Vjerujem da ste svi ponekad uzeli aparat u ruke s namjerom da nešto slikate. Šta je to što vas frustrira... Jeste li možda nekad loveći kakvu bubu završili u jarku.... rasplakali dijete sjevnuvši mu blicem ispred očiju.
Možda ćete najbolje skontati temu ako navedem par primjera...
Mene najviše živcira kad nešto ili nekog slikam pa taj kaže daj mi aparat da vidim
A ja uslikam isti motiv desetak puta, pa prebacim na komp, ostavim najbolju a ostale obrišem.
Živcira me i kad neko uzme aparat da ga isproba ili kad me djeca moljakaju da oni slikaju.
Živira me kad ne mogu da fokusiram nešto što je jako malo a vjetar u tom momentu puše.
Npr danas sam htjela da uslikam pauka iznad trešnje i bila bi to fina slika da pauk nije bio skroz malen a vjetar ga je nosao tamo-vamo pa nisam uspjela.
Jaaaako me živcira i kad mi je slika kriva. Kad slikam pejzaž, vodu, drvo, bilo šta, a ona ispadne kriva, što ne skontam odmah već kasnije kad prebacim sliku na komp.
I šlag na kraju... kad nepoznati ljudi bulje u mene dok slikam... Pa šta je tu čudno, pobogu. Valjda misle da sam novinarka ili šta
.........doduše ne hodam po brdima,barem ne sama,slikam na godišnjem,rođendanima i to.....mada me nekad nervira što ovaj moj šest verzija iste slike,dobro je bolan ukočih leđa pozirajući 
