Novosti iz književnosti

[Masamune]

Pa trebali bi dopustiti da dođe u Sarajevo realno i da ne bude nepoželjan.

Nije on u skupini onih poput Kusturice i sličnih.

[Duh]

Ucinkovito bi bilo da se ubije, nakon casne spoznaje.

[ElTriconi]

Pa trebali bi dopustiti da dođe u Sarajevo realno i da ne bude nepoželjan.

Nije on u skupini onih poput Kusturice i sličnih.

Ako pustis cetnike u sarajevo mores se komotno selit

I hrvati i bosnjaci vise nece bit dobrodosli

[Masamune]

Pustili su Nešića da diže tri prsta u sred Sarajeva. Vuk je spram njega Majka Tereza.

[ElTriconi]

Treba zenicu za glavni grad

[Duh]

Sta ce biti ako Kusturica postane musliman ?

[Krokodil Behko]

Pustili su Nešića da diže tri prsta u sred Sarajeva. Vuk je spram njega Majka Tereza.

Baš vala.
Mogli su komotno i Tompsona pustiti, što se mene tiče, lik ni ne pjeva protiv BiH.
E jedino što je on malo ustaša. To bi iblo sve

[baton]

Dobra mu ona sa Škorom "sude mi"

[Masamune]

Pustili su Nešića da diže tri prsta u sred Sarajeva. Vuk je spram njega Majka Tereza.

Baš vala.
Mogli su komotno i Tompsona pustiti, što se mene tiče, lik ni ne pjeva protiv BiH.
E jedino što je on malo ustaša. To bi iblo sve

Zato bi Maja pljuvala po Sarajevu

[Masamune]

Treba zenicu za glavni grad

Može.

Tuzla je svakako država za sebe po mnogim Tuzlacima kad viču Država Tuzla

[Sioux]

Ho ho ho

[Krokodil Behko]

Kliksov sveznajući novinar Hambo, sad je i književni kritičar.

Vuk Drašković u novom romanu traži iskupljenje pišući o opsadi Sarajeva: Isforsirana banalizacija

Srbijanski političar i književnik Vuk Drašković ima novi roman - Monah Hokaj, koji tematizira troipogodišnju opsadu Sarajeva.

Riječ je o izuzetno kratkom štivu, od nekih 150 stranica u kojem Drašković pokušava sublimirati i prošlost i sadašnjost. Na vrlo malo prostora, koliko je sebi zadao, Drašković piše o nekoliko velikih tema, od opsade Sarajeva, preko uloge Srpske pravoslavne crkve (SPC), do sakrivanja ratnih zločinaca te na koncu ruske agresije na Ukrajinu. I sve to na 150 stranica.

Iako je umijeće reći što više sa što manje riječi i rečenica, Drašković je nekoliko velikih tema prilično banalizirao.

Kroz lik glavnog junaka, čije je porijeklo smjestio u hercegovačke vrleti, gdje je i sam proveo dio života, autor roman Monah Hokaj započinje romantičarskim pogledom na Sarajevo i ekspresno prelazi na opsadu. Glavni junak je inicijalno postavljen kao neiskvaren čovjek željan gradnje međunarodne naučne karijere, koji kao u sapunicama upoznaje djevojku Amru s kojom provodi samo jednu romantičnu noć i potom bez traga nestaje.

Ta zla UDBA

Kao žrtva UDBA-e i primitivnih stavova svog zavičaja glavni junak ekspresno završi kao snajperista iznad Sarajeva. Drašković je u junaku Simonu Olujiću, koji je prozvan Hokaj sublimirao neke od ključnih momenata opsade. Tako je Hokaj taj koji hicima sa hotela Holiday Inn puca po demonstrantima, ubija Suadu i Olgu, teroriše grad sa Špicaste stijene, ubija u redovima za vodu i tako dalje.

Ne libi se Drašković precizno iskoristiti opise o Sarajevu kao mjestu koje su građani mučeni, ubijani najsvirepije, izgladnjivani. Ne ustručava se jasno okriviti ulogu SPC-a, a posebno vladika koji su inspirisali ubijanje i veličali ubice poput Hokaja.


Iako paralelno čini zločine, ubija žene, djecu i sve što mu se nađe pred nišanom, Drašković kroz svog junaka konstantno provlači moralnu dilemu. Hokaja postavlja u poziciju da se stalno propituje, čak sam za sebe osuđuje to što se radi, ali ipak ne prestaje sa izvršavanjem naredbi.

U tom kontekstu Drašković kao da pokušava tražiti neku vrstu alibija za one koji su činili zločine kroz njihove moralne dileme, ali su na sve pristajali iz neke vrste straha.

Pale kao prelomnica

Kulminacija se dešava kada u opisu ratnog šenlučenja na Palama glavni junak saznaje da je na sarajevskom Sebilju ubio ni manje ni više nego Amru i njenog sina, s kojom je pred rat proveo romantičnu noć, uviđajući da je dijete koje je ubio njegov sin.

Autor potom glavnog junaka smješta u beogradsku mentalnu ustanovu u kojoj provodi godine i gdje je optužen za ratne zločine. Optužnica je stigla iz Haga. Tu Drašković ponovo naglašava ulogu SPC-a i vladika koji su odigrali ključnu ulogu u sakrivanju ratnih zločinaca po zabačenim manastirima. Junak i dalje ima moralnu dilemu, osjeća potrebu da sve prizna, ali to ne radi već sluša Crkvu i bježi, krije se od pravde iako se teško nosi sa savješću.

Prelet do Ukrajine


U tom skrivanju Drašković junaka romana prebacuje u Ukrajinu neposredno pred 2014. godinu i proteste na trgu Majdan u Kijevu. Hokaj, koji je u međuvremenu postao svešteno lice dobio je zadatak da u Ukrajini istražuje Srbe koji su naselili Donbas polovinom 18. stoljeća.

U ukrajinskoj epizodi autor kroz glavnog junaka, ubicu koji je terorisao Sarajevo smješta u dileme o tome da li je Ukrajina stara Rusija. Iako je kroz štivo nazire Putin kao zlo, Drašković propituje zlo sukoba na istoku Ukrajine gdje oni koji su prije 250 godina doselili iz Srbije sada možda ratuju jedni protiv drugih. I kada se glavnom junaku zgadi sve što se dešava u Ukrajini, on se vraća u crnogorske planine, gdje ga vladika ponovo skriva, gdje se organizira inscenirana smrt junaka Hokaja, koji uprkos tome ne može da sebi oprosti zlodjela koja je činio do trenutka kad je odlučio sebi izreći presudu.

Od Noža do Hokaja

Čitati ovo djeli Vuka Draškovića gotovo je nemoguće bez šire slike onoga što je on bio 1990-ih, šta je inspirisalo njegovo djelo Nož, ali i njegove pozicije danas.

Drašković kroz roman Monah Hokaj traži iskupljenje, otvoreno govori o zločinima, saradnji SPC-a i države, skrivanju zločinaca. Tu na početku dolazimo do prvog apsurda, gdje Drašković žali za raspalom državom Jugoslavijom, ali u toj žalopojki se ne može zanemariti da je sam Drašković, iako sebe predstavljajući kao antiratni tip, inspirisao mnoge sukobe, napade uz retoriku koja je mnoge zločince ohrabrivala.

Stavovi vidljivi u spomenutom romanu za Draškovića nisu ništa novo. On već jako dugo otvoreno izgovara teze kojih se drži i u posljednjem romanu. Međutim, Drašković neće komentirati današnju politiku Srbije prem BiH naprimjer, dok rado bježi u prošlost gdje se obračunava sa zločinima 1990-ih, sa Miloševićem, grijehovima srpske politike i tako dalje.

Roman Monah Hokaj će biti pitko štivo za čitatelje u Srbiji, koji o opsadi Sarajeva možda ništa nisu slušali ili čitali, ali je iz pozicije nekoga ko je preživio opsadu glavnog rada BiH, radnja prilično banalizovana. Kao da je autor žurio pa cijelo djelo nije do kraja razrađeno.

[Krokodil Behko]

DRAŠKOVIĆEV ROMAN O SRPSKOM SNAJPERISTI KOJI UBIJA PO SARAJEVU ŠOKIRAO SRBIJU: "Duhovni i moralni sunovrat koji živimo najveća je naša kazna, zločini se promovišu u vrline, zločinci u branioce nacije…"

– Najstrašniji zločini su oni koji se, istovremeno, i poriču i proslavljaju. Nije počinjen genocid u Srebrenici! Srebrenice, tako si nam mila, dabogda se opet ponovila! Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije – slave se, i svjesno i nesvjesno, ubice Jugoslavije, države u kojoj se srpski barjak vijorio od Soluna do Alpa, od Jadrana do Segedina, od Dragaša do Horgoša… Na ruševinama velike zemlje, pod čijim su krovom živjeli gotovo svi balkanski Srbi, propagira se ujedinjenje srpskog sveta, uz neizbježnu cijenu novih pogibija. Duhovni i moralni sunovrat koji živimo najveća je kazna.

Isuviše hrabro percipiranje Ljiljane Šop, parafraziram, Vaša knjiga daje rendgensku sliku najmračnijih vremena u ratovima devedesetih godina, u kojima se gubi kompas, i na neki način identitet jednog naroda, hm, ,,u mengelama institucija koje dresiraju ubice…” Kako delati-živjeti za ovakvo i ovo društvo?

– U jednom logorskom danu Ivana Denisoviča svi su staljinistički logori i zločini nad milionima ljudi. Snajperista Hokaj, na engleskom Oko sokolovo, koji ubija po Sarajevu, personifikuje stotine hiljada i milione ljudi, dobrih ljudi, koje su obespametili propagandni Luciferi Zla i preobrazili ih u robote, u zombije. Začuđujuća je magija Zla. „Krenuo sam na pijacu, svratio u minhensku pivnicu i postao nacista“, riječi su jednog Hitlerovog zombija. Simon Olujić, mladi profesor istorije, htio je da ode u Ameriku, da predaje na koledžu, ali to Udba nije dozvolila, mobilisan je u snajperiste. Vladike, nove nacionalne vođe, akademici, pjesnici, mediji, zalediće njegove želje, misli, osjećanja. Postaće serijski ubica. Dresiran je, obesčovječen…


Sebilj česma u Sarajevu nekako podsjeća na vaše prethodne romane koji su ekranizovani Nož, Ruski konzul i Aleksandar od Jugoslavije. Kakav je to lajtmotiv u Hercegovini?

– Sebilj je čarobna arapska riječ, neprevodiva na naš jezik. To je i voda, i blagodat, i lijek, i život. U Hercegovini je kult izvorske vode, uvek ledne, koja ima mnogo imena: vrelo, studenac, kladenac, izdan… U vodi donijetoj iz studenca, u romanu „Nož“ mijesi se božićna česnica. Vodom sa Ivanovih Korita poškropljen je Aleksandar, kad je kršten na Cetinju, u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Izvori na planinama iznad Prizrena su u „Ruskom konzulu“… Nesrećni Hokaj, pored sarajevske Sebilj-vode neumrlosti, ubija rođenog sina…

Moramo da citiramo riječi vašeg glavnog junaka: “Proklet da sam! Proklet neka je i onaj koji me je stvorio, i svi vi, i vaša Udba, i vaša razbojnička država, i vaše svetosavlje!” Ovo označavanje duboko prodire u svijest mislećih ljudi. Hoće li vaša ispovijest uzdići sadašnju slavu književnika, te na taj način zaokružiti jedno lično stradanje zbog bezumne politike kojoj smo svi svjedoci?

– Uzaludnost i stradanje potka su svih mojih romana, a od devedesete pa do danas i njihovog pisca. Gotovo sve što sam htio i za šta sam se borio preokrenuto je baš u ono protiv čega sam bio. Grobovi su mi u porodici i u stranci. Strašna je to „slava“.


,,Nema i ne može biti ničega što bi ublažilo moj grijeh i krivicu”. Zbog čega mislite da ste krivi i kome ste najviše vjerovali u politici, kad je ona sama po sebi zoon politikon još od antičkih vremena?

– Hokaj to kaže u svojoj ispovijesti. A ja kažem: nema ni neprijatelja, a ni većine „prijatelja“, kojima nisam meta. Najveći moj grijeh je što nikoga i nikada nisam obmanjivao i što sam vjerovao u ljude. Proživljeno iskustvo potvrđuje da je vjera u ljude, kako je govorio Seneka, najopasnija vjera. I da je koplje prijatelja često otrovnije od koplja neprijatelja, jer je bliže. Fatalan mora biti ishod kada pučinu, kada gomilu nacionalni, ideološki ili religijski vrači pokrenu i da žigoše i da obožava.

Hokaj je oko sokolovo i aluzija na snajperistu u romanu gde vaš glavni junak biva vođen kroz čistilište zbog ratnih djela i spasavan od crnogorskog mitropolita gdje je i primio monaški ostrig. Primjećujem da ste vi, povrh svega, utočiste našli u književnosti. Kako Ljiljana Šop ističe, pisac se odlučio da književnosti ,,dodijeli ulogu nosioca istorijske istine, a istoriji oduzme drevni kompliment da je učiteljica života”. Da li sam u pravu?

– U pravu ste. Lažirana istorija može biti učiteljica samo lažirane stvarnosti. Današnja Srbija je žrtva vladajuće „postistine“. Ništa nije bilo kako je bilo devedesetih minulog vijeka, istina je proglašena za laž, a laž za istinu. Zločini se promovišu u vrline, a zločinci u branioce nacije.


Kako ste lijepo okarakterisali odnos države prema crkvi i skrivanje zločinca u mitropoliji kroz dijaloge svojih junaka. Monah Serafim u razgovoru sa vladikom koji mu je omogućio skrivanje kaže kako niti vjeruje u Boga još manje u crkvu. Ubica Hokaj iliti monah Serafim kaže kako je pronašao knjigu koju mu mitropolit nije dao. ,,Odgovor Lava Tolstoja tupavoj ruskoj crkvi koja je na njega bacila anatemu. Sve što im je rekao, kao da je uzeo iz mojega srca”, kaže Hokaj.

– Hrista razapinju između dvojice razbojnika. Jedan od njih se pokajao, a Isus mu oprašta počinjene grijehe. I Hokaj se pokajao, ali Udba i Crkva ne dopuštaju mu ni da prizna svoje zločine ni da se pokaje. Čine duhovni zločin nad probuđenom savješću svoje žrtve. Bogu je, po mitropolitu, drago pokajanje, ali ne i naciji. Zastrašujuće.

„Rusija sa genima Džingis-kana i Staljinovog KGB-a krenuće da uništi, da satre i Ukrajince i našu državu“, kaže Hokaju profesor istorije, Ukrajinac Taras. „Zapad, taj plast sijena koji smo odabrali na Majdanu, neće smjeti da brani i odbrani…Moći će, mnogo su jači i bogatiji od Rusije, ali naša prokleta braća, naši najveći dušmani, imaju nuklearno oružje, a Zapad zna da je u Moskvi mnogo Staljina koji su spremni i da upotrijebe atomsko oružje!“ Profesor Taras ovo proročki govori 2014. godine. Budite Taras i kažite šta će biti sa Ukrajinom?

– Kako god se agresija na Ukrajinu završi, biće to najveći i najsramniji poraz Rusije, sve i da u Moskvi proglase pobjedu. Bratske rane najteže zacjeljuju. Ukrajina će preživjeti i bolno i dugo pamtiti. Nadam se da će zločin nad Ukrajinom pokrenuti otpor moskovskoj hunti i u ruskom narodu, i da će ruski Vili Brant doći u Kijev i kleknuti na majdanskom trgu.


U posljednjoj knjizi ste, čini mi se sahranili Jugoslaviju, posebno u odeljku Sahrana. Umiješna personifikacija. Ko je, zapravo, vaš junak Hokaj iliti oko sokolovo?

– Hokaj je snajperista koji je sa sarajevske Špicaste stijene, odakle je ubijao, upućen u Beograd da, po naređenju Predsjednika, ubije Pisca, ali mu se zaglavio metak u cijevi. On to piše u svojoj ispovijesti. Ali, Hokaja je još mnogo. Onih koje su „okolnosti“ odvukle na stranu mržnje, nesreće i zločina. Jedan od njih je i Milan Babić, predsjednik ratne Srpske krajine. U haškoj sudnici priznao je svoje grijehe, izvinio se svima kojima je njegovo služenje naopakoj politici nanijelo stradanje i bol. Nepokajani krivci proglasili su ga za izdajnika srpske nacije. Pritisnut tim optužbama, objesio se u pritvorskoj ćeliji. Presudio je sebi, kao i monah Hokaj u mom romanu.

Kako onda da razumijemo Novoserbiju preko rata u Ukrajini kojeg, sa velikom dozom dalekosožnosti i umnosti percipirate, predviđajući mogući najcrnji scenario za ovu planetu?

– Na današnjim razbojištima Donbasa vodi se i srpsko – srpski rat. Sredinom 18. vijeka, u te predjele tadašnje carske Rusije doseljeno je više od sto hiljada Srba iz austrijske monarhije. Njihovi potomci sada su Rusi ili Ukrajinci, satiru se između sebe. Ne pamte Novu Srbiju, a selo Artjomovsk, današnji Bahmut, bio je njena prijestonica. Niti znaju da se Luganjsk zvao Kameni most, ni da su njihovi preci jednoj varošici dali ime Slavjansk.

Pitate me šta će biti sa ovom planetom? Srljamo ka apokalipsi, ne samo nuklearnoj. Možda je vještačka inteligencija stvaranje vještačkih ljudi i vještačkog čovječanstva.

[Zanki]

[Zanki]

Tea Tulić: Klasa je za mene uvijek bila društveno pitanje broj jedan

Grozna mi je ideja da netko mora skončati u bijedi da bi svijet profitirao od njegove ili njezine umjetnosti. Da bi se materijalno pokriveni ljudi osjetili produhovljeni i pametni od čitanja dobre literature pa onda još i rekli: neka je patio, isplatilo nam se, kaže autorica romana "Strvinari starog svijeta"

ećam se osjećaja kada sam čitala "Kosu posvuda", pa "Maksimum jata". Oduševljenje. Vraćanje na rečenice, na sintagme, povremeno bih naglas izgovorila ono što čitam. Pa opet iznova. Knjige Tee Tulić, svima koji prate regionalnu književnu produkciju, dragocjen su događaj. Kao i ranije knjige, njezin novi roman "Strvinari staroga svijeta" otvara emotivno i bez fige u džepu pitanje odnosa i gubitka. Roman je to poetskog jezika koji sa svakom rečenicom titra na nekoj potpuno drugačijoj frekvenciji. I zato je tako izniman.

"Strvinari starog svijeta". "Maksimum jata". Ipak, vaše knjige suptilno prizemljuju. Na malo stranica protegne se svemir odnosa, sukobljenih osjećaja i gubitaka. Mogli bismo krenuti od ptica, ali krenimo od mačaka, od Guzane. Mačke i pisanje, mačke i naši đavli, kako ste to napisali...

Kad bih pisala o temama o kojima pišem bez davanja neke lakoće svemu tomu, plašim se da bih čitatelja obeshrabrila ili zatukla težinom. Na taj način hrabrim i samu sebe u životu. Važno mi je progovarati o temama propadanja, smrti, gubitka i sukobljenih osjećaja, ali tako da sam ih u stanju zaista sagledati, pa i prihvatiti sukobe i proturječnosti koje povremeno osjetim u samoj sebi. Pokušaj mekšanja, kao i prizemljivanja, u mojim knjigama uvijek je prisutan. Ptice, evo sad i jedna mačka, dodatno to pojačavaju. Meni mačke izgledaju kao neki ljudski demoni (uvijek su uz nas), a ustvari su baš majčinska bića. Eto nečega što izgleda kao proturječnost, a ustvari je normalna slika života.

Imala sam sreću imati dobrog oca. Bio je progresivan, pametan i srčan čovjek. Snažio me u životu. Iako sam imala samo dvije knjige, svojim poznanicima me predstavljao kao umjetnicu. Bio je sretan što krčim svoj put. Kako tu ljubav onda ne utkati u knjigu?

Kuća. Nešto što mi je i samoj bliskoj, sanjarenje kuće. Nedavno je i Marija Andrijašević izdala sjajnu zbirku pjesama "Temeljenje kuće"...

Marija Andrijašević temeljila je kuću u svojoj zbirci na veličanstven način, potpuno se posvetivši toj temi. Ja sam sanjarenje kuće, kao i neka druga sanjarenja, podarila svojoj junakinji u manjoj mjeri, kako bih portretirala nju i njezin kontekst. Bilo mi je zanimljivo dati joj da sanjari kako sam i sama sanjarila još u djetinjstvu – u okvirima logike ovog svijeta. Njene sanjarije nikad ne probijaju tu logiku jer joj je tako lakše povjerovati u njih, osjetiti ih kao mogućnost i u realnom životu.

Nježnost teksta. Čini mi se da je upravo to odlika vaše poetske proze. Gusto tkanje jezika. Pišete li i poeziju ili ona samo prilazi u prozi?

Formalno ne pišem pjesme, ali događa se da moje fragmente drugi objavljuju kao poeziju. Ne bunim se. Izgleda da proza najprirodnije kanalizira moju poetičnost. Plašim se ući poezijom u stupac i nisam sigurna što me tu točno muči. Možda mi se učini kao da gradim tornjeve, iako je postupak obrnut, odozgo prema dolje. Puno su mi ugodniji horizontalni slojevi. Tekst koji zapravo izgleda kao more. Tu plivam. Mimo vizualnosti teksta, u poetskoj prozi sam se pronašla jer se tu podjednako rađaju i nemir priče i mekoća ili oštrina poetskog iskaza. Muzika i misaonost. Proza i poezija jedna drugu balansiraju i uče jedna od druge. To je u jednoj kritici moje knjige i pisalo: poezija uči o arhitekturi velikih cjelina, a proza o vladanju drukčijim semantičkim, emotivnim prostorom. Moje iskustvo pisanja mi to potvrđuje.


Očevi i nježnost

"Strvinari staroga svijeta" dirljiv su, melankoličan, topao i nježan roman o odnosu kćeri i oca. Sjetim se odmah mnogo književnih majki, od one Handkeove, Ernaux, de Vignan, ali malo očeva se sjetim...

Objavljeno je dosta knjiga o očevima, najčešće pisanih iz vizure muškarca i o sukobu s ocem. Rastakanje oca kao stuba porodice. To je dobra i važna tema. Ja sam pak otišla u nježnost odnosa na relaciji otac–kći jer mi je to iskustveno poznato. Nježnost je temeljni osjećaj koji sam osjećala i koji još uvijek osjećam prema svom pokojnom ocu. Smatram da je dobro kretati u pismo s nečim što poznaješ.

Jedan od snažnijih motivatora je bio i taj osjećaj, znala sam da ga mogu fino utkati u priču koja je fikcionalna. Imala sam sreću u životu imati dobrog oca. Bio je progresivan, pametan i srčan čovjek. Kao djevojčicu, a potom i ženu, on me snažio u životu. Iako sam imala samo dvije knjige vani, svojim poznanicima me predstavljao kao umjetnicu, njemu je to što ja radim bilo važno. Bio je sretan što krčim svoj put. Kako tu ljubav onda ne utkati u knjigu? Volim se u pismu baviti i očevima i majkama, ali me oni više zanimaju kao ljudi iza tih uloga, kao osobe.

Margine. U "Strvinarima" otvarate i bitne teme, poput siromaštva, socijalne isključenosti. Koliko smo danas svjesni nemoći i bezizlaznosti toga? Čini mi se da siromaštvo često ne shvaćamo ozbiljno koliko bismo trebali.

Klasa je za mene uvijek bila društveno pitanje broj jedan. Ja se toj temi u pisanju posvećujem na posredniji način. Onaj tko nema iskustvo neimaštine, rijetko će biti svjestan te bezizlaznosti. Dapače, dogodit će se i da neimaštinu romantizira, gotovo idealizira. Nedavno sam javno govorila o tome kako nekome tko piše i objavljuje trebaju najosnovniji egzistencijalni uvjeti za rad. Koliko god mi se činilo izlišno to uopće spominjati, imalo je smisla.

Na tu konstataciju po društvenim mrežama kolao je praktički isti komentar od više različitih ljudi, parafraziram: najbolja umjetnost nastaje natašte i u teškim životnim uvjetima. Grozna mi je ta ideja da netko mora skončati u bijedi da bi svijet profitirao od njegove ili njezine umjetnosti. Da bi se materijalno pokriveni ljudi osjetili produhovljeni i pametni od čitanja dobre literature pa onda još i rekli: neka je patio, isplatilo nam se. Što ćemo onda sa svim genijalnim ljudima koji su svijetu dali sjajnu umjetnost, a nisu imali ugroženu osnovnu egzistenciju? Eto, to je jedan primjer neshvaćanja problema. Velika je to tema, za puno veći razgovor i prostor.

Nije mi važno simbolično održavati društveni status spisateljice, važno mi je napisati knjige koje su organski moje. Ako u nekom periodu nemam što za reći – nikakav problem. Cijenim i njegujem prostor za akumulaciju

Kaljinka. Brod je i mjesto susreta, ali i preživljavanja. Riba je nužnost, a brod spas, ali i svojevrsna pobuna. On je i kuća i bijeg...

Da, kućica na ogromnim plućima mora. Za razliku od kuće na kopnu, moji junaci znaju točno što tu kuću ljulja. Kako imaju posla s ribom, njihove su ruke grube i ne mirišu lijepo. Neće im svatko ni htjeti dati ruku. More ne podcjenjuju, ono je za njih bog. Ono im daje, ne ljudi. Za moje junake, Kaljinka jest i pobuna i bijeg. Pobuna u smislu bavljenja vrlo realnim, opipljivim poslom od kakvog većina ljudi danas bježi. Odlazeći na more, oni se sklanjaju od svijeta da bi, paradoksalno, bili posve uronjeni u njega.

Lišeni klaustrofobije svog stana, stana kao podsjetnika na sve loše što im se u životu događalo. Materijalno, društveno i emotivno povrijeđeni, na barci čiste krljušt i svoje misli. Obitavaju prostor zaborava, ali ništa nisu zaboravili. Ne pristaju na mnoge iluzije svijeta u kojem žive, život im je to donio.

Atmosferi pridonosi i Grad. Mediteran. Ribe su opipljive, zrak je slan, gust, težak. Živite u Rijeci, i taj je prostor živi organ vaše proze. Razmišljate li o tome kada pišete? Ili se grad samo prišulja?

Promišljam grad i mimo pisanja, a pogotovo u pisanju. Gotovo sve što se nađe u mojim knjigama tamo je s intencijom. Što se tiče pisanja o gradu, važna lektira mi je bila knjiga "Leica format" Daše Drndić. Prostor u kojom obitavamo utječe na nas na sve moguće načine. Gazimo te ulice svaki dan, a grad nam se katkad i prišulja. Tvoj grad je grad koji će te pratiti, gdje god da pođeš, fino o tome piše Kavafis. Kao što će te pratiti i tvoja dječja soba, dodajem. Meni su se gradovi, kao i manja mjesta, oduvijek činili kao živi organizmi. Čak i kad ih napuštene posjetimo, često se prema njima odnosimo kao prema bićima. Tako i lutajuće planete zovemo siročad.

Kako izgleda vaš proces pisanja? Između knjiga imate značajne pauze, od po nekoliko godina. Kako vas pronalaze iduće knjige koje pišete? Koliko dugo ste pisali ovaj roman?

Sve tri knjige sam napisala u relativno kratkom periodu od otprilike devet do deset mjeseci, ali su se one duže akumulirale u meni. Puštala sam dvije do tri godine da rastu u meni sve dok ne bih osjetila spremnost. Nekad su me i neke životne okolnosti sprječavale da im se i prije posvetim. Svejedno bih na početku pisanja svake tapkala u mraku. Kao kad uđeš u mračnu sobu u kojoj netko spava pa moraš, da ga ne probudiš, sve napipavati u mraku. Pipaš, pipaš pa nađeš pidžamu. Nadaš se da je u mraku nisi odjenula naopako.

Imala bih duboko osjećanje svog teksta, njegovu atmosferu i likove, ali ne i sve detalje, motive, simboliku, radnju. U procesu pisanja prođem sve faze: od ekstatičnosti i zaljubljenosti u neku ideju, do spomenutog tapkanja u mraku, sreće što u nekom trenutku sve ima smisla i sve se fino uvezuje, pa do totalne nesigurnosti i pitanja: "Što ti sad opet hoćeš?" Nije mi važno simbolično održavati društveni status spisateljice, važno mi je napisati knjige koje su organski moje. Ako u nekom periodu nemam što za reći – nikakav problem. Cijenim i njegujem prostor za akumulaciju. Zbog tog stava mogu opuštenije prići pisanju, sa svakom knjigom donekle imati onaj dobar osjećaj početništva.


Mi smo vremenske mašine

Gubitak. Oproštaj, bilo da je s onima koje smo već pustili, ili s onima koji odlaze od nas. Divan je odnos junakinje i Buge i Volge. Potvrda da s onima koji su nas napustili ipak možemo zadržati odnos, oni su uvijek pored nas...

Jesu, pored nas su kao i gomila izgovorenih i neizgovorenih rečenica. Kao da tekst (rečenice) i umrli obitavaju isti međuprostor. Čini mi se da možemo s njima zadržati odnos tako da ih ne mrcvarimo. Da prihvatimo da nisu više tu, iako i dalje možemo prakticirati ljubav prema njima, a sa sobom. Ako u svom umu nekad vodimo razgovor s nekim nama bliskim umrlim, naše tijelo može reagirati kao da se to zaista događa. Neko sjećanje nas može rasplakati kao da se ono odvija tu i sada. Sve mi to izgleda kao da smo mi vremenske mašine, sposobne savijati prostor i vrijeme na taj način. To jest naše putovanje kroz vrijeme – dovođenje prošlosti ili budućnosti u sadašnji trenutak na način da nam i tijelo to doživljava. I naše knjige su vremenske mašine.

Rekla bih da roman pokazuje i nešto što često previdimo, a to je nepatvorena vjernost, lojalnost onima koje volimo. Čini mi se da često zaboravimo da je ljubav takva...

Možda nismo više u tolikoj mjeri odani ni konceptu ljubavi općenito. Ljudi žele smanjiti rizik od povređivanja pa i zaboravljaju da je ljubav nešto u što se treba dati sto posto, bez obzira na to hoće li se ta ljubav u nekom trenutku slomiti ili transformirati. Samo tako je možemo graditi. Ne s jednom nogom unutra, a s drugom van. Tako se ništa, ni jedan posao, a kamoli odnos ne može graditi. Pod uvjetom da pred sobom imamo nekoga tko zdravo percipira ljubav, tko ne radi na našu, a time i svoju štetu. Smatram i da je iskaz ljubavi važan. Kako Alain Badiou napominje da se ljubavna izjava upisuje u strukturu događaja i zato je bitna. On također kaže i da ljubav ne može biti dar postojanju ako je rizik u potpunosti odsutan. Lojalnost jest silazak vječnosti u vrijeme, a vječnost nas istovremeno privlači i plaši. Čovjek često ne zna biti lojalan ni samom sebi. Odan odnos između oca i kćeri bio je neminovan u ovom romanu. Zbog nekih izvanjskih i unutarnjih neprilika i odluka imaju samo jedno drugo.

Tko su vaši sugovornici i sugovornice iz književnosti? Filma? Glazbe? Je li vam bitno podraživanje svih osjetila? Trčite li ili dugo hodate, ili plivate, da uhvatite svoje misli? Ili nešto jednostavnije?

Trčim samo ako moram, ali zato volim dugo hodati. U hodu bistrim misli. Um najčešće opuštam rješavanjem sudokua. Muzika mi je iznimno važna. Volim i filmsku umjetnost. Ukus mi je eklektičan. U svom umu često razgovaram s Dašom Drndić. Marija Čudina mi je škola za osjećanje vlastitog pisma. S Marijom Andrijašević puno razgovaram o pisanju i umjetničkom i ljudskom djelovanju. Učimo jedna od druge. Tu su također i Staša Aras i Bojan Krivokapić. To su moji stvarni sugovornici. Čak su i neke naše objavljene knjige pisane na istim laptopima. I to dijelimo među sobom. To su ljudi koji su duboko svjesni realnosti, preko grla uronjeni u život, ne plaše ga se, ali i iznimno maštoviti. Bilježenjem postojećih svjetova sposobni su stvarati nove svjetove.