nebitno. I u sred nebitnosti te priče, uskoči neko i krene sa kritikom zadnjeg govornika
a po vjerskom osnovu. Nije njemu ni bito što nismo pričali o vjeri. Bitno je ispasti
autoritet i to ni manje ni više nego vjerski autoritet

Dešava li se vama, da vam neko na takav način, pokvari dan?
Ako mi treba neki "vjerski savjet" valjda ću da pitam onog za kojeg mislim da se
razumije u to. Zašto uvijek mora neko sam i nepozvan da se javi?
Uopšte gledano, može li religija biti odvojena od "praktičnog života" da tako kažem/pitam? Veoma zanimljivo pitanje zar ne?
Zašto ti ljudi osjećaju potrebu da ističu svoje vjersko znanje i to na svakom mjestu?
Da li je to zbog toga što na taj način osjećaju da njihov život ima svrhu i da je ispunjeniji nego inače?
A ako je tako, zašto onda svako ne bi doneo odluku o ispunjavanju svog života
ovim ili onim stvarima? Zašto bi se nešto nametalo?