Nick Cave

[Maja]

Nicholas Edward Cave (Warracknabeal, Australija, 22. rujna 1957.) – australski glazbenik, kantautor, književnik, scenarist i povremeno glumac. Najpoznatiji je po svom radu u rock skupini Nick Cave and the Bad Seeds i po fascinaciji američkom glazbom i njenim korijenima. Prati ga reputacija, koju odbacuje, da izvodi mračne, turobne pjesme koje neki slušatelji smatraju depresivnima. Njegovu glazbu karakteriziraju intenzivnost, energičnost i širok raspon utjecaja. Trenutno živi u mjestu Brighton & Hove u Engleskoj.



Cave je rođen u gradiću Warracknabeal u Viktoriji, kao dijete Dawn i Colina Cavea. Ima dva brata, Tima rođenog 1952. i Petera rođenog 1954, te sestru Julie rođenu 1959. Kao dijete, živio je u rodnom mjestu, a zatim u Wangaratti u ruralnoj Viktoriji. Njegov otac Colin po zanimanju je bio učitelj i administrator, zaljubljen u književnost, a njegova majka bila je knjižničarka. Odgajan kao član Anglikanske crkve, pjevao je u dječačkom zboru u mjesnoj katedrali. No često je ulazio u nevolje sa školskim autoritetima, te ga roditelji 1970. šalju u internat Caulfield Grammar School u Melbourneu. Tamo se pridružuje školskom zboru koji vodi zborovođa Norman Kaye, a imao je i glasovir. Kada mu se obitelj doseljava u predgrađe Melbournea Caulfield, ponovno počinje stanovati u svom domu. Bilo mu je 19 godina kada mu je otac poginuo u prometnoj nesreći.
Nakon srednje škole, Cave 1976. počinje studij slikarstva na Caulfieldskom institutu za tehnologiju (današnje Sveučilište Monash), ali od njega odustaje 1977. da bi se posvetio glazbi. U to vrijeme, počeo je uzimati heroin.



Anita Lane bila mu je djevojka od kraja 70-ih do sredine 80-ih. Nesumnjivo je imala jak utjecaj na Cavea i njegov rad, i često ju se spominje kao njegovu "muzu", iako je s njim snimila vrlo malo pjesama, kao što je strofa u obradi Dylanove "Death Is Not The End" s albuma "Murder Ballads". Zajedno s njim napisala je naslovnu pjesmu albuma njegove grupe, "From Her to Eternity" iz 1984., kao i tekst pjesme "Stranger than Kindness" s albuma "Your Funeral... My Trial".
Odnos su prekinuli sredinom osamdesetih nakon čega Cave počinje vezu s Elizabeth Recker. Nakon završetka debitantskog romana "I magarica ugleda anđela" ("And the Ass Saw the Angel"), Cave se seli iz Zapadnog Berlina, kratko prije rušenja zida, u Sao Paulo u Brazilu, gdje upoznaju Brazilku Viviane Carneiro. Njihov sin Luke rođen je 1991., no nikada se nisu vjenčali. Cave ima još jednog sina imena Jethro (prema imenu jednom od njegovih omiljenih skupina Jethro Tull) koji živi s majkom Beau Lazenby u Australiji.[1]. 1993. godine Cave se seli u London.
Tijekom 90-ih imao je i kratku vezu sa P. J. Harvey koja je nadahnula dobar dio albuma "The Boatman's Call". Tada upoznaje i današnju supružnicu, britansku manekenku Susie Bick. U brak ulaze 1999. i ubrzo nakon toga rađaju im se blizanci Arthur i Earl.[2][3] Tijekom 1998. i 1999. Cave se posvećuje rehabilitaciji od dvadeset godina ovisnosti o heroinu i alkoholu.



1973. godine Cave upoznaje Micka Harveyja, Tracy Pew i Philla Calverta, koji zajedno s njim studiraju u školi Caulfield Grammar i osnivaju bend sa Caveom kao pjevačem. Njihov repertoar se među ostalim sastojao od predpunkovskih obrada pjesama Loua Reeda, Davida Bowieja, Alicea Coopera, Roxy Music i Alexa Harveyja. 1977., završavajući školu, uzimaju ime The Boys Next Door i počinju izvoditi većinom originalne radove. Gitarist i kantautor Rowland S. Howard pridružuje se bendu 1978.
Od 1977. do raspada 1984., skupina istražuje raznolike stilove. Krajem 70-ih izvode stotine živih izvedbi i zatim 1980. mijenjaju ime u The Birthday Party i sele u London, pa Zapadni Berlin. Caveova australska djevojka i muza Anita Lane prati ga u London. Skupina je bila zloglasna po provokativnim izvedbama u kojima Cave vrišti, podriguje i baca se po pozornici, uz oporu rock pratnju i audio feedback električne gitare.
Skupina postaje kultna među slušateljima u Europi i Australiji, no raspada se 1984. Howard i Cave teško su surađivali i oboje su bili iscrpljeni dugogodišnjom uporabom heroina i alkohola.



Uz rad sa Bad Seedsima, Cave je od 90-ih izvodio 'solo' turneje pjevajući i svirajući klavir uz pratnju Warrena Ellisa na violini i harmonici i drugim glazbenicima kao basistima i bubnjarima. Trenutni trio su Martyn P. Casey, Jim Sclavunos i Ellis iz Bad Seedsa (nadimka Mini-Seeds). 2006. ovaj postav sada uključuje i Cavea na električnoj gitari nastavlja turneje izvodeći materijal Bad Seedsa.

Studio albumi

The Boys Next Door
1979 : Door, Door

The Birthday Party

1980 : The Birthday Party
1981 : Prayers on Fire
1982 : Junkyard

Nick Cave and the Bad Seeds

1984 : From Her to Eternity
1985 : The Firstborn Is Dead
1986 : Kicking Against the Pricks
1986 : Your Funeral... My Trial
1988 : Tender Prey
1990 : The Good Son
1992 : Henry's Dream
1994 : Let Love In
1996 : Murder Ballads
1997 : The Boatman's Call
2001 : No More Shall We Part
2003 : Nocturama
2004 : Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus
2008 : Dig, Lazarus, Dig!!!
2013 : Push the Sky Away

Grinderman

2007 : Grinderman
2010 : Grinderman 2

[Maja]

Ova mi je prva ušla u uho i ostalo je legenda
Sjećam se da nikako nisam mogla da odlučim ko mi je ružniji

[ytube][/ytube]

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Maja]

Nešto malo drugačije.
Pogledala sam i film.

[ytube][/ytube]

[gospođa Brams]

Meni on nije ružan, možda objektivno nije baš lijep ali nekako je...markantan, i volim ga kao glazbenika i odma mi je ljepši
Ali PJ Harvey baš nije lijepa žena iako mi imaju neku super kemiju u tom spotu

Ovaj duet mi je dobar

[ytube][/ytube]

sjećam se kad sam ju prvi put počela slušat, pa si mislim vidi lijepa ljubavna pjesma...dok nisam došla do kraja ali zanimljvije je tako

[Maja]

Ma naravno da nije ružan. Tj bio mi je kad sam ga prvi put vidjela ali čim sam ga počela slušati druga priča.
Ima ono nešto

[Maja]

PS ima on čitav album sa tim baladama o ubistvima. Navodno istiniti događaji.

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Melek]

Ma australijski Karajlic.

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Maja]

Njegova verzija ove pjesme.

[ytube][/ytube]

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Maja]

[ytube][/ytube]

[gospođa Brams]

[ytube][/ytube]

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Maja]

[ytube][/ytube]

[Lebowski]

Nema druga tema o njemu, moram ovdje na diskografiju.

Nik Kejv – Kako sačuvati rokenrol božanstvo



Dokumentarni film „20.000 dana na Zemlji“ u kojem nas Nik Kejv vodi kroz svoja (fiktivna) dvadeset i četiri sata, pokušavajući da pobedi jedan od svojih strahova, otvoriće 7. novembra u Sava centru festival „Slobodna zona“.

U jednoj sceni, sedeći u fotelji naspram psihoanalitičara Darijana Ledera, Nik Kejv govori o svom prvom seksualnom iskustvu koje je imao sa 15 godina, o jednoj Džuli i Dženin zbog kojih je oblačio žensku odeću, o svom ocu koji je sa njim obavio onaj razgovor o odrastanju, uplašen da mu je sin transvestit... Na talasu svih tih priča do površine isplivavaju i Kejvovi strahovi, od kojih on kao najveći, bez razmišljanja izdvaja gubitak pamćenja, sećanja, uspomena...

„Mi smo ono što pamtimo. Tvoja suština i tvoj razlog zbog kojeg živiš, to je sve utkanu u memoriju“, smatra Kejv. Uzimajući to u obzir čini se sasvim verovatnim da je, zabrinut za uspomene koje nagriza zub vremena, Kejv odlučio da jednog dana pozove Ijana Forsajta i Džejn Polard i predloži im da snime film, što su ovi, kako legenda kaže, sa zadovoljstvom prihvatili. Tako će nakon brojnih projekcija u svetu i domaća publika ove jeseni biti u prilici da pogleda dokumentarac „20.000 dana na Zemlji“ i proveri šta sve to jedno rokenrol božanstvo kao što je Nik Kejv može da uradi za dvadeset četiri sata.

Na Kejvov predlog film prati njegov, navodno, dvadesethiljaditi dan na Zemlji, dan kada je počeo snimanje albuma „Push The Sky Away“. Dokumentarac tako dobrim delom donosi vredne snimke iz studija tokom kojih Kejv razvija svoje pesme od početnih ideja do koncertnih nastupa, pružajući zanimljiv uvid u način njegovog rada.

Međutim, film donosi mnogo vrednije zapise u delovima u kojima Kejv izlazi iz studija, ne i iz svog malog muzičkog univerzuma, i vozi se po Brajtonu dok se što na zadnjem što na prednjem sedištu smenjuju Voren Elis, Rej Vinston, Kajli Minog, Bliksa Bargeld...

„Mesta te sama izaberu. Mogu da ti uzmu sve, a da te ni ne pitaju“, objašnjava Kejv tokom vožnje Brajtonom. „Ovaj grad, sa svim svojim vremenskim neprilikama, postao je moj dom.“

Ne bi trebalo očekivati da nam film „20.000 dana na Zemlji“ približi Kejva na drugačiji način, otkrije njegovo novo lice i učini ga možda sličnijim nama običnim smrtnicima. To se dešava samo u naznakama, onda kada jede picu sa svojim sinovima gledajući „Lice sa ožiljkom“, dok ironično biva poslužen pićem iz „Royal Wedding“ šolje ili dok gasi radio kada čuje „la la la“ Kajli Minog koje teško ko može da izbaci iz glave.

Kejv je tokom celog filma, uz pomoć reditelja sa kojima je radio zajedno i na scenariju, ostao Kejv koji nam se otkrio kroz svoju muziku (koja može postati mnogo jasnija nakon gledanja filma). Ali je više nego zanimljivo gledati tog Kejva kako sa psihijatrom razgovara o bogu ili nekakvom drugom biću koje „beleži rezultate“ i koje se, uočava, provlači kroz sve njegove pesme. Zadovoljstvo je gledati ga dok priča o susretu sa Ninom Simon i načinu na koji je pamti iz garderobe kao strastvenu, grubu, neraspoloženu ali i ženu koja je uspela da osvoji publiku na prečac i za tren ih prebaci na neko lepše mesto. Pamti čak i žvaku koju je pre nastupa zalepila na koncertni klavir, a koju je Voren Elis potom sastrugao i sačuvao kao uspomenu.

Ništa manje zadovoljstvo ne pričinjava ni njegovo lamentiranje sa Kajli Minog o vremenu, prolaznosti i borbi protiv svega što nestaje. (Oboje kroz smeh mudro primećuju da je Kajli uspešnija u tome jer ima oko 5, 6 voštanih figura.) Ukoliko se uzme u obzir da su (izuzev Kejva u ulozi naratora) teme i tokovi razgovora sa prijateljima došli sami od sebe, gledaocu će verovatno biti žao što dan u Brajtonu ne traje bar koji sat duže, da bar još malo pratimo o čemu sve to Kej duhovito, setno i veliko govori dok se vozika u svom automobilu.

Međutim, jedan od problema u koje zapada film, što ne mora biti nužno i zlo, jeste preciznost kojom su Forsajt i Polard režirali ovo ostvarenje. Sve je do detalja ispeglano i savršeno upakovano, ponekad na štetu iskrene atmosfere kojom bi valjalo da odiše jedan dokumentarac, zbog čega bi film bez problema mogao da se svrsta u kategoriju igranih filmova. Čak i pomenuta poseta psihoanalitičaru, koja je i za rediteljski dvojac bila iznenađenje na snimanju, na trenutke deluje kao savršeno režiran snimak gostovanja u nekoj televizijskoj emisiji.

A možda je za Kejva svaki trenutak života kao na sceni, pod svetlima reflektora, možda je sve to na jedinstven način postalo deo i filmske, a ne samo muzičke priče? Jer, kako je Forsajt svojevremeno izjavio, „20.000 dana na Zemlji“ prilično se razlikuje od ostalih muzičkih dokumentaraca i u načinu na koji zaviruje u život muzičara.

„Većina današnjih relevantnih muzičkih dokumentaraca žele da zađu iza kulisa, da otkrije ono što je iza, da skinu masku i razbiju mitove. Nama je upravo bilo važno da sačuvamo rok mitologiju“, kazao je reditelj.

I uspeli su. Legendu o Kejvu sačuvali su, štaviše uzdigli su je na novi nivo. I Kejv je uspeo da, makar i kroz film, sačuvao deo svojih sećanja. Ako i dalje verujete u legende, onda je „20.000 dana na Zemlji“ bez sumnje film za vas.

[ytube][/ytube]

[Skin]

novi album

beautiful.

[Maja]

Preslusala sam album, mada se ne moze slusati i forumasiti. Treba biti fino skoncentrisan pa cu ponovo kad bude prilika za to. Zasad izdvajam 2. i 3. pjesmu.