MODERNI PJESNICI/INJE REGIJE

[dadojović]

Evo da vam predstavim jednu mladu pjesnikinju objavom par njezinih pjesama. Riječ je o vrlo mladoj autorici koja ima tek 19 godina.


MALA ZALJUBLJENA DJEVOJČICA

Definitivno nešto nije u najboljem redu
Proporcije su izvan zvijezda u izvan neba
Pa ni galaksija da mi pokloni plišanog medu
Pa ni šašavi lutak da oko mene vreba
Apsolutna nula u večerašnjom bingu
Penzionerska obrva bez pogleda na unuke
Ni pustinja da me opkoli kao staru sfingu
Ili da posesivni um otkloni u stranu muke
Neznanje u dobu i izgubljenost u vremenu
Koliko mi je godina znam ja to perfektno
Ali ove tuge staraca i vatre u besmislenom kremenu
Znaju da je biti mala zaljubljena djevojčica tako štetno

Dragica GAGOVIĆ



ONO ŠTO SI MI TI

Ono što si mi ti
To su nekada bila mora žirafama
Nekada pekare točenim pivama
Zagrljaji ožiljcima
Ono strašno između nevolje i uspijeha
Između staraca i plesa na kiši
Zagonetno između Pandore
I stakla na mome ogledalu

Ono što si mi ti je ....ništa

Dragica GAGOVIĆ

[dadojović]

Još malo ove mlade pjesnikinje

ŠTO TE VIŠE TRAŽIM U DRUGIM LJUDIMA

Što te više tražim u drugim ljudima
Shvaćam da te magija pravila
Rodio si s nebeskim delfinima i divljim konjima
Kada te tražim na zemlji kao da te je istina sakrila

I jednom sam tako gledala u oči psa
Lutala kroz polja lavande i na trinaestom katu
Zavirila u riječi čovjeka gordoga stasa
Rovarila po policama, pitala Ikara visokog tatu

Drugi dan se činio kao uspješan
S jedne strane majčino mlijeko, tečnost života
A u pozadini tijelo, koža, um komešan
I pomislih: običan čovjek, božja rabota

Sve je išlo oko mene i u meni u krug
Pomislih da si Kerber, da si od lave smišljen
Da te je Vezuv smislio, da nisi, možda Kleopatrin drug
Ili si Homo jedan tužni, nemirni stršljen

Ne znam gdje ti je dom, na čijim spavaš grudima
Previše sam te duboko u mozak savila
Pa si svukuda, što te više tražim u drugim ljudima
Jednako shvaćam da te je magija pravila

Dragica GAGOVIĆ

[dadojović]

Tema za promociju i predstavljanje modernih, suvremenih pjesnika/inja iz regije. Kako onih već poznatih i afirmiranih, tako i onih koji tek grade svoj put.
Za početak predstavljamo sjajnu makedonsku pjesnikinju i novinarku Sanju Atanasovsku.

[Vjetar]

Zijad Pandur

ĆUTKA

Ćuteći,

Ja svašta čujem.

Ćuteći,

Ja počnem da snujem.

Ćuteći,

Počnem i da volim.

Ćuteći,

Ja se i Bogu molim.

Ćuteći,

Imao sam lijepe trenutke.

Zato, odlazim u ćutke.

Drug mi je, pa da ga poguram Ima jednu knjigu objavljenu Sentence i Gnome

[Mala_Mu]

Tema za promociju i predstavljanje modernih, suvremenih pjesnika/inja iz regije. Kako onih već poznatih i afirmiranih, tako i onih koji tek grade svoj put.
Za početak predstavljamo sjajnu makedonsku pjesnikinju i novinarku Sanju Atanasovsku.

Sanja Atanasovska je makedonska pjesnikinja i novinarka. Rođena je 21. prosinca 1985. godine u Kumanovu.

Godine 2015. objavila je zbirku “Pismo od deset prstiju“, koja je osvojila nagradu za najbolju debitantsku knjigu. Godine 2017. objavila je zbirku pjesama “Tapija života“,  elektroničku knjigu. Godine 2017. dobila je nagradu Karamanov za zbirku poezije „Stakleni vrt“. Ova knjiga također ima audio verziju za slijepe osobe.

2017. godine dobila je treću nagradu na književnom festivalu u Subotici u Srbiji.
“Śafrane moj“ objavljena je 2019. godine.
Poezija Sanje Atanasovske objavljena je u nekoliko časopisa u regiji i šire. Godine 2019. boravila je na Cetinju u Crnoj Gori kao pjesnikinja.
Atanasovska tečno govori francuski i talijanski jezik.

Љубов во илегала

По навика

душата си ја покривам

со марама.

Твојата љубов во илегала

и мојата железна дисциплина

не одат заедно.



Во чинија со надеж

потопувам

цели континенти,

а ти

ми подаваш роза

која вене

уморна од убавина.



Твојата љубов

во илегала

фрла прашина

врз бисерите

што личат на мене.

Ljubav u ilegalu

Po navici

prekrivam dušu

s maramom.

Tvoja ljubav u ilegalu

i moja željezna disciplina

ne idu zajedno.


U tanjuru nade

prelijevam

cijeli kontinenti,

i ti

daješ mi ružu

koja se posuši

umorna od ljepote.


Tvoja ljubav

u ilegalu

baca prašinu

na bisere

koji liče na mene.

nastavit ce se..

[Mala_Mu]

Империја

Се откажувамод секој совршен соншто го носи љубовта.
Бегам од твојот неверен поход!
Нема да те следам веќенема да пишувам за тебемој небрусен дијаманте, ти за друга жена градиш империја!

Imperija

Odustajem iz svakog savršenog sna koji donosi ljubav.
Bježim od tvoje nevjerne potrage!
Neću te više pratiti. Neću pisati za tebe moj sjajni dijamante, ti gradiš imperiju drugoj ženi!

Океан

Мокра сум од дождшто случајно ме сретнал. Океан носам во себе стапките ми се воденичекорот плимавода сумжед гаснамна една дива роза со трње.

Okean

Vlažna sam od kiše što mi se dogodila slučajno. Nosim ocean u sebi, noge su mi vođene korakom plime. Ja sam voda, žeđ gasim na divljoj ruži s trnjem.

Стариот град

Му ја земаа душата на стариот градќе ги проколнечадот од празните куќии чевлите на неродените деца.

Stari grad

Uzeli su dušu staroga grada proklinjat će ih dim iz praznih kuća i cipele nerođene djece.

...

Sanja Atanasovska

[Mala_Mu]

Црни цветови

Паѓа ноќтонам во длабок сон црни цветови растат во мојата душане заради тебе што си одишзаради другите што остануваат во мојот животтежок чекан е злобатафрлена од гневните на невинитецрни цветови се вијат во мојата душасега сум сигурна во сон ќе ги пресечам ластарите.

Crni cvjetovi
Noć padne. Potonula sam u duboki san. Crni cvjetovi rastu u mojoj duši. Ne zbog tebe sto odeš, zbog ostalih koji ostaju u mom životu. Teški čekić je zlo izbačeno iz gnjevnih ka nevinim. Crni cvjetovi se vide u mojoj duši. Sada sam sigurna. U snu ću izrezati peraje. 

Знаме

Таму каде што се црвената и жолтата боја
таму сум и јас
ги носам со себе и во себе.
Камењата од сите земји
не вредат колку едно македонско зрно песок.
Кога и да ви требам
следејќи го моето знаме
ќе ми го најдете коренот.

Zastava

Gdje su crvene i žute
tu sam
Nosim ih sa sobom i u sebi.
Kamenje iz svih zemalja
ne vrijedi koliko makedonsko zrno pijeska.
Kad god me trebate
prateći moju zastavu
naći ćeš moj korijen.

Sanja Atanasovska

[Digla_da_kreci]

Gdje pociva tisina moje misli
satkanih od obrisa nase proslosti
u bojama rane jeseni
sto venu na zidu maste uokvirenih zelja

I taj krik mog' ludila
sto ostavlja trag umorne rijeci na jastuku
na kome si polozio svoje uspavane snove

Probudi me uvojcima kose
zapleti svoje usne po mome licu
ostavi trag strasti na onom skrivenom mjestu
I zakloni me od olujne noci

A kada zagrmi, sklupcaj me u svoj dlan
i njezno preklopi prstima...

DDK.

[Digla_da_kreci]

Prebacujem i ovu s druge teme, nek su na okupu.

Vrijedilo bi dane
obojiti nadahnucima
osjenciti nemire duse
i skicirati nagovjestaje ljepote
kada dolazis

Vrijedile bi noci besane
nedovrseni snovi u njima
i pogledi u nebo gdje me vode staze
za samo jedan ukus beskonacnosti
moga bitisanja

Vrijedilo bi cekati te
tamo negdje niz ulicu
da ti potrcim u susret
i da hodamo zajedno
poljima nasim nebeskim.

DDK.

[Sanja Atanasovska]

Tužna sam

Tužna sam
kao crna odjeća
kao prazan izlog
kao siromašan čovjek
koji ne može da kupi pažnju
tužna kao zapuštena kuća i streha
kao otrgnut zumbul
kao pjesma sa tužnim krajem
kao poslednje putovanje
tužna ti kažem doviđenja
umjesto zbogom
i tako svaki dan
tužna tugujem
za jednim prošlim neponovljivim vremenom.

[Sanja Atanasovska]

Slaba kao jak vjetar


Slaba sam kao jak vjetar
moja udobnost je u sjećanju.

Oblaci u tri boje
teže na mojim očima
kad ti vratim
ljubav poslanu u pogrešno vrijeme.

Kada dosadni ljudi
odu
Zaspat ću na krevetu
od izokrenutih novina.

Slaba sam kao jak vjetar
pod mojim nogama
poderano cvijeće
moli za pomoć.

[Mala_Mu]

Tužna sam

Tužna sam
kao crna odjeća
kao prazan izlog
kao siromašan čovjek
koji ne može da kupi pažnju
tužna kao zapuštena kuća i streha
kao otrgnut zumbul
kao pjesma sa tužnim krajem
kao poslednje putovanje
tužna ti kažem doviđenja
umjesto zbogom
i tako svaki dan
tužna tugujem
za jednim prošlim neponovljivim vremenom.

Lijepo.
Dobro nam dosla.

[Krokodil Behko]

Tužna sam

Tužna sam
kao crna odjeća
kao prazan izlog
kao siromašan čovjek
koji ne može da kupi pažnju
tužna kao zapuštena kuća i streha
kao otrgnut zumbul
kao pjesma sa tužnim krajem
kao poslednje putovanje
tužna ti kažem doviđenja
umjesto zbogom
i tako svaki dan
tužna tugujem
za jednim prošlim neponovljivim vremenom.

Lijepa pjesma.
Sviđa mi se ovako, iz stiha u stih, slika za slikom, sve su stilom povezane i opisuju istu stvar, zbog koje je pjesma i napisana.

[Mister No]

Kaze u školi profesorka: "Obradi pjesmu Mistere."
Tema, ideja i sta nam pjesnik poručuje pjesmom?

Ono da te Bog sacuva neki stihovi. Nista ni sa čim.
Kud ti pjesnici, Alah ih nagradio, sve neki notorni alkoholičari, budaletine i perverznjaci.

Kako cu znat sta je on mislio dok je pisao pjesmu mrtav pjan i drogiran?
Pa ne znam sta sam ja mislio kad sam se nadrinko prošlu noć, a tek kako cu da znam za nekog nalizanog poetu koji je zivio prije 50 godina.

[Sanja Atanasovska]

Парада кишобрана

Не буди ме рано
чак и ако петогодишњи капут
чека у ормару
чак и ако цвет испред врата
отвара своје лице
дуже од пет секунди.
Не буди ме рано
киша пада
у Цетињу
црни кишобран
потпуно те покрива
црвен са тачкицама
открива само твоју душу.
Не буди ме рано
усред ове параде кишобрана
и бесплатну лепоту пролећа.

Границе

Бришемо границе
између пријатељских земаља,
и са иглом и концем
повезујемо све градове и села.
Киша ме стигла у Галичнику
кишобран налазим на Цетињу.
мирише на море и страну земљу
улица обухвата шарене фасаде.
Сунце се огледа у водама Јадрана
и забија се у палме.
Поништавамо границе,
Они се сећају наших пасоша и ко смо ми.

[Sanja Atanasovska]

Laži s okusom cimeta

Kazes mi
da je moje oko kesten,
da mi je kosa svilena,
da je moja duša brza rijeka,
i ne vjerujem ti. Pitam se
da li bič i knjiga
bubanj i flauta
katran i cimet
idi zajedno
u istoj pjesmi?
Svakako ne
ovo je laž
u kojem ukratko
odlučili smo vjerovati.

[dadojović]

KRINKA

Utihnu smijeh i vika...
Umor svlada razuzdane siluete...
Maske su pale...
Ili ne?

Zagledaj se unutra...
Možda ima još neka, koju treba skinuti s lica...
S riječi, sa srca...
Skinuti je šutke i iskreno...

Onda u pustinji vlastite duše
Potražiti pravu sebe
I pokušati iznova...
Sa sobom...i s njim...

Jer negdje još leži zelena oaza
I izvor svet i čist...

DANIELA BOBINSKI

[dadojović]

POD SNIJEGOM

Idem pod snijeg.
Zavući ću se cijela pod taj bijeli, meki prah.
Zaustaviti ću dah.
Nitko neće znati da sam tu.
Prelijetati će me ptice, mimoilaziti koraci.
Juriti nada mnom dječji smijeh i zamrznute saonice.
Trava i ja šutjet ćemo zajedno,
razumjevši se ne izmijenivši ni riječ.
Ona će umiriti život u svojim klicama,
a ja u svojoj krvi.
Gledati ćemo koji će više usporiti,
a da ne stane prvi.
Igrati ćemo tu igru potonuća,
na pragu smrti plešući, do svanuća.
Možda, ako mi vihor neki hladan
ujutro skine pokrov leden s lica,
možda ću onda otvoriti oči,
otresti pahulje s trepavica.
Ali neću obećati da ću ustati.
Možda ću cijeli dan ležeći tako
na nebu modrom pratiti sunca zlatnog put,
i trag koji za njim ostaje svijetao i sjajno žut.
Onda ću, u blistavu večer, ustati poput nekoga bijelog diva,
otresti snijeg s glave, ramena i nogu,
pa zakoraknuti daleko.
Da vidim do kuda mogu.
I onda se uputiti tamo, na onaj brijeg...
U novo jutro netko će reći:
Gle! Netko je tu spavao! U snijegu!
I eno mu tamo traga, što nestaje u brijegu.
O čemu li je bio, taj pod snijegom san?
Što tražio je čovjek, pod snijegom zatrpan?
Tko će znat?
Odgovore na ta pitanja i ne treba dat.
Sve dok postoji san, novi dan, čisti snijeg,
utisnuti trag, koji vodi na brijeg,
i trava,
koja pod snijegom mekim sanja,
sva utihla,
spava...

DANIELA BOBINSKI

[Sanja Atanasovska]

Zaboravili smo na ljubav

Zaboravili smo na ljubav
i sa suzama u očima
sami u ponoć
iskopali smo grob
jer nismo imali izbora.

Jednom su me pregazili vlakovi.

Htila sam imati dovoljno kruha
za sve duše gladne ljubavi.

[dadojović]

Predstavljamo vam novu autoricu:
SUZANA MARIĆ

REKVIJEM ZA PROPALOG GLAZBENIKA

Crne sjene lebde nad gradom
Lutajući između ulica
Svojim oštrim pogledom
Traže propalog glazbenika
Dok on sa iglom u ruci
Razbacanih nota
Sklada rekvijem za sebe.

Tinta se razlijeva
Poput kapi krvi
Iz mjesta uboda
Na njegovoj suhoj ruci
Ječi violina tugaljivu pjesmu
Uzdiše nad drhtavim gudalom
Posrćući poseže za bocom
Odavno ispražnjenom
Što leži na prašnjavom stolu
Među pjesmama, među skladbama
Što su se uzdizale visoko do zvijezda
Cijedi zlatnu kap, što se na stjenku stakla prilijepila
I pada, pada, pada...
Duboko u bezdan

Pogled mu se gubi
Staklast, prazan, grozničav
Dok sjenke plešu svoj suludi ples
Oko njega
Noseći ga u posljednju utopiju
Prije nego što zagrme
Zadnji akordi rekvijema
Za njegovu dušu sjenama predanu.

Suzana MARIĆ