Šta živi mogu učiniti za mrtve?
Posted: 16 Aug 2012, 04:22
Ucenje Kur’ana za umrle
U vjerskoj tradiciji bosanskohercegovackih muslimana duboko je ukorijenjen obicaj ucenja Kur’ana za mrtve. To narocito dolazi do izražaja u ramazanu. Tada se po našim džamijama brojne hatme “poklanjaju” pred duše umrlih. Evidentno je da je manji broj onih koji licno uce Kur’an za duše svojih preminulih, jer se vecina, s obzirom da ne poznaje arapsko pismo, opredjeljuje za “narucivanje”, odnosno “iznajmljivanje” onih koji ce to ciniti.
Pitanje ucenja Kur’ana za umrle spada u pitanja o kojima nema jednoglasnog stava islamskih ucenjaka. O takvom ucenju postoje dugacke rasprave medu ulemom: jedni kažu da sevap od tog ucenja dospijeva umrlom, a drugi tvde suprotno. Svaka strana navodi brojne argumente. No, svi su saglasni ‘da se za takvo ucenje ne može uzeti nadoknada, jer ukoliko ucac uzima nadoknadu za ono što je proucio – onda nema sevapa i takav postupak je zabranjen (haram) i onome ko daje i onome ko uzima’.
Po hanefijskom mezhebu, ucenje Kur’ana za mrtve može se tolerisati jedino u slucaju da pojedinac (pro)uci Kur’an i pokloni sevape postignute od tog ucenja onome kome želi od svojih preminulih, ali – bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati ucenjak hanefijskog mezheba, šejhu-l-islam Ibn Ebi-l-’Izz (preselio na ahiret 792.h./1389. godine), u znamenitom Komentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-‘Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog ucenja stižu preminulom, ali istovremeno kategoricki odbija ucenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente.
U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atu-l-fikhijje) stoji: ‘Hanefijski mezheb je kategorican kada je rijec o ucenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog ucenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je grješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava cak ni uzimanje nadoknade za poducavanje ucenju Kur’ana, ali kasniji ucenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana.’
To bi, dakle, ukratko bio stav hanefijskog mezheba o spomenutom pitanju. Bosanskohercegovacki muslimani sljedbenici su hanefijskog mezheba, od dolaska islama na ove prostore pa do danas. cudno je da naš mezheb ima tako jasan stav u vezi s ovim pitanjem, a da se to u stvarnosti ne poštuje.
Ucenje Kur’ana umrlima u Fetvama Husein-ef. Ðoze
Husein-ef. Ðozo je markantna licnost medu bošnjackom ulemom 20. vijeka. Studirao je na cuvenom Al-Azharu, prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno teškim okolnostima Titove komunisticke Jugoslavije. Napisao je više djela od kojih je najpoznatije Fetve.
U Fetvama je rahmetli Ðozo u više navrata razmatrao pitanje ucenja Kur’ana za umrle. Ineresantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kur’an može uciti umrlima i da od toga oni imaju koristi, ali ucac ne smije uzimati nikakvu nadoknadu. Ucenje Kur’ana za pare je – smatra Ðozo – skrnavljenje Kur’ana kao Božije upute ljudima. Ta zabluda ima svoje razloge:
1. Opca orijentacija na smrt i mrtva covjeka koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je islamskim propisima dat samo metafizicko-eshatološki smisao. Ovzemaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur’an se ne uci živima da bi im poslužio kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uci mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom covjeku da ga pouci kako treba da živi i da kroz život na ovom svijetu zaradi vjecnu srecu na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur’ana, jer se on poceo koristiti za sve, samo ne za ono cemu je namijenjen – tvrdi Ðozo.
2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bid’ati), obicaji i zablude koje su dobile obilježje vjere nastale su – smatra Ðozo – iz komercijalnih razloga.
Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli Ðozo porucuje: ‘Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur’an pocnemo uciti živima. On je došao da žive uci kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su u svakodnevnoj praksi primjenjivali njegove principe.’
Rahmetli Ðozo se sa velikom žarom zalagao za ispravljanje pogrešnog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kur’anu. U fetvi br. 358 on kaže:
‘Stvar ispravljanja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tako lahka i jednostavna. Mi smo svjesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuduje. Ucenje Kur’ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur’anu. (…) Kur’an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kuci radi bericeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, ucimo ga mrtvima… Uživamo i u njegovoj muzici i dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi cega je objavljen. Bit ce mnogo poteškoca u mijenjanju ove koncepcije. Vec je u toku proces mijenjanja ali ce on dugo trajati. Za hator istine, htjeli bismo reci da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima i kod priznatih fakiha i autora, uopce ne posatvalja pitanje ucenja Kur’ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti ucenja Kur’ana mrtvima bez novca: da li od takvog ucenja ima koristi umrlom ili nema. Ucenje Kur’ana mrtvima dozvoljava se, iskljucivo, pod uvjetom da ucac ne naplacuje to ucenje.’ (Fetve, I, 335)
Na pitanje ‘da li se mogu gotove hatme prodavati kao što to neki cine’, rahmetli Ðozo je odgovorio: ‘Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur’anom ne može ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur’anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur’anu najoštrije se osuduje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja «gotovih hatmi» spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur’an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebicnih materijalnih interesa.’ (Fetve, I, str. 98)
Na pitanje ‘da li se za ucenje Kur’ana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogadanja o cijeni’, rahmetli Ðozo je odgovorio:
‘Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema ucenju Kur’ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje placa u hedije je najobicnija prica i nedopustiva špekulacija. Gledali smo slicnu špekulaciju i vrlo prozirnu hilei-šer’ijju kod prodaje Kur’ana u Turskoj. Umjesto rijeci cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalistickog i primitivnog shvacanja, ona istodobno predstavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobadanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra pociva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporucujemo da se umjesto hatmi i tevhida šalju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u cije se ime šalje, ne zahtijevajuci od medrese ucenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa ucenjem islama. Od ovog priloga umrli ce zaista imati veliki sevap. Njemu ce trajno teci dio sevapa od svih dobrih djela medrese i ucenika, koja su omogucena ovim prilozima.’ (Fetve, II, 83)
U fetvi br. 437, na pitanje ‘da li se može mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploci’, rahmetli Ðozo kaže:
‘Ne može se mrtvima uciti Kur’an na gramofonskoj ploci. Mrtvima se poklanja sevap od ucenja. Naime, taj sevap poklanja ucac, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploca nema sevapa od ucenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploca ne uci sa namjerom niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur’an ne može uciti mrtvima za pare. Rekli smo da samo ucac može pokloniti umrlome svoj sevap od ucenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on nije više njegovo vlasnik. Taj sevap nije postao vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Takoder je, iz istog razloga, iznos dat kao naknada za ucenje izgubio svojstvo sadake, jer nije dat kao sadaka nego kao protuvrijednost za ucenje pa zbog toga mrtvome nema ništa ni od tog iznosa. Ucenje Kur’ana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt u kojemu se, usljed toga, poništava sevab i od ucenja i od novca.
Mrtvome od svega toga nece biti koristi.’ (Fetve, I, str. 409)
U fetvi br. 557 rahmetli Ðozo pojašnjava šta je to što koristi umrlima i šta živi mogu uciniti za svoje merhume. U tom pogledu on kaže:
‘O pitanju ucenja Kur’ana mrtvima za pare pisano je nebrojeno puta. Kada bi se save sakupilo na jedno mjesto izašla bi citava knjiga. U svim tim pisanjima receno je jasno i odredeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno uciti Kur’an za pare mrtvima. Mrtvima može svako prouciti ono što zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvažnije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih dijela, pomaganjem živih i doprinosom za opce, zajednicko dobro.’ (Fetve, II, str. 69-70)
* * *
Na kraju, kao zakljucak, kažimo:
Kur’an se može uciti pred duše umrlih na nacin da svako uci svome preminulom i za to ne uzima bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Ucenje Kur’ana za pare nije ispravno. Pogrešno je, takoder, shvacanje da umrli imaju koristi iskljucivo od ucenja Kur’ana. Prema jednoglasnom mišljenju islamskih ucenjaka mrtvi imaju koristi od: 1. Dove koja se upucuje Allahu za oprost njihovih grijeha, 2. Sadake koja se za njih dijeli i 3. Hadža (i umre) koji se za njih obave. Ostali oblici sjecanja na umrle su diskutabilni.
Zato upucujmo dove Svevišnjem Allahu da se u ovim mubarek danima smiluje našim preminulim, oprosti im grijehe, prede preko njihovih hrdavih djela i uvede ih u Džennet. Dijelimo za njih sadaku! cinimo djela koja su od opce koristi za društvo pa onda poklanjajmo sevape od tih dijela pred duše naših merhuma. Ako smo u mogucnosti, obavimo za njih hadž i umru. Od toga, naše rahmetlije, zasigurno, imaju koristi.
Allahu, smiluj se nama i našim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje! Amin!
U vjerskoj tradiciji bosanskohercegovackih muslimana duboko je ukorijenjen obicaj ucenja Kur’ana za mrtve. To narocito dolazi do izražaja u ramazanu. Tada se po našim džamijama brojne hatme “poklanjaju” pred duše umrlih. Evidentno je da je manji broj onih koji licno uce Kur’an za duše svojih preminulih, jer se vecina, s obzirom da ne poznaje arapsko pismo, opredjeljuje za “narucivanje”, odnosno “iznajmljivanje” onih koji ce to ciniti.
Pitanje ucenja Kur’ana za umrle spada u pitanja o kojima nema jednoglasnog stava islamskih ucenjaka. O takvom ucenju postoje dugacke rasprave medu ulemom: jedni kažu da sevap od tog ucenja dospijeva umrlom, a drugi tvde suprotno. Svaka strana navodi brojne argumente. No, svi su saglasni ‘da se za takvo ucenje ne može uzeti nadoknada, jer ukoliko ucac uzima nadoknadu za ono što je proucio – onda nema sevapa i takav postupak je zabranjen (haram) i onome ko daje i onome ko uzima’.
Po hanefijskom mezhebu, ucenje Kur’ana za mrtve može se tolerisati jedino u slucaju da pojedinac (pro)uci Kur’an i pokloni sevape postignute od tog ucenja onome kome želi od svojih preminulih, ali – bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati ucenjak hanefijskog mezheba, šejhu-l-islam Ibn Ebi-l-’Izz (preselio na ahiret 792.h./1389. godine), u znamenitom Komentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-‘Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog ucenja stižu preminulom, ali istovremeno kategoricki odbija ucenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente.
U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atu-l-fikhijje) stoji: ‘Hanefijski mezheb je kategorican kada je rijec o ucenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog ucenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je grješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava cak ni uzimanje nadoknade za poducavanje ucenju Kur’ana, ali kasniji ucenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana.’
To bi, dakle, ukratko bio stav hanefijskog mezheba o spomenutom pitanju. Bosanskohercegovacki muslimani sljedbenici su hanefijskog mezheba, od dolaska islama na ove prostore pa do danas. cudno je da naš mezheb ima tako jasan stav u vezi s ovim pitanjem, a da se to u stvarnosti ne poštuje.
Ucenje Kur’ana umrlima u Fetvama Husein-ef. Ðoze
Husein-ef. Ðozo je markantna licnost medu bošnjackom ulemom 20. vijeka. Studirao je na cuvenom Al-Azharu, prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno teškim okolnostima Titove komunisticke Jugoslavije. Napisao je više djela od kojih je najpoznatije Fetve.
U Fetvama je rahmetli Ðozo u više navrata razmatrao pitanje ucenja Kur’ana za umrle. Ineresantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kur’an može uciti umrlima i da od toga oni imaju koristi, ali ucac ne smije uzimati nikakvu nadoknadu. Ucenje Kur’ana za pare je – smatra Ðozo – skrnavljenje Kur’ana kao Božije upute ljudima. Ta zabluda ima svoje razloge:
1. Opca orijentacija na smrt i mrtva covjeka koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je islamskim propisima dat samo metafizicko-eshatološki smisao. Ovzemaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur’an se ne uci živima da bi im poslužio kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uci mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom covjeku da ga pouci kako treba da živi i da kroz život na ovom svijetu zaradi vjecnu srecu na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur’ana, jer se on poceo koristiti za sve, samo ne za ono cemu je namijenjen – tvrdi Ðozo.
2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bid’ati), obicaji i zablude koje su dobile obilježje vjere nastale su – smatra Ðozo – iz komercijalnih razloga.
Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli Ðozo porucuje: ‘Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur’an pocnemo uciti živima. On je došao da žive uci kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su u svakodnevnoj praksi primjenjivali njegove principe.’
Rahmetli Ðozo se sa velikom žarom zalagao za ispravljanje pogrešnog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kur’anu. U fetvi br. 358 on kaže:
‘Stvar ispravljanja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tako lahka i jednostavna. Mi smo svjesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuduje. Ucenje Kur’ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur’anu. (…) Kur’an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kuci radi bericeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, ucimo ga mrtvima… Uživamo i u njegovoj muzici i dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi cega je objavljen. Bit ce mnogo poteškoca u mijenjanju ove koncepcije. Vec je u toku proces mijenjanja ali ce on dugo trajati. Za hator istine, htjeli bismo reci da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima i kod priznatih fakiha i autora, uopce ne posatvalja pitanje ucenja Kur’ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti ucenja Kur’ana mrtvima bez novca: da li od takvog ucenja ima koristi umrlom ili nema. Ucenje Kur’ana mrtvima dozvoljava se, iskljucivo, pod uvjetom da ucac ne naplacuje to ucenje.’ (Fetve, I, 335)
Na pitanje ‘da li se mogu gotove hatme prodavati kao što to neki cine’, rahmetli Ðozo je odgovorio: ‘Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur’anom ne može ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur’anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur’anu najoštrije se osuduje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja «gotovih hatmi» spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur’an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebicnih materijalnih interesa.’ (Fetve, I, str. 98)
Na pitanje ‘da li se za ucenje Kur’ana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogadanja o cijeni’, rahmetli Ðozo je odgovorio:
‘Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema ucenju Kur’ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje placa u hedije je najobicnija prica i nedopustiva špekulacija. Gledali smo slicnu špekulaciju i vrlo prozirnu hilei-šer’ijju kod prodaje Kur’ana u Turskoj. Umjesto rijeci cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalistickog i primitivnog shvacanja, ona istodobno predstavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobadanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra pociva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporucujemo da se umjesto hatmi i tevhida šalju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u cije se ime šalje, ne zahtijevajuci od medrese ucenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa ucenjem islama. Od ovog priloga umrli ce zaista imati veliki sevap. Njemu ce trajno teci dio sevapa od svih dobrih djela medrese i ucenika, koja su omogucena ovim prilozima.’ (Fetve, II, 83)
U fetvi br. 437, na pitanje ‘da li se može mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploci’, rahmetli Ðozo kaže:
‘Ne može se mrtvima uciti Kur’an na gramofonskoj ploci. Mrtvima se poklanja sevap od ucenja. Naime, taj sevap poklanja ucac, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploca nema sevapa od ucenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploca ne uci sa namjerom niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur’an ne može uciti mrtvima za pare. Rekli smo da samo ucac može pokloniti umrlome svoj sevap od ucenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on nije više njegovo vlasnik. Taj sevap nije postao vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Takoder je, iz istog razloga, iznos dat kao naknada za ucenje izgubio svojstvo sadake, jer nije dat kao sadaka nego kao protuvrijednost za ucenje pa zbog toga mrtvome nema ništa ni od tog iznosa. Ucenje Kur’ana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt u kojemu se, usljed toga, poništava sevab i od ucenja i od novca.
Mrtvome od svega toga nece biti koristi.’ (Fetve, I, str. 409)
U fetvi br. 557 rahmetli Ðozo pojašnjava šta je to što koristi umrlima i šta živi mogu uciniti za svoje merhume. U tom pogledu on kaže:
‘O pitanju ucenja Kur’ana mrtvima za pare pisano je nebrojeno puta. Kada bi se save sakupilo na jedno mjesto izašla bi citava knjiga. U svim tim pisanjima receno je jasno i odredeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno uciti Kur’an za pare mrtvima. Mrtvima može svako prouciti ono što zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvažnije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih dijela, pomaganjem živih i doprinosom za opce, zajednicko dobro.’ (Fetve, II, str. 69-70)
* * *
Na kraju, kao zakljucak, kažimo:
Kur’an se može uciti pred duše umrlih na nacin da svako uci svome preminulom i za to ne uzima bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Ucenje Kur’ana za pare nije ispravno. Pogrešno je, takoder, shvacanje da umrli imaju koristi iskljucivo od ucenja Kur’ana. Prema jednoglasnom mišljenju islamskih ucenjaka mrtvi imaju koristi od: 1. Dove koja se upucuje Allahu za oprost njihovih grijeha, 2. Sadake koja se za njih dijeli i 3. Hadža (i umre) koji se za njih obave. Ostali oblici sjecanja na umrle su diskutabilni.
Zato upucujmo dove Svevišnjem Allahu da se u ovim mubarek danima smiluje našim preminulim, oprosti im grijehe, prede preko njihovih hrdavih djela i uvede ih u Džennet. Dijelimo za njih sadaku! cinimo djela koja su od opce koristi za društvo pa onda poklanjajmo sevape od tih dijela pred duše naših merhuma. Ako smo u mogucnosti, obavimo za njih hadž i umru. Od toga, naše rahmetlije, zasigurno, imaju koristi.
Allahu, smiluj se nama i našim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje! Amin!
. Trgovina učenja Kur'ana je zabanjena, a efendija trguje li trguje... E moj efendija neka ti je Bog na pomoći... 
,a slučajno sam naletio