Srebrenička Povelja
15.02.2013
Povelja Stjepana II Kotromanića, pisana pod Starim gradom Srebrnikom 15. februara 1333. godine
15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovčanima od strane Bana Stjepana II Kotromanića. Sva četiri originala su izgubljena, a sačuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku. U tome Dubrovačkom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanića se može pročitati i sljedeće: "Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu peèat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu...",a odmah potom slijede sljedeće tri rečenice: "... A tomuj su èetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su peèaæene zlatijemi peèati. Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici. A to je pisano pod gradom, pod Srebr`nikom" (M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova, Alef, 199
okacija dobra
Prahistorijska gradina Grabovik-Zaketuše nalazi se iznad sela Straža, na koti Grabovik, na 686 m nadmorske visine. Uži predio u kojem se nalazi kota Grabovik zove se Zaketuše. Ovaj predio je udaljen od Srebrenika, u istočnom smjeru oko 10 km. Do Zaketuša i brda Grabovik vodi put iz Donjeg Srebrenika (centra općine) ka Gornjem Srebreniku (sa starim gradom Srebrenikom), odakle kroz prodole ide ka istoku. Na zapadnom rubu vrha Okresanica (815 m), put skreće ka jugu ispod brda Grabovik. Cijeli predio oko Srebrenika nalazi se na sjeverozapadnom pobrđu Majevice, koje se spušta do doline rijeke Tinje. U tom dijelu Majevice najviši vrh Okresanica (815 m nadmorske visine) je oko 2,5 km zračne linije udaljen od brda Grabovik. Dijeli ih planinski brdovit i valovit teren. Gradina Grabovik-Zaketuša se nalazi na sjevernom rubu ovog dijela Majevice, ispod kojeg su povoljni uvjeti za naseljavanje. Podnožje Grabovika okružuju staze i putevi koji su vodili kroz predjele Majevice, a najvažnija je komunikacija koja vodi preko sela Straže ka Donjoj Jasenici i dalje ka naseljima na sjeveroistočnim predjelima Majevice.
Historija dobra
Za područje općine Srebrenik može se reći da je u arheološkom smislu u potpunosti neistraženo. To se ogleda i u popisu lokaliteta na teritoriji ove općine u Arheološkom leksikonu u koji su uvršetni lokaliteti evidentirani zaključno sa 1984. godinom.(1) Na lokalitetu Grabovik-Zaketuše pronađeni su prvi primjerci keramike koji su prema tipologiji datirani u kasno bronzano doba, tj. na prelom između II i I milenija stare ere, i primjerci keramike iz perioda željeznog doba (okvirno datiranje od IX do III ili I stoljeća stare ere). Poznato je da se u istočnom dijelu sjeverne Bosne od Ukrine do Drine krajem II i početkom I milenija stare ere, u kasnom bronzanom dobu, razvija grupa Vis-Pivnica (prema nalazištu Vis u Modranu u okolini Dervente), srodna sa južnovojvođanskom bosutskom grupom ovog perioda, a u izvjesnoj mjeri i sa srednjobosanskom kulturnom grupom kasnog bronzanog doba. (Čović, 1988, 21) To je period kada je na širokom evopskom i balkanskom prostoru prevladavala kultura polja s urnama koja je obuhvatala i sjeverne dijelove Bosne, šireći utjecaj dalje prema jugu. Širenje i razvoj ove grupe može se pratiti u rasponu od preko 500 godina, od srednjeg bronzanog doba. U sjevernoj Bosni se ta kultura javlja već u razvijenom, klasičnom obliku i može se pratiti od 2. faze kulture polja sa urnama (žarama), kada u međurječju između Save i Drave od kraja XIII do kraja XII stoljeća stare ere, dolazi, prema arheološkom materijalu, do mijenjanja osnovnog supstrata te grupe sa novim elementima, što znači da je došlo do priliva novog stanovništva iz krajeva centralne Evrope. U sjevernu Bosnu, od zapadnih do istočnih predjela, pristižu snažni valovi stanovništva iz Slavonije, koji su zahvatili centralne i istočne dijelove Bosne, što se vidi na materijalu posljednje faze kulturne grupe Barice-Gređani (istraženi lokaliteti u okolini Bosanske Gradiške, Doboja, Gračanice i Bijeljine), kada se novo stanovništvo sa sjevera miješa sa zatečenim autohtonim stanovništvom. (Čović, 1958, 77-96; Čović, 1988, 60-61) Snažan pritisak novog stanovništva, tj. nosilaca kulture polja sa urnama, i nemiri koji su seobom izazvani, manifestiraju se u nešto promijenjenom pogrebnom ritusu i pojavom ostava. U pogrebnom ritusu se polahko napušta ukopavanje u niskim zemljanim tumulima, u kojima je nalaženo po nekoliko desetaka grobova, te se oblikuju manje nekropole ravnih grobova. Osnovni je ritus polaganja pepela pokojnika sa nagorjelim metalnim prilozima (rijetko bronzane igle, šolje i pehari) u pliću jamu, koja se pokriva većom zdjelom kao poklopcem. U mlađoj fazi su prilozi bogatiji i raznovrsniji (bronzane igle, prstenje, dugmad, ponekad šolje i pehari). Ostave dijelom pripadaju početku (kraj XIII i početak XII stoljeća stare ere), a dijelom kraju ovog perioda (X i IX stoljeće stare ere). Ostave iz tog prvog vala priliva novog stanovništva nađene su u okolini Bosanskog Šamca, Bosanskog Broda, Teslića, Vlasenice i Gračanice. Na prelazu iz XI u X stoljeće stare ere došlo je do novog vala naseljavanja nosilaca kulture polja sa urnama. Iz tog perioda ostave su nešto skromnijeg sadržaja, a u sjevernoj Bosni su nađene oko Tuzle, Gračanice, Tešnja, Šekovića, Lopara, i na zapadu, kod Banje Luke. (Čović, 1988, 134; Čović, 1984, 128-135)
Na materijalu sa nalazišta kulturne grupe Vis-Pivnica u sjevernoj Bosni uočen je snažan utjecaj srednjobosanske kulturne grupe (koja se razvija najjače na područjima oko gornjih, a djelimično i srednjih tokova Bosne i Vrbasa i u slivu Lašve, sa brojnim lokalitetima od kojih je jedan od najznačajnijih Gradina Pod kod Bugojna), i to u 1. razvojnom periodu te grupe, koji pripada još kasnom bronzanom dobu (približno od sredine XI do sredine VIII stoljeća stare ere). Jedna od značajnih karakteristika ovog perioda je visok stepen razvoja fortifikacione tehnike, organizacija naselja, nivo stambene arhitekture, bogatstvo keramičkih oblika, oblici nakita i oružja i jedinstvo stila ukrašavanja keramičkih i bronzanih izrađevina. (Čović, 1988, 164) Uočeno je da je srednjobosanska kulturna grupa na prelazu iz 1. u 2. razvojnu fazu, tj. u periodu polovinom VIII stoljeća stare ere, vršila utjecaj i na sjeverozapadnu Bosnu, na grupu Donja Dolina (kod Bosanske Gradičke) -Sanski Most. Neki elementi na keramici sa lokaliteta Grabovik-Zaketuše su identički sa nalazima iz Donje Doline. To su prvi nalazi ove vrste u sjevernoistočnom dijelu Bosne. Dalji razvoj i ostaci materijalne kulture iz željeznog doba, tj. od sredine VIII stoljeća do kraja stare ere, na području sjeveroistočne Bosne, još nije dovoljno poznat. (Čović, 1976, 187-237; Čović, 1986, 55-64; Čović, 1987, 526) Za mnoge od gore navedenih elemenata moglo bi se pretpostaviti da se nalaze i na gradini Grabovik-Zaketuše, a njenim istraživanjem bi se dobili značajni podaci o razvoju i intenzitetu naseljavanja ovog skoro neistraženog područja u posljednjem mileniju stare ere.
Opis dobra
Brdo Grabovik, zajedno sa površinom koju obuhvata lokalitet Zaketuše, na sjevernoj padini brda, nalazi se na sjevernom rubu područja pogodnog za naseljavanje, koje se, na ovom predjelu planine Majevice, pruža ka jugu i zapadu. Predio oko Grabovika je izukrštan planinskim putevima. Današnja veća komunikacija prolazi zapadnom stranom njegovog podnožja. Uz jugoistočnu stranu podnožja brda teče Javornički potok, a sa sjeverozapada teče Likički potok. Takav položaj brda, blizina vode i komunikacijske povoljnosti kraja pogodovale su stvaranju gradinskog naselja na vrhu Grabovika i okolnim površinama u podnožju (Zaketuše, Ostrožac).
Brdo Grabovik visoko je oko 200 m. U podnožju, na visini od oko 490-500 m nadmorske visine, primjećuju se na pojedinim dijelovima južne, zapadne i sjeverne padine stijene koje su na određenim tačkama visoke i do 50-60 m. Istočna strana brda se strmo spušta ka podnožju, dok je sa ostale tri strane prilaz vrhu brda blaži. Najlakši prilaz gornjem platou je sa sjevera. Na vrhu Grabovika (kota na nadmorskoj visini od 685,9 m) je stjenoviti plato, koji se proteže u osnovnom smjeru od istoka ka zapadu. Površina od oko 5250 m2 (duž. oko 350 m, šir. oko 150 m), koja je zajedno sa platoom i blagim padinama sa zapadne, sjeverne i sjevernoistočne strane, je vrlo pogodna za nastajanje prahistorijske gradine. Na spomenutim padinama i na platou nađeno je dosta površinskog materijala koji se može okvirno datirati, za sada, u period kasnog bronzanog i starijeg željeznog doba (od oko 1000. do 300. godine prije naše ere). Na okolnim površinama u podnožju brda Grabovik, Ostrožac na zapadu, te na sjeveroistoku od Grabovika do Javorničkog potoka, nailazi se na površinski keramički materijal u velikim količinama.
Odluka kojom se Arheološko područje - Prahistorijska gradina na lokalitetu Grabovik-Zaketuše, iznad sela Straža, općina Srebrenik, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a koja je objavljena u “Službenom glasniku BiH” i koja se nalazi na web stranici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Stari grad Srebrenik, ili Tvrđava Srebrenik se spominje od davne 1333 godine, kada je tadašnji bosanski vladar Ban Stjepan Kotromanić potpisao povelju sa Dubrovačkom republikom o "iznajmljivanju" Stona, Pelješca, prevlake i još nekih dijelova Dubrovačke Republike.
Nepristupačnost kule je odolijevala brojnim vojskama. Stari grad je podignut na stijeni koja se izdiže od okolnog terena u visini od oko 50 do 70 m. Gornji plato stijene je neravan i rascijepljen. Visinska razlika između najniže i najviše tačke na kojoj se nalazi kula je oko 13 m.
Srebrenička kula je jedna od najočuvanijih tvrđava iz srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini a bila je dom bosanskog bana Stjepana Kotromanića sve do njegove smrti 1353 godine.
