pričala o tim nekim prijeratnim vremenima. tu i tamo spomenula nešto o tome gdje je bila sve godine, uglavnom pirčala o teškoj životnoj sudbini i kukala.

Njen sin...on je ratovao u Hrvatskoj, pričali su za njega da je u Šešeljevim ili Arkanovim jedinicama(to mi je ostalo u sjećanju) ali su to možda samo priče, i dolazio je kući često i pokazivao nama djeci kakvog sve oružja ima, a imao pun gepek stojadina. On se nije vraćao kući nakon 92, bio je u ratu u Hrvatskoj, kasnije u Bosni, završio u SAD.
I o njemu ništa ne bih znao da nije nekako pronašao brojeve kućnih telefona pa zvao nenu, poslije toga nas, pa komšije.

Nenu je zvao prije nekih 6 ili 7 godina dok je ova još bila koliko-toliko sposobna za priču, stalno plakao na telefon, pričao o uspomenama, izvinjavao se, tražio oprost i slično. i Zvao je u noćnim terminima, oko 3 ujutro kod nas.
Onda je odmorio par godina pa počeo zvati češće. Nas kad je zvao pa hoće da priča sa mnom, sa bratom, sa tatom, mamom, pita za ovog, za onog, kako je u Gračanici, ko je umro, kako nam je bilo u ratu, jesmo išli gdje vani. Hajde, mislili smo da neće zvati više ali se nakanio pa počeo zvati svakih 15 minuta. Pa tata nije htio da se javi na telefon ali je nekako progovorio i nešto mu rekao pa se ovaj ko i uvrijedio pa je nakon toga ponovo zvao, bio i ljut što otac nije htio da govori sa njim.
Priča kako se sjeća dok smo mi djeca bili mali, kako smo se igrali, kako mu je nena mazala kriške prije 40 godina, o rođaku, materi.

Morali smo ga prijaviti policiji, da blokiraju broj nakon nekog vremena, počeo je plašiti.
Jedno vrijeme je zvao sa nekog čudnog broja a kasnije je sakrivao broj ali je jednom zaboravio i pisalo je 063..mi mislili da je u SAD.

Onda sam malo tražio po googlu pa našao da je imao i krivični dosije tamo ali nešto u saobraćaju. Pa sam našao i stranicu nekog mjesta ili udruženja, ne sjećam se tačno, nazvano po rodnom im mjestu.

Pastorak moje tetke je bio na ratistu u Hrvatskoj a posle i u Bosni, dobrovoljac, Seseljevac. A mi, Muslimani, zivjeli kod njih kuci u Pancevu dvije sedmice dok je ovaj hodao po ratistu.
U to doba je bio mlad, srednje dvadesete (samo je nekoliko godina stariji od mog buraza), bio totalno opijen idejom Velike Srbije. Ja spavala u njegovoj sobi u potkrovlju, citala njegove knjige, a svaku noc sa zida me gledao Seselj.
Nesto kratko nakon sto smo se mi ispalili preko granice je potpuno prolupao, vratio se kuci i pocelo mu konacno nadolaziti da ta ideja za koju je umalo ostao bez glave nema nikakvog smisla. Ozenio je se, ima dijete, nije vise nikad bio normalan posle svega...I isto tako je trazio oprost, plakao i svasta nesto. Ne znam sta bih mu rekla da ga sad vidim (a bio mi je jedan on najdrazih ljudi kad sam bila mala), jednostavno je umro za mene nekad u tom sobicku u aprilu '92.

Jedan od burazovih najboljih prijatelja (ovdje govorim o nerazdvojnim prijateljima od neke cetvrte/pete godine zivota pa do pocetka rata) je takodjer bio dobrovoljac u Vojsci RS, hodao po ratistu, i onda negdje u po rata samo skrenuo s pameti. Jedno vrijeme je bio katatonican, kasnije je poceo pricati ali recenice vec odavno nemaju smisla. Hoda po gradu u kucnom mantilu, papucama. Buraz ga je otisao vidjeti kad je prije nekoliko godina po prvi put bio u Zvorniku i kaze da ga je svo vrijeme pratila neka jeza zbog tog prizora. Ne zna covjek a li da ga mrzi ili zali, tesko je biti ravnodusan (a mozda i nije)...

Nisam bio siguran da li da napišem na temu bilo šta, ne zato što nisam sjedio s negdašnjim znancima, nego zato što se u ne pretjerano sadržajnom razgovoru (ili bolje rečeno razgovorima, jer mi se više puta desilo da nabasam na više različitih osoba, uvijek u manjoj ili većoj grupi) nismo dotakli perioda od rata pa do iznenadnog ponovnog susreta i uvijek je nad nama visio teški teret različitih viđenja događaja koja su nam svima trajno izmijenili živote.
Svaki takav susret više se svodio na evociranje uspomena davnih i raspitivanje o poznanicima zajedničkim, uz tek šturi opis trenutnog zdravstvenog stanja, prebivališta i zanimanja; svaka izgovorena rečenica začinjena polutamom suspregnutih emocija, na momente jedva povezano, besmisleno razbacivanje stilskim figurama.
Što me i dovodi do konkretnog odgovora – uz prešutan dogovor nisam nikad razgovarao s njima o tome kako su se odvijali naši žvoti u međuvremenu, zato što bi nas to moglo dovesti do zaključka da je jedan propatio više od drugih ili da su drugi propatili više od jednog - a samim tim i do vrlo vjerovatnog istraživanja uzroka tih patnji - te odvelo u finale s neumitnim verbalnim sukobom. Za kojeg niko u tom trenutku nije bio raspoložen, budući da nije bilo nikakvih otvorenih računa i da nam je bilo jasno da su sve osovine pomoću kojih smo se nekada zajednički kotrljali kroz život bespovratno uništene, te da ćemo, ako se ikada više uopšte budemo vidjeli, u najboljem slučaju sa uljudne distance razmijeniti riječ-dvije i kratko mahnuti rukom.
U tom pogledu znakovit mi je bio i posljednji takav susret s ljudima koji su mi od svih drugova nekad bili najprisniji. U jednom trenutku sam šutio i naizgled slušao nečiji govor, trudeći se ustvari da uhvatim ono nešto trenutnom mom poimanju neuhvatljivo, nešto što nas je uistinu vezivalo, pomno promatrajući svakog od sagovornika ponaosob. I nisam ga našao, iako je sve bilo isto; iste oči, isti pokreti i grimase, isti obrisi lica i u blagi smijeh razvučeni uglovi usana, ukratko sve što sam kod svakoga volio i mrzio....ali je ono glavno bilo neuhvatljivo daleko i shvatio sam da bih i bez rata s tim ljudima danas zasigurno imao malo toga zajedničkog, U prvom redu zato što pretpostavljam da bi takav bio prirodan razvoj događaja, jer uslijed sazrijevanja dolazi do pojave različitih interesa koji se najčešće ne podudaraju.
Kako je međutim poznato da svi neminovno utičemo jedni na druge, malo pitanje koje se tu nameće jeste kakvo bi bilo to sazrijevanje i formiranje ličnosti da belaja nije bilo i da smo ostali na okupu. Vrteći film unatrag, mislim da bi ishod (razlaz) bio isti ili barem veoma sličan, jer je mikrokosmos u kojem smo tada odrastai i nakratko boravili bio neka vrsta savršenog produkta socijalizma, lišen gotovo bilo kakvih kolektivnih identiteta, te u tom smislu najkosmopolitskiji na svijetu (ali doslovno, nezamisliv i radikalan čak i za holivudske standarde), neumjeren po mnogim mjerilima….i kao takav u svakom slučaju osuđen na vrlo brzu propast.

Grana Cijeli dan cekam odgovor.

Jednom sam ovdje negdje spomenula da jednostavno ne trazim kontakt sa velikim vecinom nekadasnjih prijatelja (prijeratnih, jelte) bas iz razloga koji si naveo - jer sam u mnogima sa kojima sam na neko kratko vrijeme stupila u kontakt uzaludno trazila tu staru nit koja nas je vezala. Ne znam da li je vrijeme ili pak tisina ucinila svoje, ali nismo to vise mi. Ne samo oni, ni ja.

Jedino jedan na jedan iskustvo koje sam imala je to gore opisano - sa mojom najboljom drugaricom koja je to uvijek bila i ostala. Ne znam da li bih mogla proci kroz jos koje, postoji razlog iz kojeg po Bosni uvijek putujem onom stazom koja ne vodi "kuci"....

Puno tih susreta sam imao, najprije onih službenih još u uniformi kada smo se najprije kao "jedna vojska" odvojili, potom pucali jedni na druge i na kraju opet skupa kao "dvije vojske" na jednoj strani, završavali sukobe sa trećom stranom.

To nisu bili moji direktni poznanici ali jesu lica koja su u vrijeme naših najžeščih sukoba obnašali određene funkcije u vojsci i sve se znalo, gdje je ko bio, šta radio, u čemu učestvovao. Zbog toga je svaki razgovor o bilo čemu što je iz tog perioda bio mučan suspregnut, oprezan i minimalistički.

A onda su krenuli susreti sa znancima i nekadašnjim školskim kolegama. Nekada u četiri oka sa ponekim a nekada sa više učesnika ili sa obje strane ili samo sa jedne strane. Isti kraj, isti događaji a različiti pogledi na njih. Sve je zavisilo od učesnika. Nekada je to išlo do incidenata a nekada je čak bilo i šale. Suština je da kako je vrijeme odmicalo i razgovori su postajali relaksiraniji. Ali opet kako s kim.

U jednom od tih razgovora krenulo se u raspitivanje o detaljima u vezi sa pogibijom zajedničkog školskog kolege sa tendencijom da se ustanovi ko bi mogao biti ubica. I postalo je mučno jer je bilo očito da se već imaju 3-4 osobe na umu.

A bilo je nešto kasnije i par ozbiljnih razgovora sa trojicom dobrih poznanika sa kojima sam komotno razgovarao. Zanimljivo je da smo se mogli apsolutno složiti oko toga ko je kriv za naše razdvajanje u dvije vojske koje su se potom sukobile kao i oko toga da bi sve bilo lakše i podnošljivije da do toga nije došlo. Bili su jako nezadovoljni i ljuti na svoje komšije i rođake koji su prihvatili da slušaju naloge sa strane ali i svjesni da se to teško moglo odbiti. U suštini priznavali su da sa ove druge (naše strane) nije bilo krivice ali su to opet tumačili time da mi nismo imali nikakvih izgleda i da je to razlog što smo bili tako popustljivi dok god se to moglo biti.

Sa četnicima nikada nikakvog razgovora nije bilo a i susreti su bili veoma rijetki.

Najzanimljivije situacije bile su sa ljudima koji žive van BiH bilo da je riječ o učesnicima ili njihovim (i mojim) potomcima.

Tu je spektar stavova jako širok. Od onih koji misli da je ovo samo pauza i da slijedi novi sukob do onih koji budalama nazivaju sve one koji su bili tako naivni da ih se dovede u sukob a za interes potpuno trećih lica. Ali i pored toga postoje pojedinci i grupice i to onih mlađih koji nisu učesnici, koji se furaju na neku nedobronamjernu šprehu, simbole, postupke i ponšanja koji su isti kao da je 1993. i da se nalaze u sred tadašnjih događaja ovdje. Narativ je potpuno iskrivljen, ono pobjednički uz žal što je sve stalo prije vremena. Zbog toga sam se distancirao i povremene odlaske gore sveo na kontakte sa par osoba koji se druže sa mojima (sinom i unukom) i sa kojima se ne ulazi u razgovore o ovim temama.