Dražen Žerić-Žera je u postavi najpopularnijeg benda, «Crvena Jabuka», od njihovog osnivanja. Počeo je kao klavijaturista i prateći vokal. Nakon saobraćajnog udesa i pogibije dva člana – Dražena Ričla (vokala) i Aljoše Buhe (bas), ovaj popularni bend nastavlja svoj rad. Žera sa velikim uspjehom preuzima ulogu vokala i vođe grupe, koja je do sada snimila dvanaest albuma, tri koncertna izdanja, četiri kompilacije i antologijsko izdanje od četiri CD-a. Pune diskoteke i dvorane širom Balkana i dijaspore svijeta. Na pitanje kako iz današnjeg ugla gleda na predratno vrijeme «Crvene Jabuke» popularni Žera odgovara:
- Pamtim to vrijeme po bezbrižnosti, jer smo bili klinci. Žalim za ljudima iz tog vremena, zato što je sklop u glavi bio drugačiji. Bili smo raja, a toga je danas sve manje i manje. Imali smo prije rata otvorene sve puteve od Triglava do Đevđelije, a sad su svi skučeni u svoje male tabore.
Koja je spona nekadašnje «Crvene Jabuke» i ove danas?
- Kroz «Jabuku» je prošlo preko 48 ljudi do danas. Ja sam bio nekada prateći vokal i klavijaturista, a nakon tragičnog udesa dvojice naših članova, dobio sam ponudu da pjevam i tako je i ostalo.
I Zlaja Arslanagić je nekad bio sa vama. Imate li neke kontakte s njim?
- Zadnji put smo bili zajedno `95. godine. On živi u Torontu (Kanada). Bili smo zajedno `92. godine kada je napustio Sarajevo i `95. u Zagrebu. Nemamo vise nikakvu saradnju. Čovjek je to koji je napisao najviše izuzetno kvalitetnih tekstova. Bilo je to u predratnim vremenima. Sad se bavi nekim drugim stvarima.
Zašto vise ne sarađujete?
- Pa, moj izbor je bio da ostanemo na Balkanu i Europi, a njegov izbor je bio Amerika ili Kanada. Izabrao je, eto, Kanadu. Osim toga, prestao je za nas pisati pjesme još 1991. godine. Do tada je pisao genijalne pjesme. To je to…
Rekao si jednom prilikom da nisi glumac i da ne znaš folirati i da je to razlog tvog uspjeha?
- Ja ne trpim frajere bez pokrića i lažne glumce. Tako sam odgojen, tako sam i odrastao. Danas te folira pola estrade. Žao mi je ove djece koja to trpe. A upravo te i takve folirante forsiraju mediji. A da bi postao pravi muzičar moraš sjediti na sred Baščaršije, pjevati i tamburati da bi neko bacio oko na tebe. Sad svako snima albume, samo je važna lova. Nekad si morao dobro svirati da bi nešto uspio, a danas moraš biti budala.
[ytube][/ytube]
Najviše pjevate o ljubavi?
- Nama je ljubav jedini razlog za pjesme. Ja živim i radim za ljubav. To je najveći motor koji nas sve zajedno pokreće, bilo radosna i tužna, kakav je uostalom i život. To je naša svakodnevnica, nešto što ne opterećuje nikoga, pjesme koje ne tjeraju na zlo nikoga. Kad uzmeš naš CD i slušaš ga, ne moraš uzimati vrećicu protiv povraćanja, kao što je to slučaj sa najvećim brojem novopečenih pjevača na Balkanu.
Htjeli mi to priznati ili ne, cijeli Balkan je nacionalno podijeljen. Kako to utiče na rad vaše grupe?
- Nije to tako izraženo među običnim ljudima kao što je to, pak, slučaj sa političarima na vlasti. Vole nas u Sloveniji i Makedoniji gdje ne znaju naš jezik. Pokreće ih ta ljubav prema našoj muzici. Ta go*na od nacionalizma će da izumru. Znate, meni su te nacionalističke zvjerke uništile život. Iz Sarajeva sam izašao `94. godine. Izašao sam potpuno legalno, a ne pobjegao, kako su to neki mediji pisali. Ja sam otišao da živim, da radim. Bio sam u Sarajevu skoro cijeli rat, ostao bez ičega. Došao sam u Zagreb da budem bliži BiH. Bio je to moj usr*ni život. Ne želim takav život novoj generaciji i onim koji dolaze. . .
Kako se osjećaš u dijaspori kad pjevaš?
- Jako lijepo. Prije je bilo dosta zategnuto. Sada je sve to prošlost. Svugdje nas dočekuju otvorena srca. Situacija u pozitivnom smislu dosta se promijenila i na cijelom Balkanu. Valjda nam dolaze bolja vremena. Zato bih i sada svima poručio onu čuvenu krilaticu: «Vodimo ljubav, a ne rat».
doznajemo.com
