Branko Ćopić

[Ideja]

Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915. – Beograd, 26. mart 1984)



Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe.
U rodnom mjestu završava osnovnu školu, a nižu gimnaziju u Bihaću. Potom je upisao učiteljsku školu u Banjoj Luci, ali je izbačen zbog svojih naprednih ideja i nemogućnosti da prešuti lošu socijalnu i političku situaciju.
Školovanje je nastavio u Sarajevu, potom u Karlovcu, te se kao učitelj vraća u rodno selo. No, nije imao veliku želju da započne učiteljski posao. Godine 1934. počinje studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kom je diplomirao neposredno pred rat, 1940. godine.

Već 1941. godine se priključio partizanima, gdje je u početku bio obični vojnik. No, ubrzo postaje politički komesar i stalni saradnik u kulturno-prosvjetnom sektoru kao dopisnik banjalučkog “Glasa” i “Borbe”. Pored ratnih izvještaja, pisao je skečeve i pozorišne predstave. Bio je prava duševna i moralna podrška partizanskim borcima. Poslije rata se počinje aktivno baviti pisanjem. U svojim pjesmama, pripovijetkama i romanima gotovo se u potpunosti posvetio svojoj Krajini i Grmeču.

Posebno je cijenjen i upamćen kao pisac za djecu. Bogata i razuđena dječija književnost Branka Ćopića prirodno se uklapa i nadovezuje na njegov cjelokupni stvaralački opus: gotovo da i nema bitne razlike između poezije i proze koju je pisao za djecu i odrasle. U dječijoj književnosti se javio kratkim pričama (“U svijetu leptirova i medvjeda”) inspirisanim zavičajnim podnebljem koje je obilovalo faunom i florom. Tokom rata je pisao alegorijsku i simboličku prozu sa izrazitim akcentima vremenske stvarnosti i patriotskom porukom (“Priče partizanske”), a u danima slobode i obnove zemlje nastavio je sa rodoljubivim stihovima (“Armija, odbrana tvoja” i druge). Uporedo s pričom, pjesmom, bajkom i poemom, pisao je i dječije romane (“Magareće godine”, “Pionirska trilogija” i druge) s kojima je postigao značajan književni uspjeh.

Njegova djela su prevedena na više od trideset svjetskih jezika, a kao humorista i veliki patriota dobio je brojna priznanja, pohvale i nagrade. Nagradu Akademije sedam umjetnosti za kratku priču je dobio još 1938. godine, potom Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umjetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), nagradu Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševu nagradu (1972) za zbirku pripovjedaka “Bašta sljezove boje” i nagradu AVNOJ-a (1972).

Bibliografija:

Pod Grmečom, pripovijetke, Beograd, 1938.
Borci i bjegunci, pripovijetke, Beograd, 1939.
Ognjeno rađanje domovine, poezija, Sarajevo, 1944.
Priče partizanke, Sarajevo, 1944.
Bojna lira pionira, poezija, Zagreb, 1945.
Sveti magarac i druge priče, Beograd, 1946.
U svijetu medvjeda i leptirova. Doživljaji mačka Toše, Zagreb, 1946.
Ratnikovo proljeće, poezija, Sarajevo, 1947.
Sunčana republika, pjesme, Sarajevo, 1948.
Rudar i mjesec, pjesme, Beograd, 1948.
Ježeva kućica, poezija, Beograd, 1949.
Šest vukova i jedan rep, pjesme, Zagreb, 1949.
Prolom, roman, Beograd, 1952.
Priče ispod zmajevih krila, Sarajevo, 1953.
Stari nevjernik, priče, Sarajevo, 1953.
Doživljaji Nikoletine Bursaća, priče, Sarajevo, 1956.
Orlovi rano lete, roman, Sarajevo, 1957.[/left]
Lalaj Bao, Čarobna šuma, poezija, Sarajevo, 1957.
Gluvi barut, roman, Beograd, 1957.
Ne tuguj, bronzana stražo, roman, Sarajevo, 1958.
Partizanske tužne bajke, pjesme, Sarajevo, 1958.
Djeda Trišin mlin, poezija, Sarajevo, 1960.
Magareće godine, roman, 1960.
Slavno vojevanje, priče, Sarajevo, 1961.
Bitka u Zlatnoj dolini, priče, Sarajevo, 1963.
Osma ofanziva, roman, Sarajevo, 1964.
Sabrana djela I-XII, Beograd - Sarajevo, 1964.
Otac Grmeč, Banja Luka, 1969.
Bašta sljezove boje, priče, Beograd, 1970.
Glava u klancu, noge na vrancu, priče, Sarajevo, 1971.
Mala moja iz Bosanske Krupe, poezija, Sarajevo, 1971.
Sabrana djela I-XIV, Beograd - Sarajevo, 1975.
Delije na Bihaću, roman, Sarajevo, 1976.
Golubija vremena, poezija, Mostar, 1978.
Lijan vodi karavane, pripovijetke, Sarajevo, 1981.
Sabrana djela I-XVI, Beograd, 1982

Filmografija:

Magareće godine (1994)
Gluvi barut (1990)
Razgovori stari (1986)
Smiješne i druge priče, TV-serija (1986)
Odumiranje međeda (1982)
Bježaćemo čak u Liku (1979)
Osma ofanziva, TV-serija (1979)
Mala moja iz Bosanske Krupe (1978)
Hajdučka vremena (1977)
Četrdeset prva (1971)
Orlovi rano lete (1966)
Nikoletina Bursać (1964)
Grob u žitu (1951)
Major Bauk (1951)
Živjeće ovaj narod (1947

[Ideja]

Najdraža

Bašta sljezove boje

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo-to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: “žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako-i jest i nije”.

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika. U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu:

-Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit. Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rodjak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začudjeno prekine:

-Otkud lisica crvena, kad je žuta!

-Hm, žuta?

-beči se djed. -Žut je tvoj nos. Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:

-Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti …. Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

-Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj ‘Kuli’ pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi. A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila. Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole. Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

-Djeco, ko zna kakve je boje vuk? Ja prvi digoh ruku.

-Evo ga, Branko će nam kazati.

-Vuk je zelen!-okidoh ja ponosito. Učiteljica se trže i začudjeno nadiže obrve.

-Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

-Kaže moj djed-odvalih ja samouvereno.

-Nije tačno, vuk nije zelen.

-Jeste, zelen je!-neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade. Učiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

-Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti. Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav … hm! E, to ne može tek tako proći. Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

-A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu … Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti. Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

-A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

-Pa kad me je ona pitala.

-Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit. Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

[dacina_curica]

Ideja

Mnogo, mnogo ga volim. Doprinesem temi (ako smijem ) cim budem uz racunar.

[Ideja]

Ma smiješ
Čitavo mi djetinjstvo protkano Ćopićevim djelima Meni ponekad neobično kad se neki ljudi čude kad onako usput uz neki razgovor kažem da je vuk zelen i tačka, pa kontam pa kako ne znate, ljudi dragi

[Ideja]

Ježeva kućica

Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i - ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Lijino pismo

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dodji na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: - Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

Kod lijine kuće

Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom-logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
-Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.

Noć

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptirić koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
-Drž'te se, ptice, počinje lov!

Rastanak

Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj - Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
-Draži je meni moj skromni dom!
Šušteći šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu žut.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
-Kućico moja, najljepši raju!

Potjera

Ostade lija, misli se: - Vraga,
sto mu je kuća toliko draga?
Kad Ježić tako žudi za njom,
bit će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

Vuk

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
-Idem da doznam - lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! - veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći cu s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa - budalu!

Pred ježevom kućicom

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu - prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
TU Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
-Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

Tri galamdžije

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
-Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

Ježev odgovor

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete - naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
-Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si - budala!

Kraj

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Pričat ću i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

[dacina_curica]

TamaM je podjoh okaciti. Prva knjiga na bosanskom koju je moj Dario procitao.

Pismo Ziji Dizdareviću

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti se je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli. Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se za njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

[Bla]

Divno li šara!

Ovaj me stih još od prvog razreda nervirao, što se ne rimuje.

[dacina_curica]

Bice da opet pogresno citam, kako se ne rimuje? :jonas

[Bla]

Ne znam, probavao sam sve moguće i nemoguće kombinacije i meni se (u glavi) ne rimuje.

[dacina_curica]

Evo ti pišem iz kamenjara (ovdje zastanes)
guskinim perom.
Divno li šara!

Kamenjara - šara

[Bla]

kako ću zastat kad ni zareza ni novog reda.

[dacina_curica]

Vidi se da nisi isao u recitatorsku.

Ubice nas Ideja

[Krokodil Behko]

Prisjetih se, da sam svijećom tražio recitatora da mi glumi u predstavi.
Izgleda da se u zadnjih 22 godine, slabo šta promijenilo.

[Pasaga]

Prisjetih se, da sam svijećom tražio recitatora da mi glumi u predstavi.
Izgleda da se u zadnjih 22 godine, slabo šta promijenilo.

u bibliotekama,knjizarama,citaonicama....
jedino tu nema guzve...
....

[Bla]

Vidi se da nisi isao u recitatorsku.
Ubice nas Ideja

Nije kod nas bilo te sekcije, samo literarna.
Bolje ideja nego dosada.

Prisjetih se, da sam svijećom tražio recitatora da mi glumi u predstavi.
Izgleda da se u zadnjih 22 godine, slabo šta promijenilo.

Trebao si prilagoditi scenario i tražiti recitatorku.

[Maja]

Procitala sam samo Nikoletinu, bastu i jeza.
Uvijek sam imala zelju da procitam Orlovi rano lete al eto nisam.

[Bla]

Ja sam onu pionirsku trilogiju i magareće godine sigurno po 15 puta.
Ah taj offline život, u nedostatku contenta, stalno se moralo ponavljati.

[Krokodil Behko]

Vidi se da nisi isao u recitatorsku.
Ubice nas Ideja

Nije kod nas bilo te sekcije, samo literarna.
Bolje ideja nego dosada.

Prisjetih se, da sam svijećom tražio recitatora da mi glumi u predstavi.
Izgleda da se u zadnjih 22 godine, slabo šta promijenilo.

Trebao si prilagoditi scenario i tražiti recitatorku.

Ne bi moglo. Morao je biti muški lik.
Ionako su me sumnjičili, da samo cure okupljam u teatru.

[Bla]

Ma kako ne može, kako Lucy Liu glumi dr. Watsona.

[dacina_curica]

RASTANAK

Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.

Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".

A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.
A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.