Posljednjih nekoliko godina svjedočimo nizu stresnih, traumatičnih i bezobzirnih situacija u bh. saobraćaju. Gužve, nesreće, javno dostupni snimci vozača koji skupljaju viralne poene, zatrpani parkinzi i tako iz dana u dan. Počeli smo pucati po šavovima i bit će sve teže.
Rubrike vijesti i crne hronike, u kojima su uključene saobraćajne nesreće, vožnja nesavjesnih vozača i slika nekulture na parkinzima zadnjih godina pune se s lakoćom i bez prestanka.
Šta se to dešava na našim cestama i u našim glavama u posljednje vrijeme?
Pucamo li po šavovima zbog zastarjele i neadekvatne cestovne infrastrukture, pretjeranog broja vozila, nedostatka parkinga, nesavjesnih vozača ili svega pomalo? Problem nije samo u tome što nemamo dovoljno autocesta. Problem je sistematski. Naši glavni putevi kroz gradove projektovani su u vrijeme kada je automobil imao mali broj građana. Danas te iste ulice moraju podnijeti višestruko veće opterećenje. U gradovima je pretjeran broj automobila, parkinga nema ni za lijeka, a na sve to dolaze bezobzirni vozači. Svi ovi faktori se hrane jedan s drugim, a rezultat su stres, gubitak novca i gubitak života.
Čudimo se kako statistički nema više nesreća?
Na našim cestama kotrlja se više od 1,35 miliona motornih vozila, prosječne starosti iznad 17 godina. Najviše je registrovano putničkih automobila (oko 1,15 miliona vozila), a dominiraju modeli s Euro 5 emisionom normom, odnosno više od 370.000 takvih primjeraka, uglavnom s godinom proizvodnje između 2009. i 2014.
Iako njihov broj opada zbog nemogućnosti uvoza, ipak, na našim cestama je značajan broj i starijih vozila. Prije svega s Euro 4 normom (oko 280.000 registrovanih primjeraka), zatim s Euro 3 normom (oko 250.000 primjeraka), a tek onda dolaze Euro 6 automobili (oko 220.000 vozila), mada su takvi često i više od 10 godina stari.
Samo u Kantonu Sarajevo, u posljednjih 12 godina na našim zakrčenim cestama je više od 80.000 novih automobila, mahom iz uvoza. Uz sve to, gradnja stambenih zgrada bez planiranog broja parking mjesta, ali i trend posjedovanja više vozila u jednom domaćinstvu, preopterećuje postojeće parkinge, kojih hronično nedostaje.
U BiH, dugogodišnje odgađanje i prespora gradnja koridora 5C dovelo je do toga da se glavnina teretnog i putničkog saobraćaja odvija kroz gradske ceste i uske magistralne puteve sagrađene sedamdesetih godina.
Gradnja novih kilometara ide puževim korakom, alternativnih gradskih saobraćajnica skoro da nema godinama, a na sve to broj vozila rapidno raste. Trebamo li se čuditi zašto statistički nema više saobraćajnih nesreća?! Cestovna infrastruktura, koja ne može podnijeti ovoliki broj vozila, jednostavno puca po šavovima.
Nesavjesni vozači: Viralni sadržaj koji otkriva dublje probleme
Ne morate tražiti po društvenim mrežama, snimci nesavjesnih vozača koji su postali nezaobilazan dio balkanskog interneta, uz pomoć algoritma pronaći će vas. Vožnja u kontra smjeru ili niz stepenice, preticanje preko pune linije u krivini, vožnja trotoarom, prolazak kroz crveno svjetlo, agresivno guranje u kolonu, brzina veća od 200 km/h, parkiranje gdje se stigne.
Ovi snimci nisu samo zabava - oni su ogledalo dubljeg problema. Kada je društvo naviklo da se pravila ne poštuju i da nema posljedica, cesta postaje džungla gdje jači, agresivniji i bezobzirniji diktira tempo.
Posebno je zabrinjavajuće koliko ovi snimci postaju viralni ne zbog zgražavanja, već zbog divljenja. Komentari tipa "kralj", "legenda", "ma pusti ih", "ne mogu ti ništa", "najjači si" itd., normalizuju ponašanje koje direktno ugrožava živote. Mladi vozači gledaju ove snimke i uče da je bahato ponašanje na cesti normalan i prihvatljiv folklor u saobraćaju.
Ali problem nije samo u individualnoj bezobzirnosti. Gdje je policija, gdje su kamere, a prije svega gdje je sistem kazni koji bi odvraćao od ovakvog ponašanja? Kod nas je sasvim normalno nakupiti desetine hiljada maraka novčanih kazni, pa i dalje upravljati vozilom, registrovati ga i preprodati. U zemljama s razvijenijom saobraćajnom kulturom, jedan ovakav prekršaj može koštati vozača dozvole i hiljada eura kazne. Kod nas? Često prođe nekažnjeno, ili sa simboličnom kaznom koja nikog ne plaši.
Rezultat? Svaki treći ili četvrti vozač misli da pravila ne važe za njega. To nije pretjerivanje - dovoljno je stati na bilo koju raskrsnicu i brojati koliko automobila prođe kroz kasno žuto svjetlo ili koliko njih (ne)koristi žmigavce, ili koliko njih drži sigurnu distancu.
Pucamo po šavovima
Naše ceste pucaju po šavovima, a pucamo i mi. To je stvarnost s kojom se suočavamo svaki dan. Infrastruktura iz prošlog vijeka pokušava se nositi sa potrebama 21. stoljeća i jednostavno ne uspijeva. Ali budimo iskreni - mi sami takođe doprinosimo tome.
Svaki put kada nekome odbijemo dati prednost, kada nepotrebno blokiramo traku, kada parkiramo gdje ne smijemo - posebno na invalidsko mjesto, svaki put kada vozimo bahato i snimamo se za Instagram - doprınosimo dubljem problemu.
Rješenje nije samo u građenju novih cesta ili parkinga - to je dio neophodnog mozaika. Trebamo i bolju infrastrukturu i bolje vozače i rigorozniji tehnički pregled, a ne kratku i uhodanu ceremoniju. Jedno bez drugog neće riješiti problem. Možemo graditi autoputeve koliko hoćemo, ali ako se na njima vozi nesavjesno i ako vozimo neispravne automobile nećemo ništa postići. Možemo sprovoditi najstrožije kazne, ali ako ljudi nemaju gdje parkirati ili ako javni prevoz ne funkcioniše, kazne neće promijeniti navike.
Infrastruktura i vozačka kultura su ogledalo društva. Zato pitanje nije da li možemo nastaviti ovako, nego šta mi možemo uraditi da ovo poboljšamo. Moramo krenuti od sebe ako bar malo želimo učiniti nešto po tom pitanju ili ćemo nastaviti gubiti sate u kolonama, kružiti po naseljima u potrazi za parking mjestom, gledati viralne snimke nesavjesnih vozača i čekati da se nešto promijeni samo od sebe
