FK Velež

[Krokodil Behko]

Rođeni slave svoj 92. rođendan

Na današnji dan, 26.06., prije tačno 92 godina osnovana je jedna od fudbalskih institucija u Bosni i Hercegovini, Fudbalski klub Velež iz Mostara.



26. juna 1922. godine u Mostaru, na jednoj poljani kod Sjevernog logora, gdje su ranije trenirali igrači zabranjenog Radničkog športskog kluba Omladina i neki mahalski klubovi (Carina i Brankovac) sastali su se inicijatori za osnivanje novog radničkog športskog kluba.

Osnivačkom sastanku prisustvovalo je petnaestak ljudi. Tom prilikom pročitana su pravila kluba, koja su i jednoglasno usvojena. Nakon toga su izabrani članovi Uprave :

Anđelko VLAHO predsjednik, Ranko SLIJEPČEVIĆ potpredsjednik , Borivoje JANJOŠ prvi sekretar, Ljubomir BASTA drugi sekretar, Rudolf BELTRAM blagajnik, Ljubo ZRIMŠEK, Ljubo PAVIĆ, Mihajlo CVETKOVIĆ, Milan PAVIĆ, Bogdan TEPČIĆ i Lazar RADIĆ kapiten ekipe.

OSNIVAČKI AKT





Kada se raspravljalo o pravilima kluba tražilo se ime kluba. Bilo je više prijedloga : Radnički, Napredak, Sloga, Borac, Jednakost, Iskra, Jedinstvo, Zvijezda ali nijedno nije prihvaćeno. Tada je neko predložio da se klub nazove „Hum“, po obližnjem brdu, a drugi član uprave ime „Hercegovac“. Nijedan od ta dva prijedloga nije usvojen.

- Kako se ona planina zove? – neko je od prisutnih upitao i pokazao u pravcu Velikog kuka.

- Ono je Veliki kuk, a iza njega planina Velež, odgovorio je Anđelko Vlaho.

- Zašto klub ne bi smo nazvali Velež? – upitao je onaj što se raspitivao za ime planine.

Vjerovatno je to bio Lazar Radić. Grafički radnik koji se bio tek doselio u Mostar, pa zbog toga nije ni znao ime planine.

Svi su se pogledali, dok neko od njih nije glasno izrazio svoju saglasnost „slažemo se“, a ostali su prihvatili prijedlog. Tako je klub dobio ime „Radnički šport klub Velež“. Istog dana pravila su predana vlastima na odobrenje. Na zvaničnu potvrdu se čekalo više od dva mjeseca, jer se provjeravala politička podobnost članova Uprave.

Poslije svih provjera vlasti su u augustu mjesecu izdale odobrenje za rad kluba. Prvi sastav Veleža nakon njegovog osnivanja bio je ovakav: M. Vučijak, Lj. Zrimšek, S. Turanjanin, M. Pavić, L. Radić, M. Rajković, B. Tepšić, R. Slijepčević, B. Turanjanin, S. Medan i drugi.

Prvi dresovi RŠK Velež bili su napravljeni od najjeftinijeg materijala i bili su crne boje.

Prve utakmice Velež je igrao sa lokalnim ekipama iz Mostara.

1923. godine dolazi do izmjena u Upravi kluba. Tada članovi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) preuzimaju dužnosti u klubu. Sekretar kluba postaje Savo Neimarović koji je bio član KPJ za grad Mostar i član Oblasnog vijeća KPJ za Hercegovinu. Također u Upravu su ušli Risto Samardžić – Rinda i Uglješa Janjić visoki partijski rukovodioci, Savo Medan i drugi. Uprava kluba je nastojala da razvije dobre sportske odnose, prije svega sa radničkim klubovima.

Prve utakmice van grada Mostara Velež je odigrao tokom 1923. godine. To su bile utakmice sa Jugom u Dubrovniku (0:6) i Troglavom u Livnu (1:0). Ovo je bila prva pobjeda u gostima u istoriji Veleža.

Poslije svake nove odigrane utakmice rasla je i popularnost RŠK Velež. Uskoro se počelo misliti i o izradi klupskog grba. Uprava kluba na prijedlog Gojka Vukovića je odlučila da klupski grb bude zvijezda petokraka. Kada je stvorena jača materijalna osnova kluba odlučeno je da RŠK Velež nabavi nove dresove, koji su bili crvene boje, a na lijevoj strani imali su prišivenu veliku zvijezdu petokraku.



Jedan od najvećih trenutaka Veleža, u periodu do početka Drugog svjetsko rata, dogodio se 1929. godine. Tada je Velež prvi put postao prvak grada Mostara u fudbalu. To mu je omogućilo da učestvuje na prvenstvu Sarajevskog podsaveza, gdje nije postigao značajni rezultat. Bolji od njega bili su Đerzelez (Sarajevo), SAŠK (Sarajevo) i Makabi (Sarajevo).

Vrijeme najvećeg iskušenja uslijedilo je te iste godine, kada je uvedena poznata „šestojanuarska diktatura“ koju je uveo kralj Aleksandar Karađorđević. Većina članova uprave Veleža i dobar broj igrača našli su se u zatvoru. Iako vlasti nisu izravno zabranile djelovanje kluba, ipak je privremeno prestala svaka djelatnost Veleža, jer je uprava kluba bila obezglavljena.

Tadašnji predsjednik Velež Uglješa Janjić nakon puštanja sa robije teško je obolio i umro. Odlučeno je da se u rad Veleža uključe mlađi ljudi, oni koji nisu kompromitovani kod policije. Preko njih će KPJ, povučena u duboku ilegalnost, djelovati u klubu.

1930. godine Velež po drugi put postaje prvak grada Mostara, u konkurenciji JŠK-a, HŠK Zrinjskog, SK Vardara, MOŠK Jedinstvo i ŽRŠK Željezničar. To mu je ponovo omogućilo da učestvuje u prvenstvu Sarajevskog podsaveza, gdje ponovo nije postigao značajni rezultat. Bolji od njega bili su Đerzelez (Sarajevo) i SAŠK (Sarajevo).

1933. godine RŠK Velež je pristupio Radničkoj sportskoj zajednici Jugoslavije. U toj sezoni Velež po treći put postaje prvak grada Mostara. U sezoni 1934/35 Veležpo četvrti put osvaja prvenstvo grada Mostara i učestvuje u prvenstvu Sarajevskog podsaveza, gdje također osvaja prvo mjesto. Velež je nadomak plasmana u završnu fazu prvenstva Jugoslavije, ali je u finalu prvenstva Bosne i Hercegovine poražen od Krajišnika iz Bosanske Krupe (0:2). Za Velež su u toj sezoni nastupali: B. Ćećez, V. Bošković, A. Čišić, M. Trbonja, Š. Husrefović, F. Buturović, M. Hadžiomerović, K. Arpadžić, Š. Ćemal, I. Terzić, S. Gušanac. Trener Veleža je bio Ivo Čorić



Koliku je popularnost Velež je stekao u gradu Mostaru i najbolji dokaz da je postao klub kojeg su voljeli svi građani, posebno radnici, pokazuje i podatak da je 1936. godine imao 3.500 članova kluba, koji su ga finansirali svojim članarinama.

U periodu od 1922 do 1940 godine kroz Velež je prošlo dosta talentovanih igrača, koji su mogli nastupat u tada najboljim timovima Jugoslavije : Haldun Hrvić, Ale Lakišić, Fadil Buturović, Sulejman Gušanac, Rade Šuman, Muhamed Hadžiomerović, Nenad i Predrag Vasić, Kemal Arpadžić i drugi.

Svi su oni ostajali u svom Veležu, jer ih je za njega vezalo hiljade niti: drugarstvo, patriotizam, uzajamno poštovanje, svjesna disciplina, odanost Mostaru...



01.09.1940. godine u Mostaru je odigrana utakmica između Veleža i Crne Gore iz Podgorice. Nakon utakmice dolazi do masovnih demonstracija protiv režima. Uzvikivane su parole „dole fašizam“, „dole imperijalizam“, „živio savez sa SSSR-om“, „dolje tirani živjela sloboda“, „hoćemo hljeba i rada“. Izbili su veliki sukobi između demonstranata i žandarmerije.

Žandarmerija je jurišala na goloruke građane i masa se morala razići. Među demonstrantima je bilo dosta ranjenih. U Mostaru je nastupila stravična noć. Policija je te noći obilazila mahale, i sokake uzavrelog grada. Hapsila je sve one za koje je znala da su učestvovali u demonstracijama.

02.09.1940 godine nastavljaju se demonstracije. Obavljen je protestni generalni štrajk radnika Mostara. Grad je u šoku. Članovi SKOJ-a zahtijevaju da se izvrši napad na policiju, gdje se nalazilo pedeset zatvorenih demonstranata. Građani su se urotili protiv policije. Uprava RŠK Velež donosi odluku da se sva klupska arhiva, pehari, novac i oprema sklone na sigurno mjesto.

02.09.1940 godine uslijedila je odluka gradskih vlasti o zabrani rada RŠK Velež. Nasilno su otvorene klupske prostorije, gdje je zatečena nevažna arhiva i nešto namještaja. Policija je naročito uporno tragala za rukovodstvom RŠK Velež i budno motrila na klub. Uhapsila je skoro pedeset Mostaraca, od kojih su mnogi odvedeni u koncentracioni logor u Lepoglavi. Treninzi nisu dozvoljavani, ali su se igrači zahvaljujući pomoći kluba MOŠK Jedinstvo pripremali za utakmice. Fudbaleri Veleža su i pored zabrane nastupili sa klupskim amblemima u Tuzli i Splitu.

Kada je šef mostarske policije u novinama pročitao da je zabranjeni klub nastupio u centru Dalmacije, pokušao je na sve načine da utvrdi kako se to desilo.

Međutim, do željenih informacija nije došao, jer su sami igrači energično negirali u novinama opisani nastup, praveći se da ne znaju ko je mogao igrati pod imenom RŠK Velež. Svu arhivu, pehare i ostale sportske trofeje preuzeo je Mešak Čumurija, dugogodišnji član Uprave RŠK Velež. On je sve povjerene stvari pakovao u posebne mušeme i papir, a zatim stavio u kante za petroleum i sve to negdje zakopao. U toku rata je uhapšen i otjeran iz Mostara i po svoj prilici ubijen u Sarajevu, Mešak Čumurija je odnio tajnu u grob. Poslije rata počela je potraga za vrijednim peharima i arhivom, ali oni nikad nisu pronađeni.

U Mostar je došao rat i Velež kao simbol radnika i slobode potpuno je zabranjen od fašističkih vlasti koje su uspostavile svoju vlast u Mostaru. Radničko sportsko društvo Velež postaje jedan od simbola Narodno oslobodilačke borbe, jer se veliki broj njegovih članova i fudbalera uključuje u partizanske jedinice.

[fruit]

Sretan Vam rodjendan,od svih klubova ,uvijek ste bili najblize srcu.

[storm]

Sretan rođendan

[Pasaga]

Sretan Vam rodjendan,od svih klubova ,uvijek ste bili najblize srcu.

[fruit]

Najljepsa rodjedanska cestitka i poklon za Velez...Vahid Halilhodzic dijete veleza predvodi jednu reprezentaciju u drugi krug takmicenja u Brazilu...

[Rockefeller]

Mostar je poseban grad, a Velež poseban klub. I od mene sretan rodjendan Rodjenom!

[KOMESAR]

Najljepsa rodjedanska cestitka i poklon za Velez...Vahid Halilhodzic dijete veleza predvodi jednu reprezentaciju u drugi krug takmicenja u Brazilu...

DA LI BRAĆA SRBI NAVIJAJU ZA VAHU?

[fruit]

Najljepsa rodjedanska cestitka i poklon za Velez...Vahid Halilhodzic dijete veleza predvodi jednu reprezentaciju u drugi krug takmicenja u Brazilu...

DA LI BRAĆA SRBI NAVIJAJU ZA VAHU?

Mislim da navijaju za Putinove

[storm]

Prijateljski susret u Mostarskom blatu
Velež slavio protiv Širokog Brijega
Piše: F. Zametica



FK Velež i NK Široki Brijeg odigrali su prijateljski susret u Mostarskom blatu, a pobjedu je odnijela ekipa iz Mostara rezultatom 2:1.


Široki Brijeg je igrao u kombinovanom sastavu, a izabranici Slavena Muse poveli su nakon svega dvije minute igre. Ćorluka je ubacio loptu u šesnaesterac Veleža, a loptu u mrežu poslao je Buhač.

Velež se vratio u 60. minuti susreta, a mrežu Širokog Brijega zatresao je Haurdić. Pobjedu Veležu donio je Janičijević u 90. minuti susreta.

[JCR]

Ako ovako nastave Velež ide na Euro-scenu ove sezone. Drago mi je da ovakvi klubovi ponovo oživljavaju nadam se uskoro i Čelik da će

[storm]

Vratite Veležu oteti dom!

Velež ni dvadeset godina nakon rata ne može biti na svom stadionu
Piše: Amila Kahrović Posavljak

Foto: Index

EPOHA u kojoj živimo je u suvremenim promišljanjima određena uglavnom kao epoha prostora. S ovom bi konstatacijom mogla korespondirati činjenica da živimo i u epohi globalnih ratova, a rat je ništa drugo do li najekstremnije reorganiziranje prostora. Zapravo, prostor je osnova legitimiranja militarizma. Za to ne treba bolji primjer od Bosne i Hercegovine i Mostara koji je (poslije)ratnim rabotama koncipiran tako da bude podijeljen grad.

Koliko je ekskluzivizam podijeljenih teritorija sveprisutan svjedoči i činjenica da mu nije umakao niti sport. A o tome, dalje, svjedoči i činjenica da mostarski nogometni klub Velež ni dvadeset godina nakon rata ne može biti na svom stadionu.

I nema tu nikakve pretjerane filozofije. Stadion pod Bijelim Brijegom je postao jedan od temeljnih toposa Herceg-Bosne koja je nakon rata nastavila postojati kao parastruktura ili struktura iz sjene. A i kao prostor na kome recimo HDZ-ovi jurišnici dočekuju blagoglagoljivog Darija Kordića. U tom smislu i treba čitati priču o tome da Stadion pod Bijelim Brijegom više nije stadion Veleža.

Lucić: Ako se Velež vrati, nikoga se neće protjerivati

Novinar Predrag Lucić tvrdi da je to rezultat golog nasilja: "Velež se ne može vratiti na svoj Stadion pod Bijelim Brijegom zato što mu to ne dopušta onaj instrument golog nasilja koji se eufemistički naziva politikom. Iskreno, ne znam hoće li se taj Veležov povratak otetome domu ikada dogoditi, ali ako se dogodi, mislim da znam kakav on neće biti. Nikoga se neće protjerivati, ničiji se trofeji neće bacati u smeće, ničija se klupska povijest neće uništavati, niti će stadion i na sekundu funkcionirati kao sabirni centar. Jer ako bi se išta od navedenoga dogodilo, tada to ne bi bio Velež, barem ne onaj kakvoga pamtim."

Ovaj je stadion postao egzemplar osvojene teritorije, a ti se egzemplari ne vraćaju. Drugim riječima, kada bi se dopustio povratak na stadion pod Bijelim Brijegom, pogotovo pod uvjetima koje je naveo Lucić (da se nitko ne protjeruje, niti da se nečiji trofeji bacaju u smeće) sve ono što Mostar drži kao podijeljen grad bi naprosto palo u vodu. Zato se oko ovog stadiona vode tolike borbe. Za one koji istrajavaju na aparthejdu i konceptu osvojeno-prisvojeno, ovaj je stadion ishodišni topos tog ratničkog identiteta. Za one koji Stadion pod Bijelim Brijegom vide kao opće dobro svih ljudi u Mostaru, bez bacanja trofeja i uništavanja ičije klupske povijesti, vraćanje pod Bijeli Brijeg bi značilo osnovu za budućnost Mostara kao nepodijeljenog grada. A baš je u tome problem. Jer, da se ne lažemo, podijeljeni grad nije želja samo hrvatskih političkih elita, već i bošnjačkih budući da je podjela najbolji jamac za pljačku i nezakonito bogaćenje. U podijeljenom gradu je lako biti "glavni baja". Otuda se pitanje povratka Veleža pod Bijeli Brijeg može promatrati kao jedan od prioriteta u Mostaru. Prije svega zbog činjenice da bi to značilo temeljitu i ideološku i prostornu reorganizaciju samoga grada, a samim time i kraj vladavine HDZ-SDA elita koje profitiraju na podijeljenosti. Za one koji insistiraju na podijeljenosti Mostara, Stadion pod Bijelim Brijegom je najjače simboličko mjesto tog njihovog novostvorenog poretka.

Kazaz: Zrinjski je simbol današnjeg Mostara, a Velež predratnog

O ovoj sprezi govori i knjževni teoretičar Enver Kazaz:

"Zašto Velež ne može igrati pod Bijelim Brijegom? Odgovor na ovo pitanje vodi ka ustroju Daytonske BiH. U njoj se vojna moć pretvorila u političku, a zemlja nezavršenog rata upravo je iz vojnih osvajanja izvukla principe svoje političko-administrativne organiziranosti. To znači da su vojna osvajanja u ratu 1992. – 1995. legitimizirana Daytonskim sporazumom, ali ne samo osvajanja, nego i ideologije koju su proizvele rat, baš kao i političke moći koje su ga vodile. Nepravda prema Veležu, strašna, nepojmljiva, ponižavajuća, krajnje antiljudska, samo je puki simbol takve logike ugrađene u Daytonski sporazum i legitimirane u institucijama sistema. Po svemu netipičan u današnjoj BiH, Velež istrajava na simboličkim vrijednostima prethodnog sistema, na onoj emancipatorskoj gesti koju je taj sistem imao u svom kozmopolitizmu, internacionalizmu, ideji ravnopravnosti, multikulturalizma itd. Te su vrijednosti suprotne onome što u svojoj getoizacijskoj fantazmi zastupaju aktualne bošnjačke ili probošnjačke politike, a direktna su negacija getoističkih i seperatističkih fantazmi u onim hrvatskim i srpskim. Velež je simbolički stranac u vlastitoj zemlji, zato i klub siroče. Nasuprot njegovim, stoje simboličke vrijednosti drugih klubova sa etnosom u svome centru i uže sa neoplemićkim i neobegovskim fantazmama, sa onom antimodernističkom idejom identiteta što su ih devedesetih u svom antikomunističkom stavu donijele vladajuće političke oligarhije. Zato su drugi klubovi miljenici etnonacionalističkih režima. Nije to samo Zrinjski, mada u simboličkom pogledu on jeste možda najprivilegiraniji nogometni klub. Jednostavno rečeno, Zrinjski simbol današnjeg, podijeljenog Mostara, a Velež onog predratnog u čiji identitet su se upisivali modernistički narativi prekodirani Titovim socijalizmom iz zadnje njegove liberalne faze.

Sve drugo u toj priči o Veležu i Bijelom Brijegu je administrativno-politička tričarija. To znači da bi najjednostavnijom odlukom vlasti, Velež morao biti vraćen na stadion kojeg su Mostarci i Mostarke podigle u radnim akcijama. To je stadion građana i građanki Mostara, pa time i Veležov. No logika vojne moći pretvorene u politiku tvrdi da je to stadion Zrinjskog, a da se u ovom nogometnom klubu očituje tuđmanovska simbolička verzija hrvatskog nacionalnog identiteta. Tako se ispostavlja da je administrativno-pravna nepravda prema Veležu, zapravo političko-identitarna kazna. I tu staje svaka pamet, jer je mržnja kapilarno ugrađena u logiku sistema. Mržnja po svemu rasistička i baš zato djelotvorna, moćna, uvjerena da će prema njoj biti konstruirana ukupna budućnost. Zašto se, dakle, Velež ne može vratiti pod Bijeli Brijeg. Odgovor je – zbog mržnje, ozakonjene, institucionalizirane, pretočene u političku odluku i pravnu normu.”

U ovom smislu, problematika povratka Veleža pod Bijeli Brijeg se diže na nivo paradigme u cijeloj Bosni i Hercegovini. Princip povratka je zapravo princip narušavanja ratnih rezultata. Otuda tolike sabotaže tog projekta. Posebice kada je povratak zamišljen kao inkluzivan (otprilike onako kako Lucić vidi povratak Veleža pod Bijeli Brijeg).

Profesor Dino Abazović potencirajući upravo paradigmatičnost ovog koncepta, kaže: "Mostar ponajprije, dakle nikako jedini, i F.K. Velež ponajprije, također nikako jedini, eklatantan su primjer gdje smo danas i kako stojimo sa ekonomskim, socijalnim, i kulturnim kapitalom u Bosni i Hercegovini. Ovaj abecedarij iz kulturnih i društvenih studija, neutralan sam po sebi, žalosno je na primjeru upravo Mostara paradigmatičan po tome kako etnopolitike ‘kroje’ i fabriciraju novu realnost. Politički kapital, u konačnici zainteresiran samo za klasični, materijalni, ekonomski kapital, u potpunosti investiran u etnopolitiku i kolektivne identitete rezultirao je u tome da su socijalni i kulturni kapital u potpunosti obezvrijeđeni. Hoću reći, baš svaki primjer iz svakodnevnog života društvenih odnosa solidarnosti, tolerancije, otvorenog svjetonazora i prijateljskih odnosa i veza ‘među nama’ (dakle socijalni kapital) nema baš nikakvu političku relevanciju. Hoću dalje reći, svaki pokušaj institucionaliziranja kulturnog kapitala, od reforme obrazovanja do organiziranja sportskih i kulturnih manifestacija, konačno same proizvodnje i očuvanja kulturnih dobara (dakle kulturni kapital), ukoliko nije određen etničkim prefiksom i brzo pretočen u goli ekonomski kapital, nema baš nikakvu političku relevanciju. Tako nakon trijumfa etnopolitike u politici shvaćeno u užem smislu, očekivati je bilo da primat ‘etničkog’ zaposjedne i tradicionalno, ali i pogrešno shvaćene ‘nepolitičke’ arene – npr. sportske i kulturne. Alibi je to da se ustvrdi kako ‘eto mi političari nismo odgovorni, jer narod tako hoće!?’. A simbolički kapital? Ako je već itko zainteresiran za takvo što, naročito kod generacija rođenih nakon Daytona, neka ga potraži u ‘Veležima’ mladosti svojih roditelja, ponajprije u Mostaru, ali nikako samo tamo.”

Na kraju se treba pitati: što sve ovo konkretno znači za budućnost Mostara? Postoje dvije verzije budućnosti. Jedna je da se nastavi zatvaranje Mostara u njegove istočne i zapadne okove. Druga je da se grad otvori i to na jedan čudesan i neobičan način: da se otvori samome sebi.

Ćurak: Budimo realni - pravimo nemoguće

Ovakav scenario je za našu priču izmaštao novinar Nerzuk Ćurak:

"Godina je 2024. Na lokalnim izborima u Mostaru uvjerljivu pobjedu odnijela je Lista za ujedinjeni Mostar predvođena ljudima kojima nacija u registru vrijednosti nije najvažniji identifikacijski kod. Izbore su dobili na platformi izgradnje mostarske komune kao zajednice sposobne da nepogrešivo i bez ostataka protjera smeće sa ulica u kontejnere različitih boja; da ulice grada imenuje imenima koja ni u najdaljoj asocijaciji ne afirmiraju zločin i zločince iz bilo kog vremena, a može ta Lista sa katarzičnim konsenzusom dati ulicu Suletu Repcu, tu negdje oko Bijelog brijega, može ta Lista budućnosti raditi i stvarati uvjete da barem te godine ako ne prije, Velež se vrati u svoj starozavjetni hram i razvije bilateralnu suradnju sa Zrinjskim u novoj historiji koja trpi i različitu genezu nastanka i razvija pobratimstvo lica u nogometu a za one koji kiselo reagiraju na ovaj sportski internacionalizam jer im je pun kofer idealističkih tlapnji, ja ću se braniti Mudrim: idealizam strogo promišljen vodi ka realizmu. A ta buduća lista je realna barem onoliko koliko je nemoguća, a nemoguća je barem onoliko koliko je moguće ljudskim radom proizvoditi novu stvarnost, pa vidim kako Lista za ujedinjeni Mostar usprkos vladarima Tame opet konsenzusom stvara uvjete za zajednički obilazak mjesta gdje su bili logori u zadnjem ratu, za zajednički obilazak mjesta gdje su ubijani nedužni u svakom ratu a djeca raznih nacija zajedno slušaju svjedočanstva o zlu i pitaju svoje očeve: a što si Ti radio u ratu tata? Nije ovo bijeg iz čemera sadašnjosti nego mi se ne da da iz ove postvarene stvarnosti tražim mogućnost povratka Veleža na Bijeli Brijeg – samo iz budućnosti, u kojoj uvijek stanuju neočekivane geste, sanjam povratak prognanih. A u ovom podzemnom svijetu koji sada vlada, očekivati povratak Veleža pod Bijeli Brijeg čekanje je Godoa. Ipak, godina koju prizivam nije daleko. Samo devet godina, devet godina do Bijeloga Brijega. Nije nemoguće. Budimo realni – pravimo nemoguće."

[laganini]

Najljepsa rodjedanska cestitka i poklon za Velez...Vahid Halilhodzic dijete veleza predvodi jednu reprezentaciju u drugi krug takmicenja u Brazilu...

DA LI BRAĆA SRBI NAVIJAJU ZA VAHU?

..bas sam procita uvodni post i vidljivo je da su osnivači srbi..ono kad vec ima zrinski .... i znam da ce mnoge pogodit ali nikad nisam volio velez to iz yu lige skoro sam bi na svakoj utakmici kontra ajduka..dinama..zvezde..partizana znam o cemu pricam...pljuni istini u oci.....

[Krokodil Behko]

Predstavljen novi trener Veleža

Makedonski stručnjak Dragan Kanatlarovski, koji je jučer imenovan za novog trenera Veleža, kazao je kako je svjestan teške situacije u kojoj se mostarski premijerligaš nalazi, no dodao je kako je uvjeren da može spasiti Velež od ispadanja u niži rang natjecanja.

"Znam vrlo dobro što je Velež i što Velež predstavlja. No, isto tako znam da trenutna situacija nije idealna. Ali sigurno ne bih dolazi da nisam siguran kako se mnogo toga može popraviti", kazao je novinarima Kanatlarovski na svom predstavljanju.

Nakon osam odigranih kola Premijer lige BiH Velež se nalazi na dnu ljestvice sa samo četiri osvojena boda. Ujedno je i najneučinkovitija momčad lige sa samo tri postignuta gola.

Ono što dodatno otežava posao Kanatlarovskom je činjenica da zbog smanjenja lige ove sezone u niži rang ispada čak šest klubova.

"Pred nama je veliki posao. Moramo zasukati rukave, i ja i uprava, ali najviše će toga ovisiti od igrača. Vremena nema puno. Kao trener radim 20 godina i nadam se da će moje iskustvo pomoći da se pristup kod igrača promjeni. Od igrača zahtijevam puno rada i discipline, i kad iziđu na teren da daju svoj maksimum", kazao je makedonski trener.

Dodao je kako u Mostar nije došao zbog novca, već zbog Veležovog imena.

"Svi mi znamo što je bio Velež i svi to cijenimo. Možda su se sada ljudi malu uspavali, živeći od prošlosti. Ali mi trebamo gledati na sadašnjost da bi znali točno što je bio Velež i što bi Velež trebao biti. Igrači moraju shvatiti da je na njima da rade i treniraju, i da se bore maksimalno za boje kluba. To je preduvjet da za malo vremena nešto dobro napravi", istaknuo je Kanatlarovski.

Već u subotu, u okviru devetog kola domaćeg prvenstva, Velež ugošćuje Olimpic. Novi trener najvjerojatnije će taj susreti gledati s tribina, jer kako su rekli u upravi kluba, teško će se za dva dana pribaviti svi potrebni dokumenti.

Inače, 55-godišnji Kanatlarovski je u igračkoj karijeri nosio dresove Pelistera, Vardara, Crvene zvezde i Deportiva la Corune, dok je kao trener vodio više klubova iz Makedonije, Srbije i Bugarske, a odradio je i dva mandata kao izbornik makedonske reprezentacije.



(Fena)

[Krokodil Behko]

LEGENDA VELEŽA Muhamed Mujić preminuo večeras u Mostaru



Jedan od najboljih nogometaša koje je ikad imala naša zemlja Muhamed Mujić preminuo je večreas u Mostaru. Mujić je imao 84. godine.

Karijeru je počeo u Veležu, tačnije omladinskoj školi ponosa grada sa Neretve, a za prvi tim je debitovao kada je imao 17 godina.

Za Velež je odigrao 212 utakmica, a u sezoni 1955/56 je bio i najbolji strijelac tadašnje lige Jugoslavije kada je postigao 21 gol.

Bio je prvi igrač iz BiH koji je nosio kapitensku traku Jugoslavije, a dresu Jugoslavije odigrao je 33 utakmice i postigao 17 golova. S uspjehom je igrao u Bordeauxu (1962-1963), a bio je član i Dinama (1964-1965), i belgijskog Beringena (1966).

Karijeru je završio u Veležu 1968., gdje je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac. Bio je i član olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je u Melbourneu osvojila drugo mjesto, odnosno srebrenu medalju.

[KOMESAR]

Legenda kaže da Ibro nije ni malo dobar?
Zamijeniti klupu solidnog prvoligaša za klupu posljednjeg u drugoj ligi može samo lud čovjek?

p.s.
Veli jaran, u mene,veležovac, o Ibrinom golmanu:
"Da mu opale s Veleža primio bi gol!"

[Chloe]

Mog oca omiljeni FK. Tatom sam pratila utakmice i navijala za njih, dok se nisam osamostalila.

[KOMESAR]

Ibri,nije jedini problem golman:

Marko Nikolić, koji je Velež napustio u januaru, pri odlasku je potpisao sporazumni raskid ugovora prema kojem će tokom ove godine dobiti od kluba obećanih 7.000 KM, koliko mu se dugovalo od ranije. Nakon što mjesecima na Nikolićev račun ništa nije uplaćeno, odlučio je cijeli slučaj prijaviti FIFA-i .Svjetska fudbalska federacija je Veležu u proteklom periodu dala nekoliko rokova za isplatu. Zbog neizvršavanja FIFA-a je otvorila novi postupak i dala Veležu posljednji rok do 24. novembra.

Prema pravilima FIFA-e, ukoliko Velež ne uplati novac Nikoliću, čeka ga oduzimanje bodova,a postoji mogućnost i prebacivanja u niži rang.

p.s.
Moraće Ibro posegnuti u svoj džep?

[KOMESAR]

1. NK Bosna Visoko 15 9 2 4 29
2. Travnik 1 15 8 4 3 28
3. HNK Orasje 15 7 5 3 26
4. Gosk Gabela 15 7 4 4 25
5. NK Bratstvo Gracanica 15 7 4 4 25
6. Zvijezda 15 7 4 4 25
7. FK Rudar Kakanj 15 6 4 5 22
8. FK Gorazde 15 6 4 5 22
9. NK Jedinstvo Bihac 15 6 4 5 22
0. Fk Sloga Simin Han 15 6 1 8 19
11. FK Buducnost Banovici 15 5 3 7 18
12. Fk Bosna Sema Sarajevo 15 5 3 7 18
13. HNK Capljina 15 4 5 6 17
14. FK Radnicki Lukavac 15 5 2 8 17
15. Velež 15 2 7 6 13
16. NK Novi Travnik 15 1 2 12 5

Od čega da mu oduzmu?

[niska grana]

Velez je jedna od najtuznijih fudbalskih prica....nadam se da nece doci u pitanje i sam opstanak kluba.

[Heidi]

Rodjeni
Navijala sa tatom. U stvari, navijala samo da bi mi kupio slipu.