Priče iz Omarske: Prsten
Utorak, 26 Juni 2012 06:54
Share Ponovo prebrojavam pare. Još uvijek premalo. Gledam po prostoriji. Ljudi odmahuju glavom. Nema se više. Znam. Gledam Samira i sat mu na ruci. Samir nijemo odmahuje glavom. Mrko ga gledam. Samir nevoljno skida sat sa ruke, ubcuje ga u kutiju. Plačnim glasom kaže :" Uspomena."
Piše: Anto Tomić
Omarska, juli 1992'
Jutro je, vrijeme za napuštanje restorana, našeg noćašnjeg prebivališta. ( Prošla je još jedna dobra, mirna noć. Krkan i njegova smjena su nas poštedjeli nasilja. U restoranu je noćas ubijen samo Ismet Taraš.)
Istrčavamo napolje, tražimo i zauzimamo što bolja mjesta na pisti. Najpoželjnija su mjesta uz zid hangara, što dalje od stražara a i hladovina je najdeblja.
Danas nisam te sreće. Smještam se na "vanjsku" poziciju, prvi red do bijele kuće. Sam pogled i pomisao na bijelu kuću , ledi mi krv u žilama. "Ne daj me bože", mislim se.
Dolazi autobus sa isljednicima iz Prijedora. Parkira se iza upravne zgrade. Nesmijemo gledati u tom pravcu. Slijedi stražarska naredba: " Lijezi dolje!" Liježemo. Slijedeća naredba:" ...'oću da vidim ruke !"E, j... ga. To je značilo: ruke na potiljak, prsti isprepleteni, nos u betonu. I tako cijeli dan. Ili dok se neko od stražara ne bi smilovao i dopustio nam da sjednemo. I to se dešavalo !
Iz pravca bijele kuće dolazi jedan stražar. Negdje je ugazio u blato, vidim mu prljave čizme. Prilazi do nas, penje se na Tonija, koji leži pored mene. A i ima se našta popeti, dva metra čoeka. Stoji na Toniju, gazi ga, gazi, briše čizme. A Toni prebijen, premlaćen na "ispitivanju", jedva se kreće, još teže diše.
Čizme očišćene, uš traži novu žrtvu. I nađe je odmah pored Tonija. Mene. Krajičkom oka vidim kako se puščana cijev spušta prema mojoj glavi. Jeknuh. Bol prostruja kroz cijelo tijelo. Uš viče:" Dig se !"
Ustajem. Nešto toplo mi curi niz vrat. " Je li , mangupe, a šta će ti to ?", pokazuje na naočale. Deja vu. Moje naočale sa zatamnjenim staklima su zapele za oko i Čupi Banoviću za vrijeme mog boravka u Keratermu. Kod Čupe sam prošao bez prolijevanja krvi.
Objašnjavam stražaru i pružam mu naočale. On ih isprobava i sa gađenjem ih baca prema meni. Hvatam ih u zraku. Uš je ostala bez plijena.
Nedugo zatim, pred bijelu kuću stiže tamić. Za volanom moj bivši radni kolega Kobas. Četvorica "dobrovoljaca" sa piste odlaze na "utovar". Neko pored mene tiho broji :"...... 10, 11, dvanaest... ". Noć i nije bila tako mirna kako mi se činilo.
Odlazak na "ručak", povratak na pistu, na staro mjesto. A dan dug, nikad proći. Vrelina, sparina, žeđ a vode premalo. Pečemo se na julskom suncu, hlada ni za lijeka....
Konačno veče, suton. Vrijeme za napuštanje piste. Vrata i prozori restorana se otvaraju. Počinje stampedo. Trka, gužva , zbrka. Kupim svoje stvari, trčim prema ulazu. Na vratima me dočeka pendrek preko leđa. ( Dobro je , nije po glavi. Za danas mi je dosta glavobolje.? "Dosta", viče stražar "puno !"
Okrećemo se i trčimo nazad prema hangaru. Poznat nam je put: prvi ulaz,stepenice na prvi sprat. Na ulazu jedan stražar, sa osmjehom pendreči i utjerava nas unutra. Eskiviram pendrek i sa smješkom trčim uz stepenice. Na vrhu stepenica čeka slijedeći krvožednik sa palicom. Pripremam se za slijedeći udarac. Na zadnjoj stepenici se spotakoh i padoh. Iza mene nasta komješanje. Zonja, moj komšija iz Ljubije, preskoči preko mene. Stražar ga dočeka sa par udaraca palicom. Ja iskoristih stražarevu zaokupljenost Zonjom i šmugnuh pored njih nedodirnut palicom.
Uguraše nas u jednu od manjih prostorija iznad demperske radionice. Tridesetak nas je , ne valja. Što nas je manje u prostoriji, to smo nesigurniji, manje zaštićeni.
U jednom ćošku sjedi Zonja, liječi rane i kuka. Zonja je jedan od rijetkih ( možda i jedini ) koji do sad nije "popio" batine. Psuje me : " j.... te smotana, 8 godina radiš ovdje, a ne znaš ići uz stepenice."
Pola sata kasnije, otvaraju se vrata. Ulazi stražar. Ubacuje nam kartonsku kutiju i kaže : " Sto maraka i dobijete šteku cigara. Inače će trojica od vas najebati. " Odlazi. Iz džepova se grebu poslijednje markice. 20, 25, 30.......malo. Neko će najebati. A ja prvi do vrata. Drago Jakara skida svoj vjenčani prsten i stavlja ga u kutiju. To mu je već prešlo u naviku, svako veče stavlja prsten u kutiju, ali mu ga svaki put vrate. Ponovo prebrojavam pare. Još uvijek premalo.
Gledam po prostoriji. Ljudi odmahuju glavom. Nema se više. Znam. Gledam Samira i sat mu na ruci. Samir nijemo odmahuje glavom. Mrko ga gledam. Samir nevoljno skida sat sa ruke, ubcuje ga u kutiju. Plačnim glasom kaže :" Uspomena." Par minuta kasnije ulazi naš "prijatelj "- trgovac. Uzima kutiju i izlazi. Nedugo zatim se vraća i ubacuje nam šteku Hercegovine. Nadamo se da je ovo zadnja posjeta stražara za noćas. Negdje iz mraka čujem Dragin glas :" Jebo mater, ne vrati prsten. Šta će mi žena reći ? " Smijeh. Sve se umiruje, pokušavamo spavati. Neko već hrče. A iz ćoška se još uvijek čuje Zonjino mrmljanje : "......da ga j.... smotana, ni uz stepenice ne zna ići.... "
Istinite priče
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Istinite priče
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
VOZ SREĆE: Recite djeci svojoj, koliko ljubavi droga uskratit moze
--------------------------------------------------------------------------------
Kako je samo moguće da ti jedna jedina rečenica koju pročitaš promijeni vrijeme bitisanja na ovome svijetu…do nekih 17 poslije podne si u ovoj, a nakon toga vremena se za sekundu uspiješ vratiti mnogo mnogo vremena unazad.
Piše: Erna Dervišić
Vratiš se u neko vrijeme kada si imao žarku želju živjeti tempom i liberalnim načinom života, onako kako to žive danas ovi sitnoljetni, a sitnoljetni su za mene oni koji su istom za par godina odmakli od punoljetstva pa su ni vamo ni tamo kako vazda govorila jedna meni draga starica, ne sluteći kako ta liberalizacija nosi i veliku odgovornost sa sobom…znaci svaka greška mora biti i ispravljena ako se želi izbjeći kazna strašnog suda roditeljskog…a bili smo kažnjavani uh kako smo mi samo bili ”generacijski” kažnjavani…Bože sačuvaj.
Njega sam upoznala preko našeg zajedničkog prijatelja koji je iz Beograda dolazio kod stare majke na ferije u Bosnu, na ”letovanje” kako se govorilo tamo kod njih u gradu koji je tada djelovao tako daleko a u koji sada odeš na kafu i na omiljeni kolač, koncert, izložbu, operaciju oka i do večeri ili jutra se vratiš…ma ”ko ručat” sto kažu Bosanci.
Pošto onakva kakva sam bila nikada nisam dolazila na red kod čaršijskih ljepotana (a moram biti iskrena nisam se nešto ni trudila da se upišem na njihove liste čekanja, jer sam oduvijek više pažnje posvećivala inteligenciji nego ljepoti kod muškarca a činim to i sada), čudila sam se tada a čudim se i sada kako je neko tako sladak kao on poželio izaći sa mnom lokalnom debeljucom koju su svi pamtili samo po očima, valjda mi je sve ostalo bio stomak i ”logistika” (tako sam ja bar mislila da me gledaju, okorjela kompleksašica, a sad kad čujem priče onako u te iste oči …bili su samo kukavice a ja kažu ufurana do jaja, e pa jbg kasno Marko na Kosovo stiže) i naravno da sam pristala…pa krajnje je vrijeme i bilo da bar pred maturu imam nekoga svog…baš svog. Ih.. kako mi je tada sa svojih dvadeset i kusur djelovao odrastao, zreo, svjetski…ma neopisivo, krali smo svoje dane i noći od muzevirluka čarsijskog i tatinog vojničkog kaiša koji je počesto na meni znao ostaviti šare svojstvene uskršnjem jajetu ali je bilo prelijepo kada sam poslije toga imala kome plakati na ramenu i praviti se da ne boli, želeći samo da me zagrli i stisne uz sebe…a ja sam stiskala zube jer su te najnovije mustre boljele stvarno boljele.
Sve sto sam saznala o njemu tog našeg prvog ljeta bilo je ime i prosječna životna priča mladića koji je odrastao sam sa ocem jer ga je mama ostavila u tamo nekoj godini života otišavši za ljubavlju svoje mladosti daleko, daleko preko bare. Ostalo je sve bila klasika, pa tada smo svi imali iste želje, iste probleme, iste snove…a on je svojim snovima plovio uz muziku, naima predivno je svirao gitaru onako bas umjetnički kako to rade dobri studenti muzičke akademije…on je bio rođen za umjetnost, sva njegova pisma su pored predivnog teksta na kraju imala i bajkovite crteže, priču, baš priču…znao je sve naše riječi pretočiti u slike i crtati mi svoja razmišljanja, svoje želje i mene…onakvu kakvu me on doživljavao. Da, da bila su to vremena pisama, vremena kada se poštar sačekivao po pola kilometra ispred kuće da ne bi donio pismo na adresu i da se sve ne bi završilo kaznama i zabranama.
Sjećam se kako sam svaki puta drhtala kada bi kroz čarsiju prošao voz za ili iz Beograda pa svirnuo a meni je od tog zvižduka voza srce dolazilo ravno pod grlo i kucalo, kucalo i lupalo ludo…jako…zaljubljeno. Neću se rasipati romantičnim detaljima, nekako su slični svakoj iole ljubavnoj pjesmi a meni drugačiji, ljepši, topliji, crveniji, blistaviji.
Sve je postalo lakše i ljepše sa mojim studentskim danima, onda smo si mogli priuštiti cijeli vikend samo za nas, vikende koji su počesto znali biti prekidani iznenadnim posjetama nekoga od mojih …kako sam samo jedva čekala da odu, kako su mi tada mamine Vasine pite i pite sirnice bile beznačajne jer ja sam samo željela da za njima zatvorim vrata, navučem kaput i požurim prema parku u kom me čekao na našoj klupi…moj romantik, moj umjetnik, moj strah od gubitka. Divno smo se voljeli, divno grlili, poljupci su bili svaki za pamćenje…sanjali…prelazili prepreke lagano kao prstima preko žica gitare koje evo i sada dok ovo pišem drhte u meni.
Teški i loši su bili samo rastanci i oni zagrljaji na peronu i uvijek nedorečene stvari ali bilo je tu i onoga što se zove nada, nada da ćemo se ubrzo opet vidjeti i biti bliski, uvijek više nego prošlog puta.
Neću kvariti priču detaljima o tome kako su vijesti znali da procure do njegovog oca ili do mojih i kako sam ja ponekad nazivana pogrdnim imenima a i on je bio svašta nešto što nije bio …jer nama to ništa osim gubljenja vremena nije značilo…mi smo se voljeli…mi smo se obećali jedno drugom, za sva vremena, dok nas smrt ne rastavi. Sve na njemu i oko njega mi je odgovaralo i činilo me sretnom…čak sam počela da tolerišem i ono od čega sam uvije bježala na kilometre, tolerisala sam to što je povremeno znao da zaviri u svijet droge jer on je meni bio tako normalan, on je bio divan prema meni, on me volio najtoplije i najčišće kao što me ni jedan muškarac nakon njega volio nije…volio me kao ”drogu”, sve češće sam mu trebala…sve ”više” sam mu trebala…sve jace je ”krizirao” ako se slučajno neko vrijeme nismo mogli vidjeti.
August je te godine bio ne topao nego vreo, čekala sam ga na stanici, presretna jer se prije toga nismo vidjeli gotovo tri sedmice a onda je iz voza izašao neko drugi…neko ko se činio tako sićušan spram gitare koja je onako ”visila” nemarno obješena preko njegovog ramena, neko sa neobjašnjivom bojom lica ni žutom ni bijelom već sivom, da da sivom…neko ko je uspio tri puta potući na savršeno ravnom betonu, neko čiji zagrljaj je mirisao na…ne, ne, ne želim to izgovoriti, neću, ne mogu…neko ko se na +37 odlično osjećao u majici dugih rukava i još lagano drhtao.
Nisu bile potrebne riječi, sve sam znala, osjećala možda i očekivala vješto bježeći od istine jer nisam imala snage dodati ni jednu ložu osobinu uz njega, jer je bio moj a ja sam bila cijela njegova…voljeli smo se onako kako narkoman voli drogu…Nije trajalo još dugo ali je trajalo dovoljno dugo da si pružimo neizmjernu ljubav, toplinu, da budemo bliski kao nikad do tad, djetinjasti razigrano i zrelošću stogodišnjaka…svaki naš susret bio je još jedan pečat u pasošu života…a voz Beograd-Sarajevo je bio naša sehara uspomena, sreće, čežnje, poljubaca, zagrljaja, obećanja i njegovih šprica !!!
A već dugo nismo bili djeca, ni on a ni ja i trebali smo znati šta dolazi …da trebali smo…
I onoga dana kada sam u zadnjem momentu iskočila iz voza i okrenula se da mu mahnem…znala sam da je gotovo…on više nije imao snage da učini isto, sav svoj napor uložio je u to da nekoliko puta hukne u prozorsko staklo i na tragu prstom iscrta srce i napiše moje ime a njegovo je ostalo nezavršeno…dugo sam se tješila da ga je završio ali ja nisam vidjela jer je voz prebrzo izašao iz stanice.
Ma kraj je klasično bolan…uvijek je prije odlaska spuštao po jedno pismo u moj džep, pismo sa crtežom naše sreće…i ovaj put sam ga našla sjedajući na nasu klupu u parku…napisao je ”Lepa moja, nastavi kroz život pevati onako kako sam ja ovo svo vreme svirao za tebe…srcem, lepotom, toplinom, ljubavlju, lakoćom celoga sveta…nas sledeći susret će biti na xy groblju pod brojem xy…znam da nema šanse da te odgovorim od suza, zato, lepa moja kad budeš plakala, oslušni možda u daljini neko svira samo za tebe, samo za nas. Ponekad za mene zagrli ceo svet, onako kako smo ga mi grlili i pripovedi svojoj deci često kako je droga losa stvar, jer još jednu tvoju tugu ne bih mogao ni sa neba gledati”…odlazim, sad stvarno odlazim pretužan što te vise neću voleti i presretan zbog onoga ko će jednoga dana osetiti kako ti voliš…nemoj mi oprostiti ako ne možeš ali molim te ne zaklinji se nikada da više nećeš voleti, jer ti to znaš bas kako treba” AKO NI ZBOG ČEGA OSTANI NA OVOM SVETU ZBOG TOGA…VOLEO SAM TE, DA ZNAŠ !!!
Nikada vise nisam bila radosna kada bi voz Beograd -Sarajevo zazviždao, nikada više nisam sjela na onu klupu u parku, nikada više me niko nije ”voleo” onako kao on a nije ni mogao jer sam se promijenila, nikada više nisam otišla na groblje a da mi se nije učinilo da neko u daljini svira onu našu…godinama je ostalo ono da ne volim lijepe muškarce (jer su oni svačiji), nego volim pametne izgrađene umjetnošću (rekla sam volim, a ne moraš voljeti da ti se nekad omaknu zajedničke godine)… pisma su izgorjela jer su naši međusobno pucali jedni na druge …ostala je ljepota nedorečenog…
Recite djeci svojoj, koliko ljubavi droga uskratiti može!
--------------------------------------------------------------------------------
Kako je samo moguće da ti jedna jedina rečenica koju pročitaš promijeni vrijeme bitisanja na ovome svijetu…do nekih 17 poslije podne si u ovoj, a nakon toga vremena se za sekundu uspiješ vratiti mnogo mnogo vremena unazad.
Piše: Erna Dervišić
Vratiš se u neko vrijeme kada si imao žarku želju živjeti tempom i liberalnim načinom života, onako kako to žive danas ovi sitnoljetni, a sitnoljetni su za mene oni koji su istom za par godina odmakli od punoljetstva pa su ni vamo ni tamo kako vazda govorila jedna meni draga starica, ne sluteći kako ta liberalizacija nosi i veliku odgovornost sa sobom…znaci svaka greška mora biti i ispravljena ako se želi izbjeći kazna strašnog suda roditeljskog…a bili smo kažnjavani uh kako smo mi samo bili ”generacijski” kažnjavani…Bože sačuvaj.
Njega sam upoznala preko našeg zajedničkog prijatelja koji je iz Beograda dolazio kod stare majke na ferije u Bosnu, na ”letovanje” kako se govorilo tamo kod njih u gradu koji je tada djelovao tako daleko a u koji sada odeš na kafu i na omiljeni kolač, koncert, izložbu, operaciju oka i do večeri ili jutra se vratiš…ma ”ko ručat” sto kažu Bosanci.
Pošto onakva kakva sam bila nikada nisam dolazila na red kod čaršijskih ljepotana (a moram biti iskrena nisam se nešto ni trudila da se upišem na njihove liste čekanja, jer sam oduvijek više pažnje posvećivala inteligenciji nego ljepoti kod muškarca a činim to i sada), čudila sam se tada a čudim se i sada kako je neko tako sladak kao on poželio izaći sa mnom lokalnom debeljucom koju su svi pamtili samo po očima, valjda mi je sve ostalo bio stomak i ”logistika” (tako sam ja bar mislila da me gledaju, okorjela kompleksašica, a sad kad čujem priče onako u te iste oči …bili su samo kukavice a ja kažu ufurana do jaja, e pa jbg kasno Marko na Kosovo stiže) i naravno da sam pristala…pa krajnje je vrijeme i bilo da bar pred maturu imam nekoga svog…baš svog. Ih.. kako mi je tada sa svojih dvadeset i kusur djelovao odrastao, zreo, svjetski…ma neopisivo, krali smo svoje dane i noći od muzevirluka čarsijskog i tatinog vojničkog kaiša koji je počesto na meni znao ostaviti šare svojstvene uskršnjem jajetu ali je bilo prelijepo kada sam poslije toga imala kome plakati na ramenu i praviti se da ne boli, želeći samo da me zagrli i stisne uz sebe…a ja sam stiskala zube jer su te najnovije mustre boljele stvarno boljele.
Sve sto sam saznala o njemu tog našeg prvog ljeta bilo je ime i prosječna životna priča mladića koji je odrastao sam sa ocem jer ga je mama ostavila u tamo nekoj godini života otišavši za ljubavlju svoje mladosti daleko, daleko preko bare. Ostalo je sve bila klasika, pa tada smo svi imali iste želje, iste probleme, iste snove…a on je svojim snovima plovio uz muziku, naima predivno je svirao gitaru onako bas umjetnički kako to rade dobri studenti muzičke akademije…on je bio rođen za umjetnost, sva njegova pisma su pored predivnog teksta na kraju imala i bajkovite crteže, priču, baš priču…znao je sve naše riječi pretočiti u slike i crtati mi svoja razmišljanja, svoje želje i mene…onakvu kakvu me on doživljavao. Da, da bila su to vremena pisama, vremena kada se poštar sačekivao po pola kilometra ispred kuće da ne bi donio pismo na adresu i da se sve ne bi završilo kaznama i zabranama.
Sjećam se kako sam svaki puta drhtala kada bi kroz čarsiju prošao voz za ili iz Beograda pa svirnuo a meni je od tog zvižduka voza srce dolazilo ravno pod grlo i kucalo, kucalo i lupalo ludo…jako…zaljubljeno. Neću se rasipati romantičnim detaljima, nekako su slični svakoj iole ljubavnoj pjesmi a meni drugačiji, ljepši, topliji, crveniji, blistaviji.
Sve je postalo lakše i ljepše sa mojim studentskim danima, onda smo si mogli priuštiti cijeli vikend samo za nas, vikende koji su počesto znali biti prekidani iznenadnim posjetama nekoga od mojih …kako sam samo jedva čekala da odu, kako su mi tada mamine Vasine pite i pite sirnice bile beznačajne jer ja sam samo željela da za njima zatvorim vrata, navučem kaput i požurim prema parku u kom me čekao na našoj klupi…moj romantik, moj umjetnik, moj strah od gubitka. Divno smo se voljeli, divno grlili, poljupci su bili svaki za pamćenje…sanjali…prelazili prepreke lagano kao prstima preko žica gitare koje evo i sada dok ovo pišem drhte u meni.
Teški i loši su bili samo rastanci i oni zagrljaji na peronu i uvijek nedorečene stvari ali bilo je tu i onoga što se zove nada, nada da ćemo se ubrzo opet vidjeti i biti bliski, uvijek više nego prošlog puta.
Neću kvariti priču detaljima o tome kako su vijesti znali da procure do njegovog oca ili do mojih i kako sam ja ponekad nazivana pogrdnim imenima a i on je bio svašta nešto što nije bio …jer nama to ništa osim gubljenja vremena nije značilo…mi smo se voljeli…mi smo se obećali jedno drugom, za sva vremena, dok nas smrt ne rastavi. Sve na njemu i oko njega mi je odgovaralo i činilo me sretnom…čak sam počela da tolerišem i ono od čega sam uvije bježala na kilometre, tolerisala sam to što je povremeno znao da zaviri u svijet droge jer on je meni bio tako normalan, on je bio divan prema meni, on me volio najtoplije i najčišće kao što me ni jedan muškarac nakon njega volio nije…volio me kao ”drogu”, sve češće sam mu trebala…sve ”više” sam mu trebala…sve jace je ”krizirao” ako se slučajno neko vrijeme nismo mogli vidjeti.
August je te godine bio ne topao nego vreo, čekala sam ga na stanici, presretna jer se prije toga nismo vidjeli gotovo tri sedmice a onda je iz voza izašao neko drugi…neko ko se činio tako sićušan spram gitare koja je onako ”visila” nemarno obješena preko njegovog ramena, neko sa neobjašnjivom bojom lica ni žutom ni bijelom već sivom, da da sivom…neko ko je uspio tri puta potući na savršeno ravnom betonu, neko čiji zagrljaj je mirisao na…ne, ne, ne želim to izgovoriti, neću, ne mogu…neko ko se na +37 odlično osjećao u majici dugih rukava i još lagano drhtao.
Nisu bile potrebne riječi, sve sam znala, osjećala možda i očekivala vješto bježeći od istine jer nisam imala snage dodati ni jednu ložu osobinu uz njega, jer je bio moj a ja sam bila cijela njegova…voljeli smo se onako kako narkoman voli drogu…Nije trajalo još dugo ali je trajalo dovoljno dugo da si pružimo neizmjernu ljubav, toplinu, da budemo bliski kao nikad do tad, djetinjasti razigrano i zrelošću stogodišnjaka…svaki naš susret bio je još jedan pečat u pasošu života…a voz Beograd-Sarajevo je bio naša sehara uspomena, sreće, čežnje, poljubaca, zagrljaja, obećanja i njegovih šprica !!!
A već dugo nismo bili djeca, ni on a ni ja i trebali smo znati šta dolazi …da trebali smo…
I onoga dana kada sam u zadnjem momentu iskočila iz voza i okrenula se da mu mahnem…znala sam da je gotovo…on više nije imao snage da učini isto, sav svoj napor uložio je u to da nekoliko puta hukne u prozorsko staklo i na tragu prstom iscrta srce i napiše moje ime a njegovo je ostalo nezavršeno…dugo sam se tješila da ga je završio ali ja nisam vidjela jer je voz prebrzo izašao iz stanice.
Ma kraj je klasično bolan…uvijek je prije odlaska spuštao po jedno pismo u moj džep, pismo sa crtežom naše sreće…i ovaj put sam ga našla sjedajući na nasu klupu u parku…napisao je ”Lepa moja, nastavi kroz život pevati onako kako sam ja ovo svo vreme svirao za tebe…srcem, lepotom, toplinom, ljubavlju, lakoćom celoga sveta…nas sledeći susret će biti na xy groblju pod brojem xy…znam da nema šanse da te odgovorim od suza, zato, lepa moja kad budeš plakala, oslušni možda u daljini neko svira samo za tebe, samo za nas. Ponekad za mene zagrli ceo svet, onako kako smo ga mi grlili i pripovedi svojoj deci često kako je droga losa stvar, jer još jednu tvoju tugu ne bih mogao ni sa neba gledati”…odlazim, sad stvarno odlazim pretužan što te vise neću voleti i presretan zbog onoga ko će jednoga dana osetiti kako ti voliš…nemoj mi oprostiti ako ne možeš ali molim te ne zaklinji se nikada da više nećeš voleti, jer ti to znaš bas kako treba” AKO NI ZBOG ČEGA OSTANI NA OVOM SVETU ZBOG TOGA…VOLEO SAM TE, DA ZNAŠ !!!
Nikada vise nisam bila radosna kada bi voz Beograd -Sarajevo zazviždao, nikada više nisam sjela na onu klupu u parku, nikada više me niko nije ”voleo” onako kao on a nije ni mogao jer sam se promijenila, nikada više nisam otišla na groblje a da mi se nije učinilo da neko u daljini svira onu našu…godinama je ostalo ono da ne volim lijepe muškarce (jer su oni svačiji), nego volim pametne izgrađene umjetnošću (rekla sam volim, a ne moraš voljeti da ti se nekad omaknu zajedničke godine)… pisma su izgorjela jer su naši međusobno pucali jedni na druge …ostala je ljepota nedorečenog…
Recite djeci svojoj, koliko ljubavi droga uskratiti može!
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
POTRESNE PRIČE “IZBRISANIH” U SLOVENIJI: Zaplijenili su mi stan, djeca su završila kod posvojitelja--------------------------------------------------------------------------------
“Nije mi do novca, nego do zadovoljštine i da djeci dokažem da ih nisam napustila”, kazala je 47-godišnja Ana Mezga, jedna od “izbrisanih” koji su dobili presudu na Europskom sudu za ljudska prava protiv Slovenije.
Mezga se sa suzama u očima prisjeća kalvarije koju je prošla posljednjih 20 godina. U kobnom travnju 1992. godine, kada im je Slovenija oduzela građanska prava, Mezga je rodila sina i bila je na porodiljnom dopustu, a u jednom danu je ostala bez svega.
“Zaplijenili su mi stan, djeca su završila kod posvojitelja”
“Nitko mi ništa nije rekao da nešto treba urediti, jer sam imala prijavljeno stalno prebivalište. Nisam znala što se događa”, kazala je Mezga, piše Delo. Njezini roditelji su uzeli dvoje djece u Hrvatsku kod sebe. Otac im je umro u ratu.
“Zaplijenili su mi stan. Nisam mogla nazad. Kada mi je umrla majka, hrvatske vlasti su djecu dale posvojiteljima. Nisam znala što je s njima. Nakon toliko godina osjećam samo prazninu. Ta država me je uništila”, sjeća se rođena Čakovčanka Ana Mezga koja se kao 16-godišnjakinja preselila u Ljubljanu. Uglavnom je radila u ugostiteljstvu i kaže da je je u Sloveniji lijepo živjela dok joj se nije “svijet srušio”. Nakon što su je slovenske vlasti izbrisale sa partnerom se preselila iz Ljubljane i godinama radila “na crno”.
Tijekom dvije kasnije trudnoće nije mogla ići liječniku, jer nije imala zdravstveno osiguranje. Najteže joj je pala činjenica što su njezino starije dvoje djece odgojili stranci. Zbog tuge i bezizlazne situacije si je nekoliko puta pokušala oduzeti život. Danas njezina 29-godišnja kćerka već ima svoju obitelj, dok je 20-godišnji sin još uvijek kod posvojitelja. Tek prije nekoliko godina je ponovno ostvarila kontakt sa njima.
“Život u getu”
77-godišnji Mustafa Kurić se 1964. godine iz BiH preselio u Koper gdje je bio cijenjeni obućar. Dugo godina ljudima nije želio reći da je ostao bez dokumenata, a 20 godina se osjećao kao manje vrijedan čovjek koji je osuđen na “život u getu”, jer nije mogao otići nigdje iz Kopra gdje su ga poznavali.
Po par sati bi ga policajci šikanirali i ponižavali kada bi ga zaustavili u Izoli ili Pranu. “Ružno je toliko vremena živjeti bez ikakvih prava, ni socijalnih ni ljudskih. Platiti bi morali oni koji su odgovorni za ‘brisanje’, a ne porezni obveznici”, kaže Kurić koji više nema povjerenja u slovensku državu. Uz Anu Mezgu i Mustafu Kurića spor na Europskom sudu za ljudska prava dobilo je još devet “izbrisanih”. Jedan od njih, Milan Makuc, nije dočekao presudu.
Slovenski odvjetnici nisu željeli preuzeti slučaj
“Skupili smo priče 50 ‘izbrisanih’ i među njima izabrali 11 onih kojima su najviše kršena prava”, kazala je Uršula Lipovec Čebron koja je jedna od najzaslužnijih što je ta tužba poslana na Europski sud za ljudska prava. “Sa grupom aktivista smo se javili nekoliko slovenskih odvjetnika, ali od svih smo dobili odgovor da je to osjetljiva tema, da se ne usude i ne vjeruju u uspjeh te da će već na početku odbaciti tužbu”, sjeća se Lipovec Čebron.
Na kraju su pronašli odvjetnike u Rimu koji su bili voljni preuzeti slučaj te su ga uspješno doveli do kraja. Sud je odredio da se “izbrisanima” mora isplatiti 20 tisuća eura odštete za nematerijalnu štetu.
Mezga se sa suzama u očima prisjeća kalvarije koju je prošla posljednjih 20 godina. U kobnom travnju 1992. godine, kada im je Slovenija oduzela građanska prava, Mezga je rodila sina i bila je na porodiljnom dopustu, a u jednom danu je ostala bez svega.
“Zaplijenili su mi stan, djeca su završila kod posvojitelja”
“Nitko mi ništa nije rekao da nešto treba urediti, jer sam imala prijavljeno stalno prebivalište. Nisam znala što se događa”, kazala je Mezga, piše Delo. Njezini roditelji su uzeli dvoje djece u Hrvatsku kod sebe. Otac im je umro u ratu.
“Zaplijenili su mi stan. Nisam mogla nazad. Kada mi je umrla majka, hrvatske vlasti su djecu dale posvojiteljima. Nisam znala što je s njima. Nakon toliko godina osjećam samo prazninu. Ta država me je uništila”, sjeća se rođena Čakovčanka Ana Mezga koja se kao 16-godišnjakinja preselila u Ljubljanu. Uglavnom je radila u ugostiteljstvu i kaže da je je u Sloveniji lijepo živjela dok joj se nije “svijet srušio”. Nakon što su je slovenske vlasti izbrisale sa partnerom se preselila iz Ljubljane i godinama radila “na crno”.
Tijekom dvije kasnije trudnoće nije mogla ići liječniku, jer nije imala zdravstveno osiguranje. Najteže joj je pala činjenica što su njezino starije dvoje djece odgojili stranci. Zbog tuge i bezizlazne situacije si je nekoliko puta pokušala oduzeti život. Danas njezina 29-godišnja kćerka već ima svoju obitelj, dok je 20-godišnji sin još uvijek kod posvojitelja. Tek prije nekoliko godina je ponovno ostvarila kontakt sa njima.
“Život u getu”
77-godišnji Mustafa Kurić se 1964. godine iz BiH preselio u Koper gdje je bio cijenjeni obućar. Dugo godina ljudima nije želio reći da je ostao bez dokumenata, a 20 godina se osjećao kao manje vrijedan čovjek koji je osuđen na “život u getu”, jer nije mogao otići nigdje iz Kopra gdje su ga poznavali.
Po par sati bi ga policajci šikanirali i ponižavali kada bi ga zaustavili u Izoli ili Pranu. “Ružno je toliko vremena živjeti bez ikakvih prava, ni socijalnih ni ljudskih. Platiti bi morali oni koji su odgovorni za ‘brisanje’, a ne porezni obveznici”, kaže Kurić koji više nema povjerenja u slovensku državu. Uz Anu Mezgu i Mustafu Kurića spor na Europskom sudu za ljudska prava dobilo je još devet “izbrisanih”. Jedan od njih, Milan Makuc, nije dočekao presudu.
Slovenski odvjetnici nisu željeli preuzeti slučaj
“Skupili smo priče 50 ‘izbrisanih’ i među njima izabrali 11 onih kojima su najviše kršena prava”, kazala je Uršula Lipovec Čebron koja je jedna od najzaslužnijih što je ta tužba poslana na Europski sud za ljudska prava. “Sa grupom aktivista smo se javili nekoliko slovenskih odvjetnika, ali od svih smo dobili odgovor da je to osjetljiva tema, da se ne usude i ne vjeruju u uspjeh te da će već na početku odbaciti tužbu”, sjeća se Lipovec Čebron.
Na kraju su pronašli odvjetnike u Rimu koji su bili voljni preuzeti slučaj te su ga uspješno doveli do kraja. Sud je odredio da se “izbrisanima” mora isplatiti 20 tisuća eura odštete za nematerijalnu štetu.
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
ŽIVOTNA DRAMA
ISTINITE PRIČE: Želudac mi se stisnuo kada sam ugledala muža s drugom ženom u kafi
Baka mi je uvijek pričala kako žene u obitelji prati kletva. Sve su se rastajale. Govorila sam joj: ‘Ma ja ću biti prva koja će prekinuti niz. Moj je Vedran drukčiji.’ O, kako sam se prevarila...
U nekoj se obitelji nasljeđuju srebrni i zlatni pirovi, u nekoj tragične ljubavi, a u mojoj - razvodi. Povod za njih prevare su i laži muške, slabije strane. Koliko mi je poznato, još je moja prapraprabaka uspjela razvrgnuti brak i pobjeći preko bare. Nije ni čudno što je stopa razvoda u Americi tolika. Na žalost, ili na moju sreću, jedna od njezinih kćeri vratila se u djedovinu i nastavila tradiciju. Još i dandanas pamtim kako mi je baka o razvodu govorila kao o nečemu što se nasljeđuje uz boju očiju. I kao o nečemu od čega se ne može pobjeći. Nosila je oba prstena na ruci, jedan da je podsjeti na izdaju, a drugi na odanost, i često pričala da sreća ne dolazi treća, nego druga
U drugom braku na svijet je došla moja majka, u čijem sam opet drugom braku svijet ugledala ja. Urlala sam, vjerojatno predosjećajući da će me, kad-tad, za uši uhvatiti obiteljsko nasljeđe. Prije toga uhvatile su me kozice, prva ljubav, srednjoškolske ludorije, upale krajnika, ljetovanja i zimovanja, šaputanja na jastuku i studij. Bio je rujan kad sam s radnom knjižicom izišla sa Zavoda za zapošljavanje. I naletjela na sudbinu. Također s knjižicom.
- Bok! Znaš li slučajno gdje je zdravstveno?
- Možeš sa mnom - odgovorih bez razmišljanja. Duboke zelene oči i osmijeh od sto dolara ne susreću se svaki dan.
- Odlično - zadovoljno je kimnuo. Njegovo veselo brbljanje, gestikuliranje, nekoliko kratkih pitanja i već sam bila zaljubljena. Lakoća s kojom je komunicirao sa svima, nesvjestan svoga šarma, bila je začuđujuća.
- Imaš vremena sutra navečer? Igra dobar film - predložio je ne skidajući pogled s moga lica koje se vjerojatno cerekalo samo od sebe. Nepisani imperativ nedodirljivosti nikad mi nije legao.
- O.K. Čujemo se.
Kino, izlasci, šetnje, upoznavanje njegovih prijatelja, braće, roditelja. Ukratko, u godinu dana bila sam zaposlena mlada žena sa zaručnikom kakvog bi svaki otac poželio. Jedino se moja baka smješkala, ne govoreći ništa. atkad bi samo okretala prstenje na ruci i slušala moje priče o Vedranu, o tome kako ću ja prva promijeniti zloslutnu nam sudbinu. Bilo je to vrijeme radosti kada je cijeli svijet bio naš.
- Hajdemo na neko putovanje - predložio je jedne večeri kad se vratio s posla.
- Misliš, kao na medeni mjesec? - obradovala sam se.
- Da, to smo preskočili - poljubio me i zagrlio. - Možemo napraviti bebu negdje u toplijim krajevima.
- Dijete? Već?
- Zašto ne?
- Nismo o tome razgovarali.
- Sad razgovaramo.
Prvi put tišina se ugurala između nas. Trebalo mi je par minuta da pronađem svoj glas.
- U redu. Možemo pokušati.
- Ma što pokušati, odmah ćemo dobiti dvojke - podignuo me u zrak i zavrtio.
Otputovali smo, dakako, u Egipat. Njegovo oduševljenje u hipu je prešlo na mene. Bilo mi je jasno zašto je tako odlučan. Odrastao je u brojnoj obitelji i braća su mu imala djecu. Imali smo sve uvjete, a i da nismo, potrudili bismo se ostvariti ih. Iako bismo o planovima, željama i svemu dugo razgovarali, s vremenom se to promijenilo. Razgovor o djeci bio je tek početak. Nisam ni primijetila kako se pretvaram u osobu koja ispunjava tuđe želje, zanemarujući svoje koje bi se rasplinule u daleke sanje. Kad je čovjek tužan ili sretan, ne primjećuje ništa oko sebe.
Dakle, prve godine braka prošle su brzim koracima, nedostajali su nam oni sitni, veseli, dječji. Onda je, jedne zime, sve krenulo nizbrdo. Vedranov brat dobio je treće dijete. Od grudice stvorila se lavina…
- Vrijeme je da potražiš liječničku pomoć - odsutno je rekao za večerom.
- Misliš, oboje?
- Da.
- Onda tako i reci.
- Pa rekao sam.
- Nisi.
- Jesam.
- Nisi.
- Jesam!
- Ne viči!
- Ti vičeš! Da manje histeriziraš oko svega, već bismo imali petorke!
Ostala sam bez riječi. Svaki bi razgovor o djeci, našim problemima i odlasku u bolnicu završio više-manje slično, ali nikada nije ovako uperio prst u mene. On se ne može natjerati ni kod zubara sve dok ne postane kritično, a kamoli u bolnicu. Počela sam plakati. Dijete mi nije bio još jedan trofej u nizu, neostvaren zadatak, nešto što svi imaju pa zato trebam i ja. Doista sam željela u naručju malenu djevojčicu ili dječaka.
- Oprosti, nisam tako mislio - odložio je pribor i primio me za ramena. - Možemo idući tjedan otići zajedno, uzet ću slobodne dane.
Čvrsto sam ga zagrlila. Poslije smo razgovarali smirenije i detaljnije o tome, tako da se i on umirio. No kad smo jednom prošli kroz bolnička vrata, kao da je faraonska kletva pala na nas. Terapija, pregledi, operacije, milijarde podataka, statistike, slova, brojevi, i naposljetku - bol. Praznina. Ništa. I ponovno, i ponovno, i ponovno. Sve sam češće plakala. S vremenom gotovo svaku večer.
- Budi jaka.
- Nije lako pod svim ovim hormonima.
- Znam, ipak se potrudi.
- Hoću - obećala sam i njemu i sebi, ali znala sam da ću se noćima buditi sa suzama u očima, na mokrom jastuku i otići u kupaonicu. Svoje lice, umorno, crveno od plača, prestala sam promatrati u zrcalu. Krajičkom oka ulovila bih nekoliko sijedih u prolazu, ne pridajući pažnju tome što mi dani prolaze po bolničkim hodnicima. Situaciju na poslu nisam ni doživljavala sve dok me kolegica Mila nije pozvala na ručak.
- Što je s tobom? Nekako si rastresena.
- Da? Nisam primijetila.
- Pa kad si rastresena - nasmijala se i primila me za ruku.
- Bit ću dobro - popravila sam kosu i uspravila se. - Malo sam umorna.
- Slušaj, meni ne smeta, nego babe u susjednoj kancelariji samo traže žrtvu za ogovaranje.
- I što se priča?
- Gluposti, nije važno.
- Pa reci sad kad si započela.
- Da te muž vara. Da zato izgledaš lošije nego inače.
- Molim?
- Rekla sam ti, gluposti.
Počela sam se smijati. Takvo što bilo mi je preglupo. Vedran i ja provodili smo svaku večer zajedno. Bili smo iscrpljeni od svega. Pretpostavljam da izvanbračna veza zahtijeva trud, vrijeme i mnogo energije za laganje.
- Ljudi stvarno nemaju privatni život kad se bave tuđim izmišljenim problemima.
- Nemaju i tako su odgojeni, odnosno neodgojeni. Guraju nos gdje im nije mjesto, umjesto da obrišu pred svojim vratima.
Ručak začinjen smijehom toliko mi je prijao da sam naručila još dva kolača i kavu. Mila me upozorila da radim pažljivije jer mi je nekoliko puta potajno ispravila pogrešno unijete podatke. Dok smo plaćale i šalile se, kroz glavu mi je proletjelo kako se dugo nisam osjećala ovako opušteno. Komunikacija s Vedranom svela se na razmjenu svakodnevnih podataka dok bi u pozadini bolno kuckalo pitanje trudnoće. Pribojavala sam se takvih razgovora, osjećajući krivnju, pa sam mu prepričala uredske tračeve.
- Tko su te glupače da ih namlatim?
- Direktorovi pijuni, nevažni likovi.
- Poprilično su drske i primitivne.
- Zato i imaju tu funkciju na poslu. Spletkarenje, olajavanje, cinkanje, smještanje otkaza. Izvan toga one su nitko i ništa.
- Ne samo izvan, nego općenito. Bijedno. Zar se ništa u ovoj državi nije promijenilo?
- Osim što je zatvoren Goli otok, ništa.
Odlučili smo izaći na večeru, u kvartovski restoran. Bio je polupun, nekoliko parova čekalo je hranu, u drugom dijelu jedna je obitelj bučno večerala. Čuli su se i prijekori i smijeh, klupko radosti i vriske. U trenu sam se snuždila. Vedran je odsutno gledao ponudu, a ja se suzdržavala od plača. Zagnjurila sam nos u jelovnik dok su mi se slova mutila od suza.
- Što ćeš ti?
- Ne znam.
- Nemoj mi samo reći da nisi gladna.
- Nisam.
- Zašto smo onda izašli?
- Nismo valjda samo zbog hrane.
Podignuo je pogled i namrštio se. Ni on ni ja nismo mogli podnijeti moje suze, izgubljene nade, očekivanje.
aš si slaba - procijedio je.
- A što? Trebala bih biti poput gumene lutke? Bila bih nenormalna da me to sve ne dira.
- Samo kažem da je za tebe bolje da očvrsneš. I za mene.
- A ti ćeš me s vremena na vrijeme provocirati da provjeriš koliko sam ojačala? Je li?! Pa nisu svi debelokošci!
- Hoćeš reći, kao ja?
- Ne, nisam to rekla! Nego… da smo različiti.
- Točno. Ali život nije za ljubičice.
- Što?! - planula sam. - Da ne stvaramo možda arijevsku rasu?!
- Daj se smiri - osvrnuo se. - Stiže konobar.
- Briga me - ustala sam. - To je i Hitler mislio kad je započeo pohode smrti po Europi.
Odjurila sam van, na ulazu umalo srušivši vlasnika restorana. Kamo? Ne znam. Ravno, lijevo, desno? Duž ulice prema rijeci. Doma mi se nije išlo. Obrisala sam posljednje suze. Bilo mi je dosta svega. Pa ako želi čvrstu i emocionalno ograničenu ženu, dobit će je. Zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, onih crijeva i genitalija, danas je poželjno i društveno prihvatljivo ponašanje. Nikakvi osjećaji osim glumatanja sreće. I toljaga u šapi kako bi se čuvalo ono što se smatra vlastitim. Usput uzelo tuđe. Od slabića. Što se drugo ponavlja nego povijest u različitim oblicima?
Kad sam se vratila kući, nije ga bilo. Legla sam, u košmaru zaspala. Ubrzo su košmari, večeri bez njega i zbrka na poslu postali moja svakodnevica. Barem nisam više plakala. Pronašla sam snagu u sebi, no šutnja je trajala predugo. S njom se pojavila moja očita iznerviranost. Iako mi se Vedran nekoliko puta pokušao umiliti i razgovarati, nisam prihvaćala komunikaciju bez isprike. A kad je napokon procijedio da mu je žao, naglasio je da ne zna što je napravio i zašto se ljutim. Na takav bezobrazluk nisam ništa odgovorila.
Došla je veljača, mjesec ljubavi, Valentinovo. Nikad tome nisam pridavala neku važnost, međutim sada me izluđivalo. Jedini podražaj koji je mogao prouzročiti takav kič, kretenske reklame, srdašca i ostale gluposti bio je onaj na povraćanje. Nije mi bilo jasno kako odrasli ne mogu shvatiti da su pisamca, ljubavne izjave i darovi primjereniji za djecu u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi. Ljubav je nešto drugo.
Na ručku s prijateljicom bila sam već toliko iziritirana svim tim prenemaganjima po medijima cijele dane da sam nabola komad mesa kao da mi je nešto skrivilo
ISTINITE PRIČE: Želudac mi se stisnuo kada sam ugledala muža s drugom ženom u kafi
Baka mi je uvijek pričala kako žene u obitelji prati kletva. Sve su se rastajale. Govorila sam joj: ‘Ma ja ću biti prva koja će prekinuti niz. Moj je Vedran drukčiji.’ O, kako sam se prevarila...
U nekoj se obitelji nasljeđuju srebrni i zlatni pirovi, u nekoj tragične ljubavi, a u mojoj - razvodi. Povod za njih prevare su i laži muške, slabije strane. Koliko mi je poznato, još je moja prapraprabaka uspjela razvrgnuti brak i pobjeći preko bare. Nije ni čudno što je stopa razvoda u Americi tolika. Na žalost, ili na moju sreću, jedna od njezinih kćeri vratila se u djedovinu i nastavila tradiciju. Još i dandanas pamtim kako mi je baka o razvodu govorila kao o nečemu što se nasljeđuje uz boju očiju. I kao o nečemu od čega se ne može pobjeći. Nosila je oba prstena na ruci, jedan da je podsjeti na izdaju, a drugi na odanost, i često pričala da sreća ne dolazi treća, nego druga
U drugom braku na svijet je došla moja majka, u čijem sam opet drugom braku svijet ugledala ja. Urlala sam, vjerojatno predosjećajući da će me, kad-tad, za uši uhvatiti obiteljsko nasljeđe. Prije toga uhvatile su me kozice, prva ljubav, srednjoškolske ludorije, upale krajnika, ljetovanja i zimovanja, šaputanja na jastuku i studij. Bio je rujan kad sam s radnom knjižicom izišla sa Zavoda za zapošljavanje. I naletjela na sudbinu. Također s knjižicom.
- Bok! Znaš li slučajno gdje je zdravstveno?
- Možeš sa mnom - odgovorih bez razmišljanja. Duboke zelene oči i osmijeh od sto dolara ne susreću se svaki dan.
- Odlično - zadovoljno je kimnuo. Njegovo veselo brbljanje, gestikuliranje, nekoliko kratkih pitanja i već sam bila zaljubljena. Lakoća s kojom je komunicirao sa svima, nesvjestan svoga šarma, bila je začuđujuća.
- Imaš vremena sutra navečer? Igra dobar film - predložio je ne skidajući pogled s moga lica koje se vjerojatno cerekalo samo od sebe. Nepisani imperativ nedodirljivosti nikad mi nije legao.
- O.K. Čujemo se.
Kino, izlasci, šetnje, upoznavanje njegovih prijatelja, braće, roditelja. Ukratko, u godinu dana bila sam zaposlena mlada žena sa zaručnikom kakvog bi svaki otac poželio. Jedino se moja baka smješkala, ne govoreći ništa. atkad bi samo okretala prstenje na ruci i slušala moje priče o Vedranu, o tome kako ću ja prva promijeniti zloslutnu nam sudbinu. Bilo je to vrijeme radosti kada je cijeli svijet bio naš.
- Hajdemo na neko putovanje - predložio je jedne večeri kad se vratio s posla.
- Misliš, kao na medeni mjesec? - obradovala sam se.
- Da, to smo preskočili - poljubio me i zagrlio. - Možemo napraviti bebu negdje u toplijim krajevima.
- Dijete? Već?
- Zašto ne?
- Nismo o tome razgovarali.
- Sad razgovaramo.
Prvi put tišina se ugurala između nas. Trebalo mi je par minuta da pronađem svoj glas.
- U redu. Možemo pokušati.
- Ma što pokušati, odmah ćemo dobiti dvojke - podignuo me u zrak i zavrtio.
Otputovali smo, dakako, u Egipat. Njegovo oduševljenje u hipu je prešlo na mene. Bilo mi je jasno zašto je tako odlučan. Odrastao je u brojnoj obitelji i braća su mu imala djecu. Imali smo sve uvjete, a i da nismo, potrudili bismo se ostvariti ih. Iako bismo o planovima, željama i svemu dugo razgovarali, s vremenom se to promijenilo. Razgovor o djeci bio je tek početak. Nisam ni primijetila kako se pretvaram u osobu koja ispunjava tuđe želje, zanemarujući svoje koje bi se rasplinule u daleke sanje. Kad je čovjek tužan ili sretan, ne primjećuje ništa oko sebe.
Dakle, prve godine braka prošle su brzim koracima, nedostajali su nam oni sitni, veseli, dječji. Onda je, jedne zime, sve krenulo nizbrdo. Vedranov brat dobio je treće dijete. Od grudice stvorila se lavina…
- Vrijeme je da potražiš liječničku pomoć - odsutno je rekao za večerom.
- Misliš, oboje?
- Da.
- Onda tako i reci.
- Pa rekao sam.
- Nisi.
- Jesam.
- Nisi.
- Jesam!
- Ne viči!
- Ti vičeš! Da manje histeriziraš oko svega, već bismo imali petorke!
Ostala sam bez riječi. Svaki bi razgovor o djeci, našim problemima i odlasku u bolnicu završio više-manje slično, ali nikada nije ovako uperio prst u mene. On se ne može natjerati ni kod zubara sve dok ne postane kritično, a kamoli u bolnicu. Počela sam plakati. Dijete mi nije bio još jedan trofej u nizu, neostvaren zadatak, nešto što svi imaju pa zato trebam i ja. Doista sam željela u naručju malenu djevojčicu ili dječaka.
- Oprosti, nisam tako mislio - odložio je pribor i primio me za ramena. - Možemo idući tjedan otići zajedno, uzet ću slobodne dane.
Čvrsto sam ga zagrlila. Poslije smo razgovarali smirenije i detaljnije o tome, tako da se i on umirio. No kad smo jednom prošli kroz bolnička vrata, kao da je faraonska kletva pala na nas. Terapija, pregledi, operacije, milijarde podataka, statistike, slova, brojevi, i naposljetku - bol. Praznina. Ništa. I ponovno, i ponovno, i ponovno. Sve sam češće plakala. S vremenom gotovo svaku večer.
- Budi jaka.
- Nije lako pod svim ovim hormonima.
- Znam, ipak se potrudi.
- Hoću - obećala sam i njemu i sebi, ali znala sam da ću se noćima buditi sa suzama u očima, na mokrom jastuku i otići u kupaonicu. Svoje lice, umorno, crveno od plača, prestala sam promatrati u zrcalu. Krajičkom oka ulovila bih nekoliko sijedih u prolazu, ne pridajući pažnju tome što mi dani prolaze po bolničkim hodnicima. Situaciju na poslu nisam ni doživljavala sve dok me kolegica Mila nije pozvala na ručak.
- Što je s tobom? Nekako si rastresena.
- Da? Nisam primijetila.
- Pa kad si rastresena - nasmijala se i primila me za ruku.
- Bit ću dobro - popravila sam kosu i uspravila se. - Malo sam umorna.
- Slušaj, meni ne smeta, nego babe u susjednoj kancelariji samo traže žrtvu za ogovaranje.
- I što se priča?
- Gluposti, nije važno.
- Pa reci sad kad si započela.
- Da te muž vara. Da zato izgledaš lošije nego inače.
- Molim?
- Rekla sam ti, gluposti.
Počela sam se smijati. Takvo što bilo mi je preglupo. Vedran i ja provodili smo svaku večer zajedno. Bili smo iscrpljeni od svega. Pretpostavljam da izvanbračna veza zahtijeva trud, vrijeme i mnogo energije za laganje.
- Ljudi stvarno nemaju privatni život kad se bave tuđim izmišljenim problemima.
- Nemaju i tako su odgojeni, odnosno neodgojeni. Guraju nos gdje im nije mjesto, umjesto da obrišu pred svojim vratima.
Ručak začinjen smijehom toliko mi je prijao da sam naručila još dva kolača i kavu. Mila me upozorila da radim pažljivije jer mi je nekoliko puta potajno ispravila pogrešno unijete podatke. Dok smo plaćale i šalile se, kroz glavu mi je proletjelo kako se dugo nisam osjećala ovako opušteno. Komunikacija s Vedranom svela se na razmjenu svakodnevnih podataka dok bi u pozadini bolno kuckalo pitanje trudnoće. Pribojavala sam se takvih razgovora, osjećajući krivnju, pa sam mu prepričala uredske tračeve.
- Tko su te glupače da ih namlatim?
- Direktorovi pijuni, nevažni likovi.
- Poprilično su drske i primitivne.
- Zato i imaju tu funkciju na poslu. Spletkarenje, olajavanje, cinkanje, smještanje otkaza. Izvan toga one su nitko i ništa.
- Ne samo izvan, nego općenito. Bijedno. Zar se ništa u ovoj državi nije promijenilo?
- Osim što je zatvoren Goli otok, ništa.
Odlučili smo izaći na večeru, u kvartovski restoran. Bio je polupun, nekoliko parova čekalo je hranu, u drugom dijelu jedna je obitelj bučno večerala. Čuli su se i prijekori i smijeh, klupko radosti i vriske. U trenu sam se snuždila. Vedran je odsutno gledao ponudu, a ja se suzdržavala od plača. Zagnjurila sam nos u jelovnik dok su mi se slova mutila od suza.
- Što ćeš ti?
- Ne znam.
- Nemoj mi samo reći da nisi gladna.
- Nisam.
- Zašto smo onda izašli?
- Nismo valjda samo zbog hrane.
Podignuo je pogled i namrštio se. Ni on ni ja nismo mogli podnijeti moje suze, izgubljene nade, očekivanje.
aš si slaba - procijedio je.
- A što? Trebala bih biti poput gumene lutke? Bila bih nenormalna da me to sve ne dira.
- Samo kažem da je za tebe bolje da očvrsneš. I za mene.
- A ti ćeš me s vremena na vrijeme provocirati da provjeriš koliko sam ojačala? Je li?! Pa nisu svi debelokošci!
- Hoćeš reći, kao ja?
- Ne, nisam to rekla! Nego… da smo različiti.
- Točno. Ali život nije za ljubičice.
- Što?! - planula sam. - Da ne stvaramo možda arijevsku rasu?!
- Daj se smiri - osvrnuo se. - Stiže konobar.
- Briga me - ustala sam. - To je i Hitler mislio kad je započeo pohode smrti po Europi.
Odjurila sam van, na ulazu umalo srušivši vlasnika restorana. Kamo? Ne znam. Ravno, lijevo, desno? Duž ulice prema rijeci. Doma mi se nije išlo. Obrisala sam posljednje suze. Bilo mi je dosta svega. Pa ako želi čvrstu i emocionalno ograničenu ženu, dobit će je. Zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, onih crijeva i genitalija, danas je poželjno i društveno prihvatljivo ponašanje. Nikakvi osjećaji osim glumatanja sreće. I toljaga u šapi kako bi se čuvalo ono što se smatra vlastitim. Usput uzelo tuđe. Od slabića. Što se drugo ponavlja nego povijest u različitim oblicima?
Kad sam se vratila kući, nije ga bilo. Legla sam, u košmaru zaspala. Ubrzo su košmari, večeri bez njega i zbrka na poslu postali moja svakodnevica. Barem nisam više plakala. Pronašla sam snagu u sebi, no šutnja je trajala predugo. S njom se pojavila moja očita iznerviranost. Iako mi se Vedran nekoliko puta pokušao umiliti i razgovarati, nisam prihvaćala komunikaciju bez isprike. A kad je napokon procijedio da mu je žao, naglasio je da ne zna što je napravio i zašto se ljutim. Na takav bezobrazluk nisam ništa odgovorila.
Došla je veljača, mjesec ljubavi, Valentinovo. Nikad tome nisam pridavala neku važnost, međutim sada me izluđivalo. Jedini podražaj koji je mogao prouzročiti takav kič, kretenske reklame, srdašca i ostale gluposti bio je onaj na povraćanje. Nije mi bilo jasno kako odrasli ne mogu shvatiti da su pisamca, ljubavne izjave i darovi primjereniji za djecu u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi. Ljubav je nešto drugo.
Na ručku s prijateljicom bila sam već toliko iziritirana svim tim prenemaganjima po medijima cijele dane da sam nabola komad mesa kao da mi je nešto skrivilo
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
ISTINITE PRIČE: Dok je on mazio Tašu, meni je došlo da pomazim njega. Vrućina mi je navrla u obraze.
.0Živjela sam i u Parizu, i u Moskvi, ali nisam bila sretna. Mom je suprugu karijera bila važnija od obitelji i odbijao je čak i razgovor o djetetu. U zamjenu mi je donio psa. Bližila mi se četrdeseta, moj je biološki sat otkucavao i nešto sam morala učiniti. A onda se moja miljenica Taša teško ozlijedila...
Bilo je skoro osam sati kad sam čula kako se polagano podižu vrata naše garaže. Marko se konačno vratio kući te sam treći put taj dan stavila jelo u mikrovalnu. Pomislila sam na sve priče o štetnosti ovakvog podgrijavanja, ali isti sam tren odagnala te misli jer sam bila ljuta što je kasnio.
- Bog, ljubavi, oprosti, ali onaj sastanak se toliko razvukao da ti se nisam stigao niti javiti A onda poslije svega još i večera... Stvarno sam umoran, glava mi puca - uzdahnuo je ostavivši cipele nasred hodnika i nemarno prebacivši kaput preko stolca u blagovaonici.
- Trebao si mi se javiti. Mogao si barem poslati SMS. Ne bih ništa spremala za večeru - susprezala sam uragan u sebi dok sam pospremala njegovu odjeću.
- To su nevažne stvari, Tea. Sutra nećeš kuhati i sve je riješeno - tumačio je dok je namještao jastučiće da se na njih ispruži.
- Možda su tebi nevažne nakon večere u restoranu, ali ja sam te htjela iznenaditi crnim rižotom koji se sutra neće moći jesti - ne želeći više sakriti ljutnju u glasu uzela sam zdjelu s jelom i ispraznila je u zahodsku školjku.
Mislila sam da će ga ovaj moj demonstrativan postupak barem malo trgnuti ili potaknuti na ispriku, ali on je već hrkao udobno zavaljen na trosjedu. Meni je samo još preostalo dodatno ribanje školjke koju sam zaprljala sipinim crnilom. Bila sam bijesna jer to nije bilo prvi put da Marko zaboravi na sve naše dogovore i život koji postoji izvan zidova njegova ureda. Jučer smo planirali odlazak na kazališnu predstavu koja je gostovala samo te večeri pa se isto tako nije sjetio da sam kupila ulaznice, a kako mi nije javio da ne može doći, nisam imala vremena pozvati nekoga drugog. Sama nisam htjela ići jer sam se posljednjih mjeseci toliko zavukla u kuću da sam se pribojavala susreta s nepoznatim ljudima.
- Prerasta li sve u neku fobiju... - razmišljala sam dok je oko mene veselo skakutala Taša, noseći u ustima svoga omiljenog psića. Bilo je već krajnje vrijeme da je izvedem u šetnju.
Tašu sam dobila na dar od Marka prije pet godina. Bilo je to iznenađenje kojim je želio izbrisati jednu od naših prepirki koje smo vodili tih dana. U prvom trenutku bila sam zaista iznenađena i zbunjena kad mi je u prekrasnoj košarici s cvijećem i mašnom darovao i štene. Marko i ja nikad prije nismo razgovarali o tome da bismo željeli imati psa, pa mi je tim više to bilo čudno.
Uskliknula sam od iznenađenja, raznježena grudom krzna koja je drhtala od hladnoće ili još vjerojatnije od straha. Ipak, u istom sam trenutku shvatila Markovu namjeru.
- Donio si mi psa da ne mislim na dijete! Misliš li da pas može zamijeniti dijete? Shvaćaš li koliko si me ovime još više povrijedio?! - povikala sam kroz suze otrčavši u sobu.
Marko nije ništa shvatio. Taša je ušla u naš život da ga promijeni i zaista je u tome uspjela.
***
Posljednjih dana neprestano smo se svađali zbog istog razloga. Dok smo te nedjelje sjedili na našoj velikoj terasi, uživajući u prvoj kavi i toplim proljetnim zrakama, ponovno sam oprezno zapodjenula stari razgovor:
- Pogledaj kako nam je divan vrt ovog proljeća, na onoj praznoj ljuljački nedostaje još samo dijete - rekla sam pogledavajući muža između dva gutljaja kave.
Nije ništa rekao pa sam pomislila da će konačno pristati, a onda odjednom, kao vulkan koji je eruptirao, počeo je izbacivati riječi:
- Tea, toliko smo puta o tome razgovarali. Imam trideset i pet godina i sad je moje vrijeme. Konačno imam status menadžera, ali ga vrlo lako mogu izgubiti. I više od toga, čekam na promaknuće i stvarno mi ne treba derište koje će vrištati kad se vratim kući - rekao je.
- Ali i ja imam trideset i pet, to si, čini se, zaboravio! Dokad misliš da možemo čekati, do četrdesete?! Ne mogu vjerovati da ti je karijera važnija od obitelji! - pokušavala sam mu po tko zna koji put objasniti kroz suze koje su počele nezaustavljivo navirati.
- Strpi se još koju godinu pa ćemo i kredit za kuću otplatiti, onda će sve biti jednostavnije - rekao je.
- Dobro znaš da novac nije problem. Ja sam mogla raditi i negdje za puno veću plaću, ali ti kao da si zaboravio što si mi rekao kad smo se vjenčali?! - nastavila sam svađu.
***
Vjenčali smo se nekoliko mjeseci nakon što smo diplomirali. Marko je dobio radno mjesto još na posljednjoj godini fakulteta jer je te godine bio izabran za najboljeg studenta, a projekt na kojemu je radio bio je zanimljiv brojnim tvrtkama. Već tada su ga mnogi pozivali i nudili mu posao, ali on je strpljivo čekao pravu priliku. I dočekao ju je zaposlivši se u multinacionalnoj kompaniji. Ja nisam bila tako uspješan student, ali mogla sam se zaposliti čim sam diplomirala u jednoj ne baš velikoj tvrtki koja se bavila marketingom. No, on je imao neke druge ideje:
- Ako se tamo zaposliš, nećeš imati ni trenutka slobodnog vremena. Znam koliko želiš dijete pa bi bilo bolje da potražiš neki manje zahtjevan posao - govorio je.
Nisam tada znala što bi to bio “manje zahtjevan posao“, ali od nekih poznanika njegovih roditelja doznali smo za slobodno mjesto u jednom malom birou. To je bio dosadan, gotovo činovnički posao koji se sastojao od dovršavanja projekata koje je osmislio i izradio moj šef. Bila sam nezadovoljna , ali smatrala sam da je to ionako privremeno rješenje dok ne dobijemo djecu i dok oni malo ne odrastu. No, moji i Markovi planovi vrlo su se brzo počeli razilaziti kad su mu ponudili odlično mjesto u inozemstvu.
- Možeš li zamisliti koliki je to uspjeh?! U tvrtki sam tek godinu dana i već sam dobio to mjesto. Da samo znaš koliko se ljudi u uredu za njega natjecalo, ali izabrali su baš mene.
- Čestitam ti! Nisi mi nikad spomenuo da želiš otići, odakle sad to?! - upitala sam.
- Htio sam te iznenaditi, znam koliko voliš Pariz. Na tvoju žalost, ne idemo tamo za cijeli život, nego na dvije godine - dodao je presretno.
- Dvije godine?! Govoriš li ti to da se selimo u drugu zemlju kao da idemo u drugi kvart? Pa, nije sitnica sve ostaviti i otići - pokušavala sam mu objasniti.
No, za njega je to zaista bila sitnica. Konačno će moći upoznati sve one stručnjake s kojima je surađivao od prvoga dana. O prijateljima i rodbini koje ostavlja nije razmišljao jer sam ionako ja bila ta koja ih je pozivala na druženja budući da je u slobodnim satima radije sjedio kod kuće, čitao ili jednostavno spavao. Marko se nije promijenio, a ja ga nisam prestala voljeti, nego sam u jednom trenutku shvatila da trebam drukčiji život.
Isprva mi se odlazak u Pariz učinio kao njegova prijevara i sebičnost jer sam trebala dati otkaz, ali onda sam pomislila da je to dobra promjena i nešto što bi mnoge moje prijateljice sigurno usrećilo. Jedno je sigurno - sve su mi zavidjele kad sam im ispričala da se selimo na dvije godine.
- Tea, koja si ti sretnica! Grad ljubavi, mode i umjetnika čeka na tebe. Jesi li počela učiti francuski, mon cheri?! - šalila se prijateljica Ana koja je znala svaku moju misao i želju.
- Razvedri se, doći ću ti u posjet, Pariz nije na kraj svijeta, a možda dobijete i malog Parižanina, nikad se ne zna - dodala je namignuvši mi.
Pariz je predivan, prevelik grad u kojemu nismo ostali dvije, nego četiri godine. Poslije Pariza uslijedile su dvije godine u Moskvi koja je također prelijepa, ali daleka i hladna. Imala sam dojam da se nikad nećemo vratiti kući. Marko je napredovao, njegov radni dan trajao je ponekad i dvanaest sati, ali to mu nije smetalo. Uživao je u svemu, ne misleći da bismo nešto morali promijeniti, a ja sam bila sve nezadovoljnija. Nismo dobili ni Parižanina, ni Moskovljanina jer je smatrao da se naše dijete mora roditi u Zagrebu. I to sam prihvatila, odlučivši vrijeme provedeno u inozemstvu okrenuti u svoju korist, polazeći različite tečajeve jezika, slikanja, pisanja. Upoznala sam mnogo ljudi, stekla nove prijatelje s kojima smo odlazili na izlete po prekrasnim provincijskim gradićima i tako učinila smislenijim naš boravak daleko od kuće.
***
Kad smo se, poslije svega, vratili u Zagreb, sve je bilo drukčije. Neki novi, nepoznati ljudi zauzeli su vodeće pozicije u tvrtki za koju je Marko radio. Bili su mlađi od njega, vjerojatno agresivniji i znali su nametnuti svoje ideje. Marko se ponovno morao dokazivati kao da kreće od početka, a ja sam ga pokušavala udobrovoljiti kuhajući mu ono što je volio, tetošeći ga kao dijete. Posao više nisam tražila jer sam se kod kuće mogla baviti grafičkim dizajnom koji sam zavoljela još u Parizu. Konačno, mogla sam organizirati slobodno vrijeme kako sam htjela, a imala sam ga dovoljno jer su u međuvremenu i moje najbolje prijateljice Ana i Dina bile zauzete oko djece. Dina je imala dvoje, a Ana djevojčicu od dvije godine pa su njih dvije imale štošta pričati. Ja sam se, pak, osjećala suvišnom i još nesretnijom.
I tako, nakon što sam dobila psića na dar od Marka, kako da se ne ljutim?!
***
Dani su nastavili teći kao i prije, od ponedjeljka do nedjelje, podijeljeni na naše obveze, Markove sastanke, moje rokove koje sam trebala sustići, dočekivanja Marka, šetnje s Tašom. Godinu za godinom gutalo nas je vrijeme i nismo se niti osvrnuli, a došli smo do ovoga danas - razmišljala sam dok sam brisala posljednje tragove sipina crnila. Taša je već bila jako nervozna i trebala sam je izvesti van.
.0Živjela sam i u Parizu, i u Moskvi, ali nisam bila sretna. Mom je suprugu karijera bila važnija od obitelji i odbijao je čak i razgovor o djetetu. U zamjenu mi je donio psa. Bližila mi se četrdeseta, moj je biološki sat otkucavao i nešto sam morala učiniti. A onda se moja miljenica Taša teško ozlijedila...
Bilo je skoro osam sati kad sam čula kako se polagano podižu vrata naše garaže. Marko se konačno vratio kući te sam treći put taj dan stavila jelo u mikrovalnu. Pomislila sam na sve priče o štetnosti ovakvog podgrijavanja, ali isti sam tren odagnala te misli jer sam bila ljuta što je kasnio.
- Bog, ljubavi, oprosti, ali onaj sastanak se toliko razvukao da ti se nisam stigao niti javiti A onda poslije svega još i večera... Stvarno sam umoran, glava mi puca - uzdahnuo je ostavivši cipele nasred hodnika i nemarno prebacivši kaput preko stolca u blagovaonici.
- Trebao si mi se javiti. Mogao si barem poslati SMS. Ne bih ništa spremala za večeru - susprezala sam uragan u sebi dok sam pospremala njegovu odjeću.
- To su nevažne stvari, Tea. Sutra nećeš kuhati i sve je riješeno - tumačio je dok je namještao jastučiće da se na njih ispruži.
- Možda su tebi nevažne nakon večere u restoranu, ali ja sam te htjela iznenaditi crnim rižotom koji se sutra neće moći jesti - ne želeći više sakriti ljutnju u glasu uzela sam zdjelu s jelom i ispraznila je u zahodsku školjku.
Mislila sam da će ga ovaj moj demonstrativan postupak barem malo trgnuti ili potaknuti na ispriku, ali on je već hrkao udobno zavaljen na trosjedu. Meni je samo još preostalo dodatno ribanje školjke koju sam zaprljala sipinim crnilom. Bila sam bijesna jer to nije bilo prvi put da Marko zaboravi na sve naše dogovore i život koji postoji izvan zidova njegova ureda. Jučer smo planirali odlazak na kazališnu predstavu koja je gostovala samo te večeri pa se isto tako nije sjetio da sam kupila ulaznice, a kako mi nije javio da ne može doći, nisam imala vremena pozvati nekoga drugog. Sama nisam htjela ići jer sam se posljednjih mjeseci toliko zavukla u kuću da sam se pribojavala susreta s nepoznatim ljudima.
- Prerasta li sve u neku fobiju... - razmišljala sam dok je oko mene veselo skakutala Taša, noseći u ustima svoga omiljenog psića. Bilo je već krajnje vrijeme da je izvedem u šetnju.
Tašu sam dobila na dar od Marka prije pet godina. Bilo je to iznenađenje kojim je želio izbrisati jednu od naših prepirki koje smo vodili tih dana. U prvom trenutku bila sam zaista iznenađena i zbunjena kad mi je u prekrasnoj košarici s cvijećem i mašnom darovao i štene. Marko i ja nikad prije nismo razgovarali o tome da bismo željeli imati psa, pa mi je tim više to bilo čudno.
Uskliknula sam od iznenađenja, raznježena grudom krzna koja je drhtala od hladnoće ili još vjerojatnije od straha. Ipak, u istom sam trenutku shvatila Markovu namjeru.
- Donio si mi psa da ne mislim na dijete! Misliš li da pas može zamijeniti dijete? Shvaćaš li koliko si me ovime još više povrijedio?! - povikala sam kroz suze otrčavši u sobu.
Marko nije ništa shvatio. Taša je ušla u naš život da ga promijeni i zaista je u tome uspjela.
***
Posljednjih dana neprestano smo se svađali zbog istog razloga. Dok smo te nedjelje sjedili na našoj velikoj terasi, uživajući u prvoj kavi i toplim proljetnim zrakama, ponovno sam oprezno zapodjenula stari razgovor:
- Pogledaj kako nam je divan vrt ovog proljeća, na onoj praznoj ljuljački nedostaje još samo dijete - rekla sam pogledavajući muža između dva gutljaja kave.
Nije ništa rekao pa sam pomislila da će konačno pristati, a onda odjednom, kao vulkan koji je eruptirao, počeo je izbacivati riječi:
- Tea, toliko smo puta o tome razgovarali. Imam trideset i pet godina i sad je moje vrijeme. Konačno imam status menadžera, ali ga vrlo lako mogu izgubiti. I više od toga, čekam na promaknuće i stvarno mi ne treba derište koje će vrištati kad se vratim kući - rekao je.
- Ali i ja imam trideset i pet, to si, čini se, zaboravio! Dokad misliš da možemo čekati, do četrdesete?! Ne mogu vjerovati da ti je karijera važnija od obitelji! - pokušavala sam mu po tko zna koji put objasniti kroz suze koje su počele nezaustavljivo navirati.
- Strpi se još koju godinu pa ćemo i kredit za kuću otplatiti, onda će sve biti jednostavnije - rekao je.
- Dobro znaš da novac nije problem. Ja sam mogla raditi i negdje za puno veću plaću, ali ti kao da si zaboravio što si mi rekao kad smo se vjenčali?! - nastavila sam svađu.
***
Vjenčali smo se nekoliko mjeseci nakon što smo diplomirali. Marko je dobio radno mjesto još na posljednjoj godini fakulteta jer je te godine bio izabran za najboljeg studenta, a projekt na kojemu je radio bio je zanimljiv brojnim tvrtkama. Već tada su ga mnogi pozivali i nudili mu posao, ali on je strpljivo čekao pravu priliku. I dočekao ju je zaposlivši se u multinacionalnoj kompaniji. Ja nisam bila tako uspješan student, ali mogla sam se zaposliti čim sam diplomirala u jednoj ne baš velikoj tvrtki koja se bavila marketingom. No, on je imao neke druge ideje:
- Ako se tamo zaposliš, nećeš imati ni trenutka slobodnog vremena. Znam koliko želiš dijete pa bi bilo bolje da potražiš neki manje zahtjevan posao - govorio je.
Nisam tada znala što bi to bio “manje zahtjevan posao“, ali od nekih poznanika njegovih roditelja doznali smo za slobodno mjesto u jednom malom birou. To je bio dosadan, gotovo činovnički posao koji se sastojao od dovršavanja projekata koje je osmislio i izradio moj šef. Bila sam nezadovoljna , ali smatrala sam da je to ionako privremeno rješenje dok ne dobijemo djecu i dok oni malo ne odrastu. No, moji i Markovi planovi vrlo su se brzo počeli razilaziti kad su mu ponudili odlično mjesto u inozemstvu.
- Možeš li zamisliti koliki je to uspjeh?! U tvrtki sam tek godinu dana i već sam dobio to mjesto. Da samo znaš koliko se ljudi u uredu za njega natjecalo, ali izabrali su baš mene.
- Čestitam ti! Nisi mi nikad spomenuo da želiš otići, odakle sad to?! - upitala sam.
- Htio sam te iznenaditi, znam koliko voliš Pariz. Na tvoju žalost, ne idemo tamo za cijeli život, nego na dvije godine - dodao je presretno.
- Dvije godine?! Govoriš li ti to da se selimo u drugu zemlju kao da idemo u drugi kvart? Pa, nije sitnica sve ostaviti i otići - pokušavala sam mu objasniti.
No, za njega je to zaista bila sitnica. Konačno će moći upoznati sve one stručnjake s kojima je surađivao od prvoga dana. O prijateljima i rodbini koje ostavlja nije razmišljao jer sam ionako ja bila ta koja ih je pozivala na druženja budući da je u slobodnim satima radije sjedio kod kuće, čitao ili jednostavno spavao. Marko se nije promijenio, a ja ga nisam prestala voljeti, nego sam u jednom trenutku shvatila da trebam drukčiji život.
Isprva mi se odlazak u Pariz učinio kao njegova prijevara i sebičnost jer sam trebala dati otkaz, ali onda sam pomislila da je to dobra promjena i nešto što bi mnoge moje prijateljice sigurno usrećilo. Jedno je sigurno - sve su mi zavidjele kad sam im ispričala da se selimo na dvije godine.
- Tea, koja si ti sretnica! Grad ljubavi, mode i umjetnika čeka na tebe. Jesi li počela učiti francuski, mon cheri?! - šalila se prijateljica Ana koja je znala svaku moju misao i želju.
- Razvedri se, doći ću ti u posjet, Pariz nije na kraj svijeta, a možda dobijete i malog Parižanina, nikad se ne zna - dodala je namignuvši mi.
Pariz je predivan, prevelik grad u kojemu nismo ostali dvije, nego četiri godine. Poslije Pariza uslijedile su dvije godine u Moskvi koja je također prelijepa, ali daleka i hladna. Imala sam dojam da se nikad nećemo vratiti kući. Marko je napredovao, njegov radni dan trajao je ponekad i dvanaest sati, ali to mu nije smetalo. Uživao je u svemu, ne misleći da bismo nešto morali promijeniti, a ja sam bila sve nezadovoljnija. Nismo dobili ni Parižanina, ni Moskovljanina jer je smatrao da se naše dijete mora roditi u Zagrebu. I to sam prihvatila, odlučivši vrijeme provedeno u inozemstvu okrenuti u svoju korist, polazeći različite tečajeve jezika, slikanja, pisanja. Upoznala sam mnogo ljudi, stekla nove prijatelje s kojima smo odlazili na izlete po prekrasnim provincijskim gradićima i tako učinila smislenijim naš boravak daleko od kuće.
***
Kad smo se, poslije svega, vratili u Zagreb, sve je bilo drukčije. Neki novi, nepoznati ljudi zauzeli su vodeće pozicije u tvrtki za koju je Marko radio. Bili su mlađi od njega, vjerojatno agresivniji i znali su nametnuti svoje ideje. Marko se ponovno morao dokazivati kao da kreće od početka, a ja sam ga pokušavala udobrovoljiti kuhajući mu ono što je volio, tetošeći ga kao dijete. Posao više nisam tražila jer sam se kod kuće mogla baviti grafičkim dizajnom koji sam zavoljela još u Parizu. Konačno, mogla sam organizirati slobodno vrijeme kako sam htjela, a imala sam ga dovoljno jer su u međuvremenu i moje najbolje prijateljice Ana i Dina bile zauzete oko djece. Dina je imala dvoje, a Ana djevojčicu od dvije godine pa su njih dvije imale štošta pričati. Ja sam se, pak, osjećala suvišnom i još nesretnijom.
I tako, nakon što sam dobila psića na dar od Marka, kako da se ne ljutim?!
***
Dani su nastavili teći kao i prije, od ponedjeljka do nedjelje, podijeljeni na naše obveze, Markove sastanke, moje rokove koje sam trebala sustići, dočekivanja Marka, šetnje s Tašom. Godinu za godinom gutalo nas je vrijeme i nismo se niti osvrnuli, a došli smo do ovoga danas - razmišljala sam dok sam brisala posljednje tragove sipina crnila. Taša je već bila jako nervozna i trebala sam je izvesti van.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Naslov: Istinite ljubavne price
--------------------------------------------------------------------------------
Moze bilo koji zarn dal to bila tuzna prica ili srecna to zavisi od vas i vase price izvolite..
Evo ja cu da odvojim ovu pricu moze se reci da je i tuzna i srecna ko kako gleda
procitajte obavezno
Upoznala ga je sa 14 godina, on je bio stariji od nje, njemu je bilo 19 god. No, to njega nije sprijecilo da pridje malom njeznom plavom bicu. Od prvog pogleda u plavim i crnim ocima ostala je zvijezda koja je bila tek pocetak plamena njihove ljubavi. Poceli su da se zabavljaju. I bili su mnogo sretni, on je bio dosta romantican i njezan prema njoj. To je i bio najveci razlog sto se ona u njega zaljubila, jer do tada nikada nije ostjetil neku n jeznosti, dakle bio joj je prvi momak. Pisao joj je pjesme, sastavljao predivne i prelijepe stihove, pjevao joj je prelijepim i njeznim glasom, pjevao joj je dosta njeznih rock pjesama koje je samo za nju pisao. Jendom je od njega dobila jabuku koja je bila crvena kao krv koja joj je tekla ispod koze, i na kojoj su bili urezani stihovi samo za nju pisani. Voljeli su se, nakon dvije godine zabavljanja uzeli su se. Iako je ona bila mlada tek 16 godina, bila je spremna da stupi sa njim u brak, i da svoju ljubav tako zauvijek svezu. Bili su sretni, njihova prva ljubavna noc ostavila je traga u njoj, sto ce je uskoro napraviti majkom. U njoj je raslo njihovo prvo dijete, porod za nju je bio veoma tesko iskustvo, jer je ipak bila mlada, ali ostala je snazna, i rodila se njihova kerka. On je bio presretan, ovo je bio dokaz njihove ljubavi. I ostali su sretni, nakon nekoliko godina, ona je ponovo ostala trudna, rodila je ponovo djevojcicu, i opet nakon nekoliko godina, rodila mu je sina.
Bili su sretna i emocionalno bogata porodica. On je imao hoby, volio je da ide u lov sa svojim drustvom.
Jednog dana, ona nesluteci sjedeci u dnevnom boravku, zazvoni telefon, najstarija kcerka se javila, zvala je majka od nje, ona se javila, i slusalica joj samo pade iz ruke, i ona se srusi. STA JE BILO? Izbila je panika? Sta se desilo njoj? STA JOJ JE? Kcerka je opet uzela slusalicu i upitala sta se desilo? OTAC JE RANJEN!!! Pocela je da place, i ona i mladja sestra, a brat nista nije znao tek je imao 1 godinu.
Pucali su u njega ne znajuci da je on nego misleci da je neka zivotinje koja se sunja iza grmlja. 3 metka su ga pogodili, jedan u stomak, drugi kraj srca, a treci groz grlo dusnik i glasne zice.
Ostao je u bolinici, nije znao za sebe, prosao je kroz mnoge operacije, i nista nije osjecao, nije mogao da govori, sta mislite kakav je to osjecaj kada pjesniku nestane ono sto ga cini, njegov glas, nije vise mogao da prica. 3 mjeseca je lezao u bolnici, a onba je svaku noc, sjedila budna pored njega. Brisuci njegove suze, cisteci njegove rane, ljubeci njegove ruke, gledajuci u njegove polumrtve oci. Kroz previse operacija je prosao, isrcpljen je bio. I zadnja operacija, bila je operacija njegovih glasnih zica. Dugo je trajala. Ona je sjedila u njegovoj sobi i cekala, cekala samo da joj kazu hoce li uopste prezivjeti operaciju i da li ce opet moci govoriti. Cekala je i cekala, odjednom zacula je necije korake... ustala je, na vrata je usao on, hodao je, pogledao u nju, i prvo sto joj je rekao bilo je VOLIM TE, otrcala mu je u zagrljaj, plakala, i ljubila ga. Bili su presretni. Prezivio je svo ovo i njihova ljubav je prevazisla jos jenu planinu jos jednu oluju, da bi na kraju sunce zasjalo.
I dan danas su sretni i zaljubljeni kao prvoga dana, mada se ce tragovi oziljaka zbog ovoga uvijek na srcu ostati......
--------------------------------------------------------------------------------
Moze bilo koji zarn dal to bila tuzna prica ili srecna to zavisi od vas i vase price izvolite..
Evo ja cu da odvojim ovu pricu moze se reci da je i tuzna i srecna ko kako gleda
procitajte obaveznoUpoznala ga je sa 14 godina, on je bio stariji od nje, njemu je bilo 19 god. No, to njega nije sprijecilo da pridje malom njeznom plavom bicu. Od prvog pogleda u plavim i crnim ocima ostala je zvijezda koja je bila tek pocetak plamena njihove ljubavi. Poceli su da se zabavljaju. I bili su mnogo sretni, on je bio dosta romantican i njezan prema njoj. To je i bio najveci razlog sto se ona u njega zaljubila, jer do tada nikada nije ostjetil neku n jeznosti, dakle bio joj je prvi momak. Pisao joj je pjesme, sastavljao predivne i prelijepe stihove, pjevao joj je prelijepim i njeznim glasom, pjevao joj je dosta njeznih rock pjesama koje je samo za nju pisao. Jendom je od njega dobila jabuku koja je bila crvena kao krv koja joj je tekla ispod koze, i na kojoj su bili urezani stihovi samo za nju pisani. Voljeli su se, nakon dvije godine zabavljanja uzeli su se. Iako je ona bila mlada tek 16 godina, bila je spremna da stupi sa njim u brak, i da svoju ljubav tako zauvijek svezu. Bili su sretni, njihova prva ljubavna noc ostavila je traga u njoj, sto ce je uskoro napraviti majkom. U njoj je raslo njihovo prvo dijete, porod za nju je bio veoma tesko iskustvo, jer je ipak bila mlada, ali ostala je snazna, i rodila se njihova kerka. On je bio presretan, ovo je bio dokaz njihove ljubavi. I ostali su sretni, nakon nekoliko godina, ona je ponovo ostala trudna, rodila je ponovo djevojcicu, i opet nakon nekoliko godina, rodila mu je sina.
Bili su sretna i emocionalno bogata porodica. On je imao hoby, volio je da ide u lov sa svojim drustvom.
Jednog dana, ona nesluteci sjedeci u dnevnom boravku, zazvoni telefon, najstarija kcerka se javila, zvala je majka od nje, ona se javila, i slusalica joj samo pade iz ruke, i ona se srusi. STA JE BILO? Izbila je panika? Sta se desilo njoj? STA JOJ JE? Kcerka je opet uzela slusalicu i upitala sta se desilo? OTAC JE RANJEN!!! Pocela je da place, i ona i mladja sestra, a brat nista nije znao tek je imao 1 godinu.
Pucali su u njega ne znajuci da je on nego misleci da je neka zivotinje koja se sunja iza grmlja. 3 metka su ga pogodili, jedan u stomak, drugi kraj srca, a treci groz grlo dusnik i glasne zice.
Ostao je u bolinici, nije znao za sebe, prosao je kroz mnoge operacije, i nista nije osjecao, nije mogao da govori, sta mislite kakav je to osjecaj kada pjesniku nestane ono sto ga cini, njegov glas, nije vise mogao da prica. 3 mjeseca je lezao u bolnici, a onba je svaku noc, sjedila budna pored njega. Brisuci njegove suze, cisteci njegove rane, ljubeci njegove ruke, gledajuci u njegove polumrtve oci. Kroz previse operacija je prosao, isrcpljen je bio. I zadnja operacija, bila je operacija njegovih glasnih zica. Dugo je trajala. Ona je sjedila u njegovoj sobi i cekala, cekala samo da joj kazu hoce li uopste prezivjeti operaciju i da li ce opet moci govoriti. Cekala je i cekala, odjednom zacula je necije korake... ustala je, na vrata je usao on, hodao je, pogledao u nju, i prvo sto joj je rekao bilo je VOLIM TE, otrcala mu je u zagrljaj, plakala, i ljubila ga. Bili su presretni. Prezivio je svo ovo i njihova ljubav je prevazisla jos jenu planinu jos jednu oluju, da bi na kraju sunce zasjalo.
I dan danas su sretni i zaljubljeni kao prvoga dana, mada se ce tragovi oziljaka zbog ovoga uvijek na srcu ostati......
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
.Dragi tata kada umreš nisi više branitelj
Pismo jedne djevojke koje je pisala svome pokojnom ocu, a koje se pojavilo na svim hrvatskim portalima zaintrigiralo je javnost, a HTV je napravila priču o djevojci koja je autor pisma.
Pismo je napisala djevojka od 19 godina Sanja Knežević svom mrtvom ocu hrvatskom branitelju.
Dragi tata,
prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.
Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.
Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga početka.
Pričao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u čemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.
Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.
Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?
Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta".
Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?
Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi očevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?
Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove očeve "gore", ako ih možeš pozdraviti.
Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.
Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.
Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.
Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao.
Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.
Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.
E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito.
Ne brini. Ja te volim takvoga.
Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inače ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natječaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.
Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.
Znaš, čudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o čemu pričaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.
To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se slažem sa tim.
Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predočim za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlučnost da žive, da pokažu da nisu odustali.
Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez očeva.
Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj "gorjeti" ili gorjeti za ideale.
Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.
Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.
Nažalost, ti nisi jedini.
Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slučajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.
Volim te, to znaš
Pismo jedne djevojke koje je pisala svome pokojnom ocu, a koje se pojavilo na svim hrvatskim portalima zaintrigiralo je javnost, a HTV je napravila priču o djevojci koja je autor pisma.
Pismo je napisala djevojka od 19 godina Sanja Knežević svom mrtvom ocu hrvatskom branitelju.
Dragi tata,
prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.
Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.
Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga početka.
Pričao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u čemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.
Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.
Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?
Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta".
Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?
Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi očevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?
Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove očeve "gore", ako ih možeš pozdraviti.
Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.
Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.
Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.
Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao.
Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.
Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.
E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito.
Ne brini. Ja te volim takvoga.
Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inače ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natječaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.
Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.
Znaš, čudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o čemu pričaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.
To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se slažem sa tim.
Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predočim za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlučnost da žive, da pokažu da nisu odustali.
Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez očeva.
Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj "gorjeti" ili gorjeti za ideale.
Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.
Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.
Nažalost, ti nisi jedini.
Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slučajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.
Volim te, to znaš
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Jedna dirljiva priča o prijateljstvu
Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja. Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio:država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za takovo nešto kao što su novine.
Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejačko psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.
Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.
Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja. Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio:država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za takovo nešto kao što su novine.
Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejačko psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.
Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Pismo zarobljenog Srebreničanina svojoj ljubljenoj
Jedina ljubavi moja. Ne plači molim te, ako pismo ovo primiš. Još su pored mene tri brata, pa ćemo bol podijeliti. U nadi sam da si sada u gradu soli. Gdje sam darove birao tebi za svaki praznik i ponekad lagao da moram tamo na put, ali samo sam htio tvoje želje ispuniti. Od jučer je mnogo naroda ubijeno, ovaj prostor je priča bez kraja, čija slova su krv našeg naroda iz Srebrenice, Vlasenice, Žepe, Bratunca i tvog Zvornika.
Za nekoliko sati red će doći i na mene. Molim Boga da me ne muče, i ako budu htjeli oni to raditi, zamoliću da me što prije ubiju. Nisu ni oni svi isti.
Znam da me uvijek osjećas…
Pokloniću im naše skriveno blago…
Što smo čuvali godinama za sina…
Da ublaže smrt moju…
Da je ti što manje osjetiš…
Ne brini, molim te, ja se ne plašim…
Trudio sam se od prvog dana, tebi biti uvijek pri ruci, ne biti grub u očima tvojim, ako sam te čim uvrijedio…
Oprosti mi..
U ovom trenu ih gledam. Kako prema meni dolaze. Ne brini, Bog je uz mene. Moram prestati pisati, staviću ovo pismo na grudi, na ovo srce svoje, i uvijek je samo tebi pripadalo..
Volim te jedina…
11. 05 . 2010. , Tuzla
Nisam do jučer znala da si pisao dušom, u zadnjim trenucima života, dok nisu rekli da su tvoje kosti, dugo bile pod zemljom, nama srebrenom, pismo je bilo sačuvano u košulji. Na mjestu tvog srca…
Sve kapi kiše, niti ledeni snijeg, nisu izbrisali niti jedno slovo.
A ni moja suza nije mogla, koliko god sam plakala i čitala…..
Ne znam kome ću poslati ove riječi, ali sam htjela ti odgovoriti. Pa neka govore da sam luda, jer ni ja nisam prestala tebe da volim…
Ko god je slagao prvi put da vrijeme liječi sve rane, nije osjetio ranu kao ja, i kao sve majke, žene i djeca Srebrenice…
Ja sam osjećala svaki tvoj pokret, teško mi je bilo prekriti svu bol, pred našim jedinim sinom.
Kroz vrijeme je i on saznao istinu, pa je na svakoj molitvi spominjao tvoje ime.
Smrtni put i naš narod…
I meni nepoznato ime Argentaria…
Nismo bili dobro došli, kako u Sarajevu, tako i u gradu soli.
Ne znam što su smetale moje dimije pojedinim gospođama i sarajevskim djevojkama. Ja sam samo odlazila u grad da bi saznala sudbinu o tebi. Nisam htjela nikom smetati…
Po nekoliko dana nisam znala za sebe…
Tražila sam radost od Boga, ne bi li dao tvoje tijelo da se pomoli.
Kao svake večeri kada sam te sa posla čekala…
Na isti ovaj dan za dva mjeseca pokloniću se sa sinom Gospodaru, a On će uzeti tvoju dušu sebi.
Potjeraću hladan vjetar sa Drine na dženazi da skloni moje suze dok budemo prekrili tvoje kosti našom zemljom srebrenom.
Izgovoriću isto na usnama, kao prvog proljeća
Jedina ljubavi moja. Ne plači molim te, ako pismo ovo primiš. Još su pored mene tri brata, pa ćemo bol podijeliti. U nadi sam da si sada u gradu soli. Gdje sam darove birao tebi za svaki praznik i ponekad lagao da moram tamo na put, ali samo sam htio tvoje želje ispuniti. Od jučer je mnogo naroda ubijeno, ovaj prostor je priča bez kraja, čija slova su krv našeg naroda iz Srebrenice, Vlasenice, Žepe, Bratunca i tvog Zvornika.
Za nekoliko sati red će doći i na mene. Molim Boga da me ne muče, i ako budu htjeli oni to raditi, zamoliću da me što prije ubiju. Nisu ni oni svi isti.
Znam da me uvijek osjećas…
Pokloniću im naše skriveno blago…
Što smo čuvali godinama za sina…
Da ublaže smrt moju…
Da je ti što manje osjetiš…
Ne brini, molim te, ja se ne plašim…
Trudio sam se od prvog dana, tebi biti uvijek pri ruci, ne biti grub u očima tvojim, ako sam te čim uvrijedio…
Oprosti mi..
U ovom trenu ih gledam. Kako prema meni dolaze. Ne brini, Bog je uz mene. Moram prestati pisati, staviću ovo pismo na grudi, na ovo srce svoje, i uvijek je samo tebi pripadalo..
Volim te jedina…
11. 05 . 2010. , Tuzla
Nisam do jučer znala da si pisao dušom, u zadnjim trenucima života, dok nisu rekli da su tvoje kosti, dugo bile pod zemljom, nama srebrenom, pismo je bilo sačuvano u košulji. Na mjestu tvog srca…
Sve kapi kiše, niti ledeni snijeg, nisu izbrisali niti jedno slovo.
A ni moja suza nije mogla, koliko god sam plakala i čitala…..
Ne znam kome ću poslati ove riječi, ali sam htjela ti odgovoriti. Pa neka govore da sam luda, jer ni ja nisam prestala tebe da volim…
Ko god je slagao prvi put da vrijeme liječi sve rane, nije osjetio ranu kao ja, i kao sve majke, žene i djeca Srebrenice…
Ja sam osjećala svaki tvoj pokret, teško mi je bilo prekriti svu bol, pred našim jedinim sinom.
Kroz vrijeme je i on saznao istinu, pa je na svakoj molitvi spominjao tvoje ime.
Smrtni put i naš narod…
I meni nepoznato ime Argentaria…
Nismo bili dobro došli, kako u Sarajevu, tako i u gradu soli.
Ne znam što su smetale moje dimije pojedinim gospođama i sarajevskim djevojkama. Ja sam samo odlazila u grad da bi saznala sudbinu o tebi. Nisam htjela nikom smetati…
Po nekoliko dana nisam znala za sebe…
Tražila sam radost od Boga, ne bi li dao tvoje tijelo da se pomoli.
Kao svake večeri kada sam te sa posla čekala…
Na isti ovaj dan za dva mjeseca pokloniću se sa sinom Gospodaru, a On će uzeti tvoju dušu sebi.
Potjeraću hladan vjetar sa Drine na dženazi da skloni moje suze dok budemo prekrili tvoje kosti našom zemljom srebrenom.
Izgovoriću isto na usnama, kao prvog proljeća
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
nezaboravna
- Aktivni forumaš
- Posts: 3716
- Joined: 07 Dec 2011, 11:55
- Location: tebi u srcu
- Status: Offline
Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....
Umri ! Umri i ti, bolu nezasiti !
Živeći ovako mrtva, mrtvijeh očiju, bez sjaja makar Bajramom da bljesnu, kada Mehmeda svoga ugledam niz mahalu da mi hiti ruku poljubit…
Bivam ko da jesam, a nisam, wallahi, nisam od onih što se mogu živi zvat. Osim… kad nađoh i drugu stranu rebara mu , koja kasapina nožem, štono ih po drugi , po treći i četvrti put ubi , rastavljena bjehu od onijeh pod kojima mu srce je drago kucalo životom…
onda osjetih da sam živa, opet…
I danas osjetih, opet…
Kad rebra, glavu bez čeljusti i desnu ruku njegovu u tabutu grlim.
Što i bol mi ne ubiše ? Što ova rana , od čitave mene, jedina živa je ?
Umri, rano !
Umri, suzo !
Umri, da se katil nad tobom ne naslađuje !
Umri, bolu ! Umri…molim te, umri…
Kad umrlo je sve moje u Mehmedu mome …
Ammara Šabić Langić
Živeći ovako mrtva, mrtvijeh očiju, bez sjaja makar Bajramom da bljesnu, kada Mehmeda svoga ugledam niz mahalu da mi hiti ruku poljubit…
Bivam ko da jesam, a nisam, wallahi, nisam od onih što se mogu živi zvat. Osim… kad nađoh i drugu stranu rebara mu , koja kasapina nožem, štono ih po drugi , po treći i četvrti put ubi , rastavljena bjehu od onijeh pod kojima mu srce je drago kucalo životom…
onda osjetih da sam živa, opet…
I danas osjetih, opet…
Kad rebra, glavu bez čeljusti i desnu ruku njegovu u tabutu grlim.
Što i bol mi ne ubiše ? Što ova rana , od čitave mene, jedina živa je ?
Umri, rano !
Umri, suzo !
Umri, da se katil nad tobom ne naslađuje !
Umri, bolu ! Umri…molim te, umri…
Kad umrlo je sve moje u Mehmedu mome …
Ammara Šabić Langić
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.
-
Shadow
- Svemirka
- Posts: 59246
- Joined: 06 Apr 2020, 08:13
- Has thanked: 24847 times
- Been thanked: 27561 times
- Status: Offline
Re: Istinite priče
Muškarac muškarcu <
Prije par dana su mi rekli da sad ti režiraš njene osmijehe
Pa sam počeo da te mrzim.
Izvini zbog toga, vjerovatno si dobar čovjek i u nekim drugim okolnostima bi možda bili prijatelji.
Ali trebaš znati da u meni imaš neprijatelja u kojem ključa bijes i želja da te zadavi golim rukama svaki put kad te pogleda onako kako je mene gledala.
Ako me sretneš na ulicama mog grada, okreni se i nestani u mrak
Tako je najbolje za obojicu.
Znam, vjerovatno zvučim kao poremećeni psihopata koji će vas pratiti u noći i skrivati se pod prozorom dok večerate i nije me briga
Moraš znati da imaš nešto moje i da će trebati vremena da prihvatim činjenicu da to mjesto sada pripada tebi.
Jebiga, ljubav ne zna biti umjerena ili racionalna. Ona je poput arterije koja krvari farbajući zidove u crveno i ma koliko stisnuo, ne prestaje dok svaka kap ne iscuri
Valjda zato treba vremena.
Ljubav je košulja sa pomiješanim dugmadima, ljubav je otkopčan šlic kojeg svi vide osim tebe. Ljubav je smotana djevojčica koja upadne u lokvu i sjedeći u njoj mokra, jeca u suzama. Ne očekuj da budem razuman.
Ostaje da te zamolim par stvari, muškarac muškarcu.
Čuvaj je, ona samo izgleda čvrsto i opasno. Duboko unutra je mala djevojčica željna zagrljaja, sentiš pjesama i crvenih ruža
Voli šetati uz muziku
Često smo hodali gradom dijeleći slušalice, njoj lijeva meni desna, i provodili sate pjevajući neke tekstove za koje sam se tada mogao zakleti da ih ne znam.
I to je bitno, uvijek hodaj s njene lijeve strane
Iz nekog razloga vjeruje da je lijeva strana njenog lica ljepša od desne
Vidio si već, na desnom obrazu ima ben kojeg obično skriva kosom ali znam šta pričam – desni obraz je njeno omiljeno mjesto za poljubac. Zapamti to.
Moraš uvijek dobro mirisati, ona će voljeti da ti spusti glavu na rame dok gledate film, pa gurne nos duboko u vrat i tu zaspi
Tih trenutaka odaje svoju ranjivost i postane ti jasno kako je lice nezavisne djevojke samo poslovna uniforma koju skida jednom kada ostanete sami.
Čuvaj je, ako samo čujem da je pustila suzu radi tebe
Moli se svim Bogovima za koje znaš da te ne nađem. Nemoj biti dijete.
Njoj treba muškarac, vjerovatno je umorna od budale kojem je jedina svetinja u ovom životu sveska ispisana riječima
Treba joj više pažnje a manje riječi.
Nemoj joj kupovati knjige, to će je podsjetiti na mene i onda si najeb'o
Kupi joj ružu u nedeljno jutro i odnesi kafu za ponijeti na vrata
Nemojte ići na koncert Olivera. Jebiga, i to sam ti upropastio.
I uvijek, UVIJEK poklanjaj tone čokolade.
Vjeruj mi, postoje žene koje vole čokoladu i postoji ona, prvi registrovani ovisnik o tom čudu.
Nemoj gledati druge djevojke, to se valjda podrazumijeva
Nemoj da je lažeš. Ustvari možeš ali samo ako spremaš neko dobro iznenađenje
Pričaj joj o poslu, ona želi znati svaki detalj jer blesa toliko voli da joj nikad ne padne na pamet da priča o svojim problemima…
Često će te nazvati iza ponoći i htjeti da priča s tobom
Nemoj biti debil pa reći da si pospan, pričaj joj prvu stvar koja ti padne na pamet jer nije bitno o čemu pričaš. Ima noći kada se probudi usamljena i samo treba da čuje glas koji će je kao svjetionik u oluji dovesti do obale
Nemoj pitati šta nije uredu kad šuti, neće ti reći
Njene šutnje se šute s njom..
Osjećam da sam zaboravio neke stvari ali da me ubiješ ne znam koje su
Eh da, još nešto.
Ako je kojim slučajem izgubiš, potraži me
Ja sam vjerovatno jedini čovjek koji te može naučiti kako to da preživiš.
Sarajevski John Doe
Prije par dana su mi rekli da sad ti režiraš njene osmijehe
Pa sam počeo da te mrzim.
Izvini zbog toga, vjerovatno si dobar čovjek i u nekim drugim okolnostima bi možda bili prijatelji.
Ali trebaš znati da u meni imaš neprijatelja u kojem ključa bijes i želja da te zadavi golim rukama svaki put kad te pogleda onako kako je mene gledala.
Ako me sretneš na ulicama mog grada, okreni se i nestani u mrak
Tako je najbolje za obojicu.
Znam, vjerovatno zvučim kao poremećeni psihopata koji će vas pratiti u noći i skrivati se pod prozorom dok večerate i nije me briga
Moraš znati da imaš nešto moje i da će trebati vremena da prihvatim činjenicu da to mjesto sada pripada tebi.
Jebiga, ljubav ne zna biti umjerena ili racionalna. Ona je poput arterije koja krvari farbajući zidove u crveno i ma koliko stisnuo, ne prestaje dok svaka kap ne iscuri
Valjda zato treba vremena.
Ljubav je košulja sa pomiješanim dugmadima, ljubav je otkopčan šlic kojeg svi vide osim tebe. Ljubav je smotana djevojčica koja upadne u lokvu i sjedeći u njoj mokra, jeca u suzama. Ne očekuj da budem razuman.
Ostaje da te zamolim par stvari, muškarac muškarcu.
Čuvaj je, ona samo izgleda čvrsto i opasno. Duboko unutra je mala djevojčica željna zagrljaja, sentiš pjesama i crvenih ruža
Voli šetati uz muziku
Često smo hodali gradom dijeleći slušalice, njoj lijeva meni desna, i provodili sate pjevajući neke tekstove za koje sam se tada mogao zakleti da ih ne znam.
I to je bitno, uvijek hodaj s njene lijeve strane
Iz nekog razloga vjeruje da je lijeva strana njenog lica ljepša od desne
Vidio si već, na desnom obrazu ima ben kojeg obično skriva kosom ali znam šta pričam – desni obraz je njeno omiljeno mjesto za poljubac. Zapamti to.
Moraš uvijek dobro mirisati, ona će voljeti da ti spusti glavu na rame dok gledate film, pa gurne nos duboko u vrat i tu zaspi
Tih trenutaka odaje svoju ranjivost i postane ti jasno kako je lice nezavisne djevojke samo poslovna uniforma koju skida jednom kada ostanete sami.
Čuvaj je, ako samo čujem da je pustila suzu radi tebe
Moli se svim Bogovima za koje znaš da te ne nađem. Nemoj biti dijete.
Njoj treba muškarac, vjerovatno je umorna od budale kojem je jedina svetinja u ovom životu sveska ispisana riječima
Treba joj više pažnje a manje riječi.
Nemoj joj kupovati knjige, to će je podsjetiti na mene i onda si najeb'o
Kupi joj ružu u nedeljno jutro i odnesi kafu za ponijeti na vrata
Nemojte ići na koncert Olivera. Jebiga, i to sam ti upropastio.
I uvijek, UVIJEK poklanjaj tone čokolade.
Vjeruj mi, postoje žene koje vole čokoladu i postoji ona, prvi registrovani ovisnik o tom čudu.
Nemoj gledati druge djevojke, to se valjda podrazumijeva
Nemoj da je lažeš. Ustvari možeš ali samo ako spremaš neko dobro iznenađenje
Pričaj joj o poslu, ona želi znati svaki detalj jer blesa toliko voli da joj nikad ne padne na pamet da priča o svojim problemima…
Često će te nazvati iza ponoći i htjeti da priča s tobom
Nemoj biti debil pa reći da si pospan, pričaj joj prvu stvar koja ti padne na pamet jer nije bitno o čemu pričaš. Ima noći kada se probudi usamljena i samo treba da čuje glas koji će je kao svjetionik u oluji dovesti do obale
Nemoj pitati šta nije uredu kad šuti, neće ti reći
Njene šutnje se šute s njom..
Osjećam da sam zaboravio neke stvari ali da me ubiješ ne znam koje su
Eh da, još nešto.
Ako je kojim slučajem izgubiš, potraži me
Ja sam vjerovatno jedini čovjek koji te može naučiti kako to da preživiš.
Sarajevski John Doe
Acta non Verba