Antidepresivi i psihološko stanje

[Divlja_u_srcu]

Odlučila sam da Otvorim ovu temu, radi se o meni a i čisto da čujem vaša mišljenja i mozda pokoji savjet. Posto ovu temu smatram ozbiljnom, molim bez sprdanja, ako ikako može.
Psihološki problemi tj kad neko ima problema u psihi, to je neshvatljivo stanje, pogotovo kod nas iako se sve vise i vise o tome počinje pričati jos uvjek je nekako "tabu" tema i pomalo sramotna.
Ta bolest je kao i fizička samo sto se nevidi, u nekim slučajevima. Npr. kao u mom slučaju.
Nitko osim mene je razumjeti nemoze, osim liječnik ili neko ko je slično/isto doživjeo.
Dug niz godina borim se sa psihom i raznim strahovima, ispočetka sam ih držala pod kontrolom i niko nije znao, dok nisam počela da izmičem kontroli. Bijes me obuzeo, strah postajao sve veći i veći, i nisam vise mogla da se obuzdam, sama sa sobom se vise nisam mogla boriti, a pokušavala sam i sve radila bez stručne pomoći dok nisam došla do zida. Nema dalje. !Stop!
Počela sam biti depresivna, dobijati panične napade u kojima sam svaki put završavala u nesvjestici i na podu.. Postali su moja svakodnevnica. Dobijem paniku dok si reko keks i nemoguce je obuzdati.
Potražila sam stručnu pomoć i na moju sreću dobila sam našeg čovjeka kao psihologa, ipak je lakse na svom jeziku iznijeti sve ma koliko dobro vladala stranim.
Išla bi cesto na terapiju, priča, priča i priča.. Nakon nekog vremena bi se osjećala lakšom ali strah je bio jos uvjek tu i panika i sve ostalo.
Došli smo do zaključka da bi trebala pokušati sa antidepresivima, jer pričom bi potrajalo par godina a zajedno sa tabletama bi išlo brže. I to mi je dalo dodatni problem. Imam strah i od tableta, strah od nuspojava. Pokušavali smo mjesecima, ali nisam uspjela.. Jos sam na netu čitala o njima i onda pogotovo nisam smjela. I dalje sam išla na terapiju ali uvjek isto..
Do jednom....

Polovinom decembra prošle godine se nesto desilo i tako sve do polovine Januara.
Odjednom sam osjetila malaksalost, nula energije, apetit nestao, postala sam depresivna, imala zelju da umrem, nisam htjela vise da živim...kao da je neko izronio zivot iz mene, bila sam živi mrtvac. Danima sam živjela na vidi i grožđu, nista vise nisam mogla da jedem.
Nazor sam živjela... Isla sam kod dva različita doktora, sve uredu fizički, oboje su rekli da je problem u glavi.. Ima ona....kad dođe čovjeku iz dupeta u glavu.. I odlučila sam da dalje neide tako, jer svaki dan je bio gori i gori.. Rekla sam sebi...: ma krenut cu sa tabletama, pa sta bude da bude, ovako vise neide.. Posto moja druga polovina radi noćnu, nisam smjela biti sama u kuci noću.. Moji su mi izasli u susret, pa sam kod njih nocila a ujutru bi svojoj kuci otišla.
Evo peta sedmica kako pijem tablete. Pomognu mi da zaspem, umiruju mi misli i smiruju me a strah drže pod kontrolom. Osjećam se bolje, nisam vise depresivna, izlazim vise vani, apetit se vratio, i osmjeh na lice.. Nisam tužna i ne plačem, kao prije ali me nekad nesto uhvati pa zacmoljim.. Ovih pet sedmica sam kod mojih bila, i to mi je puno pomoglo, dalo mi je kuveta da lakse izdržim. Kuci sam bila prekodana ili kad je dragi slobodan.
Sad nastupa šesta sedmica i imam jos uvjek osjecaj da nisam spremna da se jos osamostalim noću i neznam odgovor. Dali da budem jos par noći kod svojih ili je to to? Nemam nekako hrabrosti da pitam mamu, jer dosta su mi pomogli i osjećam da bi im teret bila. Iako nije tako, ali svako ima neke svoje obaveze i redoslijede a i mir.
Po prvi put se osjećam nekako tuzno, nakon nekog vremena.
Mozda bi mi bilo lakse kad bi mi neko dao savjet, mišljenje..?
Jos bi bila a sramota me pitati...mozda zvučim kao neodrasla ali u svima nama čuči dijete ma koliko stari bili...i ponekad neznamo odgovor na nesto najjednostavnije a ja sam dobra u tome da za sebe komplikujem najjednostavniju stvar..sto drugima ne stvara nikakav problem ili pitanje meni da...čudno?



Ima jos nesto...
Imam brata koji je oženjen i ima dvoje predivne djece..godinama žive 200m od mojih..nekad smo svi zajedno živjeli, pa je snaha živjela za dan da se osamostale..odselili su malo dalje, pa nakon par godina kupili kuću blizu mojih, i sada su stalno zajedno..ručaju stalno kod mojih, djeca iz škole dođu kod nane jel', idu na odmore zajedno..ma bratu je odlično!!
Meni je to stalno smetalo, sto i sa nama nisu tako, barem malo...valjda sto nemam djece..Ilije drugih razloga meni neznanih..nismo bliski kao oni..počela sam osjećati da me manje vole, da sam manje vrijedna, sta god, nikako nisam mogla da obuzdam te osjećaje.. Isplakala sam toliko suza da bi mogle more postati. Tražim i priželjkujem njihovu blizinu, trebaju mi, čak sam planirala kuću blizu njihove da kupim koliko mi je potrebna njihova blizina.
Mrzim sebe sto sam takva, sto takve osjećaje imam. Sto nemogu da se pomirim sa tim da je tako i da ja to promjeniti nemogu. Pokušala sam ojačati u smislu tih osjećaja ali jedno vrijeme i opet oslabim, opet popustim.. Zivot bi svoj za njih dala, uvjek im pomažem koliko mogu..ali nekako to je to..na tome ostane. Boze, kako čudno... Kad sam bila mlađa, da sam sto dalje i nisam imala potrebu za njima..a sada mi toliko trebaju da opisati nemogu.. Da me zagrli i pita kako sam..
O psihičkom stanju sa njima nisam pricala, znaju da se liječim i to je to..A i da pričam, nebi shvatili, nebi razumjeli.. A danas svako ima svojih briga jos da ja opterećujem sa svojima..
Ponekad mami se Otvorim i pričam o tome, ali imam osjecaj da joj se ne priča pa promjenim temu..mislim ona misli da su ove moje tablete kao Imovane, iako sam bezbroj puta objasnila da su ovo tablete za psihu. Ne zamjeram joj, nikada..
I evo sad sjedim tu i mislim dali su sa njima ili su sami.. To mi najvise smeta, i nemogu nikako da smirim niti obuzdam te svoje misli..

Sta mislite vi o svemu ovome?
Zvučim glupo ili sebično? Mozda neko ima sličnog iskustva pa može da mi udjeli savjet?

[carobnjak N]

Nije to ništa čudno ni neobično, svaka čast na iskrenosti.
Nisam nikad pio antidepresive ali sam se družio sa ženom koja jeste i eto iz njenog iskustva , kaže da je taj period
koliko se piju vrlo težak, slično tome što si opisala , a tek poslije , ne znam tačno koliko jel 2-3 mjeseca, da dođu
rezultati. Ona je isto imala napade panike
Ne znam šta da ti kažem, osim da je svako duševno stanje prolazno, pa tako i ta.
Ja sam čitao neku knjigu, "proces prisutnosti" pisac Majkl Brown, ima i praktični dio u vezi nekih vježbi disanja...nije loša, pomogne

[vila]

joj draga...prvo se moras rijesiti te rijeci sramota
drugo...nemoj previse citati na netu sto se tice tableta...obicno ljudi na netu iznose samo negativnosti
to citanje te samo demotivira
antidepresivi ko i svaka druga terapija...ako se osjecas bolje..pij i uzivaj
a ne trebas ni izbjegavati razgovor o tome...sigurna sam da te roditelji vole...i mozda je i njima tesko krenuti s pricom
mozda ne znaju kako...zato pricaj ti ako ti je lakse

[Heidi]

Ne zvucis ni glupo ni sebicno, to odmah da izbijes iz glave.
Ja ti ne mogu dato drugi savjet osim, da se vratis na pocetak kad je sve to pocelo. Moras imati strpljenja, ne smijes biti suvise stroga prema samoj sebi, moras sve postepeno analizirati. To je dug put ali donosi rezultate. Javi mi se na PP ako zelis, da se dogovorimo i cujemo se putem skaypa npr. Ja nemam nekog talenta da pismeno objasnim sto u stvari mislim.

[vila]

Nije to ništa čudno ni neobično, svaka čast na iskrenosti.
Nisam nikad pio antidepresive ali sam se družio sa ženom koja jeste i eto iz njenog iskustva , kaže da je taj period
koliko se piju vrlo težak, slično tome što si opisala , a tek poslije , ne znam tačno koliko jel 2-3 mjeseca, da dođu
rezultati. Ona je isto imala napade panike
Ne znam šta da ti kažem, osim da je svako duševno stanje prolazno, pa tako i ta.
Ja sam čitao neku knjigu, "proces prisutnosti" pisac Majkl Brown, ima i praktični dio u vezi nekih vježbi disanja...nije loša, pomogne

mene je skoro rasplakala s svojom dozom iskrenosti
obicno se foliramo sa prikazima savrsenstva,jakosti,samostalnosti...
svi smo mi krvavi ispod koze...

[Heidi]

I uvijek sam protiv medikamenata, ako ikako moze.

[Veca]

...odoh ja tebi dati prvo karmu!...temu shvacam ozbiljno,a nadam se da ce i drugi forumasi imati takvo misljenje!...svaka tebi cast sto si se otvorila!

[vila]

I uvijek sam protiv medikamenata, ako ikako moze.

ako moze..da...ali vec se duze lijeci i pokusava bez medikamenata
i depresija je bolest..i anksioznost je bolest
ako imamo dijabetes uzmemo lijek,ako imamo alergiju uzmemo lijek ako drukcije ne ide
tako i ovdje...
sve sto ce ti poboljsati stanje je dobrodoslo

[Veca]

I uvijek sam protiv medikamenata, ako ikako moze.

...da je mogla bez medikamenata,sigurno ih ne bi uzela,nazalost dodje vrijeme kada su neophodni!

[Mala_Mu]

Naravno da nije sramota, znam da itekako moze biti gore i od fizicke bolesti.. Polomis nesto pa te prodje vremenom, al psiha i te bolesti, depresija .. Jako tesko se "izvuci"
Tu je vazna i podrska tvojih bliznjih, trebala bi i s njima razgovarati o tome , reci sta te muci.. Neces ti nikome od njih biti na teretu, a oni ti najvise mogu pomoci ..

Dodatna otezavajuca okolnost je kad nemas nekog ko ce prolaziti s tobom kroz sve to... Ili kad imas nekog ko sve ismijava proglasi te "ludom" , (poznanica je prolazila kroz slicnu situaciju i njeni nisu shvacali, vjerujem da je i tebe zato strah ) Ali iz prijasnjih prica vidim da ti imas s kim to podjeliti .. Samo im se otvori ..

Al nista opet dok sama ne rjesis sa sobom , strucna pomoc , razgovori.. Pa i tablete.. mada nisam ni ja za to .. Ne mogu one tebi toliko pomoci koliko druge stvari mogu.. bez volje nista.. psiha je cudo..
Ako vec pijes antidepresive trebala bi dozirati u pocetku najvise pa vremenom smanjivati, dok ih skroz ne prestanes konzumirati..

[Hannibal]

Ma nisu tablete strasne. Ja pio leksiliume apaurine bensrdine basaurine i odviknem se od njih kad god nisam imo para

[Mala_Mu]

Ma nisu tablete strasne. Ja pio leksiliume apaurine bensrdine basaurine i odviknem se od njih kad god nisam imo para

Posto ovu temu smatram ozbiljnom, molim bez sprdanja, ako ikako može.

[navika]

Postovanje za tvoju hrabrost i iskrenost Unazad 10ak godina imala sam i ja nekoliko panicnih napada i znam kako to izgleda. Znam sta je i uzrok bio.
Moj savjet je da moras primijeniti svoj pogled na svijet. Odatle ce ti poceti sve promjene. To ne moze niko uraditi umjesto tebe. Shvati da ljudi u zivotu sve sto rade, rade zbog sebe, ne zbog tebe. Na kraju i to sto mama s tobom ne prica o tome, mozda joj je bolnije vec sto ti mislis, mozda se i krivom osjeca.
I ti uvijk imas nekog ko ce da te voli besprijekorno - to si ti sama. Nemoj se sazalijevati, to dovodi da se osjecas ko zrtva, a to ti je siguran put da odes u depresiju. Umjesto toga svako jutro, svake veceri ili kad god mozes sjecaj se stvari zbog kojih mozes i trebas biti sretna, zahvaljuj na njima. Povezi se vise s prirodom, ona za razliku od ljudi nikad ne iscrpljuje. Kad god mozes izadji van prosetat, sjedi vani, citaj vani, pij kafu vani, plivaj ljeti...Ne opterecuj se nikad s tim sta ce ko misliti/reci. Jednostavno zaokupiraj se aktivnostima koje ce ti ispuniti i samim tim ces manje misliti na stvari koje te dovode do ocaja sad.
Pronadji na netu inspirativne stvari za citati, vidjet ces to te nadahnjuje. Zapisuj ono sto te posebno dirne, da bi mogla opet i opet citati.I vjeruj, vjeruj u sebe, i oprastaj ljudima sto nisu onakvi kakvi mi mislimo da bi trebali biti. Nismo ni mi po svavijoj mjeri.

[Biba]

Nemam sada puno vremena.

1. Pokušaj ne slušati glupe komentare ljudi koji o deprsiji ne znaju ništa. Ne mislim na forumaše.
2. Učinak lijekova je vidljiv tek nakon otprilike 2 mjeseca, a treba i potrefiti pravi lijek. Ponekad oni i prestanu djelovati. Slušaj sebe i shvati ako nekad nešto ne možeš uraditi da nisi lijena....Pokušaj naći neku zanimaciju koja te ispunjava...ugodi sebi i pusti sve priče.
3. Razmisli, možda ti i nisi samo bolesna..možda postoji nešto zbog čega si normalno nesretna...a možda je oboje...
Slušaj sebe najviše.
Meni je jedan liječnik vidjevši koliko sam slaba rekao da me može ostaviti u bolnici ali da će mi biti samo još gore.
Rekao mi je da MORAM NAĆI NEŠTO ŠTO ĆE ME DRŽATI U NORMALI I DA SE MORAM UHVATITI ZA TU SLAMKU inače sam gotova..
Bila sam vrlo mlada...
Nisam nikad imala napadaje panike...najteža mi je bila nemoć...ponekad doslovce nisam imala nimalo snage a morala sam raditi...
Meni je dobro ovo sada jer sam se udebljala i ne brinem se...
Moraš pustiti sve brige...jednostavno moraš...i sve će ti biti puno lakše...
Ja sam lijena i mjesecima nisam išla na kontrolu...ma samo nek mogu papati...

[Biba]

Naravno da nije sramota, znam da itekako moze biti gore i od fizicke bolesti.. Polomis nesto pa te prodje vremenom, al psiha i te bolesti, depresija .. Jako tesko se "izvuci"
Tu je vazna i podrska tvojih bliznjih, trebala bi i s njima razgovarati o tome , reci sta te muci.. Neces ti nikome od njih biti na teretu, a oni ti najvise mogu pomoci ..

Dodatna otezavajuca okolnost je kad nemas nekog ko ce prolaziti s tobom kroz sve to... Ili kad imas nekog ko sve ismijava proglasi te "ludom" , (poznanica je prolazila kroz slicnu situaciju i njeni nisu shvacali, vjerujem da je i tebe zato strah ) Ali iz prijasnjih prica vidim da ti imas s kim to podjeliti .. Samo im se otvori ..

Al nista opet dok sama ne rjesis sa sobom , strucna pomoc , razgovori.. Pa i tablete.. mada nisam ni ja za to .. Ne mogu one tebi toliko pomoci koliko druge stvari mogu.. bez volje nista.. psiha je cudo..
Ako vec pijes antidepresive trebala bi dozirati u pocetku najvise pa vremenom smanjivati, dok ih skroz ne prestanes konzumirati..

Mala Mu, nemoj tao govoriti...depresija i jest bolest kod koje je bezvoljnost posljedica...
Blaga i umjerena depresija se liječi razgovorom s prijateljima, ali teže depra mora na antidepresive.
Netko u životu ima samo jednu epizodu a kod nekoga se vraća...
Bolesna psiha se ne liječi pozitivnim razmišljanjem jer bolesnik ne može pozitivno misliti...može samo vjerovati da će mu biti dobro..
To ti je isto ko kad bi čovjeku bolesnom od leukemije rekla neka stvori zdrava krvna zrnca...nemoguće je...
Hbga pa i Freud se zaebo jer je tumačio da se depra liječi pričom...

[Mala_Mu]

Naravno da nije sramota, znam da itekako moze biti gore i od fizicke bolesti.. Polomis nesto pa te prodje vremenom, al psiha i te bolesti, depresija .. Jako tesko se "izvuci"
Tu je vazna i podrska tvojih bliznjih, trebala bi i s njima razgovarati o tome , reci sta te muci.. Neces ti nikome od njih biti na teretu, a oni ti najvise mogu pomoci ..

Dodatna otezavajuca okolnost je kad nemas nekog ko ce prolaziti s tobom kroz sve to... Ili kad imas nekog ko sve ismijava proglasi te "ludom" , (poznanica je prolazila kroz slicnu situaciju i njeni nisu shvacali, vjerujem da je i tebe zato strah ) Ali iz prijasnjih prica vidim da ti imas s kim to podjeliti .. Samo im se otvori ..

Al nista opet dok sama ne rjesis sa sobom , strucna pomoc , razgovori.. Pa i tablete.. mada nisam ni ja za to .. Ne mogu one tebi toliko pomoci koliko druge stvari mogu.. bez volje nista.. psiha je cudo..
Ako vec pijes antidepresive trebala bi dozirati u pocetku najvise pa vremenom smanjivati, dok ih skroz ne prestanes konzumirati..

Mala Mu, nemoj tao govoriti...depresija i jest bolest kod koje je bezvoljnost posljedica...
Blaga i umjerena depresija se liječi razgovorom s prijateljima, ali teže depra mora na antidepresive.
Netko u životu ima samo jednu epizodu a kod nekoga se vraća...
Bolesna psiha se ne liječi pozitivnim razmišljanjem jer bolesnik ne može pozitivno misliti...može samo vjerovati da će mu biti dobro..
To ti je isto ko kad bi čovjeku bolesnom od leukemije rekla neka stvori zdrava krvna zrnca...nemoguće je...
Hbga pa i Freud se zaebo jer je tumačio da se depra liječi pričom...

ne znam, nesto ne vjerujem toliko u antidepresive..
I tetka ih je dosta dugo uzimala ali nista..

Naravno da su i oni potrebni sto sam i napisala ali dok se i neke druge stvari ne poklope nema pomoci..

Potrebni da, kljucni za ozdravljenje ne.. samo oni ne mogu pomoci..

[Biba]

Meni su upravo antidepresivi kljucni bili za ozdarvljenje dušo draga...ali nije sve antidepresiv...a od dva sam imala više štete nego koristi...
Treba znati uzrok depresiji, riješiti problem ako se može..ako ne onda prihvatiti stvari onakvima kakve jesu jer ne može se glavom kroz zid..
Mene su spasili upravo antiepresivi i vjerovanje da će mi pomoći...ništa mi drugo nije bilo preostalo.....ali uvijek postoji mogućnost da se stanje pogorša...
U pravu si da liječenje ne vrijedi ako je problem dugo nerješiv...okolina je i zdravima bitna tj. njezino ponašanje...
Tvojoj tetki nije pronađen odgovarajući lijek..
Ima još nešto, ne treba brkati teško nezadovoljstvo kod ljudi s depresijom...naša snaja je takva..
Čim nešto nije njoj po volji, izvrne se i muči supruga da ju vuče doktoru na injekcije..ona jest bila boesna ali i zaebaje sve oko sebe...
Kukumakanje ne pomaže...mora biti bolje..

[Divlja_u_srcu]

Kao prvo, hvala svima na odgovorima. Znala sam da mi je potez otvaranjem ove teme tacan, jer već sam neko vrijeme ovdje da bi stekla dojam da na forumu ovome ima puno dobrih ljudi sa dobrom dušom.
Uvijek sam bila otvorena kao osoba, nikad se nisam studila a pogotovo sramotila zbog nečeg a pogotovo zbog ovog stanja. Ono..: kako tebe boli ruka mene boli psiha..na primjer.
Nije isto, ali bolujemo od nečeg. Tako nekako.
Ja sam gurala godine i mučila se sa psihom sama, htjela sam sama da ozdravim bez lijekova. Ali jednostavno nisam vise mogla. Čak kad sam otišla ovdje kod jednog našeg doktora i kad me vidio, rekao je "ništa ne govori, sve vidim, ti moraš krenuti sa lijekovima nemoj se igrati sa tim".
Totalno sam propala i na meni se vidjelo da sam bolesna.
Izbjegavala sam da se gledam u ogledalo jer prizor me plašio, svaka kost mi se vidjela i blijeda kao da u sebi krvi nemam.
Tad....tad sam samoj sebi rekla MA NEMOGU VISE!
Vjerujem u Boga, u dragog Allaha..ne klanjam i neznam klanjati..ali znam pokoju suru i moliti se Bogu onako kako ja znam, iz dubine duše.
Kad sam prvu tabletu uzela rekla sam Allahu dzelešanuhu ti meni pomozi, uz mene budi i podari mi snagu. Znam da je dragi Allah rekao " robe pomozi sebi pa cu ti i ja pomoći ". Eto ja sam počela lijek uzimati i pomozi da izdržim i da mi pomogne.
I vjerujem da mi pomaze, kao da osjećam.. Molim se kad GOD mogu i učim i sto znam i neznam.
U početku mi je bilo najteže.. Kad sam tu noć popila prvu tabletu, nikad bolje spavala nisam i sutradan prvo sto sam rekla je "ja sam gladna". Dobila apetit Nazad..
Danima sam bila kao u nekom svom svijetu, imam snage ali kao da nemam, noćne more užasne, čitav dan kao da sam na drogama ali smirena i fino mi je.
Neopisivo stanje. Psiholog kod kojeg idem mi je rekao da u mom slučaju taj lijek momentalno djeluje. I to je znak da mi pomažu. I da samo izdržim.
I dan danas, svaku noć imam snove svakakve i u svakom obliku, i svakog sna se sjećam, i Pamtim ga čitav dan. Dok prije zaboravim dok ustanem.
Čudno ali proći će.
Hvala Bogu pa imam čovjeka uz sebe koji me razumije i koji me podržava i ispunjava sve moje želje. I kad se osjećam kao da sam sama i da nemam nikoga, on je tu da me zagrli i lijepu riječ podari. On je moj kamen i moja planina. Niko drugo mene nebi durao, on je jedan svega vrijedan.
Imamo zelju da ostvarimo svoju porodicu ali ne dok se barem malo ne izliječim, ako bude sudbine bit će. On je uz mene do kraja, pa makar nikad ne postao otac. Sve sto mi je na dusi ja mu kažem, nikad ništa ne krijem i pun je razumijevanja. Zato radim sve da ozdravim i podarim mu ono sto oboje želimo.
A opet ta praznina je u meni, jer mama je jedna i nju niko zamjeniti nemoze, možda tu rupu nekad popunim a možda i zauvjek ostane prazna, pa se naučim sa njom živjeti a da nije teška u sebi nositi.

Hvala vam za karmu, iako uopće nisam zbog tog otvorila ovu temu o sebi, ali lijepo je čuti lijepu riječ pa čak i na ovom malom ekranu.

[Biba]

Kod moje mame je staračko ponekad depresivno stanje ali ne i depresija u pravom smislu riječi.
Ona za svaku sitnicu kuka i ponaša se kao da je samo njoj teško a to objektivno uopće nije.
Fizički je zapravo dobro zdrava, mada ona umišlja ponekad..boji se...
Pokušala sam joj objasniti da ja 40 godina živim s depresijom najnormalnije...
Ma bude svakako ali ja više ni ne mislim da sam bolesna ikad bila...
Kad sam njoj rekla da ju odvedem liječniku ona je vikala da ona nije luda...
Još uviek neki ljudi tako razmišljaju da će ih netko obilježiti...
Ja nisam nikad tako mislila..ama stvarno me zaboli šta budale misle..nek je meni dobro...

Ja od antidepreiva nisam bila uspavana danju. Naprotiv, bila sam puna energije..
Ovaj što pijem navečer - nekad me uspavljuje a nekad i ne...
Najvjerojatnije ću ih piti stalno...
Nikad nisam imala problema s učenjem, pamćenjem...
Prije 5 godina sam bila u jako teškom stanju ali znala sam da moram biti dobro...radila sam doslovce kao robot ali sve to prođe...
Da, u očima se vidi.
Ja ne moram sebe ni gledati u ogledalo..osjetim sama kakav je moj pogled...

[Socrates]

Depresija, nažalost, jeste tabu tema, ne samo kod nas nego i u najrazvijenijim društvima na svijetu. Sudeći po statistikama, depresija je "epidemija" u zapadnim zemljama.

Vidim, ti si hrabra osoba i imaš prijateljski zagrljaj od mene. Nisam stručna osoba, pa ne mogu komentarisati korištenje antidepresiva. Samo, na jedno budi spremna, moguće je da ćeš ih morati koristiti čitav život. To nije samo po sebi ni dobro ni loše, sve zavisi od tvoje individualne situacije. To ti je jedna poruka - iskustva drugih ljudi su u dobroj mjeri nerelevantna za tvoju ličnu borbu sa depresijom. Nekom antidepresivi pomažu, a nekom bas i ne.

Mislim da je jedna od osnovnih zamki koje depresivni ljudi sami sebi postavljaju da se nadaju da će se vratiti na stanje prije depresije. Ne, iz svega ćeš izaći kao promijenjena osoba. Trik je u tome da prihvatis promijenjenu Sebe. I promijenjenu percepciju Svijeta oko sebe.

Na kraju, izbjegavaj misliti o krajnjim ciljevima, a to je u ovom slučaju tvoja ravnoteža u svijetu u kojem živiš. "Želim da se osjecam bolje" je prilicno apstraktna zelja i ne pomaze ti mnogo u svakodnevnoj borbi. Misli o malim ciljevima, zadaj sebi kratkoročne ciljeve koji su ostvarljivi, ali nisu ni potpuno laki da se ostvare. Sve uradi da ih ispuniš. Odgledao sam nedavno film Wild, urađen po istinitoj priči. Odličan film koji dosta dotiče ove teme. Ima i knjiga, ako ti to vise odgovara.

Sve ti najbolje želim.