DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic
)
STAFETA
– Tata, zasto neko govori Tita mi?
– Zato sto je to njihova zakletva.
– Je li to isto kao Allaha mi?
– Isto je i kao Boga mi. Puno ljudi je prije nego sto je pocelo vjerovati u Boga vjerovalo u Tita.
– Je li i Tito bio bog?
– Nije, on je bio bog i batina.
– Kako batina?
– Salim se. On je bio covjek, ali su ga voljeli i bojali ga se kao da je Bog.
– Ko ga je volio?
– Komunisti.
– Ko su komunisti?
– To su ljudi koji nisu vjerovali u Boga prije nego sto su promijenili vjeru.
– Kako se promijeni vjera?
– Lako. Samo pocnes da se drugacije pozdravljas. Hoces li da vidis Titovu sliku?
– Hocu.
– Evo, ovo je drug Tito.
– Koji od ove trojice?
– Ovaj u sredini. U bijelom odijelu.
– A zasto ti kazes drug Tito?
– Zato sto se tako govorilo kad je on bio predsjednik. U skoli se govorilo drugarice uciteljice.
– Pa jesu li vas ruzili?
– Zasto bi nas ruzili?
– Zato sto uciteljica nije drugarica.
– Nego sta je?
– Pa uciteljica.
– Onda je bila uvreda kad ti neko kaze gospodine.
– Zasto?
– Zato sto je onda bilo sramota biti bogat. Drug Tito je, kad je bio mladji, otimao od bogatih i dijelio siromasnima.
– A poslije?
– Poslije se i on obogatio, pa je prestao. Postao je kao i svaka druga vlast, poceo je da otima od siromasnih i dijeli bogatima.
– A je li danas sramota biti siromasan?
– Danas nista nije sramota.
– Je li ova teta neka kraljica?
– Nije, to je drugarica Jovanka. To je bila zena druga Tita.
– A zasto onda nosi krunu?
– To je dijadema. Ona je i danas ziva.
– A Tito nije?
– Nije. Kad je on umro, svi su plakali. Na njegovu sahranu su dosli svi predsjednici i kraljevi i carevi na svijetu. Od tada je to postalo moderno.
– Zasto su svi plakali?
– Zato sto su ostali sirocici.
– Kako sirocici?
– Fino. Znas onu pricu u kojoj su djeca ostala bez mame i tate, i onda su ih seljaci podijelili izmedju sebe.
– Znam.
– E tako.
– Kao koza i sedam jarica?
– I tri vuka.
– Jesi li ti plakao?
– Pa nisam, ali mi nije bas bilo svejedno. Najvise mi je bilo frka kad su donijeli stafetu i stavili je na njegov sanduk.
– Sta je to stafeta?
– To je jedna cijev u kojoj je cestitka za rodjendan. Tu cijev su djeca i omladina nosili po cijeloj zemlji, iz ruke u ruku, i onda su mu je davali kao poklon za rodjendan.
– Ima li danas stafete?
– Mislis, u Bosni?
– Aha.
– Nema.
– Zasto?
– Nema vise dovoljno omladine da je nosi.
– Kako nema?
– Fino. Neki su poginuli u ratu, a neki su otisli u Ameriku.
– Ali ima dovoljno djece.
– Opet ne bi bilo isto. Sad mi imamo predsjednistvo. Morala bi stafeta da bude kao svijecnjak za tri svijece. Za svakog predsjednika ista poruka na drugom jeziku.
po parkovima i uličicama naočigled svih),kurvaluka i pokvarene djece,naročito ženske,koja nemaju ni truna one uljudnosti i poštovanja prema starijima kao mi nekada.
