Povratak kući nakon izbjeglištva

[Maja]

Joj znam da je naslov teme glup....

Mislim da nas je više od pola protjerano u ratu ili smo sami otišli u drugi grad ili državu.
Kakva je bila vaša prva posjeta kući? Mislim kući gdje ste živjeli do rata.

Danas je 15. godišnjica našeg povratka. Dočekali smo ga nakon punih 5 godina izbjeglištva.

Slika iz rata



Par mjeseci prije toga išlo se s autobusima, ali je bilo svakakvih incidenata, gađali su povratnike kamenjima, postavljali barikade itd. Znači to je bila samo jednodnevna posjeta, a pravi povratak je bio na današnji dan.
Išli smo u koloni s privatnim autima, a bio je i bus, naravno. Imali smo pratnju...sad ne znam koji su to bili, vjerovatno UNPROFOL ILI SFOR...pojma nemam. Evo slike, vidi se i neki grb na ramenu



Zamislite koji je to osjećaj. Punih 5 godina pred spavanje bih svaku noć proučila fatihu i zamislila 3 iste želje, da prestane rat, da se vratimo kući i da moji budu zdravi (dijete sam bila šta hoćete... od 10 do 15g.).
I kad smo došli do naše ulice, pa krenuli uz nju... prvo što sam primijetila bila je drvena ograda. Lik je iščupao naše fine ruže i postavio ogradu, a u bašti gdje su nekad bile jabuke i kruške stajao je ćumez s kokošima
U kući su bile izbjeglice iz Bosne, a isto tako i u ostale 3 kuće koje nisu bile upaljene.

Skupili smo se u dvorištu jednog komšije. Kod njega je izgorilo prizemlje, ali ne i sprat, pa je odlučeno da se za početak povratnici tu smjeste. Odmah se počela istovarati hrana, spužve, deke (to je sve bila donacija) a tu su trebali ostati ovi stariji...njih desetak možda. Ja sam krenula u istraživanje naše mahale. Sve zaraslo, ali ono nevjerovatno! Sve srušeno, sve izgorjelo i najviše me iznenadilo to što mi je sve nekako bilo maleno. Valjda ja narasla i zapamtila sam da je čitava mahala bila velika, ulica prostrana, kuće ogromne, a sad sve sitno... Obilazila sam mjesta gdje smo se igrali... grozno.. U meni se pomiješao neki osjećaj tuge i razočarenja...



Pozvali su me na ručak pa sam se vratila. Sjećam se da sam jela sudžuku
Onda smo otišli pred našu kuću i zamolili ljude koji su tu živjeli da nas puste unutra. Ušli smo u avliju i sjeli. Tu je bio samo jedan stari čovjek a inače je živio sa sinom, nevjestom i djecom. Sjećam se da sam odmah primijetila na stubovima koji su držali odrnu nepoznata dječija imena ispisana crnim flomasterom i pomislila u sebi a da smo ovo mi uradili tata bi nas u top pa u Rusiju. Šapnula sam tati da pita čovjeka mogu li ući u kuću i čovjek je rekao da mogu. Ušla sam unutra... prisjetih se našeg balkona, čak i pločica, duguljastog hodnika. Povirih u dnevni...sve ružno i nekako mračno. Pola našeg starog namještaja, pola nepoznatog. Penjem se uz stepenice i opet mi sve maloooo... Zavirim u svoju sobu kad u njoj konop raširen, a na konopu suha svinjetina
Ostale sobe sve prazne... Odem u dječiju gdje su nam bili radni stolovi za pisanje zadaće ali ni tamo ništa, samo po podu neki papiri.. tražim nešto da uzmem za uspomenu, ali ne nalazim ništa. Na kraju skinem poster sa zida.
Poslije smo se vratili u Mostar i znam da mi ta posjeta nije bila onakva kako sam zamišljala da će biti.
Kad pođeš kući znaš da će sve biti drugačije, zaraslo, porušeno, upaljeno, ali valjda se nikad ne možeš dovoljno dobro pripremiti da ne doživiš lagani šok.
Evo još par slika.

[Ruana]

Ah Majo gdje bas noces ovo da procitam. Tuga i ocaj. Zaista.

[Ruana]

Majo, kad ste bjezali iz Stoca jeste li znali gdje idete, je li bilo neko odredjeno mjesto ili ste samo bjezali.?

[Maja]

Da sad ne objašnjavam imaš sve ovdje

http://bosanski-forum.com/viewtopic.php?f=11&t=1922

[Ruana]

Procitah Majin post, bolje bi bilo da nisam, nisam mogla nista poslje tvog posta citati.
Sramota me poslje ovoga reci da sam rat prezivjela.
Kod nas je bila veca strava vratiti se u svoje nego otici.

[Ruana]

Ja sam 1999. prvi put usla u svoje. Kad sam dosla pred zgradu nisam mogla sebe natjerati da udjem. Sa balkona me vidjela jedna komsinica i zovnula me imenom moje rodice koja je zivjela u istoj zgradi. I prije rata se desavalo da nas mjesaju po imenima jer su slicna, kod nje samo jedno slovo vise.
Izasla je i zovnula me u kucu. Rekla mi je da ne idem sama u stan, jer stanari nisu bas ljubazni (izbjeglice iz Dubrovnika)
Nazvala je svog sina da dodje i on je otisao samnom, prvo je on usao a ona zena sto je tu zivjela ne gleda u njega nego samo u mene i prvo sto je rekla "ovo je moje i ja ne idem odavde mene su ustase otjerale".
Ja nisam smjela nista reci, samo sam gledala u njenog muza koji je sjedio za stolom i jeo, onda je ustao, obrisao ruke od zavjesu na prozoru i prisao mi i pruzio ruku i predstavio se, nisma od straha tada ni ime mu zapamtila. Uglavnom osim namestaja nisam nista nase primjetila.
Tada se vrsio onaj povrat imovine i ja sam u ruci drzala neke papire, ona ih je vidjela i rekla mi doslovice ovako " te papire mozes slobodno sa njima znate sta obrisati ili ponesi Aliji neka ti on daa drugi stan ovo je moje" kaze ovaj komsija sto je bio samnom da nije fino to sto tako govori, a ona isto ko gramofonska ploca, ponavlja cijelo vrijeme da je Alija i Tudjman za sve krivi i da idem kod njih.
Onaj njen muz me cijelo vrijeme ispitivao, koga imam, gdje su mi roditelji, gdje zivim itd..
Tako da ne duzim oni su trebali da potpisu taj neki papir ali nisu htjeli. To je bio 21 juli 1999. U maju 2000. tek su izasli iz stana.
Ali ih je policija izbacila.
Kucu su zapalili i tu sam dosla prvi put tek 2001 godine sa muzem i djetetom.U kuci ispod, pored koje moram proci zivi jedan iz Bijelog Polja, i nije mi dao da prodjem.
Nikad necu zaboraviti, mi dolazimo i bio jos jedan komsija sa nama koji zivi isto ovdje blizu, i pitamo ga moze li otkljucati kapiju da prodjemo "kaze on, ovo je slobodna zemlja naravno da mogu ali necu, ne ustaje mi se vidis da slavimo krstenje deteta" onda je neki pop ustao i otvorio kapiju i mi smo prosli, uglavnom u neninoj avliji je bilo krmadi i kokosaka i tada sam se zaklela Allahom da cu ga istjerati i njega i krmad i da cu kuci popraviti.
Kad smo se vracali on nas je pitao sta hocemo od tih kao omedjina ako mi to uzmemo on nema stale.
Meni je tada "puklo" i rekla sam mu svasta, sve dok mi muz nije sapnuo " hej dobro je dijete je sa nama"
Sjecam se kad sam rekla " ono nije stala nego kuca, ono nije tvoje nego moje, i sljedeci put kad dodjem ako nadjem krme u avliji, ti ces letjeti u Bijelo Polje pa neka ti tamo sude, Alija i Tudjman" jer je i on nesto spomenuo njih dvojicu. Danas smo to sve popravili sredili i ogradili kad prolazim pored njega ni dobar dan mu ne kazem, ali nikad u toj kuci nisam prespavala, ostala rodbina ide tamo kad je neka dzenaza. Uglavnom gdje je taj bio postavio tu kapiju sada je stavio neki zuti krs, jer je navodno kupio tu kucu, a vlasnici te kuce su otisli u Njemacku kod sina koji je davno otisao tamo, oni su umrli a on nikad ne dolazi, niko ne zna da li je ovaj to stvarno kupio.

[Julia-Klara]

Povratak me je radovao,jer sam u Brcko dolazila povremeno, od prvog trenutka kada se moglo, i kada se moglo preko mosta iz Gunje u grad.
Inace moje izbjeglicka odiseja je zapocela u Bijeljini ni sama si ne mogu objasniti koliko smo naivni i blesavi bili, nastavlja se u Njemackoj do 1998, i produzava u Tuzli
Detalje necu pricati za ova dva mjesta boravka osim Tuzle.
Znaci, nalazimo stan u TZ, Grabovica tacnije, skoro na kraj, ko zna znace i o cemu pricam, i kakvo je naselje. Posljednji gradski bus za Grabovicu vozi u to vrijeme oko 19:00, i nema vise, ne znam da li se sad sta rpomijenilo. Elem, iz Tuzle je najlakse bilo doci do Brckog,zbog toga je i odabrana. Ciko koji je zivio u nasoj kuci je Tuzlak,covjek je bio na svom mjestu (kao covjek, i to prema nama, mad anam je rekao da bi sve tuzlanske muslimane pobio),ali eto...U Tuzli sam zivjela, vidjala ljude koje poznajem, imala i neko drustvo...Kao ljudi su me jako razocarali (neka mi oproste),ali nisam ni dan danas srela neljubaznije ljude, sto po javnim ustanovama, sto obicnih ljudi, a konobare sam vec negdje spomenula. Ko da si im svu familiju ti pobio, pa te ni gledati ne mogu...Hele nejse... Necemo puno ni o Tuzli... ALI
Sjecam se svog prvog dolaska u grad, prvog dolaska kuci,mislim da je bila mozda 1996-a...Ne sjecam se, iako sma bila u Gunji (selo u Hrvatskoj, preko Save, gdje su mi bili smjesteni djed i majka), majka je umrla, i bili smo na dzenazi... Jedan dan dodjem is skitnje mame nema...POjavila se uplakana, sa mojim albumom sa slikama, i rekla da je bila u gradu, isla je preko mosta. Sutradan sam isla i ja...Morala sam...Imam kuci slike tog prvog prelaska, isle smo same, ja i mama... Ako se sjetim usplikacu ih, pa vam pokazati... Grad je bio mal, tuzan, prazan...Moja ulica tako uska , kuce male... Ne znam zasto,ali svako ko prica govori o malim kucama i malim ulicama, zasto je to tako? U samoj ulici imamo tek 8 kuca, corsokak u centru grada za kojeg malo ko i zna, osim onih starih Brcaka koji znaju grad svoj dlan. Moja kuca je na lijevoj strani ulice...Kad sam sisla,prvo sam primjetila da nema nase stare kuce,da je sav taj sut nasut po dvoristu. Nasa kuca je dvojna, znaci dva stana, mi i tetka. U njenom dijelu zivi neki ratni vojni invalid, sa zenom, muzicar (od kojeg nismo mogli spavati jer je, valjd anamjerno, vjezbao smao po noci, a zena mu ja bila pjevaljka,koja nije znala pjevati-mora ziva), i ta nasa kucica je srusena ustvari da se poravna teren do ulaznih vrata, da bi on mogla do vrata doci autom,cak je i komsijina ograda srusena...U nasem dijelu kuce je zivio Milan, iz Tuzle, sa ljubavi svog zivota, koju je nasao u izbjeglicnoj koloni kada su bjezali iz Tuzle. Inace je bio ozenjen katolkinjom, imaju stan na Slatini,dva sina.Zena ostala u TZ sa djecom, djeca bila na jednoj strani, otac im na Ozrenu na drugoj-tuga i jad. Jedan sin ozenjen muslimankom, divota od multietnicnosti. Milan i njegova nova draga imenom Goca zive u nasoj kuci, mama ode do njih, ja ostadoh kod prvih komsija koji su nam i pomogli da izadjemo iz grada, djed i baba moje najbolje prijateljice, i ljudi (Milan i Goca) nas puste u kucu... Boze...
Zivjeli su sa dva psa i 3 macke. kad se udje u kucu, odmah prekoputa je tata napravio mali spajz, koji je bio ukopan u zemlji (tu smo boravili dvije noci kad je poceo rat), a u tom spajzu su njih dvoje napravili "wc" za svoje zivotinje, da ih ne moraju pustati van-znaci, nasut pijesak u kucu, i tu zivotinje seru i pisaju...Kad udjete zapahne vas takav smrad da to nije normalno. Od nasih stvari u kuci nije bilo nista, osim u kupatilu plocice,jer im se vjerovatno nije dalo skidati ih kad su sve odvozili. Dnevni u prizemlju je bio zamracen,nisu voljeli svjetlo, sve nekako prljavo, mraco, uzas... U kuhinji su poubatali eksere po zidu i vjesali serpe, lonce. Na spratu su bile sobe-spavaca mojih roditelja , i moja i sestrina... Sok broj dva-u nasoj sobi zizvjele zivotinje jer ima balkon, pa mogu malo i izaci napolje.Na ogradi postavljena zica, da skoce dole, a beton zguljen do armaturne zice, opet smrad,sto od zivotinja sto od prljavstine, sto od neceg treceg, sto cemo otkriti u spavacoj sobi ,jelte... Otvara nam sobu Milan, sav ponosan, kaze:"E ovo je moja njiva" Ja vidim samo neko sijeno,bale sijena,crne zidove pune vlage, ventilator, vodu... "Ovdje vam ja uzgajam gljive, bukovace"
Covjek, u KUCI, na SPRATU, uzgaja gljive... Ni danas se ne mogu osloboditi te slike...
Sve je bilo unisteno...Nigdje traga one topline kojom je odisala kuce, cijela ulica, pa i grad. Kada smo zapoceli renoviranje bila je to rupa bez dna... pametnije je bilo da smo srusili sve, pa iz pocetka... Od donacija se naravno dobilo nista, a renoviranje je tada pojelo preko 30 000 km, morala s eprepravljati stolarija, guliti zidovi da se makne onaj smrad, skidati sve iz kupatila,zaljevati ponovo terasa betonom...
uh...

[Rockefeller]

1997. k'o dijete. Moj prvi kontakt sa BiH uopće.

U djedovoj kući su mi živjele izbjeglice. Nekoliko dana smo bili kod nane u jednom obližnjem selu. Moj prvi susret sa vanjskim WC-om ili vam ga halom.

Cijelo selo nije imalo vode pa se išlo po vodu na jedan izvor.

U toj djedovoj kući su bili prozori zakrpljeni najlonom. I bili su pored temelji naše kuće.

K'o dijete sam volio da jedem smoki i nikad neću zaboraviti kad sam u jednom kiosku/granapu tražio od oca da mi kupi smoki i donio mi onaj mali flips. I sve one prve godine teško da čovjek može zaboraviti. To te obilježi.

Za vrijeme rata sam živio u Njemačkoj, po mnogim gradovima duž zapadne granice.

Prije sedam godina otiš'o sam iz BiH opet. I ne mislim se više ikad vratiti osim ako postanem dovoljno bogat da mogu ostatak života proživjet ne radeći ništa. Do tada odoh što dalje na zapad. Korak po korak. Uvijek nadješ naših ljudi, tako da ti ono tamo i ne nedostaje toliko.

Ne znam... niko ne zaslužuje da živi kako tamo neki ljudi žive. Ja mislim da smo mi lijena nacija i nacija bez standarda i stava, al' nepravedno je da mnogi ljudi nemaju ništa sem komada zemlje, a pojedini nemaju ni to.

[Obrisan profil]

Stvarno potresne price
Ja nemam svoju (srecom) al imam jednog druga, koji je iz MOstara otisao u Ameriku i steko veliko bogatstvo.
Negde pre vise od 10 godina otisao je za MOstar , stao ispred kuce i isplakao se ko dete, kuca je bila ocuvana.
Iz nje je izasao penzionerski bracni par, nakon sto su se upoznali rekli su da im on samo javi mesec dana unapred i oni ce odmah izaci.
On je rekao da se nece nikad vratiti, al bi zelio da, ako navrati, moze kod njih na kafu.

[Dust]

Meni je trebalo 14 godina da ponovo svratim u svoje dvoriste, udjem u svoju kucu, obidjem svoju sobu. Usla sam u nju, otvorila prozor i onda skrhana emocijama pocela da placem. Ukrali su mi najljepse godine zivota..Nema se sta tu puno pricati. Evo vec je 21 godina odkako sam otisla, bila jednom, mjesec dana, napunila baterije i vratila se...kuci.

[STrendzer]

nisam procitao ove price,jednog dana hocu mozda ali kad budem imao dosta vrmena...ustvari znam o cemu se radi i znam ko je sve nase ljude protjerivao(ako su imali srecu da budu "samo protjerani")...I OPET!...i opet bi vecina vas s djavolom tikve sadila!...i vec ih sadi!..

ne bih da napisem naravoucenije!..
..

[Ruana]

Meni je trebalo 14 godina da ponovo svratim u svoje dvoriste, udjem u svoju kucu, obidjem svoju sobu. Usla sam u nju, otvorila prozor i onda skrhana emocijama pocela da placem. Ukrali su mi najljepse godine zivota..Nema se sta tu puno pricati. Evo vec je 21 godina odkako sam otisla, bila jednom, mjesec dana, napunila baterije i vratila se...kuci.

Nedavno gledam jednu emisiju o nama ovdje na tv-u. Jedan covjek iz Banjaluke prica kako je dosao ovdje i izmedju ostalog kaze, uzeli su mi mladost i kaze " moja generacija, dvije prije mene, dvije poslje mene, su generacije bez mladosti" covjek je 70-to godiste. I stvarno je tako.

[dacina_curica]

Jos nisam....nikada...

Izasla na svoj 16. rodjendan, s druge strane Drine gledala (kroz prozor) kako su mi pobili cijeli komsiluk, prozor moje soavace sobe gleda u najvece ruglo Zvornika (spomenik "braniocima grada" - od cega su ga branili mamicu im nabijem)....moja kuca mi se gadi, majkine kuce vise nema..Dunja i jorgovani stoje, avlija je preuredjena, tetka je kupila plac do majkinog i napravila kucu da mi imamo gdje doci na odmor. Ali ja tom ulicom, cija je slika obisla cijeli dunjaluk, vise nikad ne zelim proci jer jedino sto vidim kad na nju pomislim su cika Taib i njegov sin....

Neka hvala, zaobilazicu te rodni grade jos mnogo godina...ionako vise niko moj dole ne zivi.

[Obrisan profil]

nisam procitao ove price,jednog dana hocu mozda ali kad budem imao dosta vrmena...ustvari znam o cemu se radi i znam ko je sve nase ljude protjerivao(ako su imali srecu da budu "samo protjerani")...I OPET!...i opet bi vecina vas s djavolom tikve sadila!...i vec ih sadi!..

ne bih da napisem naravoucenije!..
..

Da te pitam nesto, nisi li ti ono u inostranstvu?
Zar mislis da je lako tako reci i ziveti tako. Valjda, ja pogadjam eto ne zivim u Bosni, ljudi trebaju da idu napred, da sade zajedno, da dele jedan mlin, treba da zivi, da se skoluju deca. Ako ce se mrziti do kraja zivot, kad ce onda jednom biti sloge. Kakva to buducnost izgleda?

[dacina_curica]

ne bih da napisem naravoucenije!..
..

I nemas ni pravo....kratko i jasno.

[Konsultant]

Jeste potresna tema, ali pisite. To svjedocanstvo kroz sta ste sve prosli. Je li ko citao Dnevnik bosanskog vojnika?

[Pasaga]

U jeku najvećih sukoba,pretrčao sam ratnu liniju između dvije zaraćene vojske,samo da vidim kuću.
Ne bih da se hvalim,ali mislim da sam jedan od rijetkih kojima je to uspjelo.Na tom mjestu.
Kvota da će me pokositi neki metak bila je 1,0001 ali eto...nije.
Ni danas mi mi nije jasno šta sam izveo.
Ljudi jednostavno nisu mogli vjerovati kad su me vidjeli.
Još kada sam im rekao da ću to opet ponoviti jer moram nazad,moram isti dan,govorili su mi da sam 100% mrtav čovjek.
Jednom sam uz ogromnu sreću uspio pretrčati,drugi put me ni bog neće spasiti.
Kad sam počeo trčati,samo sam čekao da počne pucnjava i da me pokose.
Nisu.Ni sam ne znam kako.Niti je ikome jasno.

...ti si vojnok srece.....
tebe metak nece....