
Krajem 2020. Keith Richards je u svom poluzafrkantskom i poluozbiljnom stilu rekao da mu je najveća želja da Stonesi ostanu živi. Je li onda znao nešto što mi (do sada) nismo znali, više nije ni važno. Umro je Charlie Watts, bubnjar Rolling Stonesa, svog najpoznatijeg benda. Manje je poznato da se Stonesima pridružio 1963. godine, nakon što je njegov dotadašnji sastav Alexis Korners Blues Incorporated počeo previše nastupati, a Charlieju je to postalo naporno i bilo mu je stalo da zadrži posao grafičkog dizajnera, pa se pridružio Rolling Stonesima. A onda su se dogodili hitovi i likovnost je morala otići u drugi plan. Kao i “normalan” posao od 9 do 5, te ljubav prema jazzu. I likovnost i jazz su postale tek relaksirajuće zanimacije. Povremeno je svirao jazz i jednako često snimao jazz albume, svoju ljubav prema Charlieju Parkeru objelodanio je još 1964., kad je nacrtao strip “Ode to High Flying Bird – Tribute to Charlie Parker”.
Charlie Watts je bio bubnjar Rolling Stonesa punih 58 godina. Iako je jednom zgodom, vjerojatno negdje oko 25. obljetnice postojanja sastava izjavio da su Stonesi 5 godina radili, a 20 se zabavljali, Wattsov učinak se čuo na svakom albumu (a njih je bilo mnogo) i svakom koncertu (njih je bilo još više). Watts je imao jedan od najjednostavnijih i najmanjiih bubnjarskih kompleta u svjetskoj A-ligi rock sastava, gotovo po njemu najviše poznati Gretcshov jazz bubnjarski set. Watts, za razliku od Johna Bonhama iz Led Zeppelina, nije bio bučan bubnjar, a nije ni trebao biti, jer se Wattsa uvijek čulo kako god tih bio. I dan-danas traje nagradna igra “nađite koncert Stonesa na kojem Charlie pogriješi – bez uspjeha. Možda je baš to razlog što je samo Wattsova slika na naslovnici najcjenjenijeg live-albuma Stonesa “Get Yer Ya-Ya’s Out!”.
Međuigra Keitha Richardsa i Charlieja Wattsa je davala karakterističan zvuk Rolling Stonesa, odnosno, da budem precizniji, jer je to srednje ime Charlieja Wattsa koje je zabunom ispalo iz rodnog lista, Charlie je omogućavao da Keith Richards svira riffove na način kako ih svira. Stonesi su zvučali frajerski zbog Charlieja Wattsa koji se nije dao omesti u “razbarušenom” Richardsovom gitarističkom stilu. Naprosto, Watts je imao apolonijski pristup muzici koji je bio u savršenoj ravnoteži s Richardsovim dionizijskim (alias hedonističkim) stavom. Sličnu dihotomiju su imali i Doorsi s Morrisonom na dionizijskom polu, s Kriegerom, Densmoreom i Manzarekom na apolonijskom polu (potonji je često tako objašnjavao kemiju Doorsa).