Bosanski forum

Imate li potrebu, da budete sami i u kojim prilikama?

Šta mislite, da li čovjek, bolje razmisli kad je sam ili je tu ipak
"argumentovanija" ona izreka "Dvije glave su pametnije od jedne"?

Ako se osamite, da li je to za vas neka vrsta odmora ili to činite
samo kad se želite posvetiti nekom posliću ili hobiju u kući ili vani?

Mogućnost glasanja za dvije opcije

Cesto sam sama i volim biti sama su moji odgovori, a dodala bih i “uglavnom sam sama”
Nisam nesto ljubitelj ljudi, pogotovo ako me nerviraju.
Trenutno je sestra kod mene, i svaka je u svojoj sobi- vidimo se i pricamo kad jedemo, kad pijemo kafu, kad dodje malo kod mene 5 minuta)... dovoljno! A ona je osoba koju najvise volim poslije sebe, pa sad zamislite koliko “volim” druge

Ne volim samocu

Dobro je biti sam, ali treba imati nekoga kome čovjek može reći da je dobro biti sam.

Sjetim se svoje majke....Kaze kad je bila mlada, muz, dvoje djece, njena mama s njima.....Imala trenutke kad pozeli pobjeci negdje u sumu da bi bila sama. Kada je ostarila svracala ljude skoro sa ulice da popiju kafu s njom Uvijek voljela pricu i drustvo.
Ali sve u svoje vrijeme. Ja recimo nisam tip da bi sama izasla i otisla na more. Nikada. Radije necu nigdje ici. U dvadesetim nikad skoro nisam bila sama sama
Sad imam trenutke kada je malac u vrticu, dragi na poslu, a ja sama (radim od kuce) i bas mi prija ponekad ta tisina. Ali mozda sto znam da je privremena. Da mogu "uzivati" do 4, a onda haos..... Da je na duzi period ne bi voljela. Nisam taj tip. Nedostaju mi ljudi...kontakt...prica....smijeh....

Ima ona od dobrog starog Bucka:

Ja i ova u meni super se družimo a ponekad i posvađamo



A sad nešto i ozbiljnije..
Ponekad se udaljim od svega i svakoga..
I godi mi..

Više je stvar navike. Kako se više družim sa narodom u zadnje vrijeme, manje mi samoća odgovara nego prije.
Socijalizacija je bitna u životu, s tim da ja nemam problema da padnem u depresiju kada sam sam.

Ko i Mika Antić

Ne volim biti sama, osim kad mi je potrebno da otugujem, otplacem nesto. To su moji ranjivi trenutci, ne zelim svjedoke. To je samo moje.
Ponekad pozelim mir, da u tisini popijem kafu, saberem misli, pokupim ih onako haoticne i rasute na sve strane, pa da ih fino sortiram i procesuiram.
Nista vise od toga.
Sama ici bilo gdje ne volim, a izlazak, makar na sladoled ili u kino sama, uvijek mi je bilo nepojmljivo.

Nije samoća toliko strašna.. Koliko usamljenost.
U prvoj si sa sobom.. Na svom.. Sebi samo posvecen/a..
Razbistravas se pa čak i uživaš..
Što mislim da ne može inače skoditi..
Usamljenost je drugačiji niz..

Samoću volim samo kad pijem jutarnju kafu i kad crtam umjetnine na glasačkom listiću.

ina wrote: 23 Sep 2020, 10:54 Nije samoća toliko strašna.. Koliko usamljenost.
U prvoj si sa sobom.. Na svom.. Sebi samo posvecen/a..
Razbistravas se pa čak i uživaš..
Što mislim da ne može inače skoditi..
Usamljenost je drugačiji niz..

Cesto je covjek u masi, okruzen ljudima, a ipak usamljen.

Moja mama je mislila da me djeca kad krenem u Osnovnu školu neće prihvatiti, jer sam u tom ranom djetinjstvu baš bila samotnjak, asocijalna totalno. Imala sam jednog dobrog prijatelja koji me tjerao da izađem da se igram sa njim tako što bi satima sjedio ispred mojih ulaznih vrata i čekao me, a onda bi mojim roditeljima bilo mučno gledati ga kako me čeka, pa su me tjerali da izađem vani. Doslovno su me tjerali da se družim i igram sa drugom djecom.

Ja sam uvijek voljela više sama, pa i kroz čitavu osnovnu školu sam bila jako asocijalna, grupni rad je za mene bio mučni doživljaj, mrzila sam što me tjeraju da radim u timu kad meni to nije odgovaralo, i inače mi još uvijek odgovara individualni način usvanja znanja.

U pubertetu se nešto promjenilo, najednom sam se otvorila, postala jako ekstrovertna, ali sam najviše privlačila muško društvo. Žene mi nikad nisu bile pretjerano sklone, pa ni sada. Iako neka značajnija prijateljstva lakše ostvarujem sa ženama.

Pa mi stoga, nije problem ni jedno ni drugo.

Anksiozni poremećaj i depresija su imali svoje faze kada su me znali potpuno izolovati od svijeta, i još uvijek se vrlo često osjećam kao da mu ne pripadam u svojoj cjelosti, kao da ljudi sa kojima sam ja okružena u nekom svakodnevnom životu ne mogu da me u cjelosti prihvate jer me ne razumiju. Jer vrlo često moje faze povlačenja i zatvaranja u sebe tumače kao izraz mog ... ne znam, nedovoljnog prijateljstva. Kao da to što mi se ponekad ne izlazi, ponekad mi se ne priča, jebote, ponekad mi se ne diše tumače kao nešto lično i direktno usmjereno spram njih. Zbog toga se često osjećam sama i onda kada nisam sama, a to je ustvari, najgori osjećaj.

Postojali su tako ti trenutci kada je oko mene bilo ljudi, kada je moj život bio ispunjen vrevom, a ja nisam imala kome da kažem koliko sam sama, koliko sam usamljena, koliko sam nedovoljna i nedostatna prvo sebi pa onda drugima.

Ja i samoća oduvijek imamo konfliktan odnos.
Samoća me liječi i samoća me uništava.

Nažalost, ove godine je moja "posljednja" prijateljica (mislim DOBRA, najbolja, bliska prijateljica) se odselila, ta erozija mojih prijatelja traje već godinama, odlaze na studije vani, zapošljavaju se vani, stupaju u brak sa nekim ko je vani, i iako sa svima njima imam kontakt još uvijek i vidimo se kada su tu (a ove godine je i to korona zasrala) nalazim se u periodu života kad sam jako usamljena. I čini mi se da se manje-više dobro nosim sa tim. Mada, iz mog ranijeg iskustva, posljedice bilo kakvog trenutnog stanja osjetim tek nakon nekog vremena, pa će i to se tek vidjeti.




Al' se ispisah

Koraci_u_noci wrote: 23 Sep 2020, 11:00

ina wrote: 23 Sep 2020, 10:54 Nije samoća toliko strašna.. Koliko usamljenost.
U prvoj si sa sobom.. Na svom.. Sebi samo posvecen/a..
Razbistravas se pa čak i uživaš..
Što mislim da ne može inače skoditi..
Usamljenost je drugačiji niz..

Cesto je covjek u masi, okruzen ljudima, a ipak usamljen.

Mislim da to dobar broj ljudi osjeti u nekom periodu života.. Što ako se ne prevaziđe i na određenu svijest ne "protambura" može dovesti i do depresije ili nekih drugih neveselih stanja..

Nisam za samoce al nikako.

Jutarnju kafu volim popiti sama u potpunoj tisini. Kad idem negdje da fotkam, idem sama. Drugi me samo cine nervoznom jer imam osjecaj da se dosadjuju dok me cekaju. Volim u kino ici sama.
Ali volim i podnevnu kafu koja je vec postala tradicija vise nego ista. Kad se nas 3 fino opustimo i pricamo o svemu i svacemu. Ako jedan dan preskocim, kao da mi nesto fali citav taj dan.
Znaci, sve u svoje vrijeme.

HAVANA wrote: 23 Sep 2020, 11:13 Nisam za samoce al nikako.

Nismo ni sumnjali
A pričaš li ti inače puno? Onako pitam..

Shadow wrote: 23 Sep 2020, 10:47 Ko i Mika Antić

Umjetnički haa?

ina wrote: 23 Sep 2020, 11:44

Shadow wrote: 23 Sep 2020, 10:47 Ko i Mika Antić

Umjetnički haa?

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.


Ovo je jedna od meni omiljenih njegovih.
Mislim da bi svako trebao da je urami negdje.
Samoca nije nista strasno, jednom kad naucis da je prigrlis i srodis se s njom.