Pozoriste kojeg vise nema

[Julia-Klara]

Da, imali smo "jako" amatersko pozoriste.
Da, vise ga nema.

Ovo je tema za sve one koji su bili dio ili se makar sjecaju nekad jedne od najjacih amaterskih glumackih trupa na prostoru ne samo BiH nego i bivse Jugoslavije.

Sve ovo imam u pdf formatu koje je pripremio Pero Knezevic, i hvala mu na tome.

Da se ne zaboravi...



TRAGOVI POSTOJANJA POZORIŠNE KULTURE I AMATERSKOG
POZORIŠTA „VASO PELAGIĆ“ U BRČKOM (1946. - 1992. god.)
Svi tragovi nisu mogli nestati.

Kako vrijeme prolazi, od kada je 1992. godine, zdravom razumu nerazumni, rat u BiH prekinuo rad brčanskog Amaterskog pozorišta „Vaso Pelagić“, sjećanja na njegovo postojanje neosporno polako blijede i padaju u zaborav. Zaborav o pozorišnoj tradiciji i izuzetno uspješnom radu ovog Pozorišta je nedopustiv, jer bi time bio svakako izbrisan uspjeh brčanskog amaterizma, a time i umanjena dostignuća u pozorišnom amaterizmu BiH i Jugoslavije, u čijem je sastavu ono djelovalo i dalo svoj značajan doprinos.
Kada se sa ove vremenske distance, analitički sagledaju zaista primjerena dostignuća ovog brčanskog Pozorišta, bila bi, zaista, velika nepravda da ono bude izbrisano kao da nije nikada ni postojalo u bogatoj i tradicionalnoj hronologiji pozorišne kulture grada Brčkog. To ćemo najlakše shvatiti upoređujući njegov rad sa ondašnjim, a pogotovo današnjim, rezultatima rada profesionalnih pozorišta u BiH. Zatiranju tragova o radu ovog Pozoriša u Brčkom je naročito doprinio, po nečijem nagovoru, potpuno nerazuman, vandalski postupak upokojenog Vojislava Vendlenera, inače prvog i najstarijeg uposlenika pozorišta (kako ga je neko nazvao „brčanskog pozorišnog Kvazimoda“) koji je sa „Ženskog mosta“ u rijeku Brku pobacao cijelu, besprekorno urednu, dokumentaciju o nastanku i dugogodišnjem radu ovog Pozorišta. Ostala dokumentacija koja je, po važećim zakonima, dostavljana Službi društvenog knjigovodstva i ostalim institucijama, takođe je bila nedostupna, a kasnije i uništena (završni računi, izvještaji o radu i sl.). Treba cijeniti, istina neuspješne i na razne načine sprječavane, pokušaje Ljubomira Perića i Fadila Jašarevića - Zumbe kao i nekih drugih članova pozorišta, preostalih u Brčkom poslije rata, da, nekako, dođu do navedene dokumentacije, te njome odbrane Pozorište i nastave njegov rad. U statističkim zavodima Tuzle i Sarajeva su nestali bilo kakvi dokumenti o postojanju Pozorišta u Brčkom. Bez traga je nestao i arhiv Saveza amatera BiH u Sarajevu. U gradskom arhivu Brčkog je pronađeno nekoliko primjeraka Službenog lista opštine iz kojih su istrgnute stranice o registraciji Pozorišta. Zahvaljujući upornosti Nedžada Bešića - Beše, nekako se uspjelo doći do Službenog lista SR BiH, br. 28., od petka, 23. avgusta 1991, god., u kojem je na strani II, pod naslovom: „KOD VIŠEG SUDA U SARAJEVU UPISANO JE U REGISTAR UDRUŽENJA GRAĐANA: Kod Višeg suda u Tuzli upisano je Omladinsko amatersko pozorište „Pelagić“ Brčko kao građansko-pravno lice. Ciljevi udruženja su javno prikazivanje muzičkih i scenskih djela. Ovlaštena lica za zastupanje su Nikić Milan i Knežević Petar. (P-II-68/91-c)“
Konačno se došlo i do, očigledno sumnjivog i, vjerovatno, zato od javnosti skrivanog, Rješenja izvršnog odbora SO Brčko o vraćanju Pozorišta „ranijem vlasniku“. (Neki tvrde da se Izvršni odbor koji je donio to Rješenje nikada nije ni sastao da bi ga donio). Uzgred valja reći, da je taj navodni vlasnik pozorišnog prostora davno - ranije materijalno obeštećen za taj prostor i godinama nikada nije izrazio
nikakvo nezadovoljstvo radi toga. Ustavni sud Republike Srpske je, na pismeni upit o zakonitosti donošenja ovakvog Riješenja odgovorio da to nije u njegovoj nadležnosti. Očito da je neko nastojao (vezama) potpuno uništiti sve tragove postojanja ovog uzornog Pozorišta i učiniti kao da ono nikada nije ni postojalo. Zašto ?!



No, istini na volju - svi tragovi ipak nisu uništeni: Mora se izraziti zahvalnost izvjesnom mladom čovjeku (izbjeglica u Brčkom !?) koji je, nakon rušenja Pozorišta, marta 2007. godine, sa deponije smeća donio izvjestan mali dio fotografija nekih pozorišnih predstava i nekoliko bznačajnih dokumenata. Isto tako Veliku zahvalnost zaslužuju i svi oni koji su, iz svojih porodičnih dokumentacija, donosili fotografije, pohvale, diplome, priznanja, medalje, afiše, plakate i ostalu građu vezanu za rad i postojanje Pozorišta u Brčkom. Jednako su doprinijeli i oni koji su iznijeli svoja sjećanja o radu Pozorišta. Dakle, svi tragovi ipak nisu uništeni: Tako je počelo ovo, makar i djelimično, otimanje od zaborava istine o postojanju stoljetne i uspješne, a nepotrebno prekinute, brčanske pozorišne kulture, u kojoj je brčansko Pozorište uoči rata (1992.), bilo jedna od najstarijih, a sigurno najuspješnija kulturna ustanova grada. Kao osnovna građa za ovo bilježenje su poslužila originalna - hronološka bilježenja o radu ovog Pozorišta brčanskih novinara u lokalnom listu „Graditelj“. Vjerovatno da postoji još dokumentarne građe i sjećanja članova Pozorišta koji su trenutno rasuti širom svijeta. Naravno da im se daje mogućnost dopuniti ovu građu o zaista primjernom radu Amaterskog pozorišta „Vaso Pelagić“ u Brčkom...
K. P. - januar, 2010. god.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (1)
INSTINKT, SMISAO I LJUBAV

„Graditelj“ br. 222. od 7. maja 1986. god.

M. Ekmečić: akvarel - Brčko, pogled sa Save

U ovom broju „Graditelj“ počinje sa objavljivanjem feljtona o pozorišnom životu
u Brčkom u periodu od 1886. do 1945. godine. *1)

„Brčko je, istina, jedno malo mjesto, ali raspolaže sa materijalnom kulturom koja mu dopušta izvjestan obol za više umjetničkih uživanja. Pokraj toga ona pokazuje prilično smisla za pozorišnu umjetnost, voli iskreno pozorište, pa je uprava mišljenja da umjetnički instinkt ovog mjesta treba ubuduće više njegovati i nastojati da se u Brčkom godišnje stalno obezbijedi kraće gostovanje pozorišta“ Dopis sa ovim sadržajem uputila je Uprava sarajevskog Narodnog pozorišta nakon gostovanja u Brčkom 1921. godine, kada je umjesto desetak dana koliko je namjeravalo Pozorište u našem gradu „zbog izuzetnog interesovanja publike“ ostalo gotovo dva mjeseca. Te godine prema popisu, u Brčkom je bilo 6.832 „prisutna stanovnika“, a to bi približno (računajući prema ostvarenom prihodu) mogao biti i broj gledalaca na 26 izvedenih predstava. No, nije velika posjeta bila jedini razlog produženja boravka Pozorišta u našem gradu. U vrijeme kada mu se adaptirala zgrada u Sarajevu, Pozorište su zadržali i povoljni uslovi za rad za koje su isticali da su bili mnogo bolji u matičnom mjestu i Tuzli, odakle je došlo u Brčko.
„Pre svega probe su mogle da se vrše i pre i po podne, a po potrebi i navečer. Da bi se proširio i osvežio repertoar, u Brčkom je pripremano više komada, pa su čak držane probe na još jednoj pozornici, tj iskorištena je mogućnost da se, osim u „Posavini“ proba još u jednom hotelu. (Dragoljub Vlatković: „Počeci rada sarajevskog Pozorišta“).
Umjetnički instinkt, smisao i ljubav za pozorišnu umjetnost Brčko nije moglo steći preko noći; do gostovanja sarajevskog Narodnog pozorišta naš grad je imao iza sebe već pola vijeka pozorišnog života. Kao poznato trgovačko mjesto koje je održavalo veze sa mnogim gradovima u zemlji i svijetu, nije ga mimoišla gotovo nijedna putujuća pozorišna trupa u posjeti Bosni, a veliki doprinos pozorišnom životu dala su i kulturno-prosvjetna društva u okviru kojih su djelovale diletantske sekcije. Istraženi podatci govore da su do te godine predstave davali:Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo „Vijenac“, osnovano 1896. godine, i Muslimansko potporno društvo „Islahijet“, osnovano 1908. godine, a nije isključeno da su se pozorišnom djelatnošću bavili i Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Hrvat“, Podružnica hrvatskog društva „Napredak“, osnovana 1906. i Pododbor „Gajreta“, osnovan 1911. godine. Kako je zabilježeno u tadašnjoj štampi brčanske dilentantske sekcije su i izvele od 1838. do 1910. godine dvadesetak pozorišnih komada. Pozorišna djelatnost bila je sastavni dio aktivnosti i Radničkog kulturno-umjetničkg društva „Vaso Pelagić“ koje je 1938. godine osnovao brčanski sindikalni pokret, ali je njegovo djelovanje, prema sjećanjima osnivača, bilo veoma kratko, svega tri mjeseca. Kontinuitet u pozorišnom životu Brčkog ponovo je uspostavljen 1946. godine kada je počela sa radom Dramska sekcija kulturno-umjetničkog društva „Vaso Pelagić“.

Nastojanje sarajevskog Narodnog pozorišta da se „u Brčkom godišnje stalno obezbijedi kraće gostovanje“ dovelo je u naš grad ovaj pozorišni ansambl tek kroz tri, zatim poslije sedam godina, a onda je nastala pauza 8-9 do pedesetih godina. Slučajno ili namjerno godišnje stalno kraće gostovanje (ali cjelokupnog bosanskohercegovačkog teatra) ipak je obezbijeđeno. U Brčkom se od 1974. godine održavaju Susreti profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, godišnja smotra domaćeg dramskog stvaralaštva. Izuzetno interesovanje publike za pozorišne predstave u Brčkom u toku dvanaest do sada održanih smotri smatrano je - fenomenom. Jednostavno, bez obzira na dosad objavljenu literaturu, o pozorišnom životu Brčkog, čija bi se stogodišnjica po nekim računicama, mogla obilježiti ove godine, veoma se malo znalo. Stoga je jedan od ciljeva ovog feljtona da se, na osnovu do sada istraženog materijala sazna nešto više.
_______________________________________________________________________________________
1) Pisalo je do 1986.godine, međutm predratne i ratne okolnosti su prekinule daljna istraživanja – (prm. P.K.)

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (2)

DEKOR U ZALOGU

„Graditelj“ br. 223. od 21. maja 1986. god.

Ne zna se pouzdano kada su Brčaci imali prvi susret sa pozorištem. Prvi pisani trag kaže da je Fotije Iličić *1), osnovavši svoju družinu , 1873. godine gostovao po Bosni i tom prilikom posjetio Banjaluku, Brčko i Bijeljinu.*2) Kako je na tom putu prošao, odnosno da li je svuda i uspio prikazati predstave, može se samo nagađati. „Da je Iličićevo pozorište prilikom svog prvog gostovanja u Bosni 1873. godine dobro primljeno, kako moralno, tako i materijalno, ukazuje činjenica što ono već sljedeće godine pokušava da sa družinom prodre dalje na teritorije Bosne i dođe do Sarajeva *3), zaključuje Josip Lešić, što upravo može da bude i obrnuto, ako se zna za Iličićevu fantastičnu zagriženost u pozorište.
Bez obzira dali je Iličićeva naredna posjeta Brčkom 1886. godine bila plod inata da se osvoji neosvojivo ili povratka u mjesto u kojem je dobro prošao, tek nakon toga je ostao prvi autentičan zapis o gostovanju pozorišta u našem gradu. Ostavio ga je jedan član putujuće trupe Fotija Iličića u „Bosanskoj vili“ *4) napominjući da je u njemu sve „pribilježeno vijerno, istinito i bezpristrasno“. Putujući iz Požarevca, preko Beograda i Zemuna, zatim željeznicom do Mitrovice, pa seoskim kolima do Rače, odatle je skelom preko Save došla u Bosnu, putujuća družina Fotija Iličića stigla je do Bijeljine - prvog mjesta turneje po Bosni, ali po tome što ih niko ne dočeka i ne pozdravi zaključiše da „nisu dobrodošli“, a to im je potvrdio i veoma slab, upravo nikakav odziv publike. Još gore družina prođe u Brčkom koje im je budući „novijeg vremena uređeno i čisto’’, budilo izvjesne nade. Pratimo dalje zapis „jednog od članova“ družine: „Jer kad se smjestismo, i arenu sagradismo, ne bješe na prvoj predstavi osim nekoliko šegrčadi, ni žive duše, tako prođe i druga i treća predstava – šta nam je dugo preostalo, nego ukloniti se ranije, dok nismo zapali u veće dugove. Ostavljamo stvar u zalogu i pođosmo apostolski pješke u Rajevo selo. Za
nas Brčko kraj velikih kuća i velikoljepne srpske crkve i onolikog naroda što se Srbi zovu - za nas bješe pustinja“. Boraveći kratko vrijeme u Rajevom selu i Bošnjacima Iličićeva dužina prikupila je dovoljno para da otkupi dekor koji je u zalogu ostavila u Brčkom i produžila put za Bosansku Gradišku, a zatim u druge krajeve Bosne i Hercegovine.
Bojkot Iličićeve putujuće družine ne mora biti samo rezultat nezainteresovanosti građana za pozorište, nego i straha od austrougarske uprave koja je uspostavivši svoju vlast nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u putujućim družinama iz Srbije vidjela agitatora velkosrpskih ideja. Administrativne i političke mjere protiv srpskih putujućih družina, koje su izvodile nacionalno-istorijski repertoar, naročito su bile oštre od 1891. do 1895. godine. Iličićeva trupa je 1892. godine iz Zvornika brutalno protjerana preko Drine u Srbiju, pošto su joj prethodno trojica glumaca kažnjena zatvorom. A dok je upravnik Iličić morao da plati globu od 50 forinti, a oduzeta mu je i „koncesiona isprava“.
_____________________________________________________________________________
1) Fotije Ž. Iličić i njegovo „Srpko narodno pozorište“ odigrali su značajnu ulogu za razvitak pozorišne umjetnosti u svim našim krajevima, a naročito u Bosni i Hercegovini. Rođen 1846. u Srpskoj Čanadi u Banatu, Iličić sa sedamnaest godina 1863. stupa u trupu J. Kneževića, i od tada pozorište i gluma postaju jedina njegova strast i jedino zanimanje, kojom se, kako sam kaže, dušom i telom sav posvetio. (Josip Lešić)
2) Stanoje Stanojević: „Narodna enciklopedija“, knjiga II strana 11.
3) Josip Lešić „Pozorišni život Sarajeva“ – „Svjetlost“ Sarajevo 1973. strana 52
4) Od 1897. godine, broj 2. strana 30.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (3)
PRVE DILETANTSKE PREDSTAVE


Refik Hrštić – akvarel: Brčko, centar

„Graditelj“ br. 224. od 4. juna 1986. god.
Kod vđenijih Brčaka, mahom trgovaca, od kojih se i najviše očekivalo da prisustvuju predstavama putujuće družine Fotija Iličića 1886. godine u Brčkom, prevagnuo je hladni poslovni rezon: bolje se oglušiti o gostovanje i propustiti jednu zabavu, nego se zamjeriti austrougarskim vlastima i staviti na kocku svoje trgovačke poslove. Pretpostavljali su da nove vlasti još nisu zaboravile da je Brčko bilo jedno od rijetkih mjesta koja su pružala snažan otpor prodoru austrougarskih okupacionih trupa 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu, prmda to na djelu nisu pokazivale. U ovom periodu, naime, brčanska trgovina
doživljava snažan razmah uključivanjem u cjelokupno austrougarsko tržište (prema sudskom protokolu bilo je registrovano oko 80 trgovačkih firmi), a time se stvaraju uslovi i za razvoj urbanističke djelatnosti, zdravstva, prosvjete i kulture. Izgrađen je jedan hotel, dobijena je organizovana zdravstvena i veterinarska zaštita, Osnovane su Trgovačka škola u Brčkom i osnovne škole u Brčkom, Gornjem Bukviku, Gornjem Rahiću, Lončarima i Čeliću. Zbog toga su nove vlasti zadobijale povjerenje, a sve veće približavanje Austo-Ugarskoj simbolično je izraženo i u nazivu hotela „K caru austrijskom“.
Da je Iličić bio žrtva kalkulacije potvrđuje i činjenica da je samo dvije godine nakon njegovog neslavnog gostovanja u Brčkom pripremljena i izvedena diletantska predstava. Može se pretpostaviti da su na njenom stvaranju, osim prosvjetnog kadra, što je nakon otvaranja novih škola došao u Brčko iz raznih krajeva, noseći sa sobom i ponešto pozorišnog iskustva, radili i građani koji su se, vođeni trgovačkim poslovima po svijetu, susretali sa pozorišnim predstavama. Prema istraživanju dr-a Josipa Lešića, Prva diletantska predstava u Brčkom bila je šaljiva igra u jednom činu „Šaran“ Zmaja Jovana Jovanovića. Prikazana je 27. januara 1888. godine u okviru Svetosavske besjede, jedne od knfesionalnih priredbi kojom se čuvala uspomena na Svetog Savu, a koje su, u stvari priređujući se u cijeloj Bosni i Hercegovini još od 1882. godine, predstavljale oblik buđenja nacionalne svijesti Srba, mada su održavane pod plaštom humanitarnih manifestacija. „Sarajevski list“ piše da će „osim u Sarajevu na taj dan biti održane besjede u Mostaru, D. Tuzli, Brčkom, Bugojnu, Bihaću, Vlasenici, Gackom, a jamačno i po drugim mjestima. Svugdje je namijenjen čist prihod potpori siromašne školske djece. “1)
Nije o prvoj diletantskoj predstavi u Brčkom ništa drugo nego datum izvođenja i naziv komada. Možda bi dio izvođača ove predstave trebalo tražiti među izvođačima jednočinke prikazane tačno godinu dana kasnije, ponovo u okviru Svetosavske besjede, o kojoj je ostalo više podataka. Objavljeno je da su 27. januara 1889. godine Niko Bišljić, g-đica Dila Kojdičeva, Vasa Krstić i Đorđe Jovanović izveli veselu igru u jednom činu „On nije ljubomoran“ od Elsa koju je posrbio Laza Telečki. U štampi nema traga da li su do 1894. godine prikazivane pozorišne predstave u Brčkom, ali se može pretpostaviti da su one bile sastavni dio programa svih Svetosavskih besjeda. Na Svetosavsu besjedu 27. januara 1884. godine prikazan je složeniji komad – komedija u tri čina „Izbiračica“ Koste Trfkovića, a godinu dana kasnije ponovo jednočinka – šaljiva igra Mite Kalića “Svekrva“. Kontinuitet u amaterskom pozorišnom djelovanju biće uspostavljen 1896. godine, kada je u Brčkom osnovano Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo „Vijenac“, čiji će diletanti te godine pripremiti i izvesti čak tri pozorišna komada.
_______________________________________________
1) „Sarajevski list“, broj 9. od 23. januara 1888. god.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (4)
POZORIŠNI „VIJENAC“
„Graditelj“ br. 225. od 18. juna 1986. god.

U rubrici „Razno“ mostarska „Zora“1896. godine donosi bilješku: Srpska omladina brčanska na 26 pr. mj. na Mitrovdan priredila je zabavu sa igrankom u prostorijama hotela „K caru austrijskom“. Osim
pjevanja davala se „Vladimir i Kosara“, drama u tri čina (autor Lazar Lazarević, primjedba S.H.) *1) Josip Lešić je došao do podatka da je ista predstava izvedena i 7. novembra, a činjenica da su te godine izvedene još dvije premijere govori da Svetosavske besjede nisu bile jedini povod za pripremu i izvođenje pozorišnih komada. Slijede „Đido“, slika s pjevanjem od Janka Veselinovića i Dragutina Brzaka i „Smrt Stevana Dečanskog“, tragedija u pet činova Jovana Sterije Popovića.
Te 1896. godine, osnovano je Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo „Vijenac“ na čijem su osnivanju, prema pisanju dopisnika „Bosanske vile“, „radili još prije deset godina Vasa Krstić -Ljubisav, Pero Uljarević, Lazo Radenković i Đorđo Jovanović - Mandeganja“ *2) Osnivačka skupština je održana 14. decembra i tom prilikom je „za društvene svrhe“ bilo prikupljeno preko 1.000 forinti. Naredna bilješka otkriva mjesto izvođenja predstava i uopšte kakve su uslove za rad imali članovi „Vijenca“.
„Iz Brčkog nam javljaju da je biogradski građanin g. Ljubomir Krsmanović ustupio pjevačkom društvu „Vijenac“ prostorije „Hotel Bosne“ besplatno za pet godina“*3) Zgrada hotela „Bosna“ (nekadašnja zgrada Turskog vicekonzulata, sada odjeljak Mjesne zajednice u ulici Naste Nakića) morala je imati veću salu s pozornicom, da bi u njoj mogli biti izvedeni i takvi pozorišni komadi kao što su „Boj na Kosovu“, tragedija u pet činova Jovana Subotića i „Svetislav i Mileva“ drama u pet činova J. S. Popovića, koji su se po pisanju „Bosanske vile“ u 1897. godini našli na repertoaru „Vijenca“. Krasnorječivi izvještač „Bosanske vile“ Petar B. Nikolin, pišući opširno sa svečanosti osvećenja zastave „Vijenca“ navodi da su zidovi sale okićeni slikama srpskih pisaca, te da su među „milim gostima“ Dragomir Brzak „srpski pesnik su sedam ordena i zlatnom ogrlicom, pa profesori biogradskih srednjih škola“*4), a brzojavnih čestitaka stiglo je preko stotinu“*5) od kojih izdvaja i čestitku Alekse Šantića sročenu u katreni. Za istraživanje pozorišnog života u Brčkom zanimljivo je da se u tom izvještaju prvi put daje ocjena diletantskog rada „Vijenca“, a posebno jednog od članova ansambla.
„Te večeri u gradini istog hotela priređena je zabava sa programom vrlo odabranim. Osobito nam se svidio dosta dugi, ali puni duha i poezije prolog što ga je g. Borić u svojem lijepom muškom glasu izgovorio, a s dovoljno mimike. (...) Posljednja tačka programa biješe Sterijin komad „Svetislav i Mileva“ gdje se kao vrstan diletant (istakao S. H.) pokazao već pomenuti g. Borić *6).
U spomenici srpske škole navodi se da je Vojislav Borić u ovoj školi bio učitelj od 1896. do 1900. godine pa se njegov dolazak iz Srema, gdje je pozorište imalo dužu tradiciju, mogao dovesti u vezu sa povećanjem broja pozorišnih predstava u Brčkom.
Svetosavska besjeda 1898. godine imala je na programu sliku u četiri čina J. Subotića „Krst i kruna“, a iste godine su izvedeni i „Dva cvancika“, šaljiva igra u dva čina Milovana Glišića i „Markova sablja“, alegorija u dva dijela Jovana Đorđevića. „Vijenac“ koji je po nekim dokumentima djelovao do početka drugog svijetskog rata, izveo je još uz Svetosavske besjede, 1900. dramu u pet činova Miloša Cvetića „Nemanja“, 1901. tragediju u pet činova „Todor od Stalaća“ istog autora, a 1902. dramu i tri čina „Hajduk Veljko“ Jovana Dragaševića. Do 1911. izvedene su još četiri diletantske predstave u Brčkom, ali nije pouzdano da li ih je pripremio i izveo „Vijenac“.
___________________________________________________________________________________________________________
1) „Zora“, 1/1986., 7, 274
2) „Bosanska vila“, 12/1897., 5, 78 -79
3) „Bosanska vila“, 12/1897., 8, 127
4) „Bosanska vila“, 12/1897., 16, 254
5) Isto
6) Isto


M. Ekmečić – Brčko, hotel „Posavina“

[Vladimir RUS]

Postoji manifestacija pozorišni/kazališni susreti.

http://www.susreti.co.ba/

https://www.facebook.com/susreti

A postoji još uvijek i dom kulture.

Nije sve izgubljeno.

[Julia-Klara]

Naravno da postoji, ali Pozorisni susreti su susreti profesionalnih pozorista iz BiH i regiona
A Dom kulture nije pozoriste samo ima binu
Staro pozoriste je bilo okupljaliste glumaca, imali su malu scenu, prostorije sa rekvizitima, svoj bar...
Sve je to nekada cinilo tako lijepu cjelinu koja vise nikada na onakav nacin nece postojati, nazalost

[Vladimir RUS]

Za to treba investicija koja će se isplatiti pošto rijetko ko sada posjećuje umjetničke galerije i slično radi isključivo kulture i kulturnog izdizanja, već da bi bi vidio i bio viđen na otmenim mjestima, dok sami priredioci ne rade više za džabe. Umjetnost je danas roba koja traži veliku posjećenost koja može da se dobije samo u većim ili čak samo u velikim gradovima. Brčko je mali grad za postavku neke ozbiljne umjetničke scene gdje će se okupljati isključivo glumci svaki dan. Nekada je moglo zatošto je sve bilo džaba, a danas kada se i voda naplaćuje, teško. Ono našta treba danas insistrirati jeste industrija zabave u vidu 3D bioskopa ili barem običnog bioskopa. Tu treba naći nekog ko će izgraditi takav sadržaj. Kada na svakom ćošku u Brčkom ima po jedan tržni centar, onda sigurno je da postoji potreba, interes i ekonomska računica za barem jedan opremljen bioskop sa potrebnim sadržajem i kapacitetom za prijem ogromnog broja onih koji bi da gledaju filmove. Na tim stvarima treba insistirati.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (5)

REPERTOARSKI ZAOKRET

„Graditelj“ br. 226. od 3. jula 1986. god.
Do 1903. godine u Brčkom su prikazivani isključivo nacionalno-istorijski komadi, što je bila i karakteristika putujućih družina. Razlog tome je prigodnost jer su davani u okviru konfesionalnih priredbi, ali i ugledanje na putujuće glumce. „Putujući i prikazujući predstave po raznim mjestima, ove družine su uticale na razvitak pozorišnog amaterizma, dok su sa čisto zanatske, profesionalne strane bile jedina dramska škola onog vremena“ *1) istiće Josip Lešić. Srpska omladina i „Vijenac“ izvodili su djela srpskih dramatičara, pa je pitanje da li sljedeće predstave, čija su premijerna izvođenja zabilježena u štampi, pripadaju njima.
Brčanski diletanti 5. septembra 1904. godine izvode prvi put jedno strano djelo- „Prosidbu“ A.P. Čehova, 21. aprila 1906. godine prikazan je dramski spjev Safetbega Bašagića „Pod Ozijem“, dok je 1910. godine publika u isti dan – 15. juna – mogla vidjeti dva pozorišna komada: „Jadac“, šaljivu igru u jednom činu Miše Dimitrijevića i „Izdaje se stan pod kiriju“, šaljiva igra u jednom činu Svetozara Ćorovića. Josip Lešić pretpostavlja da je „Jadac“ izvelo neko hrvatsko društvo (Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Hrvat“ registrovano je 2. novembra 1903., a Podružnica hrvatskog društva „Napredak“ 12. decembra 1906. godine), dok bi autorstvo predstave moglo pripasti muslimanskom društvu (osnivanje takvog društa bilo je tek u začetku, a obzirom da je „Islahijet“ registrovan 22. oktobra 1908. godine). Primjetno je da se ponovo pojavljuju jedočinke, što ne bi priličilo „Vijencu“ koji je više godina izvodio znatno složenije komade, izuzev ako Društvo zbog odlaska nekih članova (Vojislav Borić) nije zapalo u krizu.
Na pozorišni život u Brčkom u tim godinama mogao je uticati i Mihajlo Crnogorčević, osnivač prvog bosansko-hercegovačkog pozorišta u Tuzli 1898. godine. Njegovo pozorište je postojalo svega osam mjeseci, jer je na turneji po Bosni doživjelo finansijski debakl i rasulo se. Podatak da su njegove dvije kćerke gumice Danica (udata Novaković) i Zora rođena 1902. odnosno 1903. u Brčkom govori da je Mihajlo Crnogorčević nekoliko godina živio u brčanskom kraju, te da se morao naći pri ruci ovdašnjim amaterima. Mihajlo je Brčko upoznao od malih nogu preko oca Živka Crnogorčevića podnačelnika Tuzle i bogatog trgovca, koji je održavao tijesne poslovne veze s brčanskim trgovcima i ostavio o nekim od njih autentična svjedočanstva u svojim memoarima *2). Da li je nešto na pozorišnom planu, za vrijeme službovanja kao bankarski činovnik u Brčkom od 1903. do 1905. godine učinio mostarski pjesnik Osman Đikić, takođe je nepoznato, ali je slučaj htio da baš ovdje sretne Zoru Mihajlović, glumicu jednog putujućeg pozorišta koje je 1904. godine gostovalo u našem gradu, oženi se njom i već 1905. napiše svoju prvu dramu.
-----------------------------------------
1) Josip Lešić „Pozorišni život Sarajeva“, „Svjetlost“,
Sarajevo 1973. godine, strana 74.
2) Memoari Živka Crnogorčevića, ANU BiH, Građa,
knjiga XIV , Sarajevo 1966.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (6)
OD OBMANE DO UŽIVANJA
„Graditelj“ br. 227. od 23. jula 1986. god.

M. Ekmečić – Brčko, stari Ženski most


Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća Brčko su posjetama obasipala brojna naša putujuća pozorišta, a austrougarska uprava je povremeno u Bosnu i Hercegovinu slala i njemačke pozorišne družine ne bi li time umanjila uticaj onih koje su dolazile iz Srbije. Njemačka pozorišta su pod plaštom kulturne misije za naš narod nosile „najljuću guju ortrovnicu, pokvarenost i rastrovanost, a u materijalnom pogledu isisavanje i varanje“ kako je u listu „Osvit“ iz 1899. godine, poslije nastupa „Njemačkog pozorišta“ iz Sibinja pisao anonimni dopisnik iz Brčkog. „To su vam nekakve „volkssengerske“ njemačke družine u kojima se sakupljaju sumnjivi individualci“ koji su po monarhiji vršili službu pomoćnika u kakvom kazalištu, orfeju ili pjevačkom društvu, pa radi pokvarenosti i trulosti, u kojoj su ogrezli, bili otpušteni i dovukli se ovamo trbuhom za kruhom, smatrajući našu zemlju obećanom svojom zemljom. Te družine djeluju na naš svijet neurednim, raskalašenim životom“ *1).
Ali i u našoj zemlji su osnovana pozorišta da bi se suprotstavila sve većem uticaju njemačkih i mađarskih. Jedno od njih je Primorsko kazalište, osnovano 1906. godine u Zagrebu, a koje se odmah nakon osnivanja uputilo u Dalmaciju došavši iz Županje i u Brčko. Zabilježeno je da je u našem gradu 1910. godine gostovalo i putujuće pozorište Đorđa Protića, ali ni o jednom od ova dva gostovanja nije ostalo više podataka, za razliku od gostovanja Sarajevskog narodnog pozorišta 1921. godine o kome se bezmalo sve zna. Iako je o ovom gostovanju bilo riječi u uvodnom tekstu ovog feljtona, vraćamo se njegovim detaljima jer su izuzetno zanimljivi kako za istraživanje kulturnog života na ovom području, tako i za razvoj bosansko-hercegovačkog teatra.

Pozorište je u Brčko došlo na desetak dana, ali ga je publika zadržala gotovo dva mjeseca. Od 26. januara do 17. marta odigralo je u Brčkom 26 predstava i to: Šantić „Hasanaginica“, Odavić „Hej Sloveni“, Fler - Kajave „Burindanov magarac“, Bison „Gospođa Iks“, Sardu „Prisni prijatelj“, Stanković „Koštana“, Čehov „Medvjed“, Predić „Golgota“. Kočić „Jazavac pred sudom“, Veselinović - Brzak „Đido“, Tucić „Truli dom“, Molnar „Đavo“, Praga „Kriza“, Odan - Valabreg „Diran i Diran“, Sremac - Brzak „Ivkova slava“, Brije „Blanšeta“, Vojnović „Smrt majke Jugovića“, Ćorović „Zulumćar“, Mjasnicki „Čikina kuća“, Okruglić „Šokica“, Begović „Pred ispitom zrelosti“, Nušić „Svet“, Sterija „Kir-Janja“, Sremac „Zona Zmfirova“, Petrović - Peolja „Zmija djevojka“, Zahvaljujući povoljnim uslovima (prostornim i materijalnim) šest predstava je pripremljeno i premijerno izvedeno u Brčkom: „Otac“, „Ženidba“, „Zulumćar“, Zmija djevojka“, „Kir-Janja“ i „Diran i Diran“. Podatci o prihodima otkrivaju koja je predstava bila najbolje prihvaćena od publike. Najviše je inkasirano od „Koštane“ - 8.834 krune (ulaznice su koštale po 5 kruna za đake do 30 kruna za balkon), zatim od „Đide“ (7.865) i Protekcije (6.384).
Publika je prihvatila dio repertoara koji joj je bio najbliži, jer su joj teren za njega spremale diletantske sekcije i putujuća pozorišta. Sarajevsko narodno pozorište i pred toga nakon ove turneje sve više potiskuje nacionalnu dramu obrazlažući to činjenicom da „diletantska društva najviše iskorištavaju nacionalni repertoar dovodeći ga svojim izvođenjem u nemogućnost. Osim toga putujuće družine izvode u unutrašnjosti mahom nacionalne komade, služeći se pri tome presijom na građanstvo i čineći preko pojedinih organizacija pritisak na pojedince, da su obavezni iz nacionanih razloga posjećivati predstave. Povrh toga ima i pojedinaca ili malih grupa koji krstare kroz unutrašnjost služeći se istim repertoarom i istim metodom. Zato nije ni čudo, što je taj repertor postao gotovo omražen i nesnosan“ *2). Bez obzira koliko bio u pravu, upravnik pozorišta Dušan Đukić ovim mišljenjem otkriva da su dilentantske sekcije i putujuća pozorišta vršili snažan uticaj na profesionalna pozorišta, zbog čega su ona htjela - ne htjela, tražila nove prostore teatarskog izraza.
__________________________________________________________________
1) Josip Lešić: „Grad opsjednut pozorištem“, „Svjetlost“ Sarajevo, 1969. str. 76.
2) Josip Lešić „Sarajevsko pozorište između dva rata“, „Svjetlost“ Sarajevo, 1976. str. 104.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (7)
„ISLAHIJET“ NA SCENI



„Graditelj“ br. 228. od 6. avgusta 1986. god.

Još uvijek nedovoljno istraženo, ali bez sumnje značajno, na početku ovog stoljeća u Pozorišnom životu Brčkog je djelovanje Muslimanskog prosvjetnog i potpornog društva „Islahijet“. Ovo društvo je osnovalo 1907. godine nekoliko uglednih građana, među kojima je bio i tadašnji gradski načelnik Mujaga Mulamehmedović, „u želji da spriječe klataranje velikog broja besposlene muslimanske djece, većinom neobezbijeđene i „neškolovane“ 1), a temeljnom svrhom rada Društva označeno je kulturno i prosvjetno podizanje omladine. Djelovanje „Islahijeta“ na kulturno-prosvjetnom planu u prvih dvadesetak godina za sada je nepoznato, jer nije pronađen nijedan pisani trag osim ovog iz lista „Gajret“: „U prvih 20 godina opstanka društva bila je posvećena nešto slabija pažnja drugom pravcu društvenog rada, tj. Na kulturnom i prosvjetnom polju“ *2).


Jedna od fotografija sa početka rada članova Muslimanskog prosvjetnog i potpornog društva „Islahijet“

Upravo sa završetkom tog perioda i pojavljuju prve fotografije diletantske sekcije „Islahijeta“. Na jednoj od njih datiranoj 7. marta 1925. godine, ostao je podatak da je sekcija igrala komad Safetbega Bašagića „Abdulah-paša“, a prema sjećanju još živih članova izvođači predstave su bili: Osman Sajdović (tumačio je lik bega Maikoča), Omer Burić, Samid Mehmedović, Mujo Pazarčević, Mehmedalija Sajdović, Meho Berberović, Meho Dervišević, Husein Rejzović, Ferid Kučukalić, Osman Ibrahimović, Pašo Mehmedović, Muharem Mujanović, Ibrahim Dervišević, Fadil Mujanović, Mahmut Pašalić, Sadik Sarajlić, Husein Čehajić, Himzo Biogradlić, Džafer Berberović, Mujo Morić, Omer Sulejmanović ...
Ibrahim Dervišević, rođen 1900. jedan od prvih čije je školovanje finansirao „Islahijet“, sjeća se da je pomenutu predstavu režirao trgovac Bakija Selimović, a da su ženske uloge igrale dvije sestre Ruskinje, koje su živjele i radile u Brčkom, te neki muškarci. Pojava žene Muslimanke na sceni, u to vrijeme kada su se pokrivale zarom, bila bi prema tadašnjim shvatanjima, velika sramota i neoprostiv grijeh. Odvajane su čak i u gledalištu od muškaraca. Za njih je bio rezervisan balkon. Prva Muslimanka koja se priključila diletantskoj sceni „Islahijeta“ bila je Zumreta Ajanović - Burić, a igrala je u predstavi „Ismet i Almasa“ 1929. godine. Do 1930. godine, prema sjećanju članova diletanrtske sekcije, igrali su pozorišni komadi: „Boj pod Ozijom“ Safetbega bašagića, „Zmaj od Bosne“ , „Orden“ i „Oba gluha“ Hamida Šahinovića - Ekrema, te „Hasanaginica“ Milana Ogrizovića. Sa fotografije su indentifikovani diletanti: Bećir Dervišević, Samid Hasikić, Hamid Dervišević, Murat Sinanagić, Avdo Ajanović, Bećir Burić, Bego Musić i Husein Burić. Jedan od reditelja, po nekim mišljenjima, veoma uspješan bio je Murat Sinanagić, profesor istorije i geografije na Trgovačkoj akademiji u Brčkom od 1923. do 1927. godine.
Zanimljivo je i u kakvim uslovima je radila diletantska sekcija ovog društva. Intenziviranje aktivnosti na kulturnom planu može se povezati i sa dobijanjem vlastitog doma 1922. godine, a naročito povoljne uslove za pripremanje i izvođenje pozorišnih predstava akcija je dobila 1935. godine kada je dom proširen nadogradnjom društvene sale sa pozorišnom binom. „Sala može da primi preko 400 gostiju. U ovoj Sali omogućena je lijepa razonoda članstvu priredbi čajanki i zabave sa pozorišnim komadima od domaćih pisaca, pretežno muslimana, koje organizuju specijalne sekcije kao što su tamburaška i diletantska sekcija“ *3). pisao je „Gajret“
___________________________________________________________________
1) Dr. A. Bukvica: „Brčanski „Islahijet“ u zlužbi zajednice“ Kaledar „Gajreta“ za 1941. godinu, Sarajevo 1940. god. Str. 323.
2) Isto, str. 325.
3) Isto, str. 328.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (8)
ODLAZAK U PROFESIONALCE
„Graditelj“ br. 229. od 20. avgusta 1986. god.

Krojač Džafer Berberović (1906.-1986.) prisjećao se da je „Islahijet“ za pozorišne predstave kostime nalazio kod mještana, a samo ono što se nije moglo naći u čaršiji (kalpaci i rekviziti) dobavljani su iz sarajevskog muzeja. Vlasuljarske radove obavljali su ondašnji berberi (pominje se Mehmedalija Šerifović) a kozmetičari su imali pune ruke posla pripremajući muškarce za ženske uloge. Formiranjem Ženskog pododbora 1930. godine i u diletantsku sekciju počelo se uključivati sve više Muslimanki, pa se na fotografijama osim poznate Zumrete Ajanović - Burić, mogu indentifikovati: Safija i Mujesira Plečić, Sadija Dizdarević, Hajrija Redžić ... Kao reditelji pominju se još Suljo Novalić, trgovac i Lutvo Muftić, apotekar, međutim ni u prisjećanjima živih članova sekcije nije ostalo traga o načinu njihovog rada na predstavama. Pominje se da su generalne probe gledali djeca i omladina, a premijere odrasli.


Safet Pašalić (stoji peti s lijeva na
desno) i Boško Jovanović (stoji
drugi sa lijeva nadesno) sa
diletantima „Islahijeta“ izvođačima
predstave „Ismet i Almasa“

Jednu od predstava „Islahijeta“ - „Ismet i Almasa“ Ademage Mešića - režirao je 1929. godine Safet Pašalić (1907), koji je godinu dana ranije otišao u profesionalne glumce i rediteljsko iskustvo kupio u putujućem pozorištu.
- Gotovo svake godine od 1918. u Brčko su dolazila putujuća pozorišta da se tu „potkože“ (poprave finansijsku situaciju, primjedba S. H.) Narodno pozorište iz Subotice dolazilo je u Brčko 1922. - 23. i ostalo četiri-pet dana, a gostovalo je i Osječko kazalište, sjeća se Safet Pašalić, za čije je životno opredjeljenje posebno značajno gostovanje putujuće trupe čika - Miše Miloševića. Ova družina je boravila 1928. godine u našem gradu puna dva mjeseca i za to vrijeme dala šezdeset predstava. Toliko se odomaćila da su joj građani ujutro na probu donosili doručak i rakiju. Kao gosti u njenim komadima nastupali su i mještani, što je kod publike stvaralo još veću zainteresovanost za izvedbu. Na plakatu za „Seoskog lolu“ od 25. novemra 1928. godine čitamo da mještani „Pera Mihajlović i Bogdan Grbić iz ljubavi prema pozorišnoj umjetnosti sudeluju večeras“ U istoj predstavi prvi put je na profesionalnoj sceni zaigrao Safet Pašalić, tumačeći lik Komesara, nakon čega odlazi u profesionalne glumce. Sa istom tom grupom odlazi i Mehmedalija Kučukalić i Boško Jovanović. No, da oni ipak nisu prvi profesionalni glumci iz Brčkog, potvrđuje i prisjećanje Safeta Pašalića da je prije njih u putujućim pozorištima igrao brat Boška Jovanovića - Nemanja.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (9)
RADNIČKA POZORNICA
„Graditelj“ br. 230. od 3. septembra 1986. god.

Sindikalno rukovodstvo u Brčkom sredinom dvadesetih godina ovog stoljeća vidjelo je u kulturno - zabavnim aktivnostima moćno sredstvo u borbi za radničku stvar, pa se tako na sceni pojavljuju i angažovani pozorišni tekstovi. Sjećajući se javne proslave 1. maja 1927. godine u Brčkom, Safet Pašalić pominje da je u programu bio i jedan pozorišni komad:
„Bila je to poduža jednočinka pod naslovom „Urednik Linge“. U njoj je bilo ljubavnog zapleta, borbe za slobodu, štampe, premetačina i hapšenja (...) Sjećam se da su u komadu igrali Ivica Đermanović, Martin Volovski i jednu žensku ulogu Margarita Ljubičić. Drama je sa uspjehom prihvaćena. *1)
U proljeće 1937. godine Ursovi sindikati u Brčkom osnivaju diletantsku sekciju, koju su, prema sjećanju nekih učesnika događaja, u početku činili samo šivački radnici, a njen rukovodilac i reditelj pozorišnih komada bio je Tihomir Vraštanović.
„Za prvu predstavu izabran je Nušićev „Narodni poslanik“. Probe smo vršili u Topčića kafani . U prvim ulogama su nastupali Milan Marinković, Marko Lukić, Bogdan Bobić i Spasoje Simić abadžijski radnici, zatim Sulejman Kladnjak stolar i Hamid Berbić krojač. U drugim komadima, pored ovih drugova, nastupali su i Dragoljub Marković, Haris Suljić, Hasan Aganović Tač i drugi. Veliki problem predstavljalo je angažovanje lica za ženske uloge. Zahvaljujući drugovima iz Gunje u rad diletantske sekcije uključene su sestre Farago iz Gunje. Pored njih u ovom komadu je igrala i mlada radnica pilane Ljubica Knol. Među prvim glumcima vladao je veliki entuzijazam. To je za njih bio svojevrstan izazov i ujedno velika odgovornost pred radničkom klasom. Prvi komad smo davali na bini u Sali hotela „Posavina“ u septembru 1938. godine pred prepunom salom. Na predstavi nisu prisustvovali samo radnici koji su imali želju da
vide svoje predstavnike kao glumce, već i mnogi drugi građani, koji su došli iz radoznalosti, ali i nepovjerenja. U vrijeme održavanja predstave pred zgradom su se uvijek nazili panduri. Puna sala i prvi nastup izazvali su početnu tremu kod diletanata, ali se po pljesku na završetku komada najrječitije potvrdilo da je uspjeh bio potpun“.*2)
Uspješan nastup diletanata ohrabrio je sindikalno rukovodstvo koje iste godine donosi odluku o formiranju radničkog kulturno – umjetničkog društva pod nazivom „Vaso Pelagić“. Djelujući svega pola godine, Društvo je uspjelo da, i pred problema oko dobijanja odobrenja od vlasti, izvede više pozorišnih komada iz radničkog života. Tihomir Vraštanović se sjeća da su izvedeni komadi: „Na rubu“, „Gospodar i rob“, „Drveni crv“ i „Prodavačica ljubičica“ *3), a Marko Lukić da je sadržaj komada „Nasušni hljeb“ cenzura toliko i iskrižala da od njega nije ostalo skoro ništa.
„Mi smo ga ipak u cijelini prikazali publici, a policija nije smjela da interveniše tokom izvođenja predstave jer bi naišla na protivljenje i protest publike. To je bio naš veliki uspjeh. Svi koji smo učestvovali u toj predstavi bili smo spremni da idemo u zatvor“.*4)
__________________________________________________________________________________________
1) Safet Pašalić : „Otrgnuto od zaborava“ u ediciji „Brčko i okolina u radničkom pokretu i NOR-u „ str. 171. i 172.
2) Tihomir Vraštanović : „Sindikalni pokret u Brčkom u periodu od 1936. do 1940. godine u ediciji „Brčko i okolina ...) str. 226.
3) Isto, str. 228.
4) Marko Lukić : „Sindikalni pokret u Brčkom u godinama pred rat i situacija u gradu u prvim mjesecima okupacije, u ediciji
„Brčko i okolina ..., str. 233.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
ŠKOLARCI NA SCENI
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (10)
„Graditelj“ br. 231. od 17. septembra 1986. god.



Osim u kulturno-umjetničkim društvima prosvjetni radnici su doprinos pozorišnom životu u Brčkom davali pripremajući komade i u školama. Nema podataka šta su na tom planu u Srpskoj osnovnoj školi do početka ovog stoljeća učinili učitelji Risto Misita i Vojislav Borića (prvi horovođa i reditelj, a drugi glumac i reditelj „Vijenca“), ali je malo vjerovatno da su školske priredbe mogle proći bez diletanata.
Glumac Safet Pašalić se sjeća da je reditelj „Islahijeta“ profesor Murat Sinanagić 1926. godine, povodom završetka male mature u trgovačkoj akademiji, režirao „Izbiračicu“ Koste Trifunovića. U štampanom Izvještaju osnovnih škola sreza brčanskog krajem školske 1930 / 31. godine pominju se i dva pozorišna komada koja su izvedena nakon sastanka Sreskog nastavničkog vijeća, održanog 6. decembra 1930. godine.
„Istog dana uveče održana je zabava sa nekoliko lepih tačaka: pevao je hor đaka osnovnih škola, nastavnici-ce su dali dva komada „Hej Sloveni“ i „Pod starost“, a đaci osnovnih škola su izvodili školse vežbe i prikazana je živa slika Jugoslavije“*1)
U Ljetopisu Državne građanske škole za školsku 1934 - 1935. godinu stoji da je 6. oktobra 1934. godine „davana u pozorištu predstava za đake „Hajduk Veljko“*2) , ali se ne zna ko je tu predstavu izveo.
Prosvjetni radnik Savo Simić, koji je od 1. septembra 1939. godine do početka rata službovao u Ražljevu, ostavio je dragocjeno svjedočanstvo o djelovanju diletantske sekcije u ovom brčanskom selu:
„U krugu škole stvorili smo narodnu knjižnicu sa čitaonicom. U skromnoj prostoriji čitaonice okupili smo odrasle i omladinu. Sve smo umješno koristili i za politički rad. Okupili smo dobru amatersko-pozorišnu družinu. Kolega Janko i njegova supruga Vladislava imali su dosta smisla za režiju pozorišnih komada, a ja sam glumio na pozorišnim amaterskim predstavama. U družinu smo privukli sve one koji su imali smisla i volje za glumu. Pozorišne predstave i razne prigodne priredbe davali smo u prostranim
učionicama. Posjeta je bila izvanredna. Davali smo djela Branislava Nušića („Običan čovjek“, „Knez Ivo od Semberije“, „Analfabeta“), Petra Kočića („Jazavac pred sudom“) i Janka Veselinovića („Đido“). Zahvaljujući takvom radu grupa je postala poznata i izvan školskog područja, pa su nas pozivali na gostovanja u druga sela. Najljepše i najdraže gostovanje imali smo u Brčkom. Ohrabreni srednjovječni ljudi i žene, uz našu moralnu podršku, izveli su, na zadovoljstvo građana Brčkog i okolnih sela uspješnu predstavu „Kneza Iva od semberije“. Naše „glumce“ nije zbunilo ni prisustvo velikog broja uglednih građana Brčkog, niti velika, lusterima osvijetljena i ukrašena sala velikog hotela „Posavina“.*3)
______________________________________________________________
1) Izdanje Nastavničkog veća sreza brčanskog , Brčko 1931. godine str. 20
2) Državna građanska škola u Brčkom - Izvještaj za školsku 1934. -1935. godinu. Štamparija F. Glater, Brčko 1935. godine, str.7.
3) Zbornik „Učesnici i svedoci“, knjiga treća 1961. godine, str. 412.

[Julia-Klara]

Feljton
Sead Hasović :
PARTIZANSKO POZORIŠTE
Stoljeće pozorišnog života u Brčkom (11)
„Graditelj“ br. 232. od 1. oktobra 1986. god.

Posljednja zabilježena predstava neposredno pred drugi svjetski rat u Brčkom bila je „Žrtva tradicije“ u izvođenju diletantske grupe „Islahijeta“ 1940. godine. Nije istraženo da li je u ratnim godinama na ovom području djelovala diletantska grupa i da li je bilo gostovanja pozorišta, ali jedan izvještaj upućen krajem 1945. godine od Gradskog narodnog odbora Brčko Okružnom narodnom odboru Tuzle nagovještava negativan odgovor na ovo pitanje.
„Pozorišnih komada nije bilo sve do u zadnje vrijeme gdje smo imali priliku da gledamo manje pozorišne komade ili prikaze, ali sve to sa manjom umjetničkom vrijednošću“.*1)
Ovaj dokument dragocjen je ne samo radi toga što se u njemu pominju izvođači među kojima ekipe takozvanog Partizanskog pozorišta te nazivi djela, nego što je gotovo o svakoj predstavi ostao sud o umjetničkoj vrijednosti:
„Publika je nobično rado primala sve priredbe koje su davane naročito od strane vojničkih kulturnih ekipa. Najveći kulturno-prosvjetni uspjeh postigla je ekipa 27. Divizije i ekipa 48. Makedonske Divizije. Dobro pripremljeni komadi od strane publike bili su: „Mati“, „Nove žene“, Posljednji susret“ i u novije vrijeme „Narodni poslanik“. Bilo je priredaba koje su imale vrlo slab uspjeh, kao priredbe Vinkovačkog pozorišta i radničke kulturne grupe „Maksim Gorki“ iz Borova. U predizbornoj kampanji Vinkovačko pozorište davalo nam je pored „Posljednjeg susreta“ i Nušićevu „Svinju“ koja je ostavila vrlo slab utisak kod gledalaca. Mislili smo da će one loše strane tog komada odbaciti, ali ipak im je dozvoljeno prikazivanje tog komada. Sa manjom vrijednošću priredbe su davali Pioniri i USAO BiH grada Brčkog. U zadnje vrijeme nismo imali prilike da gledamo jednu bolju priredbu. Za iduću nedjelju ( 4.XI ) Mjesni kulturno-prosvjetni odbor priprema jednu svoju priredbu sa programom u duhu izbora“.*2)
U izvještaju je zatim naveden program od jedanaest tačaka, a jedna od njih je: „Jazavac pred sudom“ (jedan dio)“. Na kraju je dat osvrt na dotadašnji kulturno-prosvjetni rad u gradu koji je ocijenjen „dosta slabim“. Pomenuti su i osnovni uzroci:
„Glavni nedostaci naših priredaba su nedovoljno zalaganje odgovarajućih drugova, a onda jednog od odgovarajućeg rukovodstva i nedostatak sale. Sada se popravlja naša velika sala u fiskulturnom domu, popravlja se svijest i odgovornost drugova i nadamo se da će kulturno-prosvjetni život poći boljim putem i sa više uspjeha“.*3)
____________________________________________________________________________
1) Opštinski arhiv Brčkog – Gradski narodni odbor Brčkog, Prosvjetno odjeljenje: Izvještaj o
kulturno-prosvjetnom stanju i priredbama u Brčkom od 29. 10. 1945. godine, akt broj 4642-292 / 45
2) Isto
3) Isto

[Julia-Klara]

Zašto je tako ?
TEATAR BEZ IGRE
Amatersko pozorište „Vaso Pelagić“
preživljava teške dane
„Graditelj“ br. 1. od 26. jula 1987. god.



Amatersko pozorište „Vaso Pelagić u ovoj sezoni nije izvelo nijednu predstavu. Njegovi članovi prvi put nisu učestvovali na Festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine, a bez Brčaka je protekla i međurepublička Smotra amaterskih pozorišta u Loznici.
Šta se to dešava sa nekada najboljim amaterskim pozorištem u Republici i najstarijom amaterskom organizacijom u gradu. „Osnovni razlozi što amatersko pozorište nije učestvovalo na ovim manifestacijama i što u ovoj sezoni nije pripremilo nijednu premijernu predstavu su nedostatak materijalnih sredstava i neuslovne prostorije za rad“- kaže sekretar Pozorišta Fadil Jašarević. „Naime Festival amaterskih pozorišta održan je u maju, tradicionalna međurepublička Smotra amaterskih pozorišta u aprilu, a mi smo obavijest o visini sredstava, koje Opštinska zajednica kulture dodjeljuje Pozorištu za realizaciju godišnjeg programa rada, dobili u junu. Kada se zna da pripremanje jedne pozorišne predstave (režija, scena, kostimi, šminka) košta od 20.000 do 45.000 dinara, jasno je što se nismo upustili u avanturu i pripremili je bez sredstava, koje smo dobili kada je sezona bila pri kraju. Najveći problem ipak predstavlja nedostatak prostorija, jer su one u kojima sada radimo nehigijenske i u ruševnom stanju, a za probe u Domu kulture plaćamo po 800 dinara, dok zakupnina sale za izvedbu predstave staje 1.500 dinara“.
Problemi zaista postoje i u toku je njihovo, bar djelimično, rješavanje. Za adaptaciju prostorija Opštinska zajednica kulture dodjelila je 100.000, a za redovnu djelatnost 90.000 dinara. Vjerovatno će prilikom dodjeljivanja sredstava u idućoj godini imati na umu da je najveća aktivnost Amaterskog pozorišta do mjeseca juna. Ali, onome ko prelista Ljetopis pozorišta nameće se pitanje: kako to da je ova amaterska družina u sličnim (možda i težim) uslovima pripremala u jednoj sezoni i po sedam premijernih predstava, a u sezoni 1955. / 56. čak svakog mjeseca po jednu.

S.Hasović

[Julia-Klara]

Portreti
DVIJE MARIJE U JEDNOJ
Brčanka Marija Bijelić (62), skoro četiri decenije glumac-amater, ne pomišlja da se oprosti od pozornice.
„Graditelj“ br. 3. od 6. septembra 1977. god.



Nema novaca kojima se može platiti ljubav. Šezdesetogodišnja Marija Bijelić bezmalo četiri decenije plaća ljubav prema daskama „koje život znače“ nesvakidašnjim dvojstvom. Marija, dugogodišnja radica u „Interpletu“ i član Dobrovoljnog vatrogasnog društva, penzionerka , ali okretna i vrijedna, izvor neposrednosti, optimizma i duha Marija među kulisama Amaterskog pozorišta „Vaso Pelagić“ Gurmiška iz „Šume“ Ostrovskog, bludnica u drami „Pokopajmo mrtve“, ohola Nušićeva ministarka, povijena i brižna starica u Ćopićevom „Nikoletini Bursaću“ ...
Druga Marija. „Na sceni ja prestajem biti Marija Bijelić, Sebe više ne osjećam. Od vrha do dna ona sam koju gledaju – neka druga“. Obrela se pred rat Dalmatinka u dramskoj sekciji kragujevačkog sokolskog društva i tako otkrila ljubav koje nije nije ni bila svjesna. Potom, Brčko: Hugo Jimek, Stevo Đukić i ona uvježbavaju prve skečeve u podrumu Vijećnice prema svjetlosti lojanice i pokazuju se publici u fiskulturnom domu. „Voljela sam (baš kao i danas) pozornicu, samo da se pojavim, da tri riječi izgovorim. Bila sam sobarica, kurtizana, mati, dama sa lepezom i lornjonom, baka, vještica ... Najduža uloga mi je Gurmiške iz „Šume“ Aleksandra Ostrovskog. A, najdraže priznanje? Teško je od tolikih izdvojiti jedno. A ako moram, onda je to ovogodišnje priznanje brčanske omladine za uspjehe na dosadašnjim festivalima „Mladi graditelji“. Uopšte, omladinu volim, uz njih sam ornija za rad, za glumu“.
Lista fotografije i priznanja, ali još od njih ne živi - od uspomena. Još je srcem i umom na daskama. Zadivljuje vjera i krepkost žene koje već kruni zrnevlje sedmog desetljeća. Samo, kad govori mjesnom pozorištu „Vaso Pelagić“, preleti joj licem jedva primjetna sjeta: za tolike godine postojanja prošla sezona je završena - bez ijedne predstave.
B. Lomović

======================
Imala cast upoznati ovu teta Mariju,ali i onu drugu, ne znam da li ce se spominjati u kasnijim tekstovima.

[Julia-Klara]

Portreti
ČUVAR ZVJEZDANIH TRENUTAKA
Ili kako Resul Bečić- Đedo i mimo pozorišnih dasaka druguje sa zvjezdanim trenucima
„Graditelj“ br. 11. od 13. decembra 1977. god.



Kad u pozne večernje sate grad zanijemi, škljocaju samo automati svijetlećih reklama, kad se samo po koji „cvrcnuti“ veseljak tetura brčanskim , tu pored maurske građevine, u samom centru Brčkog¸ gore - dolje šeta Đedo i uvijek budnim okom motri
zdanje u čijoj su utrobi gradska biblioteka i galerija, da neki zlonamjernik ne bi provalio, da ne bi uništio štogod od blaga kultur-
noga.
Čuva Resul Bečić - Đedo u već poodmaklim godinama kulturne riznice Brčkog, a njega bi, možda trebalo čuvati kao vrlo bogatu riznicu i to kulturnu - nego šta. „Pola života sam proveo na daskama Amaterskog pozorišta „Vaso Pelagić“- priča nam neko veče oko ponoći Đedo, okrećući se lijevo-desno (jer je na dužnosti). „I zato mi, makar i trenutni pad ovog ansambla znači direktan udarac u srce. Radili smo i pod znatno težim uslovima, bez sredstava, bez kostima, ali, bogme radilo se svojski ... A eto čitava skoro godina prođe, a ne izvedosmo premijeru, ne učestvovasmo na Festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine, jedva se zna da postojimo... Interesa, bolan ima i te kakvog kod mlađih ko i kod starijih. Ali niti se ima dovoljno sredstava niti ima stručnjaka koji bi sistematski radio“, jadikuje, više odsutan nego prisutan u razgovoru, kasnovečernjem, usputnom ...
Za Resulom Bečićem – Đedom ostalo je 25 zaista plodnih i uspješnih godina pozorišnog amaterizma, na desetine ostvarenih uloga, desetine medalja, pohvala, diploma ... Najdraže su mu uloge u „Vuku Bubalu“, „Nevidljivoj kapiji“, „Hasanaginici“ i ko da ih se svih prisjeti.
„Ponekad najdraže monologe i zvjezdane trenutke našeg pozorišta k’o na filmskoj traci vraćam ovdje između stoljetnih kestenova, sebi i ... zvijezdama na mjesečini“ – priča Đedo sa sjetom i skoro suznih očiju. A da bi nas uvjerio u to, valjda, (ili ko zna zašto, možda se samo od sebe otvori), poče Đedo monolog iz Ćopićevog „Vuka Bubala“. I sigurno da bi se na to nadovezali i drugi likovi iz bogate riznice Đedovih uloga, da kroz otvoren prozor Umjetničke galerije ovu sjetnu predstavu pod vedrim nebom ne poremeti prodoran zvon telefona.
Poslije svake bure dolazi zatišje. Tako Resul Bečić, zaljubljenik u pozorišni amaterizam“nameće“ zaključak da zatišje u ovoj oblasti u Brčkom neće dugo trajati i da će se iz „zvjezdane prašine“ amaterske pozornice vinuti još mnogo zvijezda ... , ko i sam što se vinuo u svodove amaterske ...

[Julia-Klara]

Uoči premijere u Amaterskom pozorištu
ZA POVRATAK – „HAMLET IZ MRDUŠE DONJE“
Premijerom poznate komedije Ive Brešana, zakazanoj za prekosutra, brčanski amateri, nakon duže pauze, najavljuju plodniji teatarski život
„Graditelj“ br. 15 od 14. februara 1978. god.



Da biste ušli u prostorije Amaterskog pozorišta potreban vam je snažniji poziv od profesonalne novinarske radoznalosti. Potrebno je koliko-toliko ljubavi prema ljudima sa „dasaka koje život znače“ i spremnosti da savladate odbojnost dok ruiniranim i vijugavim hodnikom tražite pozorišnu dvoranu. Možda su loši uslovi za rad bili razlog što su glumci sezonu-dvije bili odsutni, možda i nešto drugo ili treće, ali je ljubav prema sceni siguran razlog što su se „glumački oporavili“ i za povratak pripremili glasovitu komediju Ive Brešana „Hamlet iz Mrduše Donje“ Premijera je zakazana za 16. februar u sali Doma kulture. Uz starije, toliko puta pozdravljene pozorišne snage (Marija Bijelić, Resul Bečić, Lidija Glušac, Marko Filipović), pokazaće nam mlađi zaljubljenici u Taliju šta znaju i umiju Mersija i Nedžad Šećerbegović, Sead Šabić i najtalentovaniji među njima - Ljubiša Jović.
Amateri su, ako su u opredjeljenju za „Hamleta“ ... računali na slavniji povratak među publiku, morali dobro „ispeći predstavu“, jer smo ovu komediju, prije nekoliko godina, ovdje vidjeli u izvođenju Kamernog teatra 55. iz Sarajeva, predvođenog Urošem Kravljačom. Dalje, komedija je doživjela i filmsko izdanje sa poznatim zagrebačkim glumcima. Mnogi Brčaci su je i u tom mediju vidjeli. Da li će reditelji: Vladislav Kaćanski i jedan sarajevski pozorišni glumac, čije ime ovoga puta sa razlogom izostavljamo, uspjeti? Vidjećemo u četvrtak. U svakom slučaju, povratak amatera može samo da nas obraduje.

[Julia-Klara]

Premijera u Amaterskom pozorištu
„Vaso Pelagić“
IGRA ZA OHRABRENJE
Prvim izvođenjem „Nezapamćene Predstave Hamlet u selu Mrduša Donja“ Brčanski glumci - amateri oduševili 400 posjetilaca
„Graditelj“ br. 16 od 28. februara 1978. god.

Premijera je uspjela ! Breme treme i bojazni, koje je, čini se, podjednako pritiskivalo i glumce i simpatizere amaterske družine iz Pelagićeve ulice, olakšalo je već kod prvih scena, a do pada zavjese bilo zaboravljeno. Predstava kojom se ansambl Amaterskog pozorišta vraća u kulturu grada i opštine, zabavila je i nasmijala oko 400 posjetilaca. Osim spontanih aplauza auditorijuma, koji su upućeni glumcima na otvorenoj sceni, zaslužena su nagrada amaterima za jedno uspjelo veče.
Reditelj Vlado Kaćanski je, ostvarujući vlastite ideje, ipak ostao vjeran izvornoj zamisli autora teksta Ive Brešana: iznijeti na dlan nečiste rabote junaka, koji ih dosta vješto kriju u oblande tobožnjih ratnih zasluga i patriotizma. Mjesto radnje selo Mrduša Donja u
dalmatinskoj Zagori. Način nesvakodnevni: u polupismenu sredinu dovesti Šekspira ! No, učitelj se potrudio da „Hamlet“ ne bude u šekspirovoj verziji, već lokalni mrduški. Amateri su tu ideju uspješno realizovali. Marko Filipović, kao Mate Bukarina, odnosno kralj Klaudije, djelovao je veoma sigurno, korektno je igrao učitelja Nedžad Šećerbegović, a njima ravan bio je Sead Šabić (Joco pa Hamlet). Iako epizodna uloga Maćka (potom Learta) je u tijesnoj vezi sa osnovnom idejom, a mladi Mirsad Đapo, ju je vrlo dobro dao, na momente, odlično, izbijajući u prvi plan vlastitom kreacijom. Za nijansu iza nabrojanih su Resul Bečić (Mile Puljiza, Polonije), Lidija Glušac (Mare, kraljica Gertruda), Ljubiša jović (Šimurina), Marija Bijelić (efektno dat lik Luce) i Ferhat Osmanović (Šime), Prijatno iznenađenje je Mersija Šećerbegović (Anđe, potom Ofelija). Lakše i uspješnije od većine drugih savladala je rastojanje od sopstvene individualnisti i rediteljskog zahtjeva djelujući autentično i prirodno.
Reditelj je u nekoliko navrata insistirao na masovnim scenama - „masovkama“. Svjesno je rizikovao haos na pozornici, a još mudrije ga izbjegavao pomješavši sa statistima vrlo dobre epizodiste. Glumac Kamernog teatra 55, Milenko Vidović, koji je premijeri prisustvovao, bio je u pravu: „Masovke“ su izvedene profesionalno“.
Kritičar sa više minicioznosti sigurno bi tokom predstave primjetio da će Ljubiša Jović, morati da uloži još truda u
dočaravanju Šimurine (više dinamike, manje gestikuliranja):prvi dio tragikomedije potrebno je učiniti dinamičnijim, čime će do izražaja doći duhovite replike; preispitati još jednom rediteljski postupak koji je kraj drugog dijela učinio
previše naglim; jezik Brešanovih junaka je bar pedeset odsto drugačiji.
Zamjerke su, međutim, nastale prije kao posljedica želje da se premijera što brže održi, nego sa razloga skromnog potencijala amaterskog teatra. Podatak da je premijera ujedno bila i pravo cjelovito izvođenje djela, izvođenje u jednom dahu, samo je potvrda knstatacije iz prethodne rečenice. Reditelj je u razgovoru sa novinarima poslije premijere da će do ponovnog pojavljivanja pred publikom održati bar pet proba, koje će otkloniti gro nedostataka i uigrati ansambl. Ako su nas i sa onih nekoliko propusta (neki su ozbiljne prirode) oduševili na premijeri, onda svakako treba doći na reprizu.

B. Lomović