Ne tako davno, smatralo se da poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) pogađa samo dječake školskog uzrasta - one nestašne koji ne mogu mirno sjediti na času i stalno upadaju u nevolje. Danas broj dijagnoza ADHD-a brzo raste u svim starosnim grupama, s najvećim porastima kod mladih i žena srednjih godina.
Podaci su zapanjujući. Oko 2 miliona ljudi u Engleskoj, odnosno 4 posto populacije, smatra se da ima ADHD, navodi Nuffield Trust, think-tank organizacija.
Njegovi simptomi često se preklapaju s onima autizma, disleksije i drugih stanja koja se, poput ADHD-a, smatraju uzrokovanim načinom na koji se mozak razvija. Sveukupno, 10-15 posto djece pokazuje obrasce pažnje i obrade informacija koji spadaju u ove kategorije, piše Economist.
Trenutno se ADHD u Britaniji tretira kao nešto što ili imate ili nemate. Ovakav binarni pristup dijagnozi ima dvije posljedice. Prva je da tretiranje svih kao bolesnih preopterećuje zdravstvene sisteme. Liste čekanja za procjenu ADHD-a u Engleskoj su duge do deset godina; sistem obrazovanja za djecu s posebnim potrebama jedva izdržava pritisak. Druga posljedica nastaje kada se ADHD tretira kao disfunkcija koju treba "popraviti". To dovodi do strašnog gubitka ljudskog potencijala. Prisiljavanje ljudi da se uklope u "normalno" iscrpljuje i može uzrokovati anksioznost i depresiju.
Binarni pogled na ADHD više nije podržan naukom. Istraživači su shvatili da ne postoji nešto što bi se moglo nazvati "ADHD mozak". Karakteristike na osnovu kojih se postavlja dijagnoza ADHD-a—problemi s pažnjom, impulzivnost, poteškoće u organiziranju svakodnevnog života—obuhvataju širok spektar ozbiljnosti, slično običnim ljudskim osobinama. Za one na ekstremnom kraju spektra, lijekovi i terapija mogu biti ključni za završetak škole ili zadržavanje posla, pa čak i spasiti život, suzbijajući simptome koji vode do nesreća.
Ali za većinu ljudi s ADHD-om, simptomi su dovoljno blagi da nestaju kada im okolina omogućava da iskoriste svoje snage. Umjesto da se ljudi pokušavaju "normalizirati", razumnije je—i jeftinije—prilagoditi učionice i radna mjesta neurodiverzitetskim potrebama.
U Portsmouthu, na jugu Engleske, nastavnici su obučeni da procijene neurodiverzitetski profil djeteta na osnovu karakteristika koje uključuju govor, nivo energije, pažnju i prilagodljivost. Cilj je utvrditi gdje djeci treba podrška (npr. lako se ometaju) i gdje su njihovi talenti (npr. vizualni su učenici), bez postavljanja konkretnih dijagnoza. Organiziranje nastave tako da se kombinira sjedenje, stajanje i rad u grupama jedan je od načina da se olakša djeci s osobinama tipičnim za ADHD.
Veća sloboda da sami biraju kada će doći u školu ili na posao može pomoći onima koje iscrpljuje senzorno preopterećenje tokom jutarnje gužve. Sažeci lekcija ili radnih bilješki u obliku tačaka, slušalice koje blokiraju buku i tihi prostori također mogu biti od pomoći.
Takve stvari trebale bi biti univerzalno dostupne u školama i na radnim mjestima. Veće razumijevanje neurodiverziteta smanjilo bi vršnjačko nasilje u školama i pomoglo menadžerima da shvate da neurodivergentne osobe često nisu generalisti, već specijalisti. Možda nisu dobre u velikim sastancima ili bučnim učionicama, ali su izvanredne u stvarima poput multitaskinga i vizualnih ili repetitivnih aktivnosti koje zahtijevaju pažnju na detalje.
Mudro korištenje njihovih talenata podrazumijeva delegiranje zadataka koje ne mogu dobro obaviti drugima. Kultura koja toleriše razlike i ima prosvijetljen pogled na pravila pomoći će ljudima da postignu više i više uživaju u životu. To je, umjesto većeg broja medicinskih pregleda, najbolji način da se pomogne sve većem broju ljudi koji čekaju dijagnozu ADHD-a.
(klix)
.