Bosanski forum

Kada ste tužni, boli vas duša, najdradije bi se sakrili negdje gdje vas niko ne vidi.
Većina žena bi se poželjela isplakati, pa možda i pokoji muškarac.
Kako vi liječite tugu i da li se ona uopće može liječiti?
Koje stvari vam tada najviše odgovaraju?
Da li slušate tužne pjesme da vas još više dotuku?
Ili razgovarate sa nekom bliskom osobom..trebate zagrljaj..utjehu..rame za plakanje..

Ja licno sistem homeopatije.

Tugu lecim tugom. Krenem od samosazaljevanja, tuznom muzikom, plakanjem..kad sve to izadje iz mene, kao da nikad nista nije bilo. Najbolje mogu da zaboravim.

Nesto slicno kao Morena.. Mada, odavno nisam osjetio pravu tugu, tako da se ne zalim puno.. fino mi je kako mi je

Ja se trudim da što manje mislim na razlog koji je izazvao tugu.
Radim nešto, samo da zaboravim na to..
Nema samosažaljevanja, želim se skoncentrisati na nešto što će mi odvući misli ..

kad mi "dodje" nema pomoci...osjecam da tonem, i znam da tuzna muzika stvari napravi jos gorima... jedino sto mi pomaze je novi dan, bitno je samo prespavati noc...

Ljutnjom...divno se izliječi tuga, a ljutnja brzo prođe. Obično se naljutim na samu sebe i posvađam se sa sobom...

Dovom ...i uvjek uspjeva Samosažaljenje je za ljude koji sebi stvore lijepu ,egoističnu i nerealnu sliku o sebi i koji sebi daju preveliki značaj . Insan je samo zrnce prašine u svemiru i značajni smo samo onoliko koliko se uspijemo povezati sa Stvoriteljem

Slušam muziku. Isprva budem još više tužan ali prodje.
A i prilično sam otporan na te stvari. Ne rješavam ih
alkoholom kao nekada.

Alkohol ne rješava probleme - ali ne rješava ih ni mlijeko

uh ...
Kad me zaboli dusa, malo je reci - umrem.
Nastavak zivota dozivljavam besmisleno, prazno, mucno i zelim umrijeti. To vise nisam ja.
Srusi se svijet; iskljucena u drustvu; bliska sa tisinom ispunjenom neiscrpnim premotavanjem uspomena, kao na filmskoj traci da su, aktivnija u molitvama.
Godinama spoznah potpunu vrijednost izreke da vrijeme lijeci. Lijeci tek. Ta bol duse je neizljeciva.

Nije svaka bol duse istog intenziteta. Ta jedna moja ne lijeci se pjesmama. Ne lijeci se nicim. Vrijeme blazhi ... i ... treba vremena da se ponovo osjeti zivim.

A ta, sto se lijeci pjesmama, to bi bila blaza bol duse - spocetka dosta slicno; i tada ja prestajem biti ja. I tada treba vremena i vremena ... i nekad, ne bude se odmah ni svjesno da su se prestale slusati pjesme kojima se kao nesvjesno tjesila nasa dusa, a ustvari sami sebi otezavamo. To je otprilike kao aktivno pusiti iako se svjesno da je pusenje stetno po zdravlje. Pa da, takva ti je ovisnost xD.
Ta bol je izljeciva, izlijeceno se ako je nastalo drasticno bolje poznanstvo od okoncanog. To, ako tek ponekad zhigucne, ma nije to nista. Uz pravu osobu i to prestane (:

Nije svaka bol duse istog intenziteta. Ta jedna moja ne lijeci se pjesmama. Ne lijeci se nicim. Vrijeme blazhi ... i ... treba vremena da se ponovo osjeti zivim.

Pa eto, dobro je i to, ako tako možeš. Mislim, da se sve, vrati u "prvobitno izdanje"
bez da ostanu neki veći ožiljci ili da čovjek, nekako pomalo i otupi. ne znam, kako
bih to objasnio. možda otpornost na tugu, dolazi iz toga da čovjek vremenom,
postane manje senzibilan na te stvari.

kad sam tuzna pokusavam sto vise spavat... sva sreca mogu zaspat.. ja tugu jednostavno prespavam...

Razgovor , jaran , cura , mati , bilo ko .

sve ovisi kakvu,zbog cega,zbog koga vam je tuga dosla...da li ste samo prekinuli neku novu vezicu ili ste izgubili nekoga od najblizih...

dabome vinom ta necu valda mlekom

Luna. wrote:kad sam tuzna pokusavam sto vise spavat... sva sreca mogu zaspat.. ja tugu jednostavno prespavam...

kako mozes spavati?

lola wrote:najvise volim kada sam na poslu ili kada imam puno posla... tada nemam vremena da mislim na tugu... ali najgore mi je kada sam sama, tada se volim dobro isplakat i poslije budem punoooo bolje....

Veoma pametno,najbolje je izaci u drustvo ,ici u kupovinu skrenut misli muzikom ima dobrih nacina

Jedini lijek je vrijeme!

gejsha wrote:Kada ste tužni, boli vas duša, najdradije bi se sakrili negdje gdje vas niko ne vidi.
Većina žena bi se poželjela isplakati, pa možda i pokoji muškarac.
Kako vi liječite tugu i da li se ona uopće može liječiti?
Koje stvari vam tada najviše odgovaraju?
Da li slušate tužne pjesme da vas još više dotuku?
Ili razgovarate sa nekom bliskom osobom..trebate zagrljaj..utjehu..rame za plakanje..

volim se skloniti kad sam tužan.
ne zato što se stidim tuge nego zato što tužan intenzivnije doživljavam spodobe oko sebe i svu duhovnu bijedu kojom oni , negativno naravno zrače.
kad sam tužan odgovara mi trčanje..5 km dobrog trčanja od kojeg ''duša na nos'' izlazi je najučinkovitije za teže stadije tuge....obučem dres Liverpoola, šorc, bijele patike.....i trčim, trčim...i nikako da stanem.

za neke blaže tuge pomogne dobro vino....(vranac 12% alc.)

kad sam tužan, od tužnih pjesama mi se povraća, i uopšte od muzike....muzika mi se kad sam tužan gadi.
gade mi se i oni koji mi počnu držat' hutbe i vazove misleći da će tako pomoći a kada zatreba konkretna pomoć na mapi ih nema.

pomaže mi pornjava, hvala joj. zasjednem i satima gledam u najtežu (hard) vrstu pornografije.
u međuvremenu i tuga (majku joj ) negdje ode....
uvijek se vrati....

Pomogne mi dobar, ali dobar i inspirativan film...sjećam se jednom sam bio beskrajno tužan pa sam pregledao film ''Vodič'' poslije kojeg sam bio kao preporođen.

Pomogne mi i dobra ali dobra knjiga po mom ukusu....
sjećam se dvije knjige ''ptice umiru pjevajući'' i ''trkači olovnih nogu'' koje su mi u dvije veoma teške životne situacije odvratile pažnju i sa njima sam pobjedio tugu.

i tako....zajebana je tuga. al ona prava...
ona kmezava i patetična nije vrijedna ni pomena. ja takvu otresem ko slinu - da izvineš.

Kada sam tužna, najprije moram izvjesno vrijeme biti sama da taj početni period preradim u miru . Potrebno mi je da samujem, buljim u prazno, ne razgovaram ni sa kime tj. da ne maltretiram nikog svojim stanjem. Ne slušam nikakvu muziku kad sam tužna, ona vesela je obično previše iritantna, a od tužne mi se povraća. Knjige ne mogu čitati kad sam tužna ali mogu gledati filmove. Moram se isplakati obavezno da bi mogla doći u stanje kad sama sebi kažem da nije kraj svijeta, da drugi imaju slične ili teže tuge, probleme ili šta već. Tek nakon toga sam spremna da s nekim razgovaram ali biram osobe koje su dosta prizemljene i koje me neće previše tješiti (ovi što previše tješe me dovedu u situaciju da briznem u plač i survam im se u naručje, a ništa ne mrzim kao to).
U biti ne znam kako liječim tugu, možda je najbolje reći da je ne liječim, pustim je jer znam da će tek s vremenom popusti.