Znaci knjizevni zapisi o ratu, poezija, proza, odlomci iz dnevnika i sve sto mislite da pripada ratnoj antologiji...
Jedna kratka za pocetak:
Tin Ujević u Opkoljenom Sarajevu
Moja osmoipogodišnja
Kćer
Jede pile,
Prvo nakon
Godinu i po dana,
I kaže s uzdahom dubokim:
Umrijeću od ljepote.
Marko Vesovic
Ratna poezija i proza
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
OVA PUCNJAVA
Ova pucnjava prosto nam ušla u krv.
Kad je tišina, napet sam ko struna,
Sve mislim: bože, šta li nam sad spremaju?
Bez pucnjave se, ko ni bez kafe izjutra,
Ne možeš rastrijezniti.
A čim se mitraljez glasne,
Ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
A djeca mi se po kući raskokodaču.
Opet se puca, znači, sve je opet u redu!
A jučer, ja se vratio s posla i pitam:
Je li se pucalo dok mene nije bilo.
Najmlađa šćer mi kaže: “Ih da znaš, tata,
Kako su dvije fino profijukale”.
Marko Vesovic
Ova pucnjava prosto nam ušla u krv.
Kad je tišina, napet sam ko struna,
Sve mislim: bože, šta li nam sad spremaju?
Bez pucnjave se, ko ni bez kafe izjutra,
Ne možeš rastrijezniti.
A čim se mitraljez glasne,
Ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
A djeca mi se po kući raskokodaču.
Opet se puca, znači, sve je opet u redu!
A jučer, ja se vratio s posla i pitam:
Je li se pucalo dok mene nije bilo.
Najmlađa šćer mi kaže: “Ih da znaš, tata,
Kako su dvije fino profijukale”.
Marko Vesovic
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
A EVO SAD NEŠTO O SMISLU ŽIVOTA
Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.
Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.
Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.
Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.
Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike
Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.
Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.
Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.
Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.
Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Sta ti je rec' tata 
Potpis
Nešto se promijenilo između mene i ljudi
otkad sam jednome od njih roditelj.
Pol Klodel
Trčim s kćerkicom kući –
granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
i svaki put iznenade.
Požurujem je ljutitom galamom:
srdžbu s tobdžija srpskih
prenosim na dijete čekano deset godina.
Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst
tu nježnu bjelinu načne,
a potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
moj kažiprst je kružnicu opisao
neprobojnu
kao u bajkama
Marko Vesovic
Potpis
Nešto se promijenilo između mene i ljudi
otkad sam jednome od njih roditelj.
Pol Klodel
Trčim s kćerkicom kući –
granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
i svaki put iznenade.
Požurujem je ljutitom galamom:
srdžbu s tobdžija srpskih
prenosim na dijete čekano deset godina.
Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst
tu nježnu bjelinu načne,
a potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
moj kažiprst je kružnicu opisao
neprobojnu
kao u bajkama
Marko Vesovic
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Osuđeni na krivicu
Najlakše je živjeti na Sokocu, pucati po gradu i ubijati ljude. Tu nema nikakvih dilema. Samo pitanje: jesu li koordinate dobro postavljene? Dole, u Sarajevu, dileme su neizdržive. Šta god da ljudi urade, suočavaju se sa pitanjima bez odgovora. Uvijek će čovjek nekog povrijediti. Do bola treba biti obazriv. Previše je rana stiglo odozgo, povrijedimo li sad još i mi nekog, to je neoprostivo. U red tih neoprostivih grešaka spada i iskaz da se ovdje niko ne boji smrti, nego invalidnosti. Time se ljudima koji su invalidi oduzima nada. Imaju li oni pravo na nadu? U dvorištu se igraju djeca. Dreka je uobičajena, njihova energija nije. Nje je mnogo više nego što dvorište može podnijeti. To je zato što rijetko izlaze, pa se akumulirana vitalnost vremenom pretvara u frustraciju. Pred haustorom, u invalidskim kolicima, sjedi dječak bez noge i gleda ih kako se igraju. Najljepši je među njima. Tako su izgledala sarajevska djeca prije rata. Cijelim svojim bićem on učestvuje u njihovoj igri. Zanesen je makar kao i oni koji se igraju. Jedina razlika je u tome što oni trče, a on sjedi, nikad više neće potrčati i osuđen je na tu uskraćenost. Proći kraj njega, a ne osjetiti krivicu, gotovo je nemoguće. Svako ko ima obje noge, a kraj njega se ne osjeti krivim, taj je uzalud proveo rat u Sarajevu.
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Najlakše je živjeti na Sokocu, pucati po gradu i ubijati ljude. Tu nema nikakvih dilema. Samo pitanje: jesu li koordinate dobro postavljene? Dole, u Sarajevu, dileme su neizdržive. Šta god da ljudi urade, suočavaju se sa pitanjima bez odgovora. Uvijek će čovjek nekog povrijediti. Do bola treba biti obazriv. Previše je rana stiglo odozgo, povrijedimo li sad još i mi nekog, to je neoprostivo. U red tih neoprostivih grešaka spada i iskaz da se ovdje niko ne boji smrti, nego invalidnosti. Time se ljudima koji su invalidi oduzima nada. Imaju li oni pravo na nadu? U dvorištu se igraju djeca. Dreka je uobičajena, njihova energija nije. Nje je mnogo više nego što dvorište može podnijeti. To je zato što rijetko izlaze, pa se akumulirana vitalnost vremenom pretvara u frustraciju. Pred haustorom, u invalidskim kolicima, sjedi dječak bez noge i gleda ih kako se igraju. Najljepši je među njima. Tako su izgledala sarajevska djeca prije rata. Cijelim svojim bićem on učestvuje u njihovoj igri. Zanesen je makar kao i oni koji se igraju. Jedina razlika je u tome što oni trče, a on sjedi, nikad više neće potrčati i osuđen je na tu uskraćenost. Proći kraj njega, a ne osjetiti krivicu, gotovo je nemoguće. Svako ko ima obje noge, a kraj njega se ne osjeti krivim, taj je uzalud proveo rat u Sarajevu.
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Ubiti pticu rugalicu
...Da u Bosni nije učinio nikakvo drugo zlo, već samo ono koje je ućinio Sarajevu, Radovan Karadžić bi osigurao sebi mjesto jednog od najvećih zločinaca u njenoj istoriji. Neron je naredio da se zapali Rim i optužio kršćane za požar. Karadžić već mjesecima uništava i spaljuje Sarajevo, a za smrti i požare optužuje Muslimane! Spaliti civilizaciju - geslo je njegovih regimenti ukopanih u brdima oko bosanske prijestonice. Ni jedna odozgo ispaljena granata ne može ni teoretski da promaši, već će svaka izazvati smrt, srušiti i zapaliti kuću, umnožiti ljudsku patnju i nesreću.
Bogomolje, spomenici kulture, sve ono najvrednije što je ovdje ljudska ruka stvorila - uništeno je sa manijakalnom mržnjom. U srijedu ujutro, prononsirani izvještać Radio-Beograda javio je iz nekog od bunkera "srpske države" da sarajevska Vijećnica gori, te da je to još jedan spomenik kulture kojeg više neće biti!" Kad čujem riječ kultura, mašim se za pištolj - bilo je omiljeno geslo uglađenih nacista, kojim su oni iskazivali svoj ironičan odnos prema svemu što ima duhovnu vrijednost.
Civilizacija je za barbare ptica rugalica i treba je ubiti. U toj omrazi leži psihološko objašnjenje bizarne činjenice da su se srpski ratni stratezi okomili na bosanske gradove. Računali su da će njihovirn bespoštednirn razaranjem, podmuklim ubijanjem građana, izgladnjivanjem i ožednjavanjem, uskračivanjem struje i sličnim, nimalo viteškim sredstvima, ubiti svaku volju za otporom. Efekat je bio upravo suprotan. Umjesto očekivane blic-pobjede, Srbi su se zaglibili u višemjesečni rat i nalaze se pred porazom.
Kako su ciljevi opsade postajali sve udaljeniji, a otpor opsadnutih sve žilaviji, gnjev barbara postajao je sve veći. Put zločina postao je put bez povratka. Ono što su oni učinili muslimanskom narodu, ne samo što daleko nadilazi političke ciljeve osvajačkog pohoda planiranog u Beogradu, već nadilazi i svako racionalno objašnjenje. Srpski ziočin na kraju dvadesetog stoijeća toliko je složen za tumačenje i težak za razumijevanje, da bi možda samo psihijatrija svojim sredstvima mogla da ga objasni.
Um je pomraćen. Laku noć, civilizacijo!
Gojko BERIĆ
...Da u Bosni nije učinio nikakvo drugo zlo, već samo ono koje je ućinio Sarajevu, Radovan Karadžić bi osigurao sebi mjesto jednog od najvećih zločinaca u njenoj istoriji. Neron je naredio da se zapali Rim i optužio kršćane za požar. Karadžić već mjesecima uništava i spaljuje Sarajevo, a za smrti i požare optužuje Muslimane! Spaliti civilizaciju - geslo je njegovih regimenti ukopanih u brdima oko bosanske prijestonice. Ni jedna odozgo ispaljena granata ne može ni teoretski da promaši, već će svaka izazvati smrt, srušiti i zapaliti kuću, umnožiti ljudsku patnju i nesreću.
Bogomolje, spomenici kulture, sve ono najvrednije što je ovdje ljudska ruka stvorila - uništeno je sa manijakalnom mržnjom. U srijedu ujutro, prononsirani izvještać Radio-Beograda javio je iz nekog od bunkera "srpske države" da sarajevska Vijećnica gori, te da je to još jedan spomenik kulture kojeg više neće biti!" Kad čujem riječ kultura, mašim se za pištolj - bilo je omiljeno geslo uglađenih nacista, kojim su oni iskazivali svoj ironičan odnos prema svemu što ima duhovnu vrijednost.
Civilizacija je za barbare ptica rugalica i treba je ubiti. U toj omrazi leži psihološko objašnjenje bizarne činjenice da su se srpski ratni stratezi okomili na bosanske gradove. Računali su da će njihovirn bespoštednirn razaranjem, podmuklim ubijanjem građana, izgladnjivanjem i ožednjavanjem, uskračivanjem struje i sličnim, nimalo viteškim sredstvima, ubiti svaku volju za otporom. Efekat je bio upravo suprotan. Umjesto očekivane blic-pobjede, Srbi su se zaglibili u višemjesečni rat i nalaze se pred porazom.
Kako su ciljevi opsade postajali sve udaljeniji, a otpor opsadnutih sve žilaviji, gnjev barbara postajao je sve veći. Put zločina postao je put bez povratka. Ono što su oni učinili muslimanskom narodu, ne samo što daleko nadilazi političke ciljeve osvajačkog pohoda planiranog u Beogradu, već nadilazi i svako racionalno objašnjenje. Srpski ziočin na kraju dvadesetog stoijeća toliko je složen za tumačenje i težak za razumijevanje, da bi možda samo psihijatrija svojim sredstvima mogla da ga objasni.
Um je pomraćen. Laku noć, civilizacijo!
Gojko BERIĆ
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Kurban Grad
Iznenadne kiše otkrivaju novu pojavu: poslije svakog granatiranja sve je više probušenih oluka. Sarajevo je žrtvovan grad. Pacal Bruckner kaže da ne postoji donji prag izdržljvosti koji Evropa ne bi mogla podnijeti kad je ovaj grad u pitanju. Što znači da su svaku našu patnju oni u stanju izdržati. Tu se otkriva jedna nezgodna pripadnost- Sarajevo geografski pripada Evropi. Evropa mu tu pripadnost politički negira. Takos e dešava da Srbi pod okupacijom drže jedan dio Evrope kojeg se ona odriče kako se ne morala stidjeti sama sebe. Unutar obruče, pitanje da li je Sarajevo evropski grad pokušava se riješiti isorijskim pamćenjem-ovdje je kupatilo došlo prije nego u mnoge današnje evropske centre. Dok stoje sa kantama ispred probušenog oluka, ljudi to govore s ponosomDok traje opsada, svaki oblik samozavaravanja je opravdan: olakšava preživljavanje. Dok traje ljetni pljusak, kroz rascvjetani oluk voda šiklja na sve strane. Pri vrhu zgrade, tamo na višim spratovima, rupe u olucima su od granata. Dole, na prizemlju, rupe su napravili ljudi- u gradu bez vode, kišnica je legalno i od vlasi priznato sredstvo za pranje veša, kose i WC šolje. Stvarno treba imati veliku unutarnju snagu pa dostojanstveno stajati u ponižavajućem redu pred olukom. Postoji li išta turobnije, dakle- postoji li išta evropskije od tog prizora?
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Iznenadne kiše otkrivaju novu pojavu: poslije svakog granatiranja sve je više probušenih oluka. Sarajevo je žrtvovan grad. Pacal Bruckner kaže da ne postoji donji prag izdržljvosti koji Evropa ne bi mogla podnijeti kad je ovaj grad u pitanju. Što znači da su svaku našu patnju oni u stanju izdržati. Tu se otkriva jedna nezgodna pripadnost- Sarajevo geografski pripada Evropi. Evropa mu tu pripadnost politički negira. Takos e dešava da Srbi pod okupacijom drže jedan dio Evrope kojeg se ona odriče kako se ne morala stidjeti sama sebe. Unutar obruče, pitanje da li je Sarajevo evropski grad pokušava se riješiti isorijskim pamćenjem-ovdje je kupatilo došlo prije nego u mnoge današnje evropske centre. Dok stoje sa kantama ispred probušenog oluka, ljudi to govore s ponosomDok traje opsada, svaki oblik samozavaravanja je opravdan: olakšava preživljavanje. Dok traje ljetni pljusak, kroz rascvjetani oluk voda šiklja na sve strane. Pri vrhu zgrade, tamo na višim spratovima, rupe u olucima su od granata. Dole, na prizemlju, rupe su napravili ljudi- u gradu bez vode, kišnica je legalno i od vlasi priznato sredstvo za pranje veša, kose i WC šolje. Stvarno treba imati veliku unutarnju snagu pa dostojanstveno stajati u ponižavajućem redu pred olukom. Postoji li išta turobnije, dakle- postoji li išta evropskije od tog prizora?
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Bosanska pjesma (1992)
Joseph Brodsky
Dok žohara gnječite, pijuckate
viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.
U gradovima čudnih imena
zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajuć što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.
Sred malih mjesta, neznanih vam, ali
velikih, priliku jer im nisu im dali
za krik i oproštaj sa svijetom hudim,
ginu ljudi.
Ginu dok birate sve nove i nove
brbljivce o tom što nemar se zove,
sudržljivost, itd, dok s razloga ludih
ginu ljudi.
Nema ljubavi k odveć udaljenu
tvome susjedu/bratu Slavenu,
gdje letjet vaš se anđel ne usudi,
ginu ljudi.
Međ kipovima dok spor izbija
kainska verzija, istorija
za svoje gorivo bi da kupi sviju
koji mriju.
O uspjehu sportaša dok čitate,
il stigli račun, dok pjevate
čedu svom pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.
Pero vremena oštro, krvi žedno,
neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.
(As you pour yourself a scotch,
crush a roach, or scratch your crotch,
as your hand adjusts your tie,
people die.
In the towns with funny names,
hit by bullets, caught in flames,
by and large not knowing why,
people die.
In small places you don’t know
of, yet big for having no
chance to scream or say good-bye,
people die.
People die as you elect
brand-new dudes who preach neglect,
self-restraint, etc. –whereby
people die.
Too far off to practice love
for thy neighbor/brother Slav,
where your cherubs dread to fly,
people die.
While the statues disagree,
Cain’s version, history
for its fuel tends to buy
those who die.
As you watch the athletes score,
check your latest statement, or
sing your child a lullaby,
people die.
Time, whose sharp bloodthirsty quill
parts the killed from those who kill,
will pronounce the latter band
as your brand.)
Joseph Brodsky
Dok žohara gnječite, pijuckate
viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.
U gradovima čudnih imena
zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajuć što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.
Sred malih mjesta, neznanih vam, ali
velikih, priliku jer im nisu im dali
za krik i oproštaj sa svijetom hudim,
ginu ljudi.
Ginu dok birate sve nove i nove
brbljivce o tom što nemar se zove,
sudržljivost, itd, dok s razloga ludih
ginu ljudi.
Nema ljubavi k odveć udaljenu
tvome susjedu/bratu Slavenu,
gdje letjet vaš se anđel ne usudi,
ginu ljudi.
Međ kipovima dok spor izbija
kainska verzija, istorija
za svoje gorivo bi da kupi sviju
koji mriju.
O uspjehu sportaša dok čitate,
il stigli račun, dok pjevate
čedu svom pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.
Pero vremena oštro, krvi žedno,
neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.
(As you pour yourself a scotch,
crush a roach, or scratch your crotch,
as your hand adjusts your tie,
people die.
In the towns with funny names,
hit by bullets, caught in flames,
by and large not knowing why,
people die.
In small places you don’t know
of, yet big for having no
chance to scream or say good-bye,
people die.
People die as you elect
brand-new dudes who preach neglect,
self-restraint, etc. –whereby
people die.
Too far off to practice love
for thy neighbor/brother Slav,
where your cherubs dread to fly,
people die.
While the statues disagree,
Cain’s version, history
for its fuel tends to buy
those who die.
As you watch the athletes score,
check your latest statement, or
sing your child a lullaby,
people die.
Time, whose sharp bloodthirsty quill
parts the killed from those who kill,
will pronounce the latter band
as your brand.)
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Bratstvo i sestrinstvo
Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
Da me ubojice uče pravdi
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
Svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
Ime. Jedino bih ponovo
Izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
pogledom odanosti i sjaja
Mile Stojić
Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
Da me ubojice uče pravdi
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
Svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
Ime. Jedino bih ponovo
Izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
pogledom odanosti i sjaja
Mile Stojić
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Kad umrem da se smijem
Fadila Nura Haver
1. Mural iz Vozuće
Na zidu napuštene kuće u Vozući kod Zavidovića pronađena je pjesma. Iznad pjesme poruka:Ovdje je još jesen i kiša pada. Riješio sam, sutra ću otići. A prije nego odem, ostavljam ti ovu pjesmu, pa je prepiši, ako hoćeš. Da sam imao boje, radije bih slikao na ovom zidu. I nemoj ostajati ovdje ako nije tvoje! Noću samo od sebe škripi. Ne možeš oka sklopiti.
SAMO SE PRAVE
Zamisli!
Kad su nas već sve pobili,
tad smo, plemenitim hvala,
dobili oružje.
Tek da imamo čime zaslužiti
suđenje za ratne zločine.
Ako!
Dok smo se branili
golim mozgovima
raskomadanim po asfaltu,
bacajući se na brda
otkinutim nogama,
bijasmo bijedni crvi.
Tako!
Hitra je evolucija, pravednima hvala,
od crva do hijene.
A one žene srebreničke
samo se prave da su žive.
Bauljaju svijetom, a pobijene.
Jašta!
Vezete po jastučnicama priznanje;
svi su vaši, posmatračima hvala,
zatečeni na mjestu zločina.
O, mrtve žene,
vi biste svjedočile svojim ubijenim očima!
Rašta?
Svi smo balkanski koljači.
Demokraciji hvala, predat ćemo zločince.
U Haag one u vrećama, lažovčine iskasapljene!
Samo se prave da su mrtvi,
a živi kao i njihove žene.
I šta?
Tebe, što si zaslužan za mir u Bosni,
molimo – oprosti!
Siromašni da lijevamo od zlata kolajnu,
otkinutim prstima
u đerdan ti nižemo srebreničke kosti!
2. Iskaz haškog svjedoka broj 28
O čemu sam mislio one noći na kamionu kad su po trojicu skidali za smaknuće? Mora biti da i krvniku nešto po zlu pođe i ne može svaki metak ubitačan biti i, mislio sam, ovo nije noć moga smaknuća. Nisam se molio Bogu jer se sjećao nisam nijedne riječi što bi na molitvu ličila i mislio sam, ja nikad ljubio nisam. Pa zar bi se moglo otići tako, a nisi ničiji. Nisi nikome srcu prirastao, pa da te upamti. I mislio sam, desit će se nešto. Ne, da sam se uzdao u njihovu milost, pa da će me pustiti i ne, da ću se praviti mrtav i pasti prije pucnja, već da me ničiji metak neće htjeti bez moje želje, bez molitve, ničijeg. Nevinog. I mislio sam, da mi je da ne drhtim ovoliko.
3. Iskaz haškog svjedoka broj 119
Rekli su da ponesemo najnužnije. Koračao sam uz majku. Imao sam trinaest. Nosio knjige i teke. Valjda će tamo gdje nas vode biti škola, pa ću nastaviti sedmi. Nisu me pustili sa ženama u autobus, pa se mati držala za me, plakala i preklinjala.
Onda je jedan vojnik, malo stariji od mene, udario majku puškom po rukama, pa me se pustila moja mati. U ruci je još držala moju torbu i ja sam vikao:
Čuvaj mi stvari!
To je za školu pribor!
I ne boj se!
I tako je otišla nekud moja mati. I sa njom moje stvari. I moje djetinjstvo.
Gdje su nas poveli nije bilo škole, već velika rupa. I buldožeri. I vojnici sa puškama, malo stariji od mene. I jedan krupan. On nije ni na koga pucao. Samo je vikao: – Pali!
4. Posjeta ministrice izbjegličkom kampu
Dobro je… Dobro je…
Fali li vam šta?
Ne fali. Bog dao, pa nam više ništa ne fali.
Želite li se vratiti?
Kuda?
Pa… u… odakle ste?
Iz guzice pasije.
Ovaj… jest ti nano ovaj dedo šaljivdžija!
Jest.
Želiš li se ti nano vratiti?
Kuda?
Pa… u… odakle si?
Iz gujice pasije.
Ovaj… dedo iz guzice, a ti iz gujice? Kako to? Aaaa… jeste vi meni šaljivdžije!
Jesmo, fala Bogu.
Jeste li zadovoljni smještajem u kampu?
Jesmo, fala Bogu.
Kako vas zdravlje služi? Jeste li zdravi?
Jesmo, fala Bogu.
Ženo, dodaj mi tablete za umiranje!
Koje su boje i u kojoj su kesi?
Istresi plavu kesu, pa nađi žute tablete što su dobre zasvašto.
Popij prvo ove za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti.
Neka! To ostavljam tebi, ako te srce za mnom zaboli, il te zaboli glava oko zaostavštine. Oporučujem ti svih osam kesa tableta za život. A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije.
Nemoj bolan, eto vidi kakav si… Ni sa onom ženom ništa ljudski ne progovori, a haman je fina.
Sebi je. Daj ti meni moju tabletu.
Što će ti još, dragi Hazime, već si tri danas popio?
Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Burka 
Svaka cast! 
Ova me je posebno dotakla
Svaka cast! Ova me je posebno dotakla
Spanac_113 wrote:Bratstvo i sestrinstvo
Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
Da me ubojice uče pravdi
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
Svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
Ime. Jedino bih ponovo
Izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
pogledom odanosti i sjaja
Mile Stojić
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Evo jos jedna i netjem vise
Tamo gdje je veliki rat počeo
Joseph Roth
Veliki rat je počeo u Sarajevu jednog toplog ljetnog dana 1914. Bila je nedelja; ja sam bio student. Poslijepodne je navratila djevojka, sa pletenicama koje su tih dana bile uobičajene. Imala je veliki žuti slamnati šešir u ruci. Šešir je bio poput ljeta: podsjetio me je na sijeno, cvrčke i makove. U slamnatom šeširu bio je telegram, prvo „specijalno izdanje“ koje sam vidio ikada. Bio je zgužvani, zastrašujući, znak munje na papiru. „Znaš šta?“ rekla je djevojka. „Pucali su na prestolonasljednika. Moj tata, došao je pravo kući iz čajdžinice. Nećemo ostati ovdje, da li znaš to?“
Nisam mogao shvatiti ozbiljnost toga da je otac došao tako brzo iz čajdžinice kući. Vozili smo se tramvajem, a napolju je bio red jasmina čije su grane grebale ulična vozila. Drveće je bilo odmah uz put. Jedno je vozilo prolazilo pored nas-kling, klang- i izgledalo je kao vožnja saonica u ljetnim danima. Djevojka je bila svijetle plave boje, nježna, hladnog daha, kao jutro u poslijepodnevnim satima. Donijela mi je vijesti iz Sarajeva-i to je ime lebdjelo nad njom, sačinjeno od tamno crvenog dima kao vatra nad glavom bezbrižnog dijeteta.
Godinu i pol kasnije-kako je trajna bila ljubavih iz tih dana mira!-stajala je ona na stanici teretnih vozova II. Sada je čak stajala na sredini tog gustog oblaka dima. Muzika je često odzvanjala, vagoni su škripjeli, lokomotive zviždale, sićušna smrznuta žena stajala je kao uveli vijenac na muškarcu u zelenoj odori, a nove su uniforme mirisale na tvorničku obradu. Bili smo društvo koje putuje. Destinacija: nepoznata. Predosjećaj: Srbija. Vjerovatno smo oboje razmišljali o onoj nedelji, „specijalno izdanje“ telegram, Sarajevo. Njen otac više nije nikada otišao u kafanu; on je već ležao u masovnoj grobnici.
Danas, trinaest godina nakon prvog pucnja, vidimo Sarajevo. Nevini grad, zatrpan prokletstvima! Još uvijek stoji! Pokrivač melanholije za najstrašnije katastrofe. Nije se smanjio ni za jedan milimetar! Nije pala vatrena kiša, kuće su nedirnute, djevojke idu kući poslje škole, iako pletenice više nisu u modi. Jedan je sat poslijepodne. Nebo je bilo od plavog satena. Željeznička stanica na koju je doputovao nadvojvoda, olovnih nogu, nalazila se daleko od centra grada. Na lijevoj strani, što vodi prema gradu, nalazio se prašnjavi put, dijelom pokriven asfaltom i dijelom šljunkom.
Drveće-zgusnutog lišća, tamno i prašnjivo-nepravilno se rasulo uz ivicu puta; oni su ostaci vremena kada je ulica još uvijek bila ulica sa drvoredom. Sjedili smo u udobnom automobilu, što ga je hotel posalo za nas. Vozili smo se ulicama, uz riječnu obalu-tamo, na uglu, tamo je svjetski rat počeo. Ništa se nije izmijenilo. Tražio sam tragove krvi. Bili su saprani. Trinaest godina, bezbrojne kiše, i milioni ljudi isprali su krv. Mladi ljudi su izlazili iz škola; da li tamo uče o svjetskom ratu?
Glavna ulica je vrlo tiha. Na njenom vrhu nalzio se manji mezarluk, kameni cvijetovi u malom vrtu smrti. Na njenom dnu, bio je ulaz za bazar. Manje više negdje na sredini bila su dva velika hotela sa kafanama na terasama, jedno drugom okrenuto prema dijagonali. Vjetar je listao stare novine kao da su prošlogodišnje opalo lišće. Konobari su sa iščekivanjem stajali na ulaznim vratima, više kao uspomene nego kao funkcionalni elementi turističke ponude. Stari vratari naslonjeni na zidove, ostaci mira, antebellum ere.
Jedan od njih imao je zaliske, kao duh prošlosti Dvojne Monarhije. Veoma star čovjek, vjerovatno penzionisani javni bilježnik, govorio birokratskim njemačkim iz habsburških dana. Trgovac knjigama nudio je novine, knjige i žurnale-ali većinom samo kao reprezentativne uzorke. Od njega sam uzeo Maupassant (iako je na lageru imao Dekobru) za noć u vozu, koji nema spavaćeg vagona. Riječ po riječ i shvatio sam da je u Sarajevu interes za književnošću opao. Bio je samo jedan učitelj što se pretplatio na književne dvosedmičnjake. (Koje olakšanje znati da takvi učitelji postoje!)
Uvečer, lijepe žene, odlučne u svoju ispravnost, izlaze u šetnju. To je korzo maloga grada. Lijep žene šetaju po dvoje ili troje, kao učenici iz internata. Muškarci se konstantno naklanjaju šeširima-ovi se ljudi znaju međusobno toliko dobro da sam ja još tri puta veći stranac. Na ivici sam da odem pogledati film, neki historijski. U historijskim dramama ljudi se ne poznaju međusobno i scene u kojima se pozdravljaju uopće ne postoje, čovjek je stranac među strancima. Jedino sam nervozan zbog grubih, osvjetljenih pauza. Čitanje novina bi također bilo dobrodošlo. Čuješ nešto o svijetu kojeg si upravo napustio-kako bi vidio svijet.
U deset sati sve je mirno i tiho. Restoran svijetli u daljini iz tamne ulice. Porodična proslava počinje. Na drugoj strani rijeke, u turskom gradu, redovi kuća nižu se kao na terasama. Njihova svjetla drhte i tope se u magli, podsjećajući na udaljene svijeće na stepeništu širokog i uzvišenog oltara.
U Sarajevu ima i jedno pozorište, i trenutno prikazuju jednu operu, imaju i muzej i imaju bolnice, gradsku vijećnicu, policajce-sve što jednom gradu treba. Grad! Kao da je Sarajevo grad kao i svaki drugi! Kao da najveći od svih ratova nije počeo u Sarajevu! Svi grobovi heroja, sve masovne grobnice, sva ratišta, sav otrovni gas, svi bogalji, sve udovice, svi nepoznati vojnici: ovdje je sve to počelo. Ne želim upropastiti ovaj gard-zašto bih? Ima dobre, ljubazne ljude, lijepe žene, čarobno nevinu djecu, kućne ljubimce što su sretni što su živi, leptirove što se odmaraju na mezarluku. Međutim, rat je počeo ovdje. I svijet je razoren. A Sarajevo stoji. Ne bi trebao biti grad. Trebao bi biti spomenik, da se svi sjećaju sa užasom.
(1927)
Tamo gdje je veliki rat počeo
Joseph Roth
Veliki rat je počeo u Sarajevu jednog toplog ljetnog dana 1914. Bila je nedelja; ja sam bio student. Poslijepodne je navratila djevojka, sa pletenicama koje su tih dana bile uobičajene. Imala je veliki žuti slamnati šešir u ruci. Šešir je bio poput ljeta: podsjetio me je na sijeno, cvrčke i makove. U slamnatom šeširu bio je telegram, prvo „specijalno izdanje“ koje sam vidio ikada. Bio je zgužvani, zastrašujući, znak munje na papiru. „Znaš šta?“ rekla je djevojka. „Pucali su na prestolonasljednika. Moj tata, došao je pravo kući iz čajdžinice. Nećemo ostati ovdje, da li znaš to?“
Nisam mogao shvatiti ozbiljnost toga da je otac došao tako brzo iz čajdžinice kući. Vozili smo se tramvajem, a napolju je bio red jasmina čije su grane grebale ulična vozila. Drveće je bilo odmah uz put. Jedno je vozilo prolazilo pored nas-kling, klang- i izgledalo je kao vožnja saonica u ljetnim danima. Djevojka je bila svijetle plave boje, nježna, hladnog daha, kao jutro u poslijepodnevnim satima. Donijela mi je vijesti iz Sarajeva-i to je ime lebdjelo nad njom, sačinjeno od tamno crvenog dima kao vatra nad glavom bezbrižnog dijeteta.
Godinu i pol kasnije-kako je trajna bila ljubavih iz tih dana mira!-stajala je ona na stanici teretnih vozova II. Sada je čak stajala na sredini tog gustog oblaka dima. Muzika je često odzvanjala, vagoni su škripjeli, lokomotive zviždale, sićušna smrznuta žena stajala je kao uveli vijenac na muškarcu u zelenoj odori, a nove su uniforme mirisale na tvorničku obradu. Bili smo društvo koje putuje. Destinacija: nepoznata. Predosjećaj: Srbija. Vjerovatno smo oboje razmišljali o onoj nedelji, „specijalno izdanje“ telegram, Sarajevo. Njen otac više nije nikada otišao u kafanu; on je već ležao u masovnoj grobnici.
Danas, trinaest godina nakon prvog pucnja, vidimo Sarajevo. Nevini grad, zatrpan prokletstvima! Još uvijek stoji! Pokrivač melanholije za najstrašnije katastrofe. Nije se smanjio ni za jedan milimetar! Nije pala vatrena kiša, kuće su nedirnute, djevojke idu kući poslje škole, iako pletenice više nisu u modi. Jedan je sat poslijepodne. Nebo je bilo od plavog satena. Željeznička stanica na koju je doputovao nadvojvoda, olovnih nogu, nalazila se daleko od centra grada. Na lijevoj strani, što vodi prema gradu, nalazio se prašnjavi put, dijelom pokriven asfaltom i dijelom šljunkom.
Drveće-zgusnutog lišća, tamno i prašnjivo-nepravilno se rasulo uz ivicu puta; oni su ostaci vremena kada je ulica još uvijek bila ulica sa drvoredom. Sjedili smo u udobnom automobilu, što ga je hotel posalo za nas. Vozili smo se ulicama, uz riječnu obalu-tamo, na uglu, tamo je svjetski rat počeo. Ništa se nije izmijenilo. Tražio sam tragove krvi. Bili su saprani. Trinaest godina, bezbrojne kiše, i milioni ljudi isprali su krv. Mladi ljudi su izlazili iz škola; da li tamo uče o svjetskom ratu?
Glavna ulica je vrlo tiha. Na njenom vrhu nalzio se manji mezarluk, kameni cvijetovi u malom vrtu smrti. Na njenom dnu, bio je ulaz za bazar. Manje više negdje na sredini bila su dva velika hotela sa kafanama na terasama, jedno drugom okrenuto prema dijagonali. Vjetar je listao stare novine kao da su prošlogodišnje opalo lišće. Konobari su sa iščekivanjem stajali na ulaznim vratima, više kao uspomene nego kao funkcionalni elementi turističke ponude. Stari vratari naslonjeni na zidove, ostaci mira, antebellum ere.
Jedan od njih imao je zaliske, kao duh prošlosti Dvojne Monarhije. Veoma star čovjek, vjerovatno penzionisani javni bilježnik, govorio birokratskim njemačkim iz habsburških dana. Trgovac knjigama nudio je novine, knjige i žurnale-ali većinom samo kao reprezentativne uzorke. Od njega sam uzeo Maupassant (iako je na lageru imao Dekobru) za noć u vozu, koji nema spavaćeg vagona. Riječ po riječ i shvatio sam da je u Sarajevu interes za književnošću opao. Bio je samo jedan učitelj što se pretplatio na književne dvosedmičnjake. (Koje olakšanje znati da takvi učitelji postoje!)
Uvečer, lijepe žene, odlučne u svoju ispravnost, izlaze u šetnju. To je korzo maloga grada. Lijep žene šetaju po dvoje ili troje, kao učenici iz internata. Muškarci se konstantno naklanjaju šeširima-ovi se ljudi znaju međusobno toliko dobro da sam ja još tri puta veći stranac. Na ivici sam da odem pogledati film, neki historijski. U historijskim dramama ljudi se ne poznaju međusobno i scene u kojima se pozdravljaju uopće ne postoje, čovjek je stranac među strancima. Jedino sam nervozan zbog grubih, osvjetljenih pauza. Čitanje novina bi također bilo dobrodošlo. Čuješ nešto o svijetu kojeg si upravo napustio-kako bi vidio svijet.
U deset sati sve je mirno i tiho. Restoran svijetli u daljini iz tamne ulice. Porodična proslava počinje. Na drugoj strani rijeke, u turskom gradu, redovi kuća nižu se kao na terasama. Njihova svjetla drhte i tope se u magli, podsjećajući na udaljene svijeće na stepeništu širokog i uzvišenog oltara.
U Sarajevu ima i jedno pozorište, i trenutno prikazuju jednu operu, imaju i muzej i imaju bolnice, gradsku vijećnicu, policajce-sve što jednom gradu treba. Grad! Kao da je Sarajevo grad kao i svaki drugi! Kao da najveći od svih ratova nije počeo u Sarajevu! Svi grobovi heroja, sve masovne grobnice, sva ratišta, sav otrovni gas, svi bogalji, sve udovice, svi nepoznati vojnici: ovdje je sve to počelo. Ne želim upropastiti ovaj gard-zašto bih? Ima dobre, ljubazne ljude, lijepe žene, čarobno nevinu djecu, kućne ljubimce što su sretni što su živi, leptirove što se odmaraju na mezarluku. Međutim, rat je počeo ovdje. I svijet je razoren. A Sarajevo stoji. Ne bi trebao biti grad. Trebao bi biti spomenik, da se svi sjećaju sa užasom.
(1927)
-
niska grana
- Aktivni forumaš
- Posts: 2441
- Joined: 21 May 2011, 23:01
- Location: Osamnaesti tetrapak
- Been thanked: 2 times
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Zanimljiva je i ova zadnja, isti grad - drugi svijet. Drugi svijet njemu, a kamoli danas nama.
Inače tema je za komplimente; kada Daca kopa, onda iskopa da valja....samo trpajte
Inače tema je za komplimente; kada Daca kopa, onda iskopa da valja....samo trpajte
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Grana Znas da cu cekati tvoj doprinos temi, vjerujem da imas riznicu zastekanu ispod stripova negdje.
P.S. ne mogu preuzeti kredit za ideju za ovu temu - Spanac jucer okaci Vesovica a to me podsjeti na temu o Sarajevu na b92. Dosta tekstova ce biti preuzeto s te stranice, ogromna riznica koja se svakako treba podijeliti.
Znas da cu cekati tvoj doprinos temi, vjerujem da imas riznicu zastekanu ispod stripova negdje. P.S. ne mogu preuzeti kredit za ideju za ovu temu - Spanac jucer okaci Vesovica a to me podsjeti na temu o Sarajevu na b92. Dosta tekstova ce biti preuzeto s te stranice, ogromna riznica koja se svakako treba podijeliti.
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Nadzirna postaja
kod nadzirne postaje od debla
i bačvi ispunjenih pijeskom
skupina blijedih putnika autobusa
stoji u krivudavom redu, ovisna
o muskarcu kojeg će se gumbi
na bluzi uskoro rasprsnuti od trbuha.
jesam li ja Židov: musliman: katolik:
koga on danas hoće više mrziti:
hoće li ga moje ime na listu
zamašćenog papira zbuniti ili
potaknuti izvući me iz reda
za rukav košulje kao da sam
odbaciv komad ljudskog roda, dostojan
življenja ili umiranja, kako je stric
nekoć govorio, na temelju izgleda
mojeg spolovila: jesam li spasen ili
izgubljen ako se on nenadano sjeti,
ili ja, da smo pohađali istu gimnaziju:
dok pokušavam umiriti trzanje
vratnih mišića, odagnati misao
kako moram prihvatiti da netko
bez nadzora nad životom veća kukavica
biva od onoga tko nad njim vlada,
on se postavlja ispred mene,
nakiseo mu dah moj dah postaje:
Znaš li je li Marija još uvijek tamo:
riječi prže moje obraze poput žeravice:
tamo znači u gradu: i ja ćutim
kako mi hladan znoj curi niz hrptenjaču:
jesam li gotov ako kažem da, ako kažem ne,
gradim se da sam ga, ili nisam, prepoznao:
no on se samo ceri i pruža mi
moje papire, stupa nastranu i kretnjom
prsta poziva mladu ženu do mene
da van istupi, pogledavajući još uvijek
prema meni dok se ja njišem amotamo
i zurim onkraj njega, onkraj života,
u zupčaste siluete golih stabala na sljemenu
gdje izdišuće dnevno svjetlo još titra.
Mario Suško
Iz knjige pjesama Vrijeme zatvaranja, 2008
kod nadzirne postaje od debla
i bačvi ispunjenih pijeskom
skupina blijedih putnika autobusa
stoji u krivudavom redu, ovisna
o muskarcu kojeg će se gumbi
na bluzi uskoro rasprsnuti od trbuha.
jesam li ja Židov: musliman: katolik:
koga on danas hoće više mrziti:
hoće li ga moje ime na listu
zamašćenog papira zbuniti ili
potaknuti izvući me iz reda
za rukav košulje kao da sam
odbaciv komad ljudskog roda, dostojan
življenja ili umiranja, kako je stric
nekoć govorio, na temelju izgleda
mojeg spolovila: jesam li spasen ili
izgubljen ako se on nenadano sjeti,
ili ja, da smo pohađali istu gimnaziju:
dok pokušavam umiriti trzanje
vratnih mišića, odagnati misao
kako moram prihvatiti da netko
bez nadzora nad životom veća kukavica
biva od onoga tko nad njim vlada,
on se postavlja ispred mene,
nakiseo mu dah moj dah postaje:
Znaš li je li Marija još uvijek tamo:
riječi prže moje obraze poput žeravice:
tamo znači u gradu: i ja ćutim
kako mi hladan znoj curi niz hrptenjaču:
jesam li gotov ako kažem da, ako kažem ne,
gradim se da sam ga, ili nisam, prepoznao:
no on se samo ceri i pruža mi
moje papire, stupa nastranu i kretnjom
prsta poziva mladu ženu do mene
da van istupi, pogledavajući još uvijek
prema meni dok se ja njišem amotamo
i zurim onkraj njega, onkraj života,
u zupčaste siluete golih stabala na sljemenu
gdje izdišuće dnevno svjetlo još titra.
Mario Suško
Iz knjige pjesama Vrijeme zatvaranja, 2008
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Čika Radovan
Radovan Karadžić je Crnogorac koji tvrdi da je Srbin, psihijatar koja pokušava da bude pjesnik i ratni zločinac koji insistira da je političar. On nosi prezime koje vuče korijen iz turskog jezika, što je tužan i ironičan komentar na njegovu težnju za srpskom etničkom čistotom i mržnju prema svemu što je tursko i muslimansko. Predratni sarajevski telefonski imenik sadrži deset Karadžića, od kojih su većina Muslimani, jedan je Hrvat, a dva ili tri su Srbi ili Crnogorci—uključujući i Radovana. (Ali, kako je jedan srbijanski humorista jednom zamijetio, govoreći o nekom drugom i ismijavajući paranoidnu komunističku propagandu, “On je nacionalista svih boja”.)
Radovan Karadžić stoji na čelu samozvane Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. On već duže od tri godine predsjedava uništavanju multietničke Bosne i Hercegovine. On je, dakle, neka vrsta predsjednika. No, on je i lingvist. On je prognao naziv “Bosna” iz rječnika bosanskih Srba—na njegovom posjedu nema ničeg bosanskog. Naziv njegove paradržave je “Republika Srpska”, što je isto toliko nasilje prema jeziku koliko i prema narodu i zemlji. Taj naziv je smiješan na bosanskom/hrvatskom/srpskom kao što je, recimo, i na engleskom: “Republic Serbian.” Karadžićevci su posrbili sve geografske nazive na teritoriji koju kontrolišu. Neki nazivi su potpuno promijenjeni, na primjer ime srednjobosanskog gradića Donjeg Vakufa u kojem sam odrastao. Nakon što su ga 1992. Srbi zauzeli i njegovo nesrpsko stanovništvo protjerano, ime grada (koje je turskog porijekla) promijenjeno je u “Srbobran”.
Mjesec dana prije nego što su srpski ektremisti napali Sarajevo, u proljeće 1992, Karadžić je nazvao Radioteleviziju Sarajevo usred emisije vijesti i rekao (svi su to mogli čuti) da u naselju Alipašino polje Muslimani masovno kolju Srbe. To što je rekao nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Stvarnost tog trenutka bila je da je vojska srpskih nacionalista kretala prema Sarajevu i okružavala ga sa svih strana. Nedugo zatim Karadžić je počeo da poziva Srbe u gradu da mu se pridruže na okolnim planinama i odatle krenu u borbu za srpstvo. (“Idemo u gradove da bijemo gadove,” kaže se u jednoj predratnoj Karadžićevoj pjesmi.) No, većina Srba je ili ostala u Sarajevu ili je jednostavno pobjegla od sukoba. Oni koji su ostali zaradili su čudan i preziran epitet od Karadžića, epitet koji bolje odražava njegove ruralne korijene i afinitete nego što opisuje njih: “neboderski Srbi.” Ovi gradski Srbi nisu htjeli da igraju ulogu koju im je, opsjednut istorijom i mitom, Karadžić namijenio—ulogu hajduka i boraca za slobodu (ili “slobodu”), poput njihovih prethodnika u doba turske ili austrijske vladavine, ulogu zaštitnika “srpskih ognjišta”. Riječ “ognjište” ponovo je vraćena u upotrebu i mnogo se eksploatiše u ovom ratu, naročito kod Srba. Da zaštiti srpska ognjišta, Karadžić je počeo da ubija i etnički čisti nesrbe.
Karadžićevo (a i drugih srpskih nacionalista) traženje utočišta u istoriji i mitu obično nalazi mentalno uporište u bici na Kosovu 1389. i srpskom porazu od Turaka. Iako je riječ o porazu, Kosovo se smatra vječitim herojskim trenutkom srpske istorije i kao takvo urezano je u srpsku kolektivnu svijest. Kosovo se stalno upotrebljava i zloupotrebljava u ideološke i političke svrhe, pogotovo, čini se, u ovom ratu. U proljeće 1993. slušao sam prenos jedne od mnogih sjednica samozvane Skupštine bosanskih Srba. Karadžić i njegovi poslanici odlučivali su o tome da li da prihvate jedan od mnogih mirovnih planova (nisu ga prihvatili), no dosta vremena su potrošili na razmatranje poraza srpske vojske od Turaka 1389. godine. Zaključili su da je turska konjica bila pokretljivija i da su srpski vitezovi nosili preteške oklope. Odlučili su da je potrebno iz toga izvući važne zaključke … Nedavno mi je pobudila pažnju jedna rečenica iz Povratka domoroca, knjige Amerikanca slovenačkog porijekla Louisa Adamica, objavljene 1934. godine: “Moglo bi se reći da, da nije bilo Kosova i čudnog nadahnuća koje su Srbi i drugi Jugosloveni crpli iz njega, ne bi bilo Sarajeva a možda ni Velikog Rata kakav su Evropa i Amerika iskusile između 1914. i 1918. godine”. Adamic kako da je govorio o Sarajevu iz 1992. isto koliko i Sarajevu iz 1914. godine.
Poznavao sam Radovana Karadžića ovlašno, preko ljudi koji su se bavili književnošću i zajedničkih nam prijatelja u Sarajevu. On tada na mene nije ostavljao dojam potencijalnog političara—ili budućeg ratnog zločinca. Jednom sam ga nazvao u ime mlade žene, alkoholičarke, kojoj je trebao psihijatar i pitao ga može li je primiti u svoju terapeutsku grupu. Radovan je bio vrlo predusretljiv, govoreći, da, svakako, sve za Vas, profesore. Ali kad je čuo njeno ime (uzgred rečeno, srpsko), rekao je ne, zna je, ona je “neizlječiva”. Druge jedne prilike, dok sam s mlađom kćerkom (tada joj je bilo tri godine) stajao pred izlogom jedne sarajevske knjižare, naišao je Karadžić i, u izljevu učtivosti (“tako mi je drago da Vas vidim, profesore”), velikodušnosti i megalomanije, ugurao nas oboje unutra i kupio Dini jednu od svojih knjiga. Potpisao se na naslovnoj strani uz sljedeće riječi: “Dini, s ljubavlju, čika Radovan”. Knjiga, objavljena na ćirilici u Sarajevu 1982, sadrži pjesme za djecu, uglavnom bezazlene, pisane ekavicom u tradiciji humorne srpske poezije za mlade. Ali dvije ili tri pjesme, posebno pjesma “Cipele ratne”, nude mračno proročanstvo događaja koji će se desiti u Bosni jednu deceniju kasnije i predskazuju “sjajnu rolu” koju će odigrati čika Radovan. Karadžić je dosanjao svoju budućnost. Ili, kao je srbijanski sociolog Zoran Avramović nedavno napisao, “zvižduk metka se prvo čuje u mislima”. -Omer Hadžiselimović
CIPELE RATNE [1982]
Radovan Karadžić
Kad obučeš cipele tvrde,
Kundure hrabre,
Bakandže muške,
Cipele ratne,
Prosto se nehotice
Mašiš puške
I otisneš se
Niz pute blatne.
Kad dođe vreme da cevi zbore,
Dani junački, noći viteške,
Kad tuđa vojska zemlju poplavi
I po njoj pravi štete i greške,
To stanje mora da se popravi:
Tad domovinom krstariš peške,
Pa se i cipele uz tebe bore.
One ti mnogo vrede u ratu,
Da takvu sjajnu odigraš rolu:
Da pola rasteraš,
Pola zarobiš,
Ko lovac kad nađe dobru lovinu,
Odbraniš mamu, odbraniš tatu,
Draganu, Anku, Jovanku, Sonju,
Zoricu, Radu, odbraniš školu,
I igrališta,
I izletišta,
I jednom rečju, odbraniš domovinu.
Sad, šta je—tu je,
Tuđina nema.
Cipele ratne—traće dane.
Jednoj se zeva, drugoj drema.
Čekaju na te, ko verni psići,
Hoće li zviznuti tuđinsko tane
Hoćeš li se na vojnu dići.
Radovan Karadžić je Crnogorac koji tvrdi da je Srbin, psihijatar koja pokušava da bude pjesnik i ratni zločinac koji insistira da je političar. On nosi prezime koje vuče korijen iz turskog jezika, što je tužan i ironičan komentar na njegovu težnju za srpskom etničkom čistotom i mržnju prema svemu što je tursko i muslimansko. Predratni sarajevski telefonski imenik sadrži deset Karadžića, od kojih su većina Muslimani, jedan je Hrvat, a dva ili tri su Srbi ili Crnogorci—uključujući i Radovana. (Ali, kako je jedan srbijanski humorista jednom zamijetio, govoreći o nekom drugom i ismijavajući paranoidnu komunističku propagandu, “On je nacionalista svih boja”.)
Radovan Karadžić stoji na čelu samozvane Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. On već duže od tri godine predsjedava uništavanju multietničke Bosne i Hercegovine. On je, dakle, neka vrsta predsjednika. No, on je i lingvist. On je prognao naziv “Bosna” iz rječnika bosanskih Srba—na njegovom posjedu nema ničeg bosanskog. Naziv njegove paradržave je “Republika Srpska”, što je isto toliko nasilje prema jeziku koliko i prema narodu i zemlji. Taj naziv je smiješan na bosanskom/hrvatskom/srpskom kao što je, recimo, i na engleskom: “Republic Serbian.” Karadžićevci su posrbili sve geografske nazive na teritoriji koju kontrolišu. Neki nazivi su potpuno promijenjeni, na primjer ime srednjobosanskog gradića Donjeg Vakufa u kojem sam odrastao. Nakon što su ga 1992. Srbi zauzeli i njegovo nesrpsko stanovništvo protjerano, ime grada (koje je turskog porijekla) promijenjeno je u “Srbobran”.
Mjesec dana prije nego što su srpski ektremisti napali Sarajevo, u proljeće 1992, Karadžić je nazvao Radioteleviziju Sarajevo usred emisije vijesti i rekao (svi su to mogli čuti) da u naselju Alipašino polje Muslimani masovno kolju Srbe. To što je rekao nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Stvarnost tog trenutka bila je da je vojska srpskih nacionalista kretala prema Sarajevu i okružavala ga sa svih strana. Nedugo zatim Karadžić je počeo da poziva Srbe u gradu da mu se pridruže na okolnim planinama i odatle krenu u borbu za srpstvo. (“Idemo u gradove da bijemo gadove,” kaže se u jednoj predratnoj Karadžićevoj pjesmi.) No, većina Srba je ili ostala u Sarajevu ili je jednostavno pobjegla od sukoba. Oni koji su ostali zaradili su čudan i preziran epitet od Karadžića, epitet koji bolje odražava njegove ruralne korijene i afinitete nego što opisuje njih: “neboderski Srbi.” Ovi gradski Srbi nisu htjeli da igraju ulogu koju im je, opsjednut istorijom i mitom, Karadžić namijenio—ulogu hajduka i boraca za slobodu (ili “slobodu”), poput njihovih prethodnika u doba turske ili austrijske vladavine, ulogu zaštitnika “srpskih ognjišta”. Riječ “ognjište” ponovo je vraćena u upotrebu i mnogo se eksploatiše u ovom ratu, naročito kod Srba. Da zaštiti srpska ognjišta, Karadžić je počeo da ubija i etnički čisti nesrbe.
Karadžićevo (a i drugih srpskih nacionalista) traženje utočišta u istoriji i mitu obično nalazi mentalno uporište u bici na Kosovu 1389. i srpskom porazu od Turaka. Iako je riječ o porazu, Kosovo se smatra vječitim herojskim trenutkom srpske istorije i kao takvo urezano je u srpsku kolektivnu svijest. Kosovo se stalno upotrebljava i zloupotrebljava u ideološke i političke svrhe, pogotovo, čini se, u ovom ratu. U proljeće 1993. slušao sam prenos jedne od mnogih sjednica samozvane Skupštine bosanskih Srba. Karadžić i njegovi poslanici odlučivali su o tome da li da prihvate jedan od mnogih mirovnih planova (nisu ga prihvatili), no dosta vremena su potrošili na razmatranje poraza srpske vojske od Turaka 1389. godine. Zaključili su da je turska konjica bila pokretljivija i da su srpski vitezovi nosili preteške oklope. Odlučili su da je potrebno iz toga izvući važne zaključke … Nedavno mi je pobudila pažnju jedna rečenica iz Povratka domoroca, knjige Amerikanca slovenačkog porijekla Louisa Adamica, objavljene 1934. godine: “Moglo bi se reći da, da nije bilo Kosova i čudnog nadahnuća koje su Srbi i drugi Jugosloveni crpli iz njega, ne bi bilo Sarajeva a možda ni Velikog Rata kakav su Evropa i Amerika iskusile između 1914. i 1918. godine”. Adamic kako da je govorio o Sarajevu iz 1992. isto koliko i Sarajevu iz 1914. godine.
Poznavao sam Radovana Karadžića ovlašno, preko ljudi koji su se bavili književnošću i zajedničkih nam prijatelja u Sarajevu. On tada na mene nije ostavljao dojam potencijalnog političara—ili budućeg ratnog zločinca. Jednom sam ga nazvao u ime mlade žene, alkoholičarke, kojoj je trebao psihijatar i pitao ga može li je primiti u svoju terapeutsku grupu. Radovan je bio vrlo predusretljiv, govoreći, da, svakako, sve za Vas, profesore. Ali kad je čuo njeno ime (uzgred rečeno, srpsko), rekao je ne, zna je, ona je “neizlječiva”. Druge jedne prilike, dok sam s mlađom kćerkom (tada joj je bilo tri godine) stajao pred izlogom jedne sarajevske knjižare, naišao je Karadžić i, u izljevu učtivosti (“tako mi je drago da Vas vidim, profesore”), velikodušnosti i megalomanije, ugurao nas oboje unutra i kupio Dini jednu od svojih knjiga. Potpisao se na naslovnoj strani uz sljedeće riječi: “Dini, s ljubavlju, čika Radovan”. Knjiga, objavljena na ćirilici u Sarajevu 1982, sadrži pjesme za djecu, uglavnom bezazlene, pisane ekavicom u tradiciji humorne srpske poezije za mlade. Ali dvije ili tri pjesme, posebno pjesma “Cipele ratne”, nude mračno proročanstvo događaja koji će se desiti u Bosni jednu deceniju kasnije i predskazuju “sjajnu rolu” koju će odigrati čika Radovan. Karadžić je dosanjao svoju budućnost. Ili, kao je srbijanski sociolog Zoran Avramović nedavno napisao, “zvižduk metka se prvo čuje u mislima”. -Omer Hadžiselimović
CIPELE RATNE [1982]
Radovan Karadžić
Kad obučeš cipele tvrde,
Kundure hrabre,
Bakandže muške,
Cipele ratne,
Prosto se nehotice
Mašiš puške
I otisneš se
Niz pute blatne.
Kad dođe vreme da cevi zbore,
Dani junački, noći viteške,
Kad tuđa vojska zemlju poplavi
I po njoj pravi štete i greške,
To stanje mora da se popravi:
Tad domovinom krstariš peške,
Pa se i cipele uz tebe bore.
One ti mnogo vrede u ratu,
Da takvu sjajnu odigraš rolu:
Da pola rasteraš,
Pola zarobiš,
Ko lovac kad nađe dobru lovinu,
Odbraniš mamu, odbraniš tatu,
Draganu, Anku, Jovanku, Sonju,
Zoricu, Radu, odbraniš školu,
I igrališta,
I izletišta,
I jednom rečju, odbraniš domovinu.
Sad, šta je—tu je,
Tuđina nema.
Cipele ratne—traće dane.
Jednoj se zeva, drugoj drema.
Čekaju na te, ko verni psići,
Hoće li zviznuti tuđinsko tane
Hoćeš li se na vojnu dići.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Burka ovo ti je vjerovatno vec poznato Onima koji slabije barataju sa engleskim se izvinjavam. U donjem tekstu se radi o "borbi" koju su Ed Vulliamy i njegove kolege vodili sa kretenima iz Living Marxism-a o autenticnosti snimaka iz Omarske i Trnopolja koje su Ed i kolege snimili i iznijeli u javnost 1992. Ako treba prevod, rado cu to odraditi cim budem pri vremenu.
Some will say that Living Marxism won the "public relations battle", whatever that is. Others will cling to the puerile melodrama that ITN's victory in the high court yesterday was that of Goliath over some plucky little David who only wanted to challenge the media establishment.
But history - the history of genocide in particular - is thankfully built not upon public relations or melodrama but upon truth; if necessary, truth established by law. And history will record this: that ITN reported the truth when, in August 1992, it revealed the gulag of horrific concentration camps run by the Serbs for their Muslim and Croatian quarry in Bosnia.
The law now records that Penny Marshall and Ian Williams (and myself, for that matter) did not lie but told the truth when they exposed this crime to the world, and that the lie was that of Living Marxism and its dilettante supporters who sought, in the time-honoured traditions of revisionism, to deny those camps existed.
Of course Living Marxism was unable to offer a single witness who had been at Trnopolje, the camp they claimed to be a fake, on that putrid afternoon of August 5, 1992. Indeed, they were unable to produce any witnesses at all. Unlike any member of Living Marxism or their sympathisers, I was there with ITN's cameras that day. We went to two camps: Omarska and Trnopolje.
Living Marxism does not like to mention Omarska: there, we saw little, but enough: skeletal men drilled across a yard and devouring watery stew like famished dogs before being bundled out. One man said: "I do not want to tell any lies, but I cannot tell the truth."
The truth emerged with time. Omarska turned out to be the kind of place where one prisoner was forced to bite the testicles off another, who had a live pigeon stuffed into his mouth to stifle the screams as he died in agony. The yard at Omarska was a killing field, prisoners obliged to load the mutilated corpses of their friends on to trucks by bulldozer.
Trnopolje was a marginally less satanic place, some of whose prisoners were transferred from other hideous camps to await forced deportation. Others were rounded up and herded there like cattle, or had even fled there to avoid the systematic shelling and burning of their homes. Unknown to us when we pulled up on the road, in disbelief at the sight before us, it was the former group that was held captive behind the now celebrated barbed wire fence.
At the time I paid little attention to what would become Living Marxism's myopic obsessions: such as which side of which pole the old barbed wire or fresh barbed wire was fixed. There were more important matters, such as the emaciated Fikret Alic's (accurate and vindicated) recollections of the night he had been assigned to load the bodies of 250 men killed in one night at yet another camp.
If it is still of any remote interest, I will say this: I now know the compound in which these terrified men were held captive to have been surrounded on one side by recently reinforced barbed wire, on two sides by a chain-link fence patrolled by menacing armed thugs and on a fourth side by a wall. But so what? This was a camp - I would say a concentration camp - and they were its inmates.
What does it take to convince people? The war ground on, the British foreign office and Living Marxism in perfect synergy over their appeasement of the Serbs while other, worse camps were revealed. The bench in The Hague issued its judgment on Trnopolje in 1997: a verdict that described the camp as infinitely worse than anything we reported - an infernal place of rape, murder and torture. Witness after witness confirmed this. The Financial Times enthusiastically re-iterated Living Marxism's claims of a fabrication, but published a hasty and grovelling retraction when it looked at LM's non-evidence.
It was dispiriting to have to report that in the first year of what was proclaimed as the new united, democratic Europe such places as Trnopolje and Omarska existed. It was worse still to return to London and find an obscure group of supposed intellectuals putting such effort into trying to convince society that the camps had been a fabrication and that I had committed perjury when testifying to their existence and horrors at the war crimes tribunal at The Hague. My friends and colleagues Marshall and Williams - brave reporters of the highest calibre - were being branded as liars. I suffered a whole lot less but there was a steady stream of hate mail. "You piece of shit," read one letter from an LM supporter revelling in the destruction of Vukovar, "probably a nasty little Jew.'"
Those most horribly insulted, of course, were the disbelieving camp survivors and relatives of the dead. I happen to believe that those who survive and are left bereaved by such monstrous crimes are owed at least one thing. They should be given back their lives by an admission that what happened happened. Their sanity requires that history records and acknowledges the truth of the atrocities that were committed against them and those they lost.
Richard Tait, editor of ITN, realised that three things had to be reclaimed. One, the reputation of his correspondents and his programme. Two, the trustworthiness of front-line, on-site reporting in general. And three, the need to etch the truth about those camps into history. Tait was the man who in private and in his affronted, righteous anger used the words "revisionism" and "fascism" without blushing.
When ITN sued in pursuit of these aims, the company of course ran the risk that such action would draw attention to LM's revisionism. But no one could have predicted the degree to which, rather than be dismissed as a foul revisionist trick, Living Marxism's claims would become a matter for voguish tittle-tattle among bored intellectuals on the sofas of the Groucho Club.
LM played its hand well but the rot in the British intelligentsia made it easy for them to do so. LM succeeded in entwining the two issues of the libel writ and denial of the camps. Some of their supporters argued that they accepted the truth of the genocide but nevertheless felt compelled by ITN's supposedly heavy-handed use of the libel laws to speak out in favour of those who denied the carnage. But such distinctions were utterly unconvincing. Those who helped LM cannot fail to recognise that by doing so they also stirred the poison LM had dropped into the well of history, playing their own role in denying a genocide.
By this entwinement, genocide was devalued into a "media debate", something to chitter-chatter about over grilled sea bass and pale Belgian beer.
Hungry for controversy, a sizeable portion of London's intelligentsia lined up to support Living Marxism. They rallied round those who had named me and others as liars in the name of free speech - so why not name them too, the great, the good and the up-and-coming? Fay Weldon, Doris Lessing, Harold Evans, Toby Young, and even a handful of contributors to this newspaper. A diverse coterie, eager to sip Living Marxism's apparently excellent claret at the ICA, to eat their canapés and run alongside the rotten bandwagon of revisionism. But how, and why?
One could argue about post-modern ennui and the paucity of values in a society obsessed by packaging. One could argue very cogently about the complete inability to understand fascism, about "victim-hatred" and the strong historical strand of British appeasement of Europe's tyrants, from Franco and Hitler to Milosevic. There was also a mutated strand of anti-Semitism in a lot of this, the Muslims being, in their way, the Jews of Bosnia. But the most tangible answer lies, I think, in the way revisionism works in a bored society, whether you are David Irving or Living Marxism. For just as the Serbs were the tinpot Nazis of the Balkans, so Living Marxism is the tinpot Holocaust denier, appealing to the same cheap slogans.
There is at the moment a remarkable convergence of trials: ITN vs Living Marxism wraps up in the high court; in The Hague, four guards at the Omarska camp go on trial. And also in London, Irving's case against Deborah Lipstadt, for her book Denying the Holocaust, approaches its denouement.
Like Irving, Living Marxism tried - and to a degree succeeded - in couching its argument on the reality of Trnopolje as a matter of free speech. This was LM's most grotesque deceit. Free speech has nothing whatsoever to do with LM's agenda. Although it denied it in court, Living Marxism - on this issue at least - is first and foremost an apologist for the genocide orchestrated by Belgrade. Thomas Deichmann, the author of the original LM piece on Trnopolje, was a defence witness for the camp-roving thug Dusko Tadic, who in 1997 became the first man to be convicted in The Hague for crimes against humanity - many of those crimes having been committed in Trnopolje and Omarska. One of Tadic's attorneys, Mikhail Wladimiroff, has since published his own revisionist views of Trnopolje in LM.
Deichmann has also been a regular contributor since his original article: one of his less subtle efforts was a grovelling interview with the man at the apex of the Serb's genocidal command structure, Radovan Karadzic, on whose authority we went to the camps in the first place. Karadzic is not wanted in The Hague for genocide, but Deichmann's article was entitled "War Criminal or Whipping Boy?" No prizes for guessing which thinly-veiled conclusion Deichmann came to. LM's continuous flagellation, in successive articles, of us "bloody liberals" and "cosmopolitan types" who contested the genocide became almost tedious - while the views of the authors were more interesting.
As is by now well-known, Living Marxism has become adept at finding or placing supporters in what it regards as influential positions in the media. This is all perfectly above board: the Times was desperate enough to offer LM's editor, Mick Hume, his own column. The signatories of LM's letters are familiar bylines across Fleet Street. But the pivot of Living Marxism's activities in the mainstream is, for some reason, the Economist Intelligence Unit, which has at times, backstage, been torn asunder by arguments over key positions held by the group's leading members.
Two of these are a Serb called Laza Kekic, the author of some of the most virulent attacks on the "bloody liberals", and Joan Phillips, who also works under the name Joan Hoey. This is the text of an email that came my way from Kekic to Hoey, written after the Nato bombardment of 1995 that produced the Dayton agreement:
"The Serbs have come back from far more difficult moments in the past. In the meantime, should accept and swallow a lot and consolidate what's left. Can even do Eurospeak and fluff on about the Balkan peace and co-operation in the meantime. Then, at some future date, the obliteration of the Muslims, the Albanians, and last of all the Croats. That's my perspective. And there's little else left to say'.
Indeed there isn't. The message was sent from Kekic's electronic address at the Economist Intelligence Unit on September 14, 1995, at 10.11am. Others in the series of emails involve chatter about gainful contact with David Owen and friendly journalists at the BBC and Observer.
At one point during the trial, LM produced video footage shot by what it called Bosnian-Serb Television, which did indeed have a crew there that day. But these particular images, it emerges, came from a third camera, a camcorder held by a man in military fatigues I remember well; LM was serviced in that instance by Serbian military intelligence.
The point is this: "free speech" has nothing to do with what is going on. Living Marxism's attempts to re-write the history of the camps was motivated by the fact that in their heart of hearts, these people applauded those camps and sympathised with their cause and wished to see it triumph. That was the central and - in the final hour, the only - issue. Shame, then, on those fools, supporters of the pogrom, cynics and dilettantes who supported them, gave them credence and endorsed their vile enterprise.
Ed Vulliamy
Onima koji slabije barataju sa engleskim se izvinjavam. U donjem tekstu se radi o "borbi" koju su Ed Vulliamy i njegove kolege vodili sa kretenima iz Living Marxism-a o autenticnosti snimaka iz Omarske i Trnopolja koje su Ed i kolege snimili i iznijeli u javnost 1992. Ako treba prevod, rado cu to odraditi cim budem pri vremenu.Some will say that Living Marxism won the "public relations battle", whatever that is. Others will cling to the puerile melodrama that ITN's victory in the high court yesterday was that of Goliath over some plucky little David who only wanted to challenge the media establishment.
But history - the history of genocide in particular - is thankfully built not upon public relations or melodrama but upon truth; if necessary, truth established by law. And history will record this: that ITN reported the truth when, in August 1992, it revealed the gulag of horrific concentration camps run by the Serbs for their Muslim and Croatian quarry in Bosnia.
The law now records that Penny Marshall and Ian Williams (and myself, for that matter) did not lie but told the truth when they exposed this crime to the world, and that the lie was that of Living Marxism and its dilettante supporters who sought, in the time-honoured traditions of revisionism, to deny those camps existed.
Of course Living Marxism was unable to offer a single witness who had been at Trnopolje, the camp they claimed to be a fake, on that putrid afternoon of August 5, 1992. Indeed, they were unable to produce any witnesses at all. Unlike any member of Living Marxism or their sympathisers, I was there with ITN's cameras that day. We went to two camps: Omarska and Trnopolje.
Living Marxism does not like to mention Omarska: there, we saw little, but enough: skeletal men drilled across a yard and devouring watery stew like famished dogs before being bundled out. One man said: "I do not want to tell any lies, but I cannot tell the truth."
The truth emerged with time. Omarska turned out to be the kind of place where one prisoner was forced to bite the testicles off another, who had a live pigeon stuffed into his mouth to stifle the screams as he died in agony. The yard at Omarska was a killing field, prisoners obliged to load the mutilated corpses of their friends on to trucks by bulldozer.
Trnopolje was a marginally less satanic place, some of whose prisoners were transferred from other hideous camps to await forced deportation. Others were rounded up and herded there like cattle, or had even fled there to avoid the systematic shelling and burning of their homes. Unknown to us when we pulled up on the road, in disbelief at the sight before us, it was the former group that was held captive behind the now celebrated barbed wire fence.
At the time I paid little attention to what would become Living Marxism's myopic obsessions: such as which side of which pole the old barbed wire or fresh barbed wire was fixed. There were more important matters, such as the emaciated Fikret Alic's (accurate and vindicated) recollections of the night he had been assigned to load the bodies of 250 men killed in one night at yet another camp.
If it is still of any remote interest, I will say this: I now know the compound in which these terrified men were held captive to have been surrounded on one side by recently reinforced barbed wire, on two sides by a chain-link fence patrolled by menacing armed thugs and on a fourth side by a wall. But so what? This was a camp - I would say a concentration camp - and they were its inmates.
What does it take to convince people? The war ground on, the British foreign office and Living Marxism in perfect synergy over their appeasement of the Serbs while other, worse camps were revealed. The bench in The Hague issued its judgment on Trnopolje in 1997: a verdict that described the camp as infinitely worse than anything we reported - an infernal place of rape, murder and torture. Witness after witness confirmed this. The Financial Times enthusiastically re-iterated Living Marxism's claims of a fabrication, but published a hasty and grovelling retraction when it looked at LM's non-evidence.
It was dispiriting to have to report that in the first year of what was proclaimed as the new united, democratic Europe such places as Trnopolje and Omarska existed. It was worse still to return to London and find an obscure group of supposed intellectuals putting such effort into trying to convince society that the camps had been a fabrication and that I had committed perjury when testifying to their existence and horrors at the war crimes tribunal at The Hague. My friends and colleagues Marshall and Williams - brave reporters of the highest calibre - were being branded as liars. I suffered a whole lot less but there was a steady stream of hate mail. "You piece of shit," read one letter from an LM supporter revelling in the destruction of Vukovar, "probably a nasty little Jew.'"
Those most horribly insulted, of course, were the disbelieving camp survivors and relatives of the dead. I happen to believe that those who survive and are left bereaved by such monstrous crimes are owed at least one thing. They should be given back their lives by an admission that what happened happened. Their sanity requires that history records and acknowledges the truth of the atrocities that were committed against them and those they lost.
Richard Tait, editor of ITN, realised that three things had to be reclaimed. One, the reputation of his correspondents and his programme. Two, the trustworthiness of front-line, on-site reporting in general. And three, the need to etch the truth about those camps into history. Tait was the man who in private and in his affronted, righteous anger used the words "revisionism" and "fascism" without blushing.
When ITN sued in pursuit of these aims, the company of course ran the risk that such action would draw attention to LM's revisionism. But no one could have predicted the degree to which, rather than be dismissed as a foul revisionist trick, Living Marxism's claims would become a matter for voguish tittle-tattle among bored intellectuals on the sofas of the Groucho Club.
LM played its hand well but the rot in the British intelligentsia made it easy for them to do so. LM succeeded in entwining the two issues of the libel writ and denial of the camps. Some of their supporters argued that they accepted the truth of the genocide but nevertheless felt compelled by ITN's supposedly heavy-handed use of the libel laws to speak out in favour of those who denied the carnage. But such distinctions were utterly unconvincing. Those who helped LM cannot fail to recognise that by doing so they also stirred the poison LM had dropped into the well of history, playing their own role in denying a genocide.
By this entwinement, genocide was devalued into a "media debate", something to chitter-chatter about over grilled sea bass and pale Belgian beer.
Hungry for controversy, a sizeable portion of London's intelligentsia lined up to support Living Marxism. They rallied round those who had named me and others as liars in the name of free speech - so why not name them too, the great, the good and the up-and-coming? Fay Weldon, Doris Lessing, Harold Evans, Toby Young, and even a handful of contributors to this newspaper. A diverse coterie, eager to sip Living Marxism's apparently excellent claret at the ICA, to eat their canapés and run alongside the rotten bandwagon of revisionism. But how, and why?
One could argue about post-modern ennui and the paucity of values in a society obsessed by packaging. One could argue very cogently about the complete inability to understand fascism, about "victim-hatred" and the strong historical strand of British appeasement of Europe's tyrants, from Franco and Hitler to Milosevic. There was also a mutated strand of anti-Semitism in a lot of this, the Muslims being, in their way, the Jews of Bosnia. But the most tangible answer lies, I think, in the way revisionism works in a bored society, whether you are David Irving or Living Marxism. For just as the Serbs were the tinpot Nazis of the Balkans, so Living Marxism is the tinpot Holocaust denier, appealing to the same cheap slogans.
There is at the moment a remarkable convergence of trials: ITN vs Living Marxism wraps up in the high court; in The Hague, four guards at the Omarska camp go on trial. And also in London, Irving's case against Deborah Lipstadt, for her book Denying the Holocaust, approaches its denouement.
Like Irving, Living Marxism tried - and to a degree succeeded - in couching its argument on the reality of Trnopolje as a matter of free speech. This was LM's most grotesque deceit. Free speech has nothing whatsoever to do with LM's agenda. Although it denied it in court, Living Marxism - on this issue at least - is first and foremost an apologist for the genocide orchestrated by Belgrade. Thomas Deichmann, the author of the original LM piece on Trnopolje, was a defence witness for the camp-roving thug Dusko Tadic, who in 1997 became the first man to be convicted in The Hague for crimes against humanity - many of those crimes having been committed in Trnopolje and Omarska. One of Tadic's attorneys, Mikhail Wladimiroff, has since published his own revisionist views of Trnopolje in LM.
Deichmann has also been a regular contributor since his original article: one of his less subtle efforts was a grovelling interview with the man at the apex of the Serb's genocidal command structure, Radovan Karadzic, on whose authority we went to the camps in the first place. Karadzic is not wanted in The Hague for genocide, but Deichmann's article was entitled "War Criminal or Whipping Boy?" No prizes for guessing which thinly-veiled conclusion Deichmann came to. LM's continuous flagellation, in successive articles, of us "bloody liberals" and "cosmopolitan types" who contested the genocide became almost tedious - while the views of the authors were more interesting.
As is by now well-known, Living Marxism has become adept at finding or placing supporters in what it regards as influential positions in the media. This is all perfectly above board: the Times was desperate enough to offer LM's editor, Mick Hume, his own column. The signatories of LM's letters are familiar bylines across Fleet Street. But the pivot of Living Marxism's activities in the mainstream is, for some reason, the Economist Intelligence Unit, which has at times, backstage, been torn asunder by arguments over key positions held by the group's leading members.
Two of these are a Serb called Laza Kekic, the author of some of the most virulent attacks on the "bloody liberals", and Joan Phillips, who also works under the name Joan Hoey. This is the text of an email that came my way from Kekic to Hoey, written after the Nato bombardment of 1995 that produced the Dayton agreement:
"The Serbs have come back from far more difficult moments in the past. In the meantime, should accept and swallow a lot and consolidate what's left. Can even do Eurospeak and fluff on about the Balkan peace and co-operation in the meantime. Then, at some future date, the obliteration of the Muslims, the Albanians, and last of all the Croats. That's my perspective. And there's little else left to say'.
Indeed there isn't. The message was sent from Kekic's electronic address at the Economist Intelligence Unit on September 14, 1995, at 10.11am. Others in the series of emails involve chatter about gainful contact with David Owen and friendly journalists at the BBC and Observer.
At one point during the trial, LM produced video footage shot by what it called Bosnian-Serb Television, which did indeed have a crew there that day. But these particular images, it emerges, came from a third camera, a camcorder held by a man in military fatigues I remember well; LM was serviced in that instance by Serbian military intelligence.
The point is this: "free speech" has nothing to do with what is going on. Living Marxism's attempts to re-write the history of the camps was motivated by the fact that in their heart of hearts, these people applauded those camps and sympathised with their cause and wished to see it triumph. That was the central and - in the final hour, the only - issue. Shame, then, on those fools, supporters of the pogrom, cynics and dilettantes who supported them, gave them credence and endorsed their vile enterprise.
Ed Vulliamy
Last edited by dacina_curica on 21 Jan 2014, 16:36, edited 1 time in total.
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
aj nou. 
Jesi citao Face to face with Radovan Karadzic od Vulliamy-ja? Ogroman tekst ali bi ga vrijedilo staviti ovdje (moracu ga isjeckati).
Jesi citao Face to face with Radovan Karadzic od Vulliamy-ja? Ogroman tekst ali bi ga vrijedilo staviti ovdje (moracu ga isjeckati).
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 1 guest