Razmišljanja jedne polovnjače
Posted: 23 Jun 2020, 13:47
Naslov će se uredit ako uopšte budem imala živaca da održavam ovu temu 
Neki dan mi je behko na razmišljanjima dao ideju, pa velim, da se proba.
***
Sjedim, pušim, razmišljam.
Kad sam od insana koji se veže za kamen kojeg zakači na putu, pa ga došuta sve do kuće da stoji joj tu pred kapijom, među drugim kamenjem koje je isto tako došutala odnekle, postala ovo.
Kažem "ovo", jer je malo tu insana ostalo. Svega ima pomalo, insana najmanje. Ima tu malo i grižnje savjesti, kajanja, malo i sujete, ljubomore ponekad, ravnodušnosti najviše, ali ljubavi skoro nimalo.
Ponekad mislim kako sam se prosto istrošila kao alkalna baterija, previše voleći, dajući sebe i gdje treba i gdje ne treba. Najviše tamo gdje nije trebalo i gdje nisu cjenili, jer sve što su me više gazili, ja sam sve više davala. Neki čudan mazohizam mi teče venama.
Sjedim, pušim, razmišljam.
M kao more, mirno more mrzovoljnom moreplovcu;
M kao misao, malena misao o mome mraku;
M kao moć, mazohistična moć mučenja mene mnome;
M kao mračno, mračni mauzolej mojih momenata;
M kao mreža, milion mrava mili mrežom moga mozga;
Meni. Mene. Mnom. Mnome.
Ovo bezlično odsustvo osjećanja umara me i čini bezvoljnom. Kao depresivni osjećaj tmurnog i kišovitog dana. Nešto poput blagog mirisa čaja od kamilice kojeg ispijaš zamotana u deku, dok gledaš kroz svoje maljave prozore.
Dole na ulici žena nosi narandže u kesi. Taksista u žutom automobilu čeka da se dvoje ljubavnika pozdrave, a njima predugo treba. Ispod upaljene ulične lampe u sred bijela dana kiša sitno pada.
Posadiću limun u saksije.
" O ti moj kameni i bijedni kršu " odzvanja mi mislima.
Odzvanja mi utrobom djevojčica koja nije umjela zadržati suze u očima.
Sjedim, pušim, razmišljam i čekam da se boja primi.
Kad god me spiči depersija, ja kosu bojim u crveno.
Dijetetu koje nikad neću imati, neću dati ime Kaan.
Neki dan mi je behko na razmišljanjima dao ideju, pa velim, da se proba.
***
Sjedim, pušim, razmišljam.
Kad sam od insana koji se veže za kamen kojeg zakači na putu, pa ga došuta sve do kuće da stoji joj tu pred kapijom, među drugim kamenjem koje je isto tako došutala odnekle, postala ovo.
Kažem "ovo", jer je malo tu insana ostalo. Svega ima pomalo, insana najmanje. Ima tu malo i grižnje savjesti, kajanja, malo i sujete, ljubomore ponekad, ravnodušnosti najviše, ali ljubavi skoro nimalo.
Ponekad mislim kako sam se prosto istrošila kao alkalna baterija, previše voleći, dajući sebe i gdje treba i gdje ne treba. Najviše tamo gdje nije trebalo i gdje nisu cjenili, jer sve što su me više gazili, ja sam sve više davala. Neki čudan mazohizam mi teče venama.
Sjedim, pušim, razmišljam.
M kao more, mirno more mrzovoljnom moreplovcu;
M kao misao, malena misao o mome mraku;
M kao moć, mazohistična moć mučenja mene mnome;
M kao mračno, mračni mauzolej mojih momenata;
M kao mreža, milion mrava mili mrežom moga mozga;
Meni. Mene. Mnom. Mnome.
Ovo bezlično odsustvo osjećanja umara me i čini bezvoljnom. Kao depresivni osjećaj tmurnog i kišovitog dana. Nešto poput blagog mirisa čaja od kamilice kojeg ispijaš zamotana u deku, dok gledaš kroz svoje maljave prozore.
Dole na ulici žena nosi narandže u kesi. Taksista u žutom automobilu čeka da se dvoje ljubavnika pozdrave, a njima predugo treba. Ispod upaljene ulične lampe u sred bijela dana kiša sitno pada.
Posadiću limun u saksije.
" O ti moj kameni i bijedni kršu " odzvanja mi mislima.
Odzvanja mi utrobom djevojčica koja nije umjela zadržati suze u očima.
Sjedim, pušim, razmišljam i čekam da se boja primi.
Kad god me spiči depersija, ja kosu bojim u crveno.
Dijetetu koje nikad neću imati, neću dati ime Kaan.
za post
