Ali ja sam iznimka!?!

[dacina_curica]

Jucer se sjetim jednog kratkog razgovora kojeg sam procitala na FB stranici koju pratim i odatle krene bujica u glavi (tipicno )...

Evo tog razgovora:

A: "I'm a philosophy professor."
B: "If you could give one piece of advice to a large group of people, what would it be?"
A: "Never make an exception of yourself."
B: "What does that mean?"
A: "People like to make exceptions of themselves. They hold other people to moral codes that they aren't willing to follow themselves. For example, people tend to think that if they tell a lie, it's because it was absolutely necessary. But if someone else tells a lie, it means they're dishonest. So never make an exception of yourself. If you're a thief, don't complain about being robbed."

U (slobodnom) prevodu: (KOlektori bEzte bre od mene )

A: "Ja sam profesor filozofije."
B: "Kad bi ste mogli dati jedan savjet velikoj grupi ljudi, sta bi to bilo?"
A: "Nikad ne pravi iznimku od sebe."
B: "Sta to znaci?"
A: "Ljudi vole da prave iznimke za sebe. Ostalim ljudima namecu moralne norme koje nisu voljni da sami prihvate/sljeduju. Npr. ljudi misle da ako oni slazu to je zato sto je bilo potpuno nepohodno. Medjutim, ako neko drugi laze to znaci da su nepovjerljivi. Znaci, ne pravi iznimku od sebe. Ako si lopov nemoj se zaliti kad te neko opljacka."


Ovaj zadnji dio me je (jos prvi put kad sam ga procitala) ponukao na razmisljanje...

Da li to radim?
Radim (nazalost).
Ali zbog cega?

Sto bi Daco rekao "trebali bi precizni instrumenti duse" da otkriju uzroke ovoga ali posto tih nemam na ruku onda da vidim sta forumasi misle.

Da li pravite iznimku za sebe dok zbog tih istih postupaka nekome pripisujete losu namjeru? U kojim slucajevima to cinite? Sta je uzrok takvom ponasanju?

[Lebowski]

Uhvatim sebe ponekad da to radim, što ne volim kod drugih, ne volim taj osjećaj i trudim se da odmah ispravim to. Vjerovatno mi nešto i promakne. Naprimjer, nekad pričam o stvarima koje ne želim, silom prilika. Šta ja znam, vole mi se ljudi oko mene povjeravati pa dođem u situaciju da čujem 2 razmičite priče o nekoj stvari, i moraš nekad nešto prešutiti, slagati.
I često je bilo situacija kada mi ljudi u tom povjeravanju slažu nešto u oči i znam da bih trebao reagovati ali prešutim, a npr. ne volim tuđe laži, ne volim neiskrenost, kažem da mi takvi ne trebaju u životu. Ali pređem preko toga često, ne znam zašto, valjda pomislim da mora biti neki razlog zašto neko radi određene stvari.

[Peggy Sue]

Draga Dacina...

Napisah duzi post i zaista nije imao nikakvog smisla. Valjda zato sto sam pokusala dokazati da sam iznimka Nisam iznimka. Ok, osudim ubice, lopove i kurve na sav glas, jer ne spadam u tu kategoriju ljudi. Ali vjeruj mi usutim se kad se govori o "sitnim grijesima" koje i ja imam na svom spisku. Usutim se, ali ponekad i glasno osudim, jer sam svjesna da to nije ok (bez obzira sto se i meni to isto moze pripisati). Pa kontam, ima u meni ljuCkosti, jer sam bar svjesna da nisam savrsena.

I da ti pravo kazem (mislim da ti kazemo Dr. Đole kroz Pesmu i ja): Da se o mom zivotu pravi film, il' barem strip - znam da bih bio sasvim negativan tip..

A u svojoj knjizi kaze: Da citam roman o sebi, ni ja ne bih bio na svojoj strani...

Eto...

[carobnjak N]

To je velika tema u svakom smislu i zadire u samu bit našeg postojanja
ali za početak ću samo reći da svi prave iznimku od sebe, stalno i u svakom pogledu svako je sebi poseban (iznimka)
Taj savjet koji je on dao je dobar ali ga je zanemariv broj ljudi u stanju iskreno prihvatiti i primjeniti , jer da bi uspio sebe i svoje greške gledati objektivnim očima moraš proći pored svoga ega , moraš se odmaknuti od "sebe" i posmatrati se
Ali kako je moguće objektivno sam sebe vidjeti ? Jedino da "ostaviš" sebe u kraj tokom tog posmatranja i gledaš se čisto bez ikakvih emocija ili pametovanja . Međutim ko je onda taj što vidi samog sebe jer nema valjda dva JA u nama??
I ima i nema...

[dacina_curica]

Šta ja znam, vole mi se ljudi oko mene povjeravati pa dođem u situaciju da čujem 2 razmičite priče o nekoj stvari, i moraš nekad nešto prešutiti, slagati.

Ovo! Ja ako lazem (a dramaticno sam los lazov, vidi se na meni SVE!) uvijek mislim da lazem jer stitim nekoga od necega, bilo to od samih njih ili od nekog bola, neprijatnosti, blablabla....Ali nije tako, cesto ustvari stitim sebe da se ne dovedem u nezgodnu situaciju (nekad i da mi se neko ne bi zamjerio - glupo znam, valjda ljudska priroda, sta vec ). Ipak, sebi opravdavam "male, bijele" lazi ali drugima itekako zamjerim na istim. Ne kontam ni samu sebe cemu dupli arsini, valjace mi nastaviti na ovom "radu na sebi" (koja je ovo baustela majko mila ).

I često je bilo situacija kada mi ljudi u tom povjeravanju slažu nešto u oči i znam da bih trebao reagovati ali prešutim, a npr. ne volim tuđe laži, ne volim neiskrenost, kažem da mi takvi ne trebaju u životu. Ali pređem preko toga često, ne znam zašto, valjda pomislim da mora biti neki razlog zašto neko radi određene stvari.

Prelazim i ja preko mnogo cega upravo iz razloga koji ti navede - mora valjda postojati razlog zasto neko kaze nesto, uradi nesto, postupa na odredjeni nacin. Nesto po onom principu - prosetaj malo u tudjim cipelama pa da vidis kako je njima. Jedino sto sam vremenom primjetila je da odredjenim ljudima, a i situacijama, pristupam sa dozom skepticizma koja raste proporcionalno sa "krsenjem" ovih normi koje im JA namecem. A ne valja brate. Ako nesto vazi za mene valjda treba a vazi i za drugoga....I mogu ja teoretisati o onome sto je ispravno do besvijesti ali kad situacija iskrsne uvijek posezem za ono "ja to ne bih" (dok cesto radim upravo isto ).

[Bla]

"The Invention of Lying" by Ricky Gervais treba pogledati svako ko nema dovoljno mašte da sam zamisli svijet bez laži.

[dacina_curica]

I da ti pravo kazem (mislim da ti kazemo Dr. Đole kroz Pesmu i ja): Da se o mom zivotu pravi film, il' barem strip - znam da bih bio sasvim negativan tip..

A u svojoj knjizi kaze: Da citam roman o sebi, ni ja ne bih bio na svojoj strani...

Niko kao Djole. A da razmisljam isto kao on - to je suvisno reci....

Usutim se, ali ponekad i glasno osudim, jer sam svjesna da to nije ok (bez obzira sto se i meni to isto moze pripisati). Pa kontam, ima u meni ljuCkosti, jer sam bar svjesna da nisam savrsena.

Ovako nekako se odvija i dijalog (monolog/recitacija) u mojoj glavi. Kontam - dok sam makar svjesna svojih gresaka jos uvijek imam pravo da disem na ovoj zemlji...Najgore je postati ravnodusan (ili s umisliti da smo savrseni, najcistiji oblik Bozijeg davanja).

[Maja]

Pojma nemam. Nisam nikad o ovome razmišljala.
Kad mi uradimo nešto što nije baš ok s moralnog aspekta u dubini duše znamo da to nismo uradili iz neke zloće već imamo neke olakotne okolnosti. A kad neko tu istu stvar uradi osuđujemo ga jer se ne možemo staviti u njegovu kožu i ne znamo razlog zašto je on uradio to što jeste.
Npr saznamo da se neka naša poznanica spetljala sa oženjenim čovjekom i osudimo je bez rezerve.
A kad bi se mi zaljubili i spetljali s oženjenim, sebe bi pravdali time da je to ljubav, da je jače od nas itd.
Vjerovatno se ne bi opravdali do kraja, djelomično bi osjećali grižnju savjesti, ali bi naš grijeh u našim očima bio manji od grijeha druge osobe koja je uradila isto što i mi.
Ovo za petljanje s oženjenim je bio samo primjer.

[dacina_curica]

To je velika tema u svakom smislu i zadire u samu bit našeg postojanja
ali za početak ću samo reći da svi prave iznimku od sebe, stalno i u svakom pogledu svako je sebi poseban (iznimka)
Taj savjet koji je on dao je dobar ali ga je zanemariv broj ljudi u stanju iskreno prihvatiti i primjeniti , jer da bi uspio sebe i svoje greške gledati objektivnim očima moraš proći pored svoga ega , moraš se odmaknuti od "sebe" i posmatrati se
Ali kako je moguće objektivno sam sebe vidjeti ? Jedino da "ostaviš" sebe u kraj tokom tog posmatranja i gledaš se čisto bez ikakvih emocija ili pametovanja . Međutim ko je onda taj što vidi samog sebe jer nema valjda dva JA u nama??
I ima i nema...

Ko dos'o! vakat je bio.

Potpuno si u pravu. Najteze je sebe objektivno gledati, to je vec neka visa emotivna (a i psiholoska vjerovatno) razina koju rijetki dosegnu. Ali eto, "food for thought", nije lose nekad sebe malo posmatrati sa distance pa mozda uvidjeti velicinu svojih gresaka ili pak manjinu onih (umisljenih) tudjih.

Bla, dobar!

Majuska, to je to. Sebe opravdavamo, druge kudimo zbog istih stvari. A ne znamo ustvari zasto ti drugi rade to sto rade.

Samo mene ipak interesuje koji to osjecaj/instinkt/statigajaznam pokrece ovo neslaganje u pogledu? Sta je to? Strah? Superiornost?

[carobnjak N]

Šta ja znam, vole mi se ljudi oko mene povjeravati pa dođem u situaciju da čujem 2 razmičite priče o nekoj stvari, i moraš nekad nešto prešutiti, slagati.

Ovo! Ja ako lazem (a dramaticno sam los lazov, vidi se na meni SVE!) uvijek mislim da lazem jer stitim nekoga od necega, bilo to od samih njih ili od nekog bola, neprijatnosti, blablabla....Ali nije tako, cesto ustvari stitim sebe da se ne dovedem u nezgodnu situaciju (nekad i da mi se neko ne bi zamjerio - glupo znam, valjda ljudska priroda, sta vec ). Ipak, sebi opravdavam "male, bijele" lazi ali drugima itekako zamjerim na istim. Ne kontam ni samu sebe cemu dupli arsini, valjace mi nastaviti na ovom "radu na sebi" (koja je ovo baustela majko mila ).

I često je bilo situacija kada mi ljudi u tom povjeravanju slažu nešto u oči i znam da bih trebao reagovati ali prešutim, a npr. ne volim tuđe laži, ne volim neiskrenost, kažem da mi takvi ne trebaju u životu. Ali pređem preko toga često, ne znam zašto, valjda pomislim da mora biti neki razlog zašto neko radi određene stvari.

Prelazim i ja preko mnogo cega upravo iz razloga koji ti navede - mora valjda postojati razlog zasto neko kaze nesto, uradi nesto, postupa na odredjeni nacin. Nesto po onom principu - prosetaj malo u tudjim cipelama pa da vidis kako je njima. Jedino sto sam vremenom primjetila je da odredjenim ljudima, a i situacijama, pristupam sa dozom skepticizma koja raste proporcionalno sa "krsenjem" ovih normi koje im JA namecem. A ne valja brate. Ako nesto vazi za mene valjda treba a vazi i za drugoga....I mogu ja teoretisati o onome sto je ispravno do besvijesti ali kad situacija iskrsne uvijek posezem za ono "ja to ne bih" (dok cesto radim upravo isto ).

Da ti kažem nešto u vezi "bauštele" ako dopustiš (a hoš-neš moraš hehe) ,mogu ti reći da tu postoje dvije ključne zablude ,ogromne su i vode te u pogrešnom smjeru totalno
Prva je da je to bauštela na kojoj se nešto izgrađuje. Potpuno je suprotno (iako je to uobičajeno mišljenje) , jer to je bauštela na kojoj se ruši i čisti
Druga je da je to na neki način fizičko-mentalna aktivnost. U stvari je to stanje mirovanja jer tek kad si potpuno miran u stanju si da vidiš ono što ne valja u tebi . doslovna mirnoća kao u meditaciji

[dacina_curica]

Da ti kažem nešto u vezi "bauštele" ako dopustiš (a hoš-neš moraš hehe) ,mogu ti reći da tu postoje dvije ključne zablude ,ogromne su i vode te u pogrešnom smjeru totalno
Prva je da je to bauštela na kojoj se nešto izgrađuje. Potpuno je suprotno (iako je to uobičajeno mišljenje) , jer to je bauštela na kojoj se ruši i čisti
Druga je da je to na neki način fizičko-mentalna aktivnost. U stvari je to stanje mirovanja jer tek kad si potpuno miran u stanju si da vidiš ono što ne valja u tebi . doslovna mirnoća kao u meditaciji

Hocu/necu - nema mi druge.

Potpuno se slazem sa ovim mirovanjem i stanjem meditacije da bi se stvari oko covjeka izbistrile. Rasbarusena glava nikad ispravnu odluku nije donijela a kamo li uvidjela gdje grijesi.

A baustela? Ma kod mene vazda neka skalamerija u glavi, cesto samu sebe asociram na onu (pocetnu ili zavrsnu) Diznijevu spicu kad pita "Cemu ovo sluzi? A izgleda i ne radi" (parafraziram)

[carobnjak N]

Pojma nemam. Nisam nikad o ovome razmišljala.
Kad mi uradimo nešto što nije baš ok s moralnog aspekta u dubini duše znamo da to nismo uradili iz neke zloće već imamo neke olakotne okolnosti. A kad neko tu istu stvar uradi osuđujemo ga jer se ne možemo staviti u njegovu kožu i ne znamo razlog zašto je on uradio to što jeste.
Npr saznamo da se neka naša poznanica spetljala sa oženjenim čovjekom i osudimo je bez rezerve.
A kad bi se mi zaljubili i spetljali s oženjenim, sebe bi pravdali time da je to ljubav, da je jače od nas itd.
Vjerovatno se ne bi opravdali do kraja, djelomično bi osjećali grižnju savjesti, ali bi naš grijeh u našim očima bio manji od grijeha druge osobe koja je uradila isto što i mi.
Ovo za petljanje s oženjenim je bio samo primjer.

Malo ću da karikiram ali je i ovo istina : Mladić , ubica hiljade nevinih ljudi uopće ne smatra za sebe da je loš čovjek. On misli da je to učinio "za srpstvo" , da se "osvetio turcima" i da je on u biti heroj . Svako pravi sebi sliku o sebi u kojoj je on pozitivan lik i ako je uradio nešto loše ,može da prizna da je to loše ali eto on je to uradio "jer su ga prilike natjerale na to "

[carobnjak N]

Da ti kažem nešto u vezi "bauštele" ako dopustiš (a hoš-neš moraš hehe) ,mogu ti reći da tu postoje dvije ključne zablude ,ogromne su i vode te u pogrešnom smjeru totalno
Prva je da je to bauštela na kojoj se nešto izgrađuje. Potpuno je suprotno (iako je to uobičajeno mišljenje) , jer to je bauštela na kojoj se ruši i čisti
Druga je da je to na neki način fizičko-mentalna aktivnost. U stvari je to stanje mirovanja jer tek kad si potpuno miran u stanju si da vidiš ono što ne valja u tebi . doslovna mirnoća kao u meditaciji

Hocu/necu - nema mi druge.

Potpuno se slazem sa ovim mirovanjem i stanjem meditacije da bi se stvari oko covjeka izbistrile. Rasbarusena glava nikad ispravnu odluku nije donijela a kamo li uvidjela gdje grijesi.

A baustela? Ma kod mene vazda neka skalamerija u glavi, cesto samu sebe asociram na onu (pocetnu ili zavrsnu) Diznijevu spicu kad pita "Cemu ovo sluzi? A izgleda i ne radi" (parafraziram)

Nije da mudrujem nego sam to pokupio od mudrijih :
to je zato što pokušavaš glavom , mentalno ...hoćeš umom da posložiš svoj um ,a to je nemoguće . Isto kao što nož može sve oko sebe da izreže ali samog sebe
ne može
Ne može te ni drugi um posložiti , može ti dati savjete ali niko ne može da uđe u tvoju kožu . Samoposmatranje je jedna od metoda sufija (koji su mi bliski po svjetonazoru) ,nazvana "murakaba" . Ona služi da se naučiš "izvući" iz glave u srce , zato što je istinsko JA u srcu ,nije u glavi

[Maja]

Ne računajmo Mladića i ostale ubice, kriminalce, već uzmimo za primjer nas forumaše.
Na forumu nema loše osobe, a nema niko ni da je dobar ko hljeb, bez ikakve mane, Djevica Marija tj nema niko ko nije pomislio (ne mora napisati) nešto loše o nekome ili uradio nešto čime se pretjerano ne ponosi. A evo nas je pedesetak aktivnih.
E sad, šta je gore za nas...
Stalno se preispitavati je li ok to što činimo, kritikovati samog sebe, osjećati grižnju savjesti, ukratko - preopteretiti samog sebe konstantnim razmišljanjem ili povremeno tražiti opravdanja za svoje postupke, gledanje kroz prste samom sebi, neobjektivnost itd.
Je li ovo drugo možda neka vrsta zaštite naše psihe? Zamislite da nas stalno muče neka pitanja, da se stalno nešto kajemo, da vagamo šta je dobro, šta nije. To je preveliko opterećenje.

[dacina_curica]

Da, bice da se radi o nekom samoodbrambenom mehanizmu. Mozda Calla ima bolji uvid u ovo, ipak je ljudska psiha njeno "igraliste".

Ja vidim po sebi, cim pocnem razbijati stvari na slogove osjetim kao da mi neko sjedi na glavi. Sve se pretvori u brdo neorganizovanih Lego kockica i dok ne poslazem - svisnem. Naravno nakon sto se sve slozi budem k'o nov' insan ali mukotrpan je to proces. Nije ni cudo sto me glava vazda boli.

[carobnjak N]

Ne računajmo Mladića i ostale ubice, kriminalce, već uzmimo za primjer nas forumaše.
Na forumu nema loše osobe, a nema niko ni da je dobar ko hljeb, bez ikakve mane, Djevica Marija tj nema niko ko nije pomislio (ne mora napisati) nešto loše o nekome ili uradio nešto čime se pretjerano ne ponosi. A evo nas je pedesetak aktivnih.
E sad, šta je gore za nas...
Stalno se preispitavati je li ok to što činimo, kritikovati samog sebe, osjećati grižnju savjesti, ukratko - preopteretiti samog sebe konstantnim razmišljanjem ili povremeno tražiti opravdanja za svoje postupke, gledanje kroz prste samom sebi, neobjektivnost itd.
Je li ovo drugo možda neka vrsta zaštite naše psihe? Zamislite da nas stalno muče neka pitanja, da se stalno nešto kajemo, da vagamo šta je dobro, šta nije. To je preveliko opterećenje.

Poludio bi ako bi umom analizirao stalno um. Od toga ljudi obično i polude i dobro si primjetila da je to loše
To se znači ne radi umom nego je to kontemplacija , čisto samoposmatranje, imanje svijesti o onome što radiš (a za vjernike i svijest da te On vidi u svakom trenu) ali bez analiziranja i bez neke dramaturgije oko toga ....jednosstvano čisto gledanje kao da gledaš neki film. Nakon nekog vremena se "samo" rasplete ili ti se ukaže gdje griješiš i ti si automatski to riješila.
Na primjer kao kad se kaže "da je budala svijesna da je budala , automatski bi to prestala tog trena da bude"
Dakle da se osvijestiš , da nisi uvjek zapetljan/a u glavi ,nego da izađeš u srce i gledaš malo šta se to dešava sa pričom koju mi zovemo "moj život"

[Lavlje_srce]

Procitala sam samo uvodni post (jer nemam vremena trenutno), pa se samo na njega osvrcem.

Ne znam, primijetila sam da uglavnom imam strozije oko prema sebi nego prema drugima. Lako oprastam drugima, sebi vrlo tesko i imam uvijek vise kriterije kada ocjenjujem sebe nego druge. Tipicna mazohistkinja (sad ce se moja Julia pronaci ovdje ) mislim zbog rahmetli oca koji je bio kombinacija kriticara i perfekcioniste. Kad cujem kompliment ne vjerujem mada mi je drago naravno, a kad cujem kritiku patim k'o patka jer sve lose vjerujem naravno. I kostalo me to poprilicno u zivotu. Moguce da se to i ne primijeti na forumu, ali tako je.

Sta da se radi. Ne smatram se iznimkom.

[Lebowski]

Opet, ne vjerujem ni da su svi isti, da su jednako dobri ili loše, da čine iste stvari.

[carobnjak N]

Da, bice da se radi o nekom samoodbrambenom mehanizmu. Mozda Calla ima bolji uvid u ovo, ipak je ljudska psiha njeno "igraliste".

Ja vidim po sebi, cim pocnem razbijati stvari na slogove osjetim kao da mi neko sjedi na glavi. Sve se pretvori u brdo neorganizovanih Lego kockica i dok ne poslazem - svisnem. Naravno nakon sto se sve slozi budem k'o nov' insan ali mukotrpan je to proces. Nije ni cudo sto me glava vazda boli.

naravno da se radi o samodbrambenom mehanizmu. Ti kad se boriš sa sobom i želiš uvesti nešto što intuitivno( srcem) znaš da je dobro , ti se u biti boriš sa svojim egom koji misli da je N01 u svijetu i da cijeli svijet treba da bude njegova kopija i ne prihvaća nikakvu kritiku pa čak ni samokritiku. Dakle ego-um se bori protiv srca, izvornog tvog sopstva
Bori se protiv tebe , dakle bori se na tvoju štetu jer ne dopušta da odstranjuješ ono što ne valja , jer onda je manje njega

[dacina_curica]

Opet, ne vjerujem ni da su svi isti, da su jednako dobri ili loše, da čine iste stvari.

Naravno da ima gradacija medju nama, obicnim smrtnicima. Neko bolji, neko losiji, ali cesto (iznimke postoje naravno) cemo pretpostaviti da je onaj drugi "losiji" u svojim namjerama i razlozima. I ne mislim da se radi o superiornosti nego mozda o nekoj vrsti straha da samim sebi priznamo da radimo nesto sto je lose. ???