Ne znam, brate. I mene je ubilo u pojam. Kad su 1992. ubili moju rahmetli mater, tek mi nastala deseta godina, a sjećam se kao da je bilo jučer. Bila trudna u 7. mjesecu. I sad mi lik pred očima. Isto kao da se smiješi u onim ćefinima.
Nekad sam je znao sanjati. Sanjam vodi neko dijete za ruku, odoše negdje. Ja trčim za njima i govorim - mama, povedi i mene, a ona neće. Djetinjstvo i odrastanje bez matere je ogavno.
Eto, možeš zamisliti koliko sam sjeban.
i onda, sva ta osjećanja nadvlada želja za osvetom. Da ga nađem, kupao bih se u njegovoj krvi.
Zato ne razumijem ljude poput ovog kojeg sam spomenuo.
Isto tako, nikad neću imati razumijevanja za tuzlanske i sarajevske babe koje izađu da grle i ljube male četnike poput pedera stsnivukovića.
Ne znam sta da ti kazem...Ne daj Boze nikome.
