Demencija/Alchajmerova bolest/MOPS

[IM_ex]

preletjeh Zdravlje Forum, ne vidjeh da ima ova tema; ako, pak, ima, moderatori znaju sta im je ciniti


Alchajmerova bolest


Dva djelimicno mi poznata slucaja bila su dovoljan razlog za ideju pokretanja jedne neobicno teske, prvenstveno psihicki teske teme.



Ne znam da mi je ikad bilo teze osmisliti uvodni post kao ovaj put, pa cu pribjeci laksem nacinu, pitajuci:

- Kolko smo upuceni u Alchajmerovu bolest? (simptomi? slucaj u porodici, komsiluku? detalji (pozeljno)?)
- Ta teska dilema "brinuti o bliskoj oboljeloj osobi kuci ili zbrinjavanjem u dom?" (misljenje)


p.s. Iz respekta prema oboljelima, pogotovo iz respekta prema osobama koje su direktno pogodjene brigom o oboljelima, krvno bliskim im srodnicima (najcesce brigom o roditelju), molim za ozbiljniju diskusiju!

[dr laganini]

..pa ima sam tetku koja je imala naznake bolesti..redovno je držala terapiju i bolest se nije razvila..

[IM_ex]

@laganini
Hvala na odzivu temi!
Tvoja tetka bjese jedna od rijetkih sretnica, barem sto se te bolesti tice. Slijedom tvog oglasavanja i ja se oglasih koristeci proslo vrijeme ... nije vise medju zivima? nije obaveza da odgovoris

Mozes li navesti neke od tih pocetnih simptoma?! S kim je zivjela, odnosno, ko je brinuo o njoj, ako je uopce i bila potrebna briga druge osobe?
Oprosti sto cu te (kao i ostale forumase), zbog nastavka, upitati - Kako bi se ponio u situaciji da imas roditelja s tom dijagnozom, a o kojem ti brines - kucno zbrinjavanje ili smjestanje u dom?

Da bih iznijela svoje misljenje, moram naglasiti vaznost (uticaj) nase (ex-yu?) tradicije kad je rijec o bolesnom roditelju, bolesnom uopce. No, ovdje se koncentrisemo na Alchajmer-a. Vjerujem da je svako u teskoj dilemi, spocetka gura, trpi, trpi, trpii ... i odluci. A neki opet nikad ne odluce. Trpe do iznemoglosti. Trpe do kraja. Neki zbog nemogucnosti finansiranja doma, neki, opet ... Kako se ponijeti?! Sta li je pametno?
Ove pameti, nedajBoze da moj roditelj oboli od te bolesti (akcenat na visi stadij oboljenja), vjerujem da bih odlucila smjestiti ga u dom. Pa taman kad bi me razapeo citav svijet. Nekad nisam mogla razumjeti taj cin, kod drugog. Pitala sam se kako moze tako???
I sve dok ne cuh poneke detalje iz drugog slucaja, gdje su o oboljeloj majci naizmjenicno brinule kcerke s porodicama. Strasno s cime su bivale suocene :/




p.s. Lijepo je znati sto vise detalja o toj turobnoj bolesti, razmijeniti misljenja, ali, ocito da ovdasnji forumasi ne zele pisati o tome i temu smatraju nezanimljivom. zanimljivo ...

[Lavlje_srce]

Razmisljala sam sta napisati na ovu temu, pa sam nasla nesto sto sumira moje misljenje:

PISMO MAJKE SINU

Dragi sine, ako jednom poželim da umrem ne ljuti se na mene.

Jednom ćeš spoznati da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, željela samo najbolje i da sam pokušala da te pripremim na putovanje života.

Drago dijete,

Sada još nisam ostarila, a kada me budeš vidio takvu, budi strpljiv sa mnom i pokušaj da me razumiješ. Ako se isprljam u vrijeme ručka i ako ne mogu sama da se obučem, budi strpljiv.

Sjeti se samo sati koje sam potrošila dok sam te tome naučila... I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovno, nemoj me prekidati, saslušaj me... Kada si bio mali, morala sam da ti istu priču čitam uvijek ponovno, pre nego što si utonuo u san.

Ako ne budem željela da se kupam, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.

Sjeti se kako sam morala da te jurim i izmišljam milion razloga kako bi ti ušao u kadu... Kad spaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati sa podsmijehom na licu. Ja sam tebe naučila mnogo stvari: pravilno da jedeš, pravilno da se obučeš, da se suočiš sa životom.

Ako nekad dok pričamo zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati... Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da znaš da me saslušaš.

Ako ne budem željela da jedem, nemoj me prisiljavati. Sama znam najbolje kada mi je hrana potrebna, a kada ne... Kada mi umorne noge više ne dozvole da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružala tebi, kada si pravio prve korake.

I ako ti jednom kažem da više ne želim da živim, da želim da umrem, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, željela samo najbolje i da sam pokušala da te pripremim na putovanje života.

Ne budi tužan, ne ljuti se i ne osećaj se bespomoćnim, kada me budeš gledao pored sebe takvu... Budi mi oslonac, pomozi mi da završim putovanje sa ljubavlju i strpljenjem.

Vratiću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju koju sam oduvijek čuvala samo za tebe.

Shit happens. Jednog dana ce se desiti svima nama, bio to Alzheimer ili nesto deseto.

[Zagorka]

Ako ikad sinu budem pisala pismo:" sjecas se ti kako sam ja tebi pempu stavljala....cokolino pravila.....lego kocke slagala....oh patnjo moja neopisiva...eee sad ti meni dodjes ovoliko....", nek me pukne grom u sred cela i nek mrtva ostanem na licu mjesta

[Lavlje_srce]

Pa nista onda, ostani mlada.

[Zagorka]

Mozda umrem mlada. Mozda ostarim. Ali mu sve halalim. Milion puta. Ja sam birala tu "zrtvu". Ja sam odabrala zivot sa njim. Moj izbor, moja odgovornost, moja obaveza pred bogom i zakonom dok god ne poraste u covjeka.

Zar smo takvi (ljudi, vrsta) da i rodjenom djetetu pisemo varesiju? Evo ti sad dzabe, platices kasnije. Oo debelo ces mi vracati svako ovo nespavanje

Pun je internet ovakvih pisama,,poruka. Meni je ovo apsolutni horor.

Pitam se ko ih uopce smislja i koja im je svrha?

Da ne bude zabune, stava sam da treba pomagat opcenito, roditelje posebno.

Ali zbilja to ne bi trebalo raditi zato sto ti neko udara na savjest (a to sam milion puta cula i od toga mi se bljuje),vec zato sto zelimo a da bi ljudi zeljeli treba ga odgojiti tako.

Do sad sam najveci broj pateticno-bljutavih izjava cula od ljudi koji su smatrali da se izbacivanjem sperme njegova roditeljska duznost zavrsila.

Nikad prava osoba nece otezavat zivot rodjenom djetetu. To ni jedna vrsta ne radi.

[Lavlje_srce]

Zagorka, ovo je moj stav prema roditeljima kojima treba pomoci kad su stari slabi i bolesni - po mom misljenju. To je djetetu koje postuje roditelja cast a ne veresija, i ni u kom slucaju mu/joj ne otezava zivot.

Zato je na ovoj temi a ne nekoj temi o djeci.

Svi smo mi necija djeca.

Hvala ti na tome sto mi dozvoljavas da imam misljenje i postedi me uvijenih uvreda o patetici i bljutavosti.

[Zagorka]

Pa kako mozes temu roditeljstva odvojit od djece? Kako je to uopce odvojivo?

Evo da se vratim na temu:kod nas je komsija bolovao od spomenute bolesti, imao staru zenu a sin i snaha su radili (jos uvijek rade jelte), pa ga je bilo u nepoznatim ulicama, kucama, sa pricama svemirskim nekim.

Cim mu se zena ode okupati ili bilo kud makne on nestane. Imao je naviku bjezati pa i kroz prozor.

Zakljucavali ga kasnije (i to je tuzno fkt).

Isao bos po snijegu, prokisao sto puta molio ljude da ga vrate kuci a njegove sam sretala kako lutaju ulicama i pitaju ljude za njega

Isprehladjivan sto puta, razbolio se i umro.

Ne znam koliko je pametno tako bilo.

Da je sin dao otkaz? Mozda, ali od cega bi zivjeli?

Imala sam komsinicu od 98 god koji su dali u dom kad joj vise ni njegovateljica nije mogla pomagati sama

Jedan sin u Australiji, drugi u Francuskoj. Zvali je dok je bila i zdravija, nije htjela ici k njima. Da oni napuste sve? Ne znam. Mozda im je sad zao. Ali pljuvati po njima zato sto nisu sve napustili i dosli nije lijepo, a pljuju ljudi.

Pa da li bi vi sve ostavili(karijeru porodicu zivot). Sta kasnije kad umre a sve ste ostavili?

Trazicete od svog sina da vam daje za zivot? Pa ce on od svog? Ima li kraja?

Mozda da su komsiju dali u dom da bi jos bio ziv umjesto sto je bos hodao ulicama a oni ga unezvijereno ganjali.

[Zagorka]

Edit:imam razlicito misljenje od tebe a pretpostavljam i od vecine koji nisu nikad bili ni blizu situaciji a vec tacno znaju sbbkbb.

Ako vam je drugo misljenje uvreda, zalim slucaj. Ta pisma po netu mi jesu bljutava. Necu govorit da nisu da vam bude ugodnije.

[Lavlje_srce]

I ja slucajno poznajem (barem jednog) divnog covjeka koji je bolovao od Alzheimer-a. Isto tako se ustajao nocu da ide iz kuce (ko zna gdje), optuzivao suprugu za sve i svasta zbog paranoidnih ideja i sl. Male doze ispravnih lijekova su mu pomogle da se taj dio drzi pod kontrolom dok nije umro. Kci i zet su oboje prestali raditi manje-vise (odnosno radili su od kuce jer su freelanceri), nagomilali su im se dugovi i tako. Oni kazu da ne bi drugacije.

Ima i drugacijih primjera; onih koji su otisli ne samo tijelom nego i duhom, a majke i ocevi sjede sami i bolesni. Dosta ljudi bez obzira na Alzheimera uspiju dugo ostati samostalni.

Ima i onih koji daju sve od sebe organizacijom unutar porodice, kombinacijom njegovateljica i porodicnih napora.

Ima djece koja sama na svojim ledjima iznesu roditeljsku bolest, Alzheimera i druga oboljenja.

Ima i onih koji smjeste roditelja u Dom od kojih su neki i dobri. Ali ima i roditelja koji nece da cuju za Dom ma koliko su bolesni.

Sve je stvar mogucnosti i prioriteta. Svoj stav nisam proglasila jedinim ispravnim.

p.s. Samo ti pucaj. Mene ne mozes pogoditi kad bolje razmislim. Svako vrijedjanjem prica iskljucivo o sebi.

[SPINERKA]

PISMO MAJKE SINU

--Ovako nesto napisati djetetu je -selfish. KAKO SE NEKI VOLE.

[srculence7]

Pre godinu dana imala sam jednu zanimljivu situaciju sa jednom simpatičnom ženom u gradskom busu koja ima Alchajmerovu bolest... Uhvatila je panika, nije znala gde da siđe, ni adresu gde živi, nikakvu informaciju koja bi bila od pomoći da je odvedem kući pa smo završile u policiji. Stvarno je nezgodno, oni moraju biti pod stalnim nadzorom, nikada se ne zna kada se mogu naći u ovakvoj ili sličnim situacijama,dezorijentisani su u prostoru i vremenu, kod njih se mogu javiti i neki poremećaji u ponašanju, kao i psihički poremećaji, često gube stvari i sl.

[Lavlje_srce]

PISMO MAJKE SINU

--Ovako nesto napisati djetetu je -selfish. KAKO SE NEKI VOLE.

Nije. Ovo pismo govori o tome kako mladost ne razumije starost. Nije sebicno reci sinu da bude strpljiv prema majci kada ostari, da je ne ismijava i slicno. Da je ne napusti.

Mada se svodi na onu staru - pametnima (ovo, kao ni masu drugih stvari) ne treba objasnjavati, onima koji nisu - ne vrijedi. Prema tome pismo moze biti jedino suvisno.

[SPINERKA]

Nije sebicno reci sinu da bude strpljiv prema majci kada ostari, da je ne ismijava i slicno.

--Vrlo je sebicno na ovakav nacin reci sinu sta da radi -ako treba da radi.
..Zar ona ne zna koga i kako je odgajala , vec to mora da -napise . JAKO RUZNO.

[Lavlje_srce]

..Zar ona ne zna koga i kako je odgajala , vec to mora da -napise . JAKO RUZNO.

S obzirom na masu starih i samih, bice da je potrebno - posebno na Zapadu. U nasim krajevima se ipak jos (barem vecina) drzi do porodice, posebno do roditelja.

[SPINERKA]

.Zasto mislis da se na zapadu to ne radi /osjeca/. Da, djeca odlaze rano iz kuce ili mozda ne -to su neke 19 te godine--ali familija je kompaktna. Da ne govorim sta je -phone - FB URADIO. Moja prijateljica je u stalnom kont, sa kcerkom koja je u drugom gradu, studira , -sto smatram da je stetno po nju , jer mala ne moze da donese sama nikakvu odluku bez konsultacije sa mamom. Mozda ovakva mama i treba da napise takvo pismo , ne znam.

[SPINERKA]

Sama bolest , jeste katasrofalna, zahtjevna za okolinu ,familjiju, no za oboljenu osobu i ne toliko. Bar po sadasnjim istrazivanja pokazuju da nisu svjesni sta im se desava .Pocetna faza zna biti konfuzna -jer se javlja u obliku demense, ti ljudi znaju biti nesvjesno agresivni, opasni.

-Ko moze da priusti , takvim bolesnicima je bolje da su u ustanovi namjenjenu za njih.

[Maja]

U vezi ovog gore pisma... u situacijama kad nismo razumijeli neninu starost ova bi nam govorila "doće i tebi jebeno jutro"

Druga nena, ne ova, nego druga...ona koja je stalno bila na postećiji je imala ovu bolest ali pošto je Imex rekla da se ne zezamo na temi nemam šta napisati. Nismo živjeli s njom jer je s majčine strane pa ne znamo kakve su to muke. Sve što znamo bile su njene smiješne epizode kad bi oblačila sinove vojničke pantale i tako šetkala po mahali.
Znam da je grehota smijati se tome ali valjda je i do načina na koji su nam to rođaci pričali.

[Chloe]

Bila sam napisala poduži post ali još toliko bih trebala da opišem svoju bivšu strinu, i sve što se s njom dešavalo. Prošle sedmice smo je smjestili u starački dom. Zvaničnu dijagnozu još nema, ali stričevka je viša medicinska sestra u Njemačkoj, vodi odjel psihijatrije tako da je nakon kratkog susreta s njom (nakon 25. možda i više godina ) pretpostavila o ćemu se radi.

Strina je zanimljiv slučaj, jer je porodicu rastjetrala svojim ponašanjem u mlađim danima. Čak je kćerke psihički i fizički zlostavljala.
Hladna i stroga žena, a sad u bolesti i psa lutalicu pomiluje ...

Vratit ću se na temu sigurno ....