
Psi se u islamu često smatraju nečistom životinjom. Ideja je utkana u dugu tradiciju u kojoj se smatra da samo jedan pogled na psa ima moć da poništi čitavu molitvu.
Slično mnogim pogrešno tumačenim aspektima muslimanske istorije, danas i muslimani, ali i nemuslimani smatraju da se islam ne miješa sa psima. Profesor istorije na Univerzitetu Jejl, Alan Mihail pokušao je da nam pruži bolji uvid u "nesporazum" između muslimana i pasa, u tekstu koji vam prenosimo u cijelosti.
Međutim, postoji potpuna druga i nepoznata veza islama sa psima, odnosno duga i pozitivna interakcija muslimana sa ovom životinjom koja datira od samih početaka ove religije. Neki od prvih muslimana, uključujući proroka Muhameda živjeli su sa psima i to uopšte ne predstavlja nikakvo iznenađenje.
Većina njih im je pomagala da obuzdaju ovce i koze, ali i u zaštiti drugih životinja. Ovce i koze su bile glavni izvor hrane, a psi su bili najveći čuvari ovih “vrijednosti“.
Psi su takođe bili ključni saputnici tokom lovačkih ekspedicija. Mnogo prije islama, psi su prikazani i u kamenim rezbarima iz drevnog Egipta i Iraka kako rade i pomažu svojim vlasnicima. Muslimani su na isti način nastavili da njeguju pse uz sebe.
Kako se islam širio Bliskim istokom i svijetom, prestao je da bude religija nomadskih ljudi i koncentrisala se na gradove. Veliki broj najvećih gradova svijeta u prvom i početkom drugog milenijuma bili su muslimanski. Od Damaska i Bagdada do Kaira i Istanbula, vlasti su podržavale rast populacije pasa koji su ulice grada održavali urednim. Čak su ljudi koji bi počinili zločin nad životinjom bili najstrože kažnjeni. I tada su muslimani znali da gradovi sa psima bili mnogo čistiji i pogodniji sa život nego bez njih.
Bezbroj je istorijskih činjenica da je muslimanski svijet bio u stalnom kontaktu sa psima. Prepoznali su koliko su oni važni za sredinu, a razvili su i emotivne veze sa njima.
Kako se onda dogodilo da psi u islamu postanu nepoželjni?
Jednostavno rečeno - zbog bolesti. Prije oko dvije hiljade godina, bolesti koje su vladale planetom bile su mnogo smrtonosnije, a bilo je pitanje vremena kada će ih ljudi dovesti u vezu sa psima. Stanovništvo Bliskog istoka, ali i Evrope počelo je da primjećuje korelaciju između izbijanja kuge, kolegere i malarije, kao i fizičku bližinu žrtava mjestima kao što su groblja i močvarna jezera. Vlasti su preuzimale mjere poput iznošenja đubreta van grada, ali nesvjesno su na taj način uklonili i pse koji su jeli ovo đubre. Onda su se zamijenile uloge – pas je nekada održavao ulice čistim, sada to mora da počne da radi čovjek.
Ne samo što je bilo mnogo manje smeća u gradu, nego je i ono što je ostajalo u gradu predstavljalo prijetnju javnoj higijeni, ali i psima. Za samo nekoliko decenija početkom 19. vijeka, psi su viđeni kao ekonomski nekorisni i štetni po javno zdravlje.
Iako danas mišljenja i među samim muslimanima variraju, oni bogatiji pse drže kao statusni simbol, ali većina ih i dalje smatra pljavim, nečasnim, a ponekad i zlim životinjama. Upravo zbog velikih nesporazuma i nesvjesnih radnji iz prošlosti nastala je ova predrasuda koja vlada ne samo među muslimanima, nego i onima koji to nisu. Takođe, mnogi muslimani čak ni ne znaju da su psi upravo bili najveći prijatelji proroka Muhameda i miliona njihovih predaka.
Za neke od nas kojima je glavna vrsta komunikacije, osim sa ljudima, upravo sa psima, priča o psima u islamu nudi nam još jednu lekciju. Ljudi nisu uvijek držali pse zbog ljubavi ili što su im slatki. Kroz dobar dio istorije, oni nisu bili ljubimci. Bili su radnici, čuvari vrijednosti, lovci i čistači ulica. Osim toga što danas služe da nanjuše drogu, pomognu slijepima i jure kriminalce, psi su za većinu nas izvor radosti. U istoriji su pak, bili nešto mnogo više. Poznajući njihovu prošlost ne samo da imamo širu sliku o sveprisutnoj životinji već nam pomaže da razumijemo sopstvenu istoriju i odnos sa životinjama koje oblikuju našu današnjicu.
(SB)