Gotovo pola miliona ljudi na koncertu Marka Perkovića Thompsona, pjevača koji simpatizira ustaški režim i teroriste, i kojem su zbog toga zabranjeni nastupi u brojnim evropskim gradovima, nisu nikakvo iznenađenje.
Slavljenje ustaštva, relativizacija zločinačkih projekata i poduhvata, te uloge NDH na Balkanu, nikad nisu prestali biti stabilan, rutinski dio javnog prostora u Hrvatskoj i oruđe identitetske konsolidacije.
Kroz masovne skupove, koncerte, festivale i tirade fašizma, ekstremizam se tamo ne vraća, jer zapravo nikada nije ni otišao. Pokušaji da se prikrije retorikom evropskih vrijednosti, uz otvoreno tolerisanje fašističke estetike i simbolike, znak su civilizacijskog deficita pamćenja, piše Preporod.
Vrijednosti počinju tamo gdje prestaje normalizacija fašizma. A to znači, prije sapuna i parfema, skinuti usmrđenu ustašku uniformu.
Beograd, sa svoje strane, stabilno održava kulturni i politički prostor u kojem se masovna okupljanja gotovo bez izuzetka pretvaraju u demonstracije historijskog revizionizma.
Nije do sada zabilježen masovniji skup u Beogradu na kojem se nije gradila atmosfera kolektivne homogenizacije kroz mitove o ugroženosti i "srpskom svetu". U najnovijoj, studentskoj verziji, ta ideološka matrica se artikuliše kroz termin "integralizma", kao pokušaj da se raniji koncepti obuku u prihvatljivije, probavljive pojmove.
Ove pojave nisu devijacija. One su dio dugoročne hrvatske i srbijanske kulturne politike i strategije, politički artikulisane, kalkulisane i društveno integrisane.
U takvom regionalnom kontekstu lahko je upasti u zamku poređenja, osjećaja političke inferiornosti, i iluziju da su Bošnjaci, koji ne gaje takve modele ponašanja i logiku mitomanije, na rubu političke relevantnosti, da su slabiji, pasivni, nemoćni, i nesigurni.
Za bošnjački narod, to poređenje često djeluje obeshrabrujuće i neefikasno, posebno u kontekstu medijske pažnje i prostora u kojem vlada pravilo da ono što ne viče, kao da ne misli.
Tako nastaje lažna percepcija da Bošnjaci "nemaju odgovor", iako je upravo njihova pozicija, odbijanje da se igra po pravilima balkanskog revizionističkog spektakla, jedan od rijetkih primjera političke dosljednosti u regiji.
Bošnjaci nisu odsutni iz takve regionalne dinamike zato što su demotivisani, politički podijeljeni, pasivni, ili zato što nemaju šta reći, već zato što su odbili da identitet i političke pozicije grade na veličanju zločina, mitovima o etničkoj superiornosti, sistemskom i institucionaliziranom negiranju presuđenih činjenica, ili na glorifikaciji fašističkih simbola.
To što nikada nisu organizirali slične skupove, mitinge i koncerte, to što nisu etablirali estetiku nasilja kao mjeru pripadnosti, ili ako hoćete, to što nisu proizveli bošnjačku verziju "Thompsona" i "Knindže", nije znak njihove slabosti, nego pokazatelj svjesnog političkog izbora.
Nismo kao oni, i nikada nećemo biti.
To ne znači da smo lišeni unutrašnjih slabosti, ali znači da ih ne pokušavamo normalizirati i pretvarati u vrijednosti kroz kulturološki ekstremizam, koncertne ideologije i sistemski revizionizam, kao što je to slučaj u okruženju.
Naravno, koliko god bila suštinska i vrijedna, ta nas razlika ne smije učiniti samozadovoljnim ili uspavanim. Upravo zato bošnjački politički i društveni akteri moraju biti još pažljiviji.
Njihova odgovornost ne može ostati ograničena samo na izjave, saopćenja, rezolucije i deklarativnu uzdržanost, već mora biti oblikovana kroz konkretne strategije, obrazovne, kulturne, bezbjednosne, institucionalne, koje ne imitiraju okolni model, ali ga ni ne ignorišu.
Biti drugačiji ne znači biti slijep. A ostati svoj ne znači zaboraviti gdje i s kim živimo.
