Bosanski forum

Prvo zelim da pozdravim sve na forumu i nadam se da ce barem neki od vas da ucestvuju na ovoj temi, da napise neko svoje iskutsvo ili dozivljaj, savjet itd...
sta ste radile nakon tog iskutstva? kako ste ublazili bol u dusi? kako ste krenuli dalje, kad su svi govorili akobogda bice bebe, sto je bilo bilo je, a vi ste samo osjecali tugu i bol u dusi i srcu? koliko vremena kasnije ste opet zanijele?
i dali ima nade?

U roku od 3 mjeseca imala sam 2 pobacaja.Ne mogu da Vam opisem kako sam se osecala. Zeljela sam te male andjele vise od svega na svjetu, kad je doso taj dan u decembru izgubila sam ga. Nekako sam se pribrala (samo ja znam kako ) i gurala dalje...20 marta ustanovljena je ponovo trudnoca. Nisam znala da li da se radujem ili da placem..bila sam u 7 sedmici i 09.aprila i taj deo je otiso od mene.
Mozete da zamislite kako se osjecam, prezivjela sam sve naravno, ali tu ranu u dusi ceo zivot ima da nosim sa sobom.Ne prodje 1 jedini dan a da ja ne pomislim na njih, i zbog toga mi se srce slama.Samo onaj ko dozivi ovakvu nesrecu zna kako je.

i sad...opet sam trudna..nadam se, ahh stvarno se nadam da ce ovaj put sve biti uredu..
blago se onima koji imaju djecu, nemaju pojma uopce koliko su sretni..sve bih dala da sam jedna od njih..
pokusavam da se ne sekiram, ali eto uvijek prije spavanja pomilujem stomak moju bebicu i zamolim Boga da bude sve oke.
imam sve u zivotu, aman bas sve i samo je to ostalo, samo jos ta pushla nedostaje a nadajmo se da ce ostati do kraja.
drzite mi fige

Sretno sanjalice,. Imaj vjere i sve ce biti ok..

ja jos nisam na tom levelu sto se djece tice,, al kad budem nadam se da ce sve biti uredu..

Meni se desilo kad sam već ušla u 7. mjesec trudnoće. Već velika, skoro gotova beba. Saopštavaju mi da je beba mrtva, a ja je čujem kako mi udara u stomaku. Dugo je trebalo da prihvatim činjenicu da se to zaista desilo. Nakon toga, godina dana pauze, pa onda pretrage. Sljedeću godinu dana sam pila antibiotike, kojekakve čajeve i svaki mjesec ponavljala briseve dok konačno nalazi nisu bili ok. Sad ponovo čekam bebu kao i ti i nadam se da će ovaj put biti ok.
Imaj vjere u sebe i znaj da je sve u božijim rukama. Pazi se kojekakvih bakterija, stresova i sl, vodi računa o pravilnoj ishrani i biće sve ok!

Cure sve najbolje vam zelim i razumijem ja vas al bez brige sve bude u redu...
Nemojte previse misliti o izgubljenim bebama nego se radujte sad onoj koju nosite u trbuscicu...
Slazem se da bol ostaje i svake godine se pitas...ma necu vas zamarati al jos gore je ako imate prijateljicu ili nekoga u rodu tko je bio trudan kad i vi...gledate to dijete i mislite si i moje bi sad bilo tako veliko...i tako godina za godinom...nemoze se to zaboraviti al se radujemo zato ovoj djeci koju imamo...
Ja sam prvu bebu izgubila u 21 a mozda je vec bio i 22. tjedan trudnoce...bebica je bila fino razvijena i musko...skoro tri godine poslije toga sam ponovo ostala trudna...kako je bilo svo to vrijeme samo ja znam jer sam mislila da vise necu moci imati djece...
Znam samo kad nesto jako zelis to i dobijes...
Sve najbolje cure i radujte se a kad postanete mame javite nam da vam cestitamo

Zaista bi se obje,trebale pripaziti..
Odmor,ne puno naprezati se i slicno...
I ono sto Alma rece,postedjeti se stresa...
Zelim vam svako dobro i puno-puno srece u tom
velikom pothvatu.. Imati djecu...

Baš se ražalostim kad čujem/pročitam takvo što...zene ostanu u drugom stanju i bez ikakvog konkretnog razloga abortiraju...a na drugoj strani,one koje nestrpljivo očekuju dijete ne mogu da ga rode iz razno raznih razloga...
Posebno me dotakla @almina_75 priča...osjetiš život u sebi i odjednom bum...nema ga više
Ali hej dešava se ,nije kraj svijeta...mlade ste,zdrave... imate vremena da se bacite na "pravljenje" djece :laugh

Posle rodjenja moje kcerke ,dozivjela sam dva spontana pobacaja ,mislila sam da vise necu imati djece , jedina utjeha mi je bilo to sto sam vec imala kcerkicu . Posle pet godina rodila sam sina bez ikakvih problema ,zdrav i napredan , vise nego sto sam se nadala .
Takodje imam dvije prijateljice koje su imale teskoce da zatrudne ,jedna je imala dva spontana ,ali posle dvije -tri godine dobile su kcerkice ,ova druga je cak rodila bliznakinje.
Danas je mnogo takvih slucajeva ,stres je jedan od faktora ,zato nemoj da se opterecuje te sa strahom ,znam da nije lako ali to vam samo daje veci stres.
Zelim vam od srca da sto prije postane te majke ,sigurna sam da hoce te .

Želim ti puno sreće sanjalice,i tebi alma..
ja jedva čekam kad ću imati djecu akobogda .

Sve ce biti ok uz Boziju pomoc!
Kazu...rekao je Bog...cuvaj se robe, cuvat cu te...dakle, pazi da bi te pazio

ma bez brige dušo....samo ti budi uporna..pričale smo već o tome..i meni se to dogodilo...ali eto opet imam sina...zivoga i zdravoga..i ako bog da..nadam se da cu imati još koje....samo nemoj gubiti nadu..i kad se najmanje nadaš doći će ti taj najveći dar na svijetu...

...samo se opusti..nemoj previše razmišljati o tome..jesam li ili nisam....trudna i stalno raditi testove...polako..zivi zivot ko i do sada....normalno...bez stresa i radi na tome i vidjet ćeš da će doći...pozitivna reakcija...ljubim puno....

Dragi moji, malo sam zakasnila sa pisanjem, ali nećete mi zamjeriti, imam jednu predivnu vijest. Rodila sam zdravu djevojčicu . Opet je bilo komplikacija, visok pritisak i sve što to prati, ali moj dr je reagovao brzo. Uradili su hitan carski rez, beba se rodila prije vremena, ali zdrava, čvrsta... E sad uživam u njoj, u pravom smislu riječi! I nadam se, Sanjalice da ćeš na s i ti uskoro obradovati, samo vjeruj u sebe, držimo ti fige...

Alma čestitam, od srca vam želim samo najbolje u životu.
A tako mi je teško bilo otvoriti i napisati išta na ovu temu.
U decembru sam se razboljela, nakon silnih pretraga ustanovili su da sam u petoj nedjelji trudnoće. Glupi doktori su zadnje pomislili na to, i poslije snimanja pluća, jakih antibiotika u šestoj sedmici sam imala spontani da stvar bude gora vidjela sam ga na ultrazvuku. I kao što reče sanjalica samo onaj ko je prošao kroz to zna kako je. Danima sam vislila po forumima čitala zašto se to dešava, koje su posljedice i samo se još više sikirala. Nema dana da ne pomislim na to kako sam sad mogla imati bebicu a nekidan bi mi bio termin

žao mi je nela.....

hvala Majo puno, život je takav uvijek nešto mora da te žulja pa kao što kaže stari narod ako već nema ništa stavi kamen u cipelu, možda sam i to trebala, ko zna, u svakom slučaju živjeti mi je s tim ma koliko da boli

Žao mi je, Nela zbog toga što ti se desilo. U potpunosti te razumijem... Znam da je utjeha nešto što tu sada izgleda nemoguće, ali reći ću ti jednu stvar: Kad sam izgubila bebu, meni je moja svekrva rekla: Nemoj da plačeš, vaša beba će vas čekati u Dženetu (raju)...
Božije je bilo da se tako desi, a ti budi uporna, sigurna sam da ćeš uspjeti sa drugom bebom!

Priče sa happy endom... Nadam se da će i moja biti takva...

Da bih vas poštedjela teške priče i kriza koje mi dođu, registrovala sam se na jedan trudnički forum, pa tamo dijelimo iskustva. To sam uradila zato što sam tako htjela, a ne zato što mi je ovdje manjkalo podrške. Naprotiv, javljali ste se i u inbox i nudili podršku i forumski razgovor. I hvala vam na tome...

Elem, inspirisana postovima na ovoj temi, moram dodati. Prije dva mjeseca sam sjedila u društvu sa svojom rodicom. Nas dvoje, njih dvoje.. Zategli se mi nekako... Sve krenemo, pa stanemo... Pa otpuhnemo, pa opet tako.. I napokon ja probijem led.. Kazem im da sam trudna, ni ne sluteći da su zapravo i oni nama namjeravali to isto reći. Čak sam ih uhvatila u jednom momentu kad su "slali signale jedo drugom".. (Iako sam mislila da se odnose na moj kolač ili kafu )
I tako, nas dvije zajedno uživale u našim trudnoćama. Sad uživamo samo u njenoj. I ne znam šta će dragi Bog dati, previše sam euforična oko daljih planova, pa me i toga strah, ali mislim da ću uvijek kada vidim njenu bebicu pomisliti baš ono što neko gore napisa : "sad bi i moja imala ovoliko godina"
Bog mi je svjedok da sam presretna zbog nje. Nema te trudnoće niti bebice koja u meni može izazvati i trun negativnih misli!

Peggy Sue wrote:Priče sa happy endom... Nadam se da će i moja biti takva...

Da bih vas poštedjela teške priče i kriza koje mi dođu, registrovala sam se na jedan trudnički forum, pa tamo dijelimo iskustva. To sam uradila zato što sam tako htjela, a ne zato što mi je ovdje manjkalo podrške. Naprotiv, javljali ste se i u inbox i nudili podršku i forumski razgovor. I hvala vam na tome...

Elem, inspirisana postovima na ovoj temi, moram dodati. Prije dva mjeseca sam sjedila u društvu sa svojom rodicom. Nas dvoje, njih dvoje.. Zategli se mi nekako... Sve krenemo, pa stanemo... Pa otpuhnemo, pa opet tako.. I napokon ja probijem led.. Kazem im da sam trudna, ni ne sluteći da su zapravo i oni nama namjeravali to isto reći. Čak sam ih uhvatila u jednom momentu kad su "slali signale jedo drugom".. (Iako sam mislila da se odnose na moj kolač ili kafu )
I tako, nas dvije zajedno uživale u našim trudnoćama. Sad uživamo samo u njenoj. I ne znam šta će dragi Bog dati, previše sam euforična oko daljih planova, pa me i toga strah, ali mislim da ću uvijek kada vidim njenu bebicu pomisliti baš ono što neko gore napisa : "sad bi i moja imala ovoliko godina"
Bog mi je svjedok da sam presretna zbog nje. Nema te trudnoće niti bebice koja u meni može izazvati i trun negativnih misli!

Pa to je normalna reakcija...ja i nakon 22 godine,kada vidim jednu djevojku,koja se rodila iste godine,kad je trebala i moja,pomislim isto kao i ti....

Ali,akobogda,bićeš ti ubrzo zaokupljena novom trudnoćom i novim planovima i biće sve uredu.Samo slušaj doktora,ako ti je rekao da sačekaš par mjeseci,budi strpljiva i nemoj nagliti....

Danas mi je doktor rekao da trebam čekati samo dvije menstruacije

Ne volim otvarati ovu temu, nadjem svoj post...
Pegy drzim ti fige

Baš fino....lijepa vijest.....dok se ti pozabaviš doznakama,vrijeme će da proleti