Bosanski forum

kad dijete padne, to je normalno
kad sportaš padne na terenu i to je normalno

ali kad neko od odraslih padne na ulici to je sramota

kad ste zadnji put pali, je li vas iko vidio, je li vas bilo sram?

opišite u detalje pad

Zadnji put kad sam vidio odraslu osobu da pada,to sam bio ja
Desilo se u junu,dok sam se spustao niz vocnjak u patikama.
Kisilo je tog jutra.. I noga mi je odjednom,poletila u zrak,..
U jednom momentu,bio sam kompletan u zraku i tresnuo sam na dupe i krsta,
mlatarajuci rukama oko sebe.. I kliznuo sam oko jednog metra tako,,na dupetu..
Ne znam,da li sam bio zeleniji od trave ili prljaviji od zemlje

interesentno je da je to veoma smijesno .mada onome ko je pao nimalo nije smijeso. ponekad i bolno.
ali se uglavnom stidimo.ne shvatam zasto. pao pa sta
pao sam nisam htio najmanje zelio

Gadno sam se razbio zadnji put i umalo završio na famoznom “rengelu“
Uvijek mi je bilo smiješno kad bih čuo da je neko pao sa bicikla. Čuj, pao sa bicikla. Kako se uopšte može pasti sa bicikla? - mislio sam i valjao se od smijeha. E a onda su došli računi na naplatu.
Bilo je zimsko nedjeljno predveče i počinjao dobar film na tv. Napravio sam sebi fin ugođaj ali i shvatio da nemam više cigara. Prodavnica nije udaljena previše od kuće, ali bilo mi je užasno mrsko hodati a i film je uskoro počinjao, tako da sam se odlučio za biciklo. Uz put blizu granapa ima jedna mala skakaoinica za bicikla, ništa strašno, koju su napravila djeca iz kvarta i koju redovno ovjerim svaki put kad tu prođem s biciklom. Isto sam uradio i ovaj put i zaletio se kao sumanut na skakaoinicu
Negdje pri vrhu osjetio sam kako se konstrukcija pomjera i umjesto da kao i svaki put samo preletim, mahinalno sam pritisnuo prednju kočnicu, što se pokazalo kao fatalna greška. Prvi sam poletio ja, a za mnom i biciklo koje se u zraku okrenulo za 180 stepeni i palo ravno na mene.
Iako sam se razbio kao kreten, kao i svaki prosječno iskompleksirani stanovnik ove zemlje potisnuo sam bol u drugi plan i prvo razgledao lijevo – desno u nadi da me nije niko vidio.
Ohrabren činjenicom da nije bilo nikoga i da vozilo nije pretrpilo veću štetu sjedoh na biciklo u namjeri da što brže odmaglim s lica mjesta, kada začuh glasove s obližnje zgrade.......prvo nešto kao mučni, hinjski polusmijeh, podsmijeh ( ono podmuklo "Hah“) a zatim i komentar "Ovaj je sigurno iz Goražda“ a potom i zvuk još par prozora koji se ptvaraju. Odjurio sam crven, utučen i bijesan kao zvijer i tješilo me jedino to što sam imao zimsku kapu na glavi pa sam se nadao da nisam prepoznat.

"Ovaj je sigurno iz Goražda“

ja koliko se sjećam pala sam 5 puta.

prvi pad je bio u ratu kad sam gonjala brata. skočila sam sa zida i potrčala ali mi je zapeo panj od jorgovana pa sam se prostrla po zemlji ko tepih. brat je uživao u sceni i smijao se iz petnih žila.

drugi pad je bio u osmom razredu. snijeg se zaledio i ja sam se vraćala iz škole. kad sam došla do jedne lagane nizbrdice kliznula sam se i pala na guzicu, pa sam letila dole par metara. vidila me samo jedna žena i rekla mi je polako sine sve je zaleđeno. ali poslije toga sam ko ošamućena došla do stana i stalno sam se klizala

treći pad je bio kod sestre. tek su uselili u staru kuću pa smo ja i tata išli kod njih. sa sestrom sam išla do prodavnice, srećom bio je mrak i nešo smo se zapričale. odjednom sam se kliznula i pala u lokvu
sestra nije imala odjeće pa smo išli kod njene komšinice da mi da neku trenerku.

četvrti pad je bio nalik na scenu iz filmova. bila je zima i sa sestrom sam spavala u dnevnom zbog grijanja. otišla sam na sprat po posteljinu i da se ne bih opet vraćala uzela sam i sestrinu... 2 jorgana, dvije deke, dva jastuka i čaršafa. ogromna hrpa u rukama. nisam ništa vidjela ispred sebe i išla sam po pamćenju. prešla sam prvu stepenicu, zakoračila na drugu i narafski promašila. počela sam klizati niz 7 stepenica a posteljina je poletjela u zrak i pala na mene zatrpavši me svu na dnu stepenica
poslije sam imala 3 mjeseca na prknu ogromnu modricu.

peti pad je bio prije godinu dana na balkonu. padala je kiša i pločice su bile mokre pa mi je poletjela noga i spuzala sam sa pločica na beton. čudno je to da me ni truni jedne nije zaboljelo. pasti na pločice i beton bezbolno...bas cudno.

Zaista se ne sjećam kada sam zadnji put pala..ali evo opisaću tri pada kojih se sjećam..
prvi je bio kada sam se kao dijete igrala u dvorištu i neko bitan je dolazio,ne sjećam se ko,od dragosti sam potrčala i pala na beton,koljena mi se sastrugala
drugi pad kojeg se sjećam bio je na jednoj strmoj livadi,bila sam s porodicom na vrhu livade i skotrljala sam se niz livadu,zaustavio me stog sijena
a treći pad kojeg se sjećam bio je na ledu,krenula u školu,bila zima,sve zaleđeno i oklizne mi se,tako da sam pala na leđa
poslije toga sam se uvijek plašila leda,da mi se ne oklizne..

sjećam se još dva pada ,ali oni su uslijedili nakon mantanja.pa mi se tada niko nije smijao.jednom ispred škole pala na beton,zamantalo mi se,a jednom na moru,zamantalo mi se i sestra me sjela na neki kamen,a ja s kamena padnem na cestu .

Ehh sjetila sam se još jednog pada
bilo je to na skijanju,nisam smotala na vrijeme i sa skijama pravo u borove..imala sam ogrebotine po licu,ali dobro sam prošla.

Ih.. Nolka zekmerija, sa metrom snijega prodje a sa foruma nindji, niko nije pao
Ja sm fljasnuo i to po prvi put u životu - pobočke. I to taman, pa pred sami kraj zime.
Bilo je još malo snijega po travnjaku i to već dobro razvlaženog. Ma mrsko mi bilo
baž stazom do šupe i krenem prećicom. Zapravo, žurih da donesem malo drva pa da
krenem, kud sam naumio. Snijeg pod nogom, kliznu po travi i tako ja, prevarih silu
zemljine teže. .. Vjerovali ili ne noge su mi odletile u zrak a glava prema dole. Fljasss!
Hebo sam vala i drva i zimu i snijeg i sve osim sebe ludog i svoju žurbu.
Sijevalo mi je u desnom kuku cijeli dan. Isto toliko, pitah se, ma jel me ovo stigože
godine ili silne brige pritišču i uduplavaju težinu života na zemlji

Ja volim čitati ove Majine dogodovštine ,nekako me odmaraju ...ono ko' kad čitaš "rat i mir " i onda uzmeš "alan forda" ( zlobni smijeh)

Ja se sjećam jednog svog pada ,mislim da sam imao oko 18godina i sa rođakom sam išao po pijaci između onih štandova sa robom da on kupi hlače. Okliznem se i uhvatim se za hrpu poredanih hlača i to na nekoj bezze pričvršenoj vješalici . Uglavnom sve sam srušio ,a rođak se smijao i to on ima neki svoj poseban smijeh da se uhvati rukama za guzicu i tako se maximalno smije. Mene bilo malo sram i onda se počenem i ja smijati ,a žena nam samo vikala da nas "jbo svak nenormalne"

Da nije ove teme, bila bih u ubjedjenju da sam kao odrasla pala najmanje desetak puta, kad ono, vagajuci koji let da opisem, kao naj, ispade da sam samo tri put let'la

bjese li februar 2010.
Snijega onako, normalno za to doba, al upek'o je minus opako. Na poslu, posla na pauzu, na koju vec nesto kasnih, te cu precicom, preko vec uhodane "bjelkastozelenkaste" staze. Nigdje nikog vani. Zima, srce puca.
Kao da se opak mangup zaletio pa me klizeci potkajla, udarivsi me istovremeno u obe noge, odzada, ja, ovako, prilicno visoka, kad sam se izvila, pa kad sam poletIla na dolje, cinilo se kao s nebesa da letim.
Itekako mi utjesno to da me niko nije vidio, ali, odmah osjetih nesnosan bol u donjem dijelu kicme. Da se pokusam pridici u sjedeci stav, pa, onda, normalno, da bih ustala, doceka me uzasan bol na desnoj ruci. Ali, taj, iz kicme nadjacava. Da otresem poluzabijene kamencice iz dlana, zaboli me ruka jos vise, jednostavno bol ne da da pruzim dlan kako treba. Da. Jos uvijek sjedim.
Zacrni mi se u momentu kad vidjeh taj nikad ranije vidjen polozaj ruke pa jos dodam bol koji je postajao sve jaci ... e to se zove pukla je k'o lubenica - slomljena.
Da se oslonem lijevom, pokusah, al vraga, ne da bol iz donjeg dijela kicme. Totalno bespomocna, a sa takvim bolovima, zaplakala sam, ljutito gledajuci prema nebu.
Ostala sam tako nekih 2-3 minute, dugih mi kao sati. Da me vidio cijeli grad i smijao se mom padu k'o mahnit, k'o sto se i sama smijem kad vidim nekog da trehne, radije bih, tada, samo da ne bude to sto mislim da je (k'o ce gips nosati, a na desnoj ruci).
U daljini, toliko daleko da se cini fatamorgana nestvarno, kao da se naslucuje nesto minijaturno, neko ... NEKO. Da sam zavristala ne bi me mogao cuti; prizeljkujem samo da nastavi hljumati, ne mijenjajuci pravac. Jecim, vec s prvim neuspjelim pokusajem ustajanja odustala. Sjedim bocno zavaljena na lijevo, oslonjena na lakat. Spazi me gosn. Fatamorgana i odjednom zurno krenu ka meni. Samo je trebalo jos i on da padne. Pridje mi i suosjecajno ponudi da mi pomogne ustati. Placuci mu isprekidano govorim da ne mogu ustati, da sam pokusala, da me uzasno boli u predjelu kicme. Obuhvatio me ispod oba pazuha i bez imalo moje pomoci, pridigao me na noge. Tek tad mu pokazah ruku. Prebacio se s moje lijeve strane i ... smorila sam ga sporim klecanjem, dok ne stigosmo do objekta iz kojeg mi je pozvana Hitna pomoc.
Onda, zna se, bolnica, rentgen, gips ... doktori skoncentrisani samo na ruku, potrajalo sve to. Svo to vrijeme niceg za protiv bolova. Em sam gladna, podsjecam, posla sam na pauzu. Nakon sto mi je stavljen gips na ruku, med. sestra me pita mogu li sama kuci

Kazem joj da se ne mogu zamisliti stati na noge, ponovo naglasivsi da me jaaaako boli kicma. Tek tad se strkase; ponovo na rentgen koji na srecu pokaza da se radi samo o jacem uboju. Dovezose me u sobu, gdje ostah 3 dana, infuzija/tablete protiv bolova koje sam nastavila piti i po izlasku kuci izvjestan period. Da, dolaskom kuci nacalim se pred ogledalo, ocekujuci da cu vidjeti bajno modrilo na dijelu koji me jos bolio, ali neee ... poput dzigAre plava bila su mi stegna

p.s. - trazila si opsirno, eh, eto ti opsirno xD

E svašta. Šta uradi običan pad. Evo da si pala niz stepenice ili neku stranu, pa hajde.

Zimus sam pala dva puta. Opet skijanje.
Ja i sestra sjele na sidro da nas vuče i ona mene odjednom odgurne nenamjerno, ja se samo nađem da ležim na snijegu dok drugi ljudi prolaze držeći se za žicu, i pitao me jedan treba li mi pomoć.
Isti dan, pad , ali na pravom ski liftu, ne na žičari. Ja i sestra se postavile da sjednemo, stojim i čekam da mi ono čudo dođe sa leđa i da sjednem i obuzme me neki čudan osjećaj, i nekako mi se izmakne ono sjedalo i padnem. Svi se zabrinuli za mene, jedan gasi ski lift radi mene, drugi mi daje ruku da ustanem, a sestra kraj mene crče od smijeha. Ona je takva osoba da se u tim nekim ozbiljnim trenucima ne može obuzdati i smije se ona na sav glas. Ja se naravno naljutila

Pa Im-ex ,ko je bio mr.fatamoragana?

carobnjak Nurudin wrote:Pa Im-ex ,ko je bio mr.fatamoragana?

Pa, dragi Nurudine, zar mislis da mi je bilo do upoznavanja, aaa ...

IM_ex wrote:

carobnjak Nurudin wrote:Pa Im-ex ,ko je bio mr.fatamoragana?

Pa, dragi Nurudine, zar mislis da mi je bilo do upoznavanja, aaa ...

Znam da nije u tom trenutku al kontam ono možda si kasnije negdje srela čovjeka ili šta ja znam..

E jućer mi je pukla trtica..
Fino idem putem i malo u stranu da prodje auto.. Snijega je bilo napadalo i nisam vidio da je ispod led. Lijeva noga mi je odletila u zrak a ja sam svom silinom pada zviznuo o led. Taman toliko da mi je lijepo došlo da vrisnem.

Pazi se Behko. U tvojim se godinama lome kukovi

Maja wrote:Pazi se Behko. U tvojim se godinama lome kukovi

Uh, ovo bi nisko

Ama šta u mojim godinama? Hey pa ja sam mlad! Odmah sam skočio ko oparen
............... i otiš'o kući sa suzama u očima

...govoreći u sebi neću plakat, neću plakat......to nije MUŠKI