Ali inače sam bila sramežljiva i u školi nikad nisam dizala ruku kad bih nešto znala.
Nije to sad neki ekstrem, ali voljela bih da sam bila još malo otvorenija.
Kako pomoći takvoj djeci?
Kako izgraditi njihovo samopouzdanje?
Sad kad gledam na djetinjstvo, roditelji me NIKAD nisu omalovažavali i nešto slično, pa ne znam zašto sam takva bila.
S druge strane tu su djeca koja misle da sve znaju, koja se guraju u priču odraslih.
Je li opasno stalno hvaliti djecu, čak i kada ne urade nešto za pohvalu?
Stvaraju li na taj način lažnu sliku o sebi, da su najljepši, najpametniji i sve naj naj...
____________________________________________________________________________
SAD: Planiraju da stidljivost, tugu i usamljenost proglase mentalnim bolestima
Dječija stidljivost, depresija nakon gubitka bliske osobe, zasvisnost od interneta i mnogi oblici ponašanja koji su dosad smatrani samo neobičnim ili ekscentričnim, uskoro bi mogli da budu klasifikovani u SAD kao mentalna oboljenja.
To su smjernice koje su predložene za izmijenjeno peto izdanje Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih oboljenja (DSM5), koji su SAD važi za svojevrsnu “bibliju” u domenu mentalnog zdravlja, ali ima velikog uticaja i na rad evropskih psihijatara i psihologa.
Mada izmjene o kojima je riječ neće direktno uticati na ovdašnju kliničku praksu - koja se rukovodi drugačijim smjernicama - eksperti tvrde da bi one u krajnjem rezultatu mogle uticati na percepciju i način razmišljanja stručne javnosti, i na taj način nanijeti nepopravljivu štetu. Milioni ljudi, između ostalog i u evropskim zemljama, zbog njih bi mogli dobiti psijhijatrijske dijagnoze koje bi nepovoljno uticale na čitav njihov život.
Stidljivost bi, tako mogla da postane društvena fobija, povučenost u sebe Aspergerov sindrom (autizam), tuga zbog gubitka bliske osobe depresija, i tako dalje. Šef Instituta za psihologiju Univerziteta u Liverpoolu Peter Kidman smatra da bi to “patologizovalo čitav niz problema koji nikada nisu smatrani mentalnom bolešću. Mnogi koji su stidljivi, u žalosti, ekscentrični, ili imaju nekonvencionalan ljubavni život, iznenada bi dobili etiketu ‘duševnih bolesnika’”, smatra on, i dodaje da to “nije ispravno, nije tačno, i nije humano”.
Drugi stručnjaci, pak, zamjeraju da bi nastojanje da se svakodnevni problemi ljudske duše strpaju u fioke medicinskih definicija donijeli više štete nego koristi i da bi milioni ljudi zbog njih dobili pogrešne dijagnoze i pogrešnu terapiju, često i veoam jakim lijekovima, prenosi Blic. Ovakvo mišljenje dijeli i američki psihijatar Alen Fransis, sa Univerziteta Duke u Sjevernoj Karolini, dodajući da će DSM5 “radikalno i bezobzirno proširiti granice psihijatrije”, dok njegov kolega David Atkins, sa Univerziteta Peperdin u Los Angelesu, smatra, kao i mnogi drugi članovi Američkog udruženja psihijatara, da u osnovi novih smjernica leži zalaganje farmaceutske industrije, koja na taj način želi da poveća prodaju svojih lijekova.
,zasto onda hiperaktivnost nisu svrstali u mentalne bolesti? 
to bi samo natjeralo na jos vecu zatvorenost i osjecaj da su neshvaceni
