Đe Matan, da se još malo izobrazi, o pretkolumbovskim civilizacijama?
Zašto Asteci, Inke i Maje nikada nisu izmislile točak, a izgradili su velike gradove
Vjeruje se da je točak star oko 5.500 godina. Prvi put otkriven u Mezopotamiji, ovaj naizgled jednostavni mehanizam, koji se ponekad smatra suštinskim izumom čovječanstva, nastao je dugo nakon pojave drugih, nesumnjivo složenijih tehnologija, poput čamaca, tkanja i poljoprivrede.
Razlog relativno kasnog otkrića točka je njegov dizajn. Prianjanje između točka i njegove fiksne osovine mora biti čvrsto kako bi sve ostalo zajedno, ali ne toliko čvrsto da sprječava okretanje točka.
Osim toga, i kraj osovine i rupa točka moraju biti savršeno glatki kako bi se smanjilo trenje. Dok je u 21. stoljeću s tim izazovima lako upravljati, tokom prahistorije bili su gotovo nepremostivi. Iz tog razloga, antropolog David Anthony, autor knjige The Horse, The Wheel, and Language, tvrdi da iako su ljudi mogli zamisliti točak u kamenom dobu, njegov izum nije postao moguć sve do uvođenja preciznih alata poput bakarnih dlijeta 4.000 godina prije nove ere.
Izum točka uveliko je ubrzao razvoj civilizacije jer je olakšao putovanje na velike udaljenosti. Trgovačke mreže su se proširile, kao i opseg imperijalnog ratovanja. Mjesta i gradovi postajali su sve gušći, a njihovo stanovništvo održavalo se povećanom produktivnošću poljoprivede potpomognute kolicima.
To se dogodilo u Euroaziji. S druge strane Atlantika, Asteci, Inke, Maje i Indijanci nisu se upoznali s točkom sve do dolaska Evropljana tokom kasnog 15. i ranog 16. stoljeća. Nejasno je zašto ta društva nikada nisu izumila točak. Sudeći po njihovim tačnim kozmološkim kalendarima i impresivnim inženjerskim pothvatima, oni su definitivno imali tehničko znanje i iskustvo. I Maje i Inke su čak gradile ceste, dobre ceste, ali one su bile rezervirane samo za pješake. Zašto?
Dugo se pretpostavljalo da stari Amerikanci nisu koristili točkove jer ih nisu znali napraviti. To se pokazalo netačnim. Godine 1880., dok je arheolog Desire Charnay iskopavao grobnicu astečkog djeteta u Mexico Cityju, naišao je na malu figuricu kojota postavljenu na još manji set kotača. Od tada su širom zemlje pronađene druge igračke na točkove. Većina je pripadala Toltecima, čija je kultura cvjetala između 900. i 1100. godine.
Lame i kanui
Trenutna objašnjenja zašto Asteci, Inke, Maje i Indijanci nisu koristili točak ne usredotočuju se na znanje o tome kako ih napraviti, koje su očito posjedovali, već na praktičnost. Kao što izreka kaže, nužda je majka izuma, a drevni Amerikanci jednostavno nisu imali istu potrebu za vozilima na točkovima kao Euroazijci.
Jedan od glavnih razloga je taj što je kontinent bio lišen bića dovoljno jakih da ih povuku. Uostalom, konji, krave i volovi prešli su Atlantik zajedno sa samim točkom.
Još jedan važan faktor u ovoj jednačini bila je geografija. Inke su gradile ceste, ali te su ceste bile iscrtane na brdovitom terenu Anda. Pravili su divovske stepenice i viseće mostove preko kojih vozila na točkovima ne bi mogla prijeći. Umjesto toga, Inke su koristile kombinaciju ljudskih kurira i ljama, koje su izvrsne penjačice i koje se i danas mogu pronaći kako pasu na obroncima Machu Picchua.
Isto vrijedi i za druge civilizacije: u majanskom Yucatánu do ruralnih područja moglo se doći samo uskim pješačkim stazama, dok se tržnicama u astečkim gradovima Tlatelolco i Tenochtitlan moglo pristupiti kanuima, koji su prema prvim španskim posmatračima pronađeni na jezerima i nasipima po cijelom carstvu. Slično je objašnjeno zašto Polinežani, još jedna drevna civilizacija s pretežno vodenim načinom života, nikada nije koristila točak.
Astečka, inkanska, majanska i indijanska društva možda nisu bila izgrađena na točkovima, ali to ih ni na koji način nije spriječilo da dostignu razine složenosti usporedive sa njihovim euroazijskim savremenicima.
Inke su, kao što je spomenuto, bile u mogućnosti održavati komunikaciju na području koje se protezalo 4.000 kilometara, od Quita do Santiaga, koristeći samo nosače i ljame. Također su sastavili impresivnu arhitekturu od stijena velikih i teških poput onih u Stonehengeu. Kako su njihovi graditelji uspjeli pomaknuti to kamenje bez pomoći točkova, niko ne zna. Ali uspjeli su.
Naravno, nepostojanje točkova i dalje je oblikovalo ta društva na značajan način. U svojoj knjizi How Chiefs Became Kings: Divine Kingship and the Rise of Archaic States in Ancient Hawai'i, arheolog Patrick Kirch piše da su se pokušaji ujedinjenja nezavisnih, zaraćenih plemena na otocima više puta raspadali zbog vremena koje je bilo potrebno za putovanje iz jednog uporišta u drugo.
Kad se točak konačno pojavio, sve se promijenilo, ne samo na Havajima, već i u Sjevernoj i Južnoj Americi. Ali promjena je bila postupnija. Iako su američki starosjedioci sada mogli koristiti točak za prijevoz, tkanje i keramiku, ova nova i učinkovitija tehnologija nije preko noći zamijenila poznati način obavljanja stvari.
Tradicionalne tehnike tkanja i keramike dugo su se koristile uz predenje i lončarska kola, a prenose se s koljena na koljeno sve do danas. Do mnogih mjesta na poluotoku Yucatán još uvijek se ne može doći automobilom. A jedini način da dođete do vrha Machu Picchua je hodanje - baš kao što su to činile Inke, piše Bigthink.com.
